Vrhbosanska nadbiskupija
| Vrhbosanska nadbiskupija Archidioecesis Vrhbosnensis o Seraiensis | |
|---|---|
| Područje | |
| Država | Bosna i Hercegovina |
| Metropolija | Vrhbosanska |
| Statistika | |
| Površina | 22.401 km2 |
| Katolici | 129.189 (2020. g.)[1] |
| Župe | 154 |
| Podatci | |
| Obred | Latinski |
| Uzdignuće | 5. srpnja 1881. |
| Katedrala | Katedrala Srca Isusova |
| Vodstvo | |
| Papa | Franjo |
| Nadbiskup | Vinko Puljić |
| Generalni vikar | Luka Tunjić |
| Ostalo | |
| Službene stranice | Vrhbosanska nadbiskupija |
| Stanje od | 31. prosinca 2017. |
Vrhbosanska nadbiskupija ili Sarajevska nadbiskupija je teritorijalno najveća upravna jedinica Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. Obuhvaća središnji i sjeveroistočni dio Bosne. Ujedno je i metropolija kojoj su podložne biskupije Banjolučka, Mostarsko-duvanjska, Trebinjsko-mrkanska, a kao sufraganske su joj dodijeljene Skopska biskupija i Apostolski egzarhat za Makedoniju.
Ime nosi po sjedištu srednjovjekovne biskupije u mjestu Vrhbosni, nedaleko od današnjeg Sarajeva. Sjedište Nadbiskupije je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevu u kojemu je katedrala iz 1889. godine izgrađena u ranogotičkom stilu po projektu Josipa pl. Vancaša i Vrhbosansko bogoslovno sjemenište. U Sarajevu je također sjedište Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini.
Povijest
Bosanska biskupija osnovana je između 1060. i 1075. godine Jedan ju crkveni izvor spominje dva puta; prvi put u sastavu Splitske metropolije, a drugi put Dubrovačka metropolije; neko vrijeme nalazila se unutar Barske metropolije, a pretenzije na nju pokazivao je i kaločki metropolit.
U XII. i na početkom XIII. stoljeća bosanski biskupi služili su se u bogoslužju starocrkvenoslavenskim jezikom; nakon 1230. za biskupe dolaze stranci, uvode latinski jezik u bogoslužje. Temeljem optužbi o pojavi krivovjerja u Bosni, papa Inocet III. poslao je u Bosnu svojega legata Ivana de Casamarisa, kojemu su bosanski krstajni 1203. potpisali izjavu pravovjerja na Bilinom polju.
Godine 1291. u Bosnu su došli franjevci, podigli mnoge samostane, 1340. osnovali kustodiju, potom i vikariju. Iscrpljena političkim i vjerskim podjelama 1463. godine, Bosna dolazi pod osmansku vlast. Biskupijom su upravljali apostolski vikari, najčešće franjevci.
Godine 1881. bulom "Iz ove slave" (Ex hac augusta) pape Leona XIII., apostolske vikare zamijenila je redovna hijerarhija, a biskupija je uzdignuta u nadbiskupiju. Za prvog nadbiskupa bio je imenovan Josip Stadler, koji je položio temelje novoga razvoja Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.
Zaštitnik Vrhbosanske nadbiskupije i naslov prvostolnice je Presveto Srce Isusovo, a suzaštitnici su Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije i sv. Josip.
Sarajevo je ne samo sjedište nadbiskupije i metropolije, nego i sjedište provincija i mnogih redovničkih zajednica, muških i ženskih: franjevačke provincije Bosne Srebrene, Služavki Maloga Isusa, jedine ženske družbe osnovane u Bosni i Hercegovini, koju je osnovao Josip Stadler, Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog te Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije.
U Sarajevu se nalaze i tri bogoslovije: dijecezanska, franjevačka i Sjemenište Redemptoris Mater u Vogošći s dva teološka učilišta: Katoličkim bogoslovnim fakultetom i Franjevačkom teologijom. Na području nadbiskupije djeluju i dva dječačka sjemeništa: biskupijsko u Travniku i franjevačko u Visokom. Nadbiskupija ima i pet Katoličkih školskih centara, koji djeluju pod nazivom Sustav katoličkih škola za Europu, u Sarajevu, Travniku, Zenici, Tuzli i Žepču u kojima se školuju učenici svih nacionalnih i vjerskih pripadnosti. U Konjicu je morao biti zatvoren zbog malog broja djece.[2] Katolički školski centri nastoje pružiti kvalitetno znanje i odgoj mladim ljudima koji će moći izrasti kako u dobre tako isto u dobre vjernike. Ove škole su otvorene za svu djecu raznih naroda i konfesija.
Prije rata, točnije 1990. god. oživljen je i rad Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije kojemu je komunistička vlast zabranila djelovanje 1946. godine. Po uzoru na Caritas, Franjevačka provincija Bosna Srebrena početkom rata u gradu Sarajevu franjevci osnivaju humanitarno–karitativnu organizaciju "Kruh sv. Ante" (1992.). Izdavaštvo u ovoj nadbiskupiji čine jedan tjednik, jedan mjesečnik i nekolicina časopisa.[3]
U pastoralnom radu nadbiskupije osim biskupijskog klera djeluje i više redovničkih zajednica: najbrojniji su franjevci Bosne Srebrene, a nekoliko župa i ustanova vode isusovci, salezijanci i dominikanci. Osim spomenutih redovničkih zajednica u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imaju svoje samostane i kuće sestre: Franjevke Marijine misionarke, Franjevke Isusa Nazarećanina, karmelićanke, Kćeri Božje ljubavi, Kćeri Marijine, Kćeri milosrđa, Klanjateljice krvi Kristove, klarise, Školske sestre franjevke Hercegovačke provincije i Uršulinke.
Nadbiskupija je dala nekoliko mučenika vjere: Drinske mučenice, slugu Božjeg Petra Barbarića, a za Josipa Stadlera je nedavno otvorena kauza.[2][4]
Grb nadbiskupije
Grb Vrhbosanske nadbiskupije u svom središnjem dijelu prikazuje oltarni kamen koji se nalazio u srednjovjekovnoj katedrali sv. Petra u Vrhbosni. Ispod njega je oznaka godine 1244. Te godine je posvećena katedrala u Vrhbosni, a po njoj je papa Leon XIII. nazvao novouspostavljenu biskupiju, u svojoj buli EX hac augusta. U vrhu grba je križ s dvostrukom vodoravnom prečkom, oznaka nadbiskupskog sjedišta. U donjem dijelu grba je vinjeta s natpisom na latinskom jeziku In corde Jesu (U Srcu Isusovu), inače i geslom prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Grb je dijelom uokviren i hrvatskim tropletom.
Službenim simbolom nadbiskupije grb je postao dekretom 748/2006 kardinala Vinka Puljića, a prigodom 125. obljetnice obnove redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini i uspostave Vrhbosanske nadbiskupije, 23. srpnja 2006.[5]
Ordinariji Vrhbosanske nadbiskupije
nadbiskup pomoćni biskup
| Slika | Ime i prezime | U službi |
|---|---|---|
 |
Josip Stadler | 1881 - 1918 |
.jpg) |
Anton Bonaventura Jeglič | 1897. - 1898. |
| 100px | Ivan Šarić | 1922. - 1960. |
| 100px | Marko Alaupović | zbog odsutnosti nadbiskupa upravlja Nadbiskupijom 1945. - 1960., nadbiskup 1960. - 1970. |
| 100px | Smiljan Franjo Čekada O.F.M. | 1970. - 1976. |
| 100px | Tomislav Jablanović | 1971. - 1986. |
 |
Marko Jozinović | 1977. - 1990. |
 |
Vinko Puljić | 1991. - trenutačno |
 |
Pero Sudar | 1993. - 2019. |
Uprava
Vrhbosanska nadbiskupija sastoji se od 4 arhiđakonata, 13 dekanata i 154 župa:[6][7] U 13 dekanata živi 195.522 katolika prema podacima iz siječnja 2012. Površina Vrhbosanske nadbiskupije je 22.401 km². Na sjeveru graniči s Đakovačko–osječkom nadbiskupijom, na istoku s Beogradskom nadbiskupijom, na jugu s Mostarsko–duvanjskom biskupijom i na zapadu s Banjolučkom biskupijom.
|
Prostor Vrhbosanske nadbiskupije danas se prostire u dva entiteta, Federaciju BiH, gdje većinom žive Bošnjaci–muslimani (oko 80%) i Hrvati–katolici (oko 20%) i Republike Srpske s većinskim srpskim narodom. Sjeverni i istočni dio nadbiskupije nalazi se u Republici Srpskoj, a u tom djelu se nalaze 34 župe nadbiskupije gdje do danas nisu oživjele porušene i prognane župe. Središnji, zapadni i južni dio nadbiskupije pripada Federaciji BiH na čijem teritoriju se nalazi 112 župa, a u Brčko distriktu BiH 8 župa.[8]
Šport
Izvori
- ↑ Katolici u BiH od 2015. do 2020. Pristupljeno 2. lipnja 2021.
- ↑ 2,0 2,1 Banjolučka biskupija Današnje stanje Katoličke crkve u BiH
- ↑ {{
- if:
Morate navesti naslov = i url = dok rabite {{[[Predložak:Citiranje web},|Citiranje web},
]]}},
- if:
]]}},
- if:
]]}},
Vanjske poveznice
- Stranice Vrhbosanske nadbiskupije
- Hrvatska riječ: Na Bobovcu održan 11. Molitveni dan za Domovinu, autor hrijec, 21. listopada 2012.
| |||||||||||