Duhovnost
Duhovnost je stanje svijesti u kojem se čovjek predaje razvoju vlastitog duha kroz vjersku posvećenost Bogu. Sama riječ ima korijen u latinskoj riječi spiritus koja znači udah, disanje, duh.[1] Pojam duhovnosti usko se vezuje uz religiju, no on može označavati i duševno stanje u kojemu čovjek svoju pozornost okreće prema onome što se ne nalazi u njegovoj neposrednoj okolini. Primjerice, proučavanje povijesti ili pisanje poezije neki su od nevjerskih oblika duhovnosti.
Biti duhovna osoba znači stavljati vječno, metafizičko i nematerijalno ispred prolaznog, svjetovnog i tvarnog.
Duhovnost se provodi molitvom, meditacijom i moralnim životom.
Kao zajednički nazivnik duhovnost obuhvaća sve ljudske djelatnosti koje su usmjerene prema nematerijalnom duhovnom području (najčešće vjerske naravi) premda može obuhvaćati i umjetničko stvaralačko djelovanje.
Element duhovnog/spiritualnog, kao osnovni element svojevrsnih filozofskih nazora, izvor i prapočelo sviju stvari nalazi u transcedentnom, vrhunaravnom. Najviše je prisutan u filozofskom pravcu idealizma i srodnim duhovnim pokretima koji nadnaravnu stvarnost uzimaju kao svoju glavnu ishodišnu točku.