Nacionalizacija
Nacionalizacija ili izvlaštenje čin oduzimanja privatnog vlasništva nekretnina (zemljište, zgrade) ili npr. tvornica ili radiona od strane države. Suprotnost je denacionalizacija.
Nacionalizacija je proces kojim industrija ili imovina postaju javno vlasništvo vlade ili države. Nacionalizacija se većinom odnosi na privatno vlasništvo, ali može se odnositi i na vlasništvo nižih razina vlasti, npr. gradova, koje se prenosi u javni sektor da bi njim upravljala ili ga koristila država. Suprotnost nacionalizcije je privatizacija ili denacionalizacija.
Renacionalizacija je slučaj kad se imovina koja je u vlasništvu države privatizira i kasnije nacionalizirana, što se događa najčešće kad na vlast dođe druga politička stranka ili frakcija. Renacionalizacija se može nazivati i preokrenuta privitazacija. Nacionalizacija se koristi da se naglasi ili direktno vlasništvo i upravljanje kompanijom ili kad vlada stekne većinski vlasnički udio u nominalno privatnoj, javnoj kompaniji.
Razlozi privatizacije mogu biti politički ili ekonomski. Nacionalizacija ili djelomična nacionalizacija može imati različite motive kao primjerice:
- stvaranje dodatnog prihoda državi kroz poslovne aktivnosti.
- jedan primjer je djelovanja nacijonalsocijalista nakon preuzimanja vlasti. Nacionalizacije mogu pridonijeli financiranju režima ili rata.
- nacionalizacija (u smislu otimanja ili zapljene) nakon komunističkih revolucija
- djelomična nacionalizacija može u iznimnim situacijama služiti i kao sredstvo za stabiliziranje politike, na primjer u teškoj gospodarskoj krizi privatizacijom banaka zbog spriječavanja stečaja.Nacionalizacija je centralna ideja „socijalističke” politke koja je smatrala da sredstva za proizvodnju, distribuciju i razmjenu, trebaju biti u vlasništvu države u ime naroda ili radničke klase, da bi se omogućila racionalna distribucija proizvoda, konsolidacija resursa, i racionalno planiranje ili kontrola ekonomije. Mnogi socijalisti vjeruju da javno vlasništvo omogućava narodu da izvršava punu demokratsku kontrolu nad sredstvima kojima zarađuju za život i daje im efikasno sredstvo za za raspodjelu proizvoda u korist cjelokupne javnosti, kao i sredstva za javne financije.
Nacionalizirana proizvodnja, koja mora djelovati u skladu s javnim interesom, može biti pod snažnim političkim i socijalnim pritiscima jer mora mnogo više pažnje posvetiti vanjskim kretanjima. Takve kompanije mogu biti obavezne da izvrše neke aktivnosti koje proizvode gubitak, a pri čemu su socijane koristi mnogi veće nego društveni troškovi – npr. poštanke službe i službe transporta. Kao primjer, Pošti Sjedinjenih država status nacionalizirane firme garantira sam Ustav SAD. Vlada je tu prepoznala svoju društveni obavezu, i u nekim slučajevima, daje subvencije za takve nekomercijalne djelatnosti.
Pošto je nacionalizirana industrija u vlasništvu države, vlada je odgovorna za rješavanje mogućih dugova koji bi mogli nastati u takvoj proizvodnji. Nacionalizirana industrija u pravilu ne posuđuje na domaćem tržištu, osim kratkotrajnih pozajmica. Kako god bilo, ako nacionaliziranja kompanija donosi profit, on se često koristi kao sredstvo za financiranje drugih državnih službi, kao što su socijalni programi i istraživanja vlade koja bi mogla smanjiti porezno opterećenje.
Nacionalizacija se može provesti sa ili bez obeštećenja prijašnjih vlasnika. Ako se izvrši bez kompenzacije radi se o eksproprijaciji. Nacionalizacija je pojam različit od redistribucije vlasništva kojim vlada stječe vlasništvo nad nacionaliziranom imovinom. Ponekad je nacionalizacija izvršena tako da vlada preuzme imovinu stečenu na nezakonit način. Npr. francuska vlada je preuzela proizvođača automobila Renault jer su vlasnici surađivali s nacistima koji su okupirali Francusku.