Povijest slobodnog zidarstva

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Povijest slobodnog zidarstva obuhvaća podrijetlo, razvoj i ključne događaje bratske organizacije poznate kao slobodno zidarstvo. U pravilu se razlikuju tri faze. Prva je pojava organiziranih loža operativnih klesara u srednjem vijeku. Druga faza započinje primanjem svjetovnih članova kao "prihvaćenih" (engl. accepted — pojam koji odražava ceremonijalni postupak "prihvaćanja" kojim su osobe koje nisu klesari postajale članovima operativne lože) odnosno "spekulativnih"[a] zidara. Treća faza označava razvoj isključivo spekulativnih loža te nastanak velikih loža kao upravnih tijela koja ih koordiniraju i nadziru.

Prekretnicom u tom procesu obično se smatra osnivanje prve Velike lože u Londonu 24. lipnja 1717. godine prema gregorijanskom kalendaru. Povjesničarima pritom stoje na putu dvije glavne poteškoće: oskudnost pisanih izvora, koja traje čak do 19. stoljeća, te širenje netočnih informacija koje su, od samih početaka, stvarali i slobodni zidari i njihovi protivnici.

Dugotrajna povijest slobodnog zidarstva tako uključuje rani razvoj iz organiziranih udruga operativnih klesara u suvremeni sustav spekulativnih loža, ustrojenih oko pokrajinskih ili nacionalnih velikih loža.

Mitovi o podrijetlu i teorije

Datoteka:Aethelstan.png
Ethelstan Sjajni, prvi kralj cijele Engleske.
Podrobniji članak o temi: Mitovi i legende u slobodnom zidarstvu

Raniji izvori

Najraniji slobodnozidarski tekstovi redovito sadrže neku vrstu povijesti klesarskoga obrta. Najstarije poznato djelo te vrste jest Halliwellov rukopis, poznat i kao Rukopis Regius, koji se datira između 1390. i 1425. godine. U uvodnom dijelu toga dokumenta iznosi se sažeta povijest prema kojoj je "klesarski obrt" započeo s Euklidom u Egiptu, a u Englesku je stigao za vladavine Ethelstana (924. – 939.).[1] Nedugo potom, Cookeov rukopis izvodi podrijetlo zidarstva od Jabala, sina Lameka (Post 4, 20–22), te opisuje kako je to znanje dospjelo do Euklida, od njega do Izraelaca (tijekom njihova boravka u Egiptu), a zatim složenim slijedom dalje sve do Ethelstana.[2] Taj je mit postao temelj kasnijih rukopisnih statuta, koje dosljedno izvode slobodno zidarstvo iz biblijskih vremena te njegovo institucionalno utemeljenje u Engleskoj smještaju u razdoblje Ethelstanove vladavine.[3]

Ubrzo nakon osnutka prve Velike lože Engleske, škotski svećenik James Anderson dobio je zadatak da te tzv. "gotičke statute" preradi u prihvatljiviji i suvremeniji oblik. Tako nastale Konstitucije započinju povijesnim uvodom opsežnijim od svih dotadašnjih, u kojem se povijest slobodnog zidarstva ponovno izvodi iz biblijskih izvora, a Euklid se još jednom uključuje u taj genealoški niz. Slijedeći svoje izvore, Anderson smješta prvu veliku skupštinu engleskih zidara u York, pod pokroviteljstvom Ethelstanova sina Edwina, osobe koja inače nije potvrđena u povijesnim izvorima.[4] Proširene, revidirane i ponovno objavljene 1738. godine, Andersonove Konstitucije navode popis velikih meštara počevši od Augustina Canterburyjskog, navedenog kao Redovnik Austin (Austin the Monk).[5] Djelo William Prestona, Ilustracije slobodnog zidarstva, dodatno je razradilo i proširilo taj slobodnozidarski mit o podrijetlu.[6]

U Francuskoj je predavanje viteza Ramsaya iz 1737. godine u rodoslovlje uvelo križare. On je tvrdio da su križarski zidari obnovili obrt pomoću tajni prikupljenih u Svetoj Zemlji, pod pokroviteljstvom vitezova Ivanovaca. Od toga trenutka povijest obrta u kontinentalnom slobodnom zidarstvu počinje se razlikovati od one razvijene u Engleskoj.[7]

Spekulativne povijesti

Andersonove povijesne rekonstrukcije iz 1723. i 1738. godine, romantičarska interpretacija viteza Ramsaya, kao i unutarnja alegorija slobodnozidarskog rituala, usredotočena na Salomonov Hram i njegova graditelja Hirama Abifa, pružile su obilje materijala za daljnje spekulacije.

Najraniji poznati ritual smješta prvu ložu u trijem Salomonova hrama.[8] Slijedeći Andersona, slobodno zidarstvo povezivalo se i s Euklidom, Pitagoraom, Mojsijem, esenima i kuldejima.[b][9] Škotski pisac William Preston započeo je svoju povijest s druidima, dok je Andersonov opis zidara kao "noahida",[c] koji je razradio američki pisac Albert Mackey, u tu shemu uključio i Nou.[10]

Nakon Ramsayeva uvođenja križarskih zidara, u mit su uključeni Vitezovi templari, počevši s obredom Striktne opservancije njemačkog baruna Karla Gotthelfa von Hunda, koji je ujedno povezao i prognanu kuću Stuart.[11] Ubojstvo Hirama Abifa tumačeno je kao alegorija smrti engleskog kralja Karla I.. Engleski državnik Oliver Cromwell pojavljuje se kao utemeljitelj slobodnog zidarstva u anonimnom antimasonskom djelu iz 1745., koje se obično pripisuje francuskom svećeniku Larudanu. Mackey ističe da se "Larudanove tvrdnje odlikuju potpunom neovisnošću o svakom povijesnom autoritetu i smjelim pretpostavkama koje se čitatelju nude umjesto činjenica".[12] Antimasonski spisi njemačkog pisca Christopha Friedricha Nicolaija povezivali su Francisa Bacona i rozenkrojcere[13] sa slobodnim zidarstvom, dok je veza englesko arhitekta Christopher Wrena s bratstvom izostavljena iz Andersonove prve knjige Konstitucija, ali se pojavila u drugoj, objavljenoj nakon Wrenove smrti.[14]

Zameci mita o jakobitskom utjecaju kuće Stuart na slobodno zidarstvo možda potječu od nepažljive i neutemeljene primjedbe John Noorthouka u Knjizi konstitucija iz 1784. prve Velike lože Engleske. Bez ikakvih dokaza tvrdilo se da je kralj Karlo II. bio iniciran u slobodno zidarstvo u Nizozemskoj tijekom svojega progonstva (1649. – 1660.), premda na europskom kontinentu u to vrijeme nisu zabilježene lože slobodnih zidara. Ta je tvrdnja vjerojatno služila uljepšavanju ugleda bratstva pripisivanjem članstva jednom vladaru. Navedenu je zabludu dodatno razradio britanski profesor John Robison u djelu Dokazi urote (1797.), protumasonskoj polemici koja je slobodno zidarstvo optužila za infiltraciju Reda iluminata Adama Weishaupta.[15] Nedostatak znanstvene utemeljenosti u tom djelu naveo je Encyclopædia Britannica da ga javno osudi.[16]

Njemački knjižar i slobodni zidar koji je živio u Parizu, djelujući pod pseudonimom C. Lenning, dodatno je razradio priču u rukopisu Enciklopedija slobodnog zidarstva, vjerojatno nastalom između 1822. i 1828. u Leipzigu. Rukopis je kasnije revidirao i objavio njemački slobodni zidar Friedrich Mossdorf.[17] Lenning je tvrdio da je engleski kralj Jakov II., nakon bijega u Francusku 1688., boravio u isusovačkom Kolegijem Clermont, gdje su njegovi pristaše navodno oblikovali određene stupnjeve radi ostvarivanja političkih ciljeva.[18]

Sredinom 19. stoljeća ta je priča postala raširena. Poznati engleski pisac George Oliver u djelu Povijesne znamenitosti (1846.) nastavio je njezinu razradu, pa čak tvrdio da je kralj Karlo II. redovito prisustvovao sastancima, što je očita izmišljotina, jer bi, da je bila istinita, zasigurno privukla pozornost suvremenih povjesničara.

Slično tomu, pokušaji da se slobodno zidarstvo poveže s francuskim kumpanijanjima nisu donijeli konkretne dokaze.[19] Poveznice s rimskim kolegijumima i majstorima comacini također su slabe, iako ih pojedini slobodni zidari promatraju kao uzore, a ne kao izravne prethodnike.[20][21] Američko-britanski filozof Thomas Paine izvodio je podrijetlo slobodnog zidarstva iz starog Egipta,[22] kao i talijanski pustolov Alessandro Cagliostro, koji je otišao toliko daleko da je ponudio i ritual.[13]

U novije vrijeme pojedini autori nastoje povezati templare s razvojem slobodnog zidarstva putem ikonografije kamenih rezbarija u kapeli Rosslyn u Škotskoj, gdje se, prema predaji, templari navodno sklonili nakon ukinuća reda.[23] U djelu Hiramov ključ američki autori Robert Lomas i Christopher Knight opisuju vremenski slijed koji započinje u starom Egiptu, uključuje Isusa, templare i Rosslyn, te završava suvremenim slobodnim zidarstvom.[24] Te tvrdnje osporava Robert L. D. Cooper, kustos knjižnice i muzeja Velike lože Škotske, u knjizi Rosslynska prijevara.[25]

Nastanak modernih studija o slobodnom zidarstvu

Podrobniji članci o temama: Masonologija i Historiografija slobodnog zidarstva

Prvo racionalno i znanstveno utemeljeno proučavanje povijesti slobodnog zidarstva objavljeno je u Njemačkoj, no djelo njemačkog povijesničara Georg Klossa iz 1847. godine, Povijest slobodnog zidarstva u Engleskoj, Irskoj i Škotskoj,[26] nikada nije prevedeno na druge jezike.[27] Kada je Povijest slobodnog zidarstva Josepha Findela 1866. godine prevedena s njemačkog na engleski, u Engleskoj su već djelovali Adolphus F. A. Woodford, a u Škotskoj David Murray-Lyon, kao aktivni autori na tom području. Woodford je Findelu bio vodič tijekom njegova posjeta Yorku, gdje je pregledavao stare rukopise, a ubrzo potom započeo je suradnju s Williamom Jamesom Hughanom na prikupljanju, datiranju i klasifikaciji starih rukopisnih statuta.[28]

Ništa manje aktivan nije bio ni liječnik Albert Mackey u Sjedinjenim Američkim Državama. Popis njegovih objavljenih djela započinje 1844. godine s Leksikonom slobodnog zidarstva, a kulminira monumentalnom Enciklopedijom slobodnog zidarstva iz 1874. godine.[29] Rastući interes za slobodnozidarskog istraživanja, kao i sve veće sudjelovanje u njima, doveli su 1886. godine do osnutka Lože "Quatuor Coronati" u Londonu, prve lože posvećene isključivo znanstvenom istraživanju slobodnog zidarstva.[30]

Od postanka do velikih loža slobodnih zidara

Podrobniji članak o temi: Teorija prijelaza

Podrijetlo pojma "slobodni zidar"

Najraniji službeni engleski dokumenti u kojima se spominju zidari pisani su na latinskom jeziku — sculptores lapidum liberorum (London, 1212.) i magister lathomus liberarum petrarum (Oxford, 1391.), ili na normandijskom francuskom, mestre mason de franche peer.[d] Svi ti izrazi označavaju radnika koji obrađuje freestone, odnosno sitnozrnati pješčenjak ili vapnenac pogodan za ornamentalno klesarstvo. U 17. stoljeću, u građevinskim računima Wadham Collegea u Oxfordu pojmovi freemason (u prijevodu slobodni zidar) i freestone mason koriste se naizmjenično. Izraz freemason ujedno se suprotstavlja pojmovima "grubi zidar" (rough mason) ili "zidar–slagač" (layer), čime se naglašava viša razina vještine majstora koji obrađuje ili polaže već obrađeni kamen.[31]

Pridjev "slobodni" (free) u tom se kontekstu može tumačiti i kao naznaka da zidar nije rob, kmet, najamni sluga s obvezom služenja niti feudalno vezan uz gospodara. Iako je takvo tumačenje teško u potpunosti uskladiti s društvenim okolnostima srednjovjekovne Engleske, čini se da je ono imalo znatno veću važnost u okviru škotskih operativnih loža.[32]

Majstori zidari u srednjovjekovnoj Engleskoj

Srednjovjekovni majstor zidar morao je proći ono što se u tadašnjim okolnostima smatralo slobodnim obrazovanjem. U Engleskoj je dječak već u dobi od devet ili deset godina napuštao roditeljski dom, pritom uglavnom već pismen na engleskom i francuskom jeziku, stekavši osnovno obrazovanje kod kuće ili u tzv. nižoj školi. Od tog razdoblja do otprilike četrnaeste godine pohađao bi samostansku ili pučku školu, gdje je učio latinski jezik, ili bi kao paž u viteškom domaćinstvu, uz nastavu, stjecao znanja o ponašanju i dvorskom ophođenju. Između četrnaeste i sedamnaeste godine učio je temeljne vještine odabira, oblikovanja i spajanja kamena, a između sedamnaeste i dvadeset prve godine bio je obvezan napamet svladati velik broj formalnih geometrijskih problema. Razdoblje od tri godine provedeno u statusu pomoćnika često je završavalo izradom i predajom majstorskog rada, koji se odnosio na zadani problem iz gradnje ili arhitektonskog oblikovanja. U tom je trenutku bio smatran kvalificiranim, no još je morao napredovati u hijerarhiji struke prije nego što bi stekao puni status majstora zidara na velikom gradilištu.[33]

Datoteka:York Minster - geograph.org.uk - 3449487.jpg
Katedrala u Yorku.

U svojoj ulozi arhitekta, majstor zidar vjerojatno je izrađivao nacrte pojedinih faza gradnje srebrenkom na pripremljenom pergamentu ili ploči. Ti su se nacrti potom prenosili na tlo uporabom znatno većeg šestara od onoga korištenog pri crtanju. Srednjovjekovni arhitekti često su prikazivani s velikim šestarima i kutnicima dok rade na gradilištu. Sitni detalji s crtaće ploče prenosili su se pomoću drvenih šablona koje su klesari koristili pri obradi kamena.[33]

Majstori zidari koji se u povijesnim izvorima pojavljuju kao voditelji velikih graditeljskih pothvata, poput katedrale u Yorku, postajali su imućni i uživali znatan društveni ugled. Gostujući majstori zidari i majstori tesari sjedili su za počasnim stolom u samostanima te blagovali u društvu opata, što jasno svjedoči o njihovu visokom statusu u srednjovjekovnom društvu.[33]

Od srednjeg vijeka do reformacije

Povijesni izvori svjedoče o dvjema razinama organizacije u srednjovjekovnom klesarstvu: loži i tzv. cehu. Izvorno značenje riječi loža odnosilo se na radionicu podignutu na samom gradilištu većeg objekta; najraniji spomen takve uporabe zabilježen je u Kraljevskoj opatiji Vale u sjeverozapadnoj Engleskoj 1278. godine. Kasnije je pojam dobio i sekundarno značenje, označavajući zajednicu zidara na određenom mjestu. Najstariji sačuvani zapisi o takvim zajednicama jesu zakoni i pravilnici lože pri katedrale u Yorku iz 1352. godine, koje su nametnuli dekan i kaptol katedrale.[34]

Povjesničari 19. stoljeća retroaktivno su primijenili pojam "ceh" na srednjovjekovne bratovštine obrtnika, po analogiji s trgovačkim cehovima. Zidari su, međutim, kasno stvarali takve organizacije. Najveći poslodavac zidara u srednjovjekovnoj Engleskoj bila je britanska kruna, koja ih je često zapošljavala putem prisilne mobilizacije, odnosno obveznog regrutiranja prema potrebi.

Datoteka:Regius-Manuskript.jpg
Rukopis Regius

Halliwellov rukopis, poznat i kao Rukopis Regius, najstariji je poznati dokument slobodnozidarskog podrijetla. Objavio ga je 1840. godine shakespearolog i kolekcionar James Halliwell, koji ga je datirao oko 1390. godine. S tom se datacijom složio i Adolphus F. A. Woodford, jedan od utemeljitelja Lože "Quatuor Coronati".[35] Novija istraživanja engleskog povjesničara Andrew Prescotta smještaju nastanak teksta u drugo tromjesečje 15. stoljeća.[36] Rukopis se može tumačiti kao odgovor na niz zakonskih mjera donesenih nakon Doba kuge, osobito na Statut o radnicima[e] iz 1351. godine, kojim je kralj Eduard III. nastojao zamrznuti nadnice na razini prije kuge. Ranija datacija povezuje se sa Statutom o opskrbljivačima i gostioničarima[f] iz 1389. kralja Rikarda II., kojim se od cehova i bratovština zahtijevalo da kralju predoče svoje povelje i pisma o ovlastima. Godine 1425., tijekom trećeg engleskog parlamenta kralja Henrika VI., Zakonom o radnicima zabranjeni su godišnji skupovi zidara.[37]

U uvodu pravilnika koji su 1356. uređivali zidarski obrt izričito se navodi da, za razliku od drugih obrta, nije postojalo tijelo kojim bi sami zidari regulirali svoju djelatnost. Konačno, 1376. godine četiri predstavnika "misterija", odnosno obrta, izabrana su u londonsko Gradsko vijeće. Čini se da je to ujedno i prva uporaba riječi freemason (slobodni zidar) u engleskom jeziku, iako je taj izraz odmah prekrižen i zamijenjen riječju mason (zidar).[38]

Rukopis Regius tvrdi da je te skupštine utemeljio kralj Ethelstan te da je on povezao nadnice zidara s troškovima života.[35]

Cookeov rukopis, nastao oko 1450. godine, uspostavio je obrazac onoga što je kasnije James Anderson nazvao "gotičkim statutima", odnosno starijim povijestima i pravilima obrta.[2] Nakon kratkog blagoslova, ti dokumenti opisuju sedam slobodnih umijeća, pri čemu se prednost daje geometriji, koja se izjednačava sa zidarstvom. Slijedi povijest zidarstva, odnosno geometrije, koja završava likom Ethelstana ili Edwina (njegova brata ili sina, ovisno o izvoru), koji okuplja engleske zidare i daje im njihove obveze. Potom slijede pravilnici ili "zapovijedi", često s uputama o načinu na koji novi zidar treba na njih prisegnuti.[39]

Također oko 1450. godine, oporuka zidara iz Beverleyja u Yorkshireu pruža zanimljiv uvid u ranu pojavu zidarskih obilježja. Popis imovine Johna Cadebya navodi nekoliko pojaseva. Dva su bila ukrašena srebrom, a jedan je nosio slova B i I, što upućuje na Boaza i Jahina, blizance-stupove Salomonova hrama.[40] Posjedovao je i pisaći stol te šest knjiga na engleskom jeziku, što svjedoči o njegovoj pismenosti i solidnom imovinskom stanju.[41]

Datoteka:Grand Lodge MS No 1.jpg
Rukopis Velike lože br. 1

Sljedećih stotinjak i pedeset godina donijelo je malo novih rukopisa. Dowlandov rukopis, čiji je izvornik danas izgubljen, te Rukopis Velike lože br. 1 prvi put smještaju Edwinovu skupštinu zidara u York. Lansdowneov rukopis, nekoć datiran u to razdoblje, danas se smatra djelom iz 17. stoljeća.[36]

U tom razdoblju nastupila je Reformacija. Nekada se smatralo da je Crkva bila glavni poslodavac zidara te da su s raspuštanjem katoličkih samostana (od strane kralja Henrika VIII.) lože nestale.[42] Također se vjerovalo da su obrtnički cehovi u Engleskoj ukinuti 1547. godine.[43] Nakon smrti Henrika VIII., nadbiskup Thomas Cranmer nastojao unaprijediti reformaciju ukidanjem cehova i bratovština. Godine 1548. donesen je zakon poznat kao Zakon o urotama opskrbljivača i obrtnika, kojim su ukinuti njihovi monopoli; već 1549. zakon je povučen, vjerojatno zato što su te organizacije bile previše korisne državi.[37] Država je nastavila biti značajan poslodavac zidara, koji su se u Londonu postupno razvili iz bratovštine u korporaciju. Iako ona nije dobila službenu povelju sve do 1666. godine, vlast ju je već u 16. stoljeću koristila za regrutiranje i ugovaranje zidara za građevinske projekte. Uz to, zidari su sve češće radili za privatne naručitelje.[44] Procesije povodom blagdana svetaca, u kojima su obrti izvodili prikaze o svojim zaštitnicima, bile su ukinute. Robert L. D. Cooper, arhivar Velike lože Škotske, smatra da se izgubljena misterijska predstava zidara možda očuvala u ritualima suvremenih loža slobodnih zidara.[45]

Slobodno zidarstvo u Škotskoj

Rana kontinentalna povijest navodi izvor iz 16. stoljeća prema kojemu su do 1535. godine u Francuskoj bile zabilježene dvije škotske zidarske lože, jedna u Parizu, a druga u Lyonu.[46]

U samoj Škotskoj lože zidara bile su podvrgnute nadzoru dvojice dužnosnika koje je imenovala kruna: glavnog nadzornika (Warden General) i glavnog kraljevskog graditelja (Principal Master of Work to the Crown), a potonja je služba potvrđena najkasnije od 1539. godine. Potkraj 16. stoljeća obje je dužnosti obnašao William Schaw.[47] Godine 1598., nakon savjetovanja s majstorima loža jugoistočne Škotske, Schaw je izradio skup propisa za upravljanje zidarima i njihovim ložama, danas poznat kao Schawovi statuti. U njima se, među ostalim, navodi da "moraju biti vjerni jedni drugima i živjeti u uzajamnoj dobrohotnosti, kako i dolikuje zakletoj braći i drugovima obrta". Propisi spominju nadzornike (wardens), dekane (deacons), šegrte (entered prentices) i tzv. neovlaštene ili neinicirane radnike (cowans[48]).[49] Drugi Schawovi statuti, doneseni godinu dana kasnije, uključili su u pregovore i predstavnika lože Kilwinninga (današnja Matična loža "Kilwinning") u Ayrshireu, kojoj je dodijeljena nadležnost nad zapadom Škotske. Loža "Edinburgh" je proglašena "prvom i glavnom" ložom, a Kilwinning "drugom i glavnom ložom" Škotske, očito s namjerom postizanja ravnoteže među utjecajnim središtima.[50] Budući da ni kralj ni poglavar Kilwinninga nisu bili nazočni, dokument se nije smatrao konačnim ni obvezujućim; pretpostavljalo se da će naknadno biti pribavljena kraljevska potvrda.

Godine 1602. Schaw je izdao povelju kojom je Williamu St. Clairu od Roslina dodijeljeno pravo pokroviteljstva nad škotskim zidarima. Zanimljivo je da Kilwinning ne figurira među ložama koje su priložile potvrdu toj povelji. Čini se da je povlastica prestala vrijediti nakon što je St Clair napustio zemlju uslijed skandala,[51] pa je 1628. izdana nova povelja njegovu sinu, također Williamu St. Clairu.[52] To je pokroviteljstvo naposljetku predao njihov potomak, još jedan William St Clair, prilikom osnivanja Velike lože Škotske 1736. godine,[53] premda nikada nije bilo potvrđeno kraljevskim odobrenjem koje bi mu dalo punu pravnu valjanost.[54]

Nastanak spekulativnog zidarstva

Podrobniji članak o temi: Operativno zidarstvo

Trajni učinak Schawovih statuta proizašao je iz odredbe iz 1599. godine prema kojoj su lože morale zaposliti uglednog bilježnika kao tajnika, zaduženog za bilježenje svih važnih odluka i događaja. Zahvaljujući toj uputi škotske su lože počele sustavno voditi zapisnike, pa je pojava "prihvaćenih", tj. neoperativnih, zidara u Škotskoj znatno bolje dokumentirana nego u Engleskoj, gdje ne postoje sačuvani interni zapisi o radu loža iz toga razdoblja.

Prvi zabilježeni prijam osoba koje nisu bile operativni zidari dogodio se 3. srpnja 1634. godine u Loži "Edinburgh" (Marijina kapela) br. 1. Tada su primljeni Sir Anthony Alexander, njegov stariji brat Lord Alexander te Sir Alexander Strachan od Thorntona. Sir Anthony bio je kraljevski glavni nadzornik radova (Principal Master of Work) te osoba koja je učinkovito onemogućila potvrdu druge povelje obitelji St Clair, budući da su škotske lože tada bile pod njegovom nadležnošću. Razlozi zbog kojih su njegov brat i njihov prijatelj također primljeni ostaju nejasni.[55]

Razlozi i mehanizmi prijelaza zidarskih loža iz operativnih radnih zajednica u spekulativna[a] bratstva i dalje nisu posve razjašnjeni. Kako se tijekom 16. stoljeća odgovornost za projektiranje postupno premještala s majstora zidara na arhitekta, moguće je da su arhitekti počeli pristupati ložama zidara s kojima su surađivali.[56] Također je moguće da su operativne lože, po uzoru na druga profesionalna tijela (poput Istočnoindijske kompanije[57]), počele prikupljati sredstva naplaćujući imućnim osobama pristup svojim "tajnama".[58] Prema drugom tumačenju, lože su svjesno privlačile bogate i utjecajne članove kako bi ojačale svoj društveni položaj te poboljšale nadnice i radne uvjete svojih pripadnika.[36]

Članstvo u Engleskoj i Škotskoj

Dana 20. svibnja 1641. Sir Robert Moray bio je iniciran u slobodno zidarstvo od strane nekoliko članova Lože "Edinburgh" (Marijina kapela) br. 1. Iako je primljen u škotsku ložu, sam se obred odvio južno od granice, na području Engleske. To predstavlja najraniji sačuvani zapis o inicijaciji u spekulativno[a] slobodno zidarstvo na engleskom tlu.[59]

Dok zapisnici škotskih loža pokazuju postupni razvoj mješovitih loža (operativnih i prihvaćenih članova), očito je da je loža koja je 16. listopada 1646. u Warringtonu inicirala Elias Ashmolea bila pretežito, ako ne i u potpunosti, sastavljena od spekulativnih odnosno "prihvaćenih" zidara.[60] Godine 1686. u djelu Natural History of Staffordshire Robert Plot spominje prijam uglednih osoba u društvo slobodnih zidara, čiju povijest smatra izmišljenom i smiješnom.[61] Na početku razdoblja velikih loža čini se da su u južnoj Engleskoj prevladavale čisto spekulativne lože, dok su operativne i mješovite lože još uvijek bile većina na sjeveru Engleske i u Škotskoj.[62]

Godine 1716. četiri lože i "neka stara braća" sastali su se u Gostionici kod jabuke u Londonu te se dogovorili da će se sljedeće godine ponovno okupiti radi osnivanja "velike lože". Te su lože bile "Kod guske i roštilja", "Kod krune", "Kod jabuke" te "Kod kaleža i grožđa". "Stara braća" vjerojatno su potjecala iz Lože "Cheshire Cheese" i barem još jedne druge lože.[63]

Rano razdoblje velikih loža

Prva Velika loža

Rana povijest prve Velike lože nije u potpunosti razjašnjena, budući da zapisnici nisu vođeni sve do 1723. godine. Poznato je, međutim, da su se četiri prethodno spomenute lože sastale 24. lipnja 1717. godine (na blagdan sv. Ivana Krstitelja) u Pivnici kod guske i roštilja u dvorištu katedrale sv. Pavla u Londonu. Tom su prilikom odlučile obnoviti svoje "kvartalne komunikacije", odnosno četiri godišnja sastanka radi vođenja slobodnozidarskih poslova, te uspostaviti godišnju skupštinu za izbor novoga velikog majstora. Na tom je sastanku za velikog majstora izabran Anthony Sayer, starješina Lože "Kod jabuke", o kojemu se malo toga zna. Time je nastala Velika loža Londona i Westminstera. U toj fazi malo je vjerojatno da su se njezini članovi smatrali išta više od uduge londonskih loža, no to će se shvaćanje ubrzo promijeniti.[64]

Sljedeće godine veliki majstor postao je George Payne, državni službenik u poreznoj upravi. Godine 1719. izabran je John Theophilus Desaguliers, anglikanski svećenik, istaknuti znanstvenik i član Kraljevskog društva. Posljednji pučanin koji je obnašao dužnost velikog meštra bio je ponovno George Payne u svom drugom mandatu (1720./21.), kada je sastavio "Opća pravila slobodnog zidara", kasnije uključena u Konstitucije slobodnih zidara. Nakon toga, očito s namjerom podizanja ugleda organizacije, svi su veliki meštri bili pripadnici plemstva.[65]

Desaguliers se često opisuje kao "otac" modernog slobodnog zidarstva. Upravo je on napisao posvetu u Konstitucijama slobodnih zidara,[66] predsjedao odborom koji ih je nadzirao i odobrio te osigurao "gotičke statute" kao temelj za njihovu izradu. Iako je samo jednom bio veliki majstor, dvaput je obnašao dužnost zamjenika velikog majstora pod nominalnim velikim majstorima, a u drugim je prilikama djelovao kao da je sam veliki majstor, osnivajući neregularne lože radi provođenja inicijacija. Čini se da je upravo Desaguliers inzistirao na tome da se ritual pamti, a ne zapisuje, što je dovelo do oskudice pisanih izvora o razvoju engleskog rituala sve do osnutka Ujedinjene velike lože Engleske (1813.).[67][68]

Zbog navedenoga mnogi slobodnozidarski povjesničari smatraju Desaguliersa ključnom osobom u razdoblju kada je nova Velika loža započela intenzivnu samopromociju. Uslijedila je nagla ekspanzija spekulativnog[a] zidarstva, praćena istodobnim porastom antimasonskih skupina i publikacija. Inicijacije su počele biti bilježene u novinama. Plemićki veliki majstori često su bili članovi Kraljevskog društva, no Philip Wharton (1722. – 1723.) nedugo je prije toga imao raspušten svoj Klub "Hell-fire" od strane vlade te je, gotovo odmah po isteku mandata, pristupio ili možda osnovao protumasonsku skupinu poznatu kao Gormagoni. Od 1721. godine instalacija novoga velikog majstora postala je prigoda za javnu povorku, isprva pješice, a kasnije u kočijama. To je izazvalo podsmijeh, a od 1740. nadalje i organiziranje parodijskih povorki antimasonskih skupina, što je dovelo do ukidanja te prakse 1747. godine. Brza ekspanzija slobodnog zidarstva rezultirala je i time da su mnoge nove lože prestajale s radom već nakon godinu ili dvije. Osim vanjskih napada, pojavili su se i razočarani bivši članovi spremni zaraditi objavljivanjem "razotkrivanja" tajni slobodnog zidarstva.[69]

Andersonove Konstitucije

Datoteka:Anderson'sConstitutions.jpg
Frontispis i naslovna stranica Konstitucija iz 1723. Ovaj dokument postao je temelj za modernu praksu i organizaciju slobodnog zidarstva, spajajući povijesne mitove, filozofske principe i operativne smjernice.
Podrobniji članak o temi: Andersonove Konstitucije

Djelo Konstitucije slobodnih zidara. Za korištenje ložama. London. objavljeno je 1723. godine. Uredio ga je prezbiterijanski svećenik James Anderson, po nalogu John Theophilus Desaguliersa, a odobrilo ga je povjerenstvo Velike lože Londona pod njegovim nadzorom. Djelo je 1734. godine u Philadelphiji ponovno tiskao Benjamin Franklin, koji je iste godine izabran za velikog majstora u Pennsylvaniji. Ubrzo je prevedeno na nizozemski (1736.), njemački (1741.) i francuski jezik (1745.).[70]

Anderson je bio službenik prezbiterijanske crkve u Londonu, nekadašnjoj hugenotskoj crkvi, a jedan od četvorice njezinih đakona bio je Desaguliersov otac.[71] U vrijeme susreta s Desaguliersom čini se da se Anderson predstavljao kao poznavatelj talmudske tradicije. Kao nagradu za svoj rad dobio je autorska prava na djelo. S vremenom je, na njegovo nezadovoljstvo, tekst sažiman u "džepna" izdanja nad kojima nije imao nadzor niti je od njih primao prihod. Djelo je prošireno, ažurirano i ponovno objavljeno 1738. godine.[72]

Prvi dio konstitucija donosi povijest slobodnog zidarstva. Slijede "Dužnosti", odnosno opća pravila ponašanja slobodnih zidara, te Payneovi "Opći propisi", koja uređuju rad Velike lože i loža pod njezinom nadležnošću. Ukratko je opisan i ritual posvete nove lože, a djelo završava zbirkom pjesama.[73] Po prvi put stare rukopisne obveze i konstitucije zamijenjene su pristupačnim tiskanim sažetkom svega što je bilo potrebno znati da bi se postalo slobodnim zidarom, izostavljajući jedino sam ritual. Iako je povijesni dio već u vrijeme objave, a i kasnije, bio izložen kritikama kao očita fikcija, djelo i dalje predstavlja prekretnicu u povijesti slobodnog zidarstva.[74] Stare dužnosti objavljene u današnjoj Knjizi konstitucija Ujedinjene velike lože Engleske malo su se izmijenile u odnosu na izvorno Andersonovo izdanje.[75]

Stupnjevi i rituali slobodnog zidarstva

Podrobniji članci o temama: Stupanj (slobodno zidarstvo) i Ritual (slobodno zidarstvo)

U skladu s drugim srednjovjekovnim obrtima ili "misterijima", i klesarstvo je poznavalo tri stupnja majstorstva: šegrta, pomoćnika i majstora. Šegrt koji bi savladao obrt postajao je pomoćnik, osposobljen za izvođenje svih vrsta zidarskih radova. Majstor je, osim tehničke kvalifikacije, imao i upravljačku ulogu, često djelujući kao arhitekt. Na tzv. crtaćoj ploči skicirao bi dnevne zadatke koje su potom izvodili pomoćnici i šegrti.[76] Schawovi statuti iz 1598. godine pokazuju kako se taj sustav razvio unutar škotskih loža. Šegrt je, nakon sedmogodišnjeg naukovanja, mogao uz uplatu pristupiti loži kao "primljeni šegrt" (entered apprentice). Alternativno je mogao ostati izvan lože i raditi samostalno na nižim vrstama građevinskih poslova kao tzv. cowan (neovlašteni ili neinicirani radnik). Pomoćnici su nazivani "kolegama obrta" (fellows of the craft), što je u skladu s naputkom iz Rukopisa Regius da zidari "jedni druge nazivaju kolegama". Članovi lože nazivali su se "braćom", što je bio škotski pravni izraz za osobe povezane prisegom. "Majstor" je označavao zidara koji predsjeda ložom ili je tu čast već obnašao.[77]

Iako prisega kao sastavni dio organiziranog zidarstva seže do najranijih zapisa, prvi sačuvani opis rituala potječe tek iz 1696. godine, iz rukopisa poznatog kao Edinburški rukopis. U kombinaciji s drugim dokumentima toga razdoblja, poput Rukopisa Trinity Collegea u Dublinu iz 1711., moguće je rekonstruirati ritual operativne lože s kraja 17. stoljeća. Prilikom primanja, šegrtu su nakon prisege povjeravani odgovarajući znakovi, "zidarska riječ" i katehetska pitanja i odgovori. Ritual je uključivao i elemente razigranog ponašanja, koji su vjerojatno nestali kako je obrt postupno poprimio profinjeniji, građanski karakter. Pomoćnik je polagao dodatnu prisegu te su mu povjeravane još dvije riječi i "pet točaka zajedništva", koje su 1696. godine bile: stopalo uz stopalo, koljeno uz koljeno, srce uz srce, ruka uz ruku i uho uz uho. Razlika između pomoćnika i majstora u to je vrijeme nejasna, a u mnogim dokumentima ti se nazivi koriste kao sinonimi. Kako su "prihvaćeni" (neoperativni) zidari počeli pristupati ložama, profesionalni karakter znakova i riječi postupno je gubio izvorno značenje, pa su se obredi šegrta i pomoćnika/majstora često sažimali u jedinstvenu ceremoniju.[78]

U djelu Raskrinkana masonerija iz 1730., koje je objavio razočarani bivši slobodni zidar Samuel Pritchard, prvi se put jasno prepoznaje trostupanjski sustav kakav postoji u suvremenom slobodnom zidarstvu.[79] Novi član napredovao je kroz stupnjeve učenika (tj. šegrta), pomoćnika i majstora. Uz njih postoji i čin "postavljenog majstora", koji obuhvaća aktualnog starješinu lože i bivše starješine te ima vlastiti ritual, znakove i riječi, ali proizlazi iz izbora na jednogodišnje upravljanje ložom.[75] Ta tri stupnja čine temelj tzv. plavog slobodnog zidarstva i zajednička su svim velikim ložama. Ostali, tzv. viši stupnjevi, nisu obvezni te zahtijevaju pristup posebnim redovima, osim u ložama pod okriljem Velike lože Škotske, koje su ovlaštene dodjeljivati stupanj majstora znaka kao proširenje drugog, odnosno pomoćničkog stupnja.

Andersonove Konstitucije iz 1723. godine čini se da poznaju samo stupnjeve učenika i pomoćnika/majstora. Treći stupanj, dakle, nastao je između 1723. i 1730. godine te mu je trebalo vremena da se proširi unutar obrta. Mnogi istraživači smatraju da trostupanjski sustav nije bio radikalna inovacija, nego reorganizacija već postojećih elemenata. "Riječ zidara", nekoć povjeravana učeniku, sada se prenosila u trećem stupnju zajedno s pet točaka zajedništva, dok su dvije riječi koje su prije dobivali pomoćnici podijeljeni između prva dva stupnja.[80] Novi stupanj majstora temeljio se na mitu o Hiram Abifu. Prvi dio mita proizlazi iz biblijskog prikaza tirskoga majstora, sina majke Izraelke, uključenog u gradnju Salomonova Hrama. Drugi dio govori o njegovu ubojstvu od strane podređenih, što podsjeća na jednu od legendi francuskih kumpanijanja. Treći dio odnosi se na pronalazak njegova tijela i izvedbu pet točaka zajedništva, motiv koji se pojavljuje u Grahamovom rukopisu iz 1725., gdje se, međutim, traži i otkopava tijelo Noe.[81] Podrijetlo te reorganizacije nije poznato. Najraniji zapis o dodjeli trećeg stupnja potječe iz Londona, iz zapisnika društva "Philo Musicae et Architecturae Societas Apollini", kratkotrajnog glazbenog društva sastavljenog isključivo od slobodnih zidara. Zapisnici bilježe inicijaciju i promaknuće Charlesa Cottona u stupanj pomoćnika, a 12. svibnja 1725. društvo je samoinicijativno "uzdiglo" brata Cottona i brata Papilliona Balla u stupanj majstora, što bi se danas smatralo neregularnim postupkom. U ožujku 1726. Gabriel Porterfield primio je isti stupanj u Loži "Dumbarton Kilwinning" u Škotskoj, a zapisnici potvrđuju da su već pri osnutku te lože bili prisutni učenici, pomoćnici i majstori. U prosincu 1728. Loža "Greenock Kilwinning" zabilježila je odvojene pristojbe za inicijaciju, promaknuće i uzdignuće, što potvrđuje da je trostupanjski sustav do tada bio u praksi.[82][83]

Širenje velikih loža: 1725. – 1750.

Ni u samom Londonu sve lože nisu pristupile novoutemeljenoj Velikoj loži. One koje su ostale izvan njezine jurisdikcije, zajedno sa svojim članovima, nazivane su "starim zidarima" (Old Masons), odnosno "zidarima sv. Ivana" i "ložama sv. Ivana".[84] Unatoč tome, utjecaj novoga središnjeg tijela brzo se širio. Zapisnici iz 1725. godine već spominju lože u deset pokrajinskih gradova, sve do Salforda na sjeveru, a uspostavljene su i pokrajinske velike lože u Južnom Walesu i Cheshireu.[85] Iste je godine u Irskoj osnovana druga velika loža, kojoj je trebalo nekoliko desetljeća da pod svoju nadležnost dovede sve irske lože. Ubrzo su se pojavile i suparničke velike lože, osobito u Corku (Velika loža Munstera).[86] Upravo je u Irskoj započela praksa priznavanja regularnosti lože izdavanjem službene povelje, a prvi poznati primjer potječe iz 1731. godine.[87] Velika loža Škotske osnovana je tek 1736.[88]

Godine 1725. i "Drevno i časno društvo i bratstvo slobodnih zidara, koje se od pamtivijeka sastaje u gradu Yorku", preuzelo je naslov Velika loža cijele Engleske koja se sastaje u gradu Yorku. To se ne treba tumačiti kao izravno suparništvo, jer nije bilo preklapanja jurisdikcija. Štoviše, Andersonova povijest sugerirala je očekivanje postojanja starije velike lože u Yorku, a londonske su lože doista raspolagale zapisnicima unatrag dvadesetak godina. Andersonove Konstitucije iz 1738. priznale su neovisnost "Stare lože grada Yorka" te loža u Škotskoj, Irskoj, Francuskoj, Italiji i drugdje.[89]

Međutim, 1735. godine starješini i nadzornicima jedne irske lože odbijen je pristup Velikoj loži jer nisu posjedovali pisano ovlaštenje velikog meštra Irske. Očekivali su priznanje kao izaslanici lorda Kingstona, tadašnjeg velikog meštra Irske i bivšeg velikog meštra londonske Velike lože. Ponuđeno im je, ali su odbili, englesko ovlaštenje. Taj je događaj protumačen kao pokazatelj razdora između dviju velikih loža.[90]

Kao odgovor na popularnost razotkrivanja rituala, poput djela Samuel Pritcharda, Velika loža je oko toga vremena izmijenila ritual i lozinke kako bi otežala lažno predstavljanje ne-zidara kao zidara. Te promjene nisu sve lože prihvatile. Loža "Guska i roštilj" (danas Loža "Antika"), jedna od najstarijih, nikada ih nije usvojila. Za nepridružene lože te su inovacije samo produbile podjele. U isto vrijeme London je primao velik broj gospodarskih migranata iz Irske, a oni koji su već bili slobodni zidari nerado su prihvaćali novi ritual, pa su osnivali dodatne nepridružene lože.[91]

U istom razdoblju slobodno zidarstvo, kakvo su prakticirale engleske, irske i škotske lože, počelo se širiti Europom. Utemeljenje prve velike lože u Francuskoj osobito je složeno pitanje. Čini se da su slobodno zidarstvo u Francusku donijeli prognani jakobiti. Velika loža Francuske datira svoje osnutke u 1728., tvrdeći da je prvi veliki majstor bio Philip Wharton.[92] Neki pečati Velikog orijenta Francuske smještaju prvu veliku ložu u 1736. (razdvajanje između Velike lože i Velikog orijenta dogodilo se 1773.).[93] Francuski povjesničari često navode 24. lipnja 1738. kao datum osnutka,[94] dok drugi smatraju da je prva legitimna velika loža formirana 11. prosinca 1743. pod nazivom "Engleska velika loža Francuske", s grofom od Clermonta kao velikim majstorom.[95] Iako je stvarno upravljanje bilo u rukama njegovih zamjenika, zaštita grofa do njegove smrti 1771. osigurala je francuskom zidarstvu razdoblje stabilnosti i rasta. Dok je u drugim katoličkim državama slobodno zidarstvo bilo progonjeno, moralna i egalitarna obilježja francuskih loža bila su u skladu s duhom vremena.[96]

Iako Anderson spominje postojanje talijanske velike lože, takvo tijelo nije postojalo sve do osnutka Velikog orijenta Italije 1805. godine.[97] Prva loža bila je Engleska loža (tali. Loggia degli Inglesi) u Firenci, osnovana 1731.,[98] a slobodno zidarstvo se ubrzo proširilo unatoč nizu papinskih zabrana.[97][99]

Prve njemačke velike lože pojavljuju se 1740-ih, osobito Loža "Tri globusa" osnovana u Berlinu, koja je 1744. postala Velika nacionalna matična loža. Pruski kralj Fridrik II. postao je slobodni zidar još kao prijestolonasljednik te je osobno podupirao berlinsku ložu.[95] Iako pojedini autori navode postojanje operativnih njemačkih velikih loža još od vremena gradnje katedrale u Kölnu 1250.,[100] kontinuitet takve tradicije teško je dokazati, pa većina istraživača smatra da su spekulativne[a] njemačke lože 18. stoljeća proizašle iz engleskog modela.[95][101]

Slobodno zidarstvo u Rusko Carstvo donijeli su strani časnici u ruskoj službi. Primjerice, škotski vojnik James Keith bio je zabilježen kao starješina lože u Sankt Peterburgu (1732. – 1734). Nekoliko godina kasnije njegov rođak, John Keith, III. grof od Kintorea, imenovan je pokrajinskim velikim majstorom Rusije od strane Velike lože Engleske.[102]

Suparničke velike lože

Dana 17. srpnja 1751. predstavnici šest loža okupili su se u gostionici "Turčinova glava" u Londonu. Pet loža bilo je nepridruženo i pretežito irskog članstva, dok je šesta, čini se, osnovana neposredno prije sastanka radi same prigode. Te su večeri osnovali "Najstarije i najčasnije društvo slobodnih i prihvaćenih zidara prema Starim konstitucijama" (Most Ancient and Honourable Society of Free and Accepted Masons according to the Old Constitutions), danas poznato kao Drevna velika loža Engleske. Prvi veliki tajnik, John Morgan, ubrzo je napustio dužnost, a naslijedio ga je Laurence Dermott, koji je gotovo dvadeset godina obnašao funkciju velikog tajnika, triput bio zamjenik velikog majstora te ostao utjecajna osoba do svoje smrti 1791. godine.[91]

Dermott je odmah zamijenio Morganova pravila propisima svoje matične lože iz Dublina. Godine 1756. objavio je vlastitu knjigu konstitucija pod naslovom Ahiman Rezon (značenje naslova nije razjašnjeno). Djelo, nadahnuto irskim konstitucijama John Spratta,[103] sadržavalo je opsežne i sustavne propise te dodatak s pjesmama. Umjesto Andersonove povijesti, uvod donosi polemički napad na izvornu Veliku ložu Londona, koju Dermott podrugljivo naziva "Modernima", za razliku od "Drevnih", kako su sebe nazivali pripadnici nove Velike lože. Taj naziv ostao je u uporabi do danas. Dermottovo glavno oružje bila je satira. U Ahiman Rezonu započinje pokušajem pisanja nove povijesti slobodnog zidarstva, koja bi nadmašila prethodne, no u fikcionalnom dijelu zaspi i sanja razgovor s Ahimonom, jednim od četvorice došljaka iz Jeruzalema, o uzaludnosti slobodnozidarske povijesti. Nakon što mu "drevni" u sjajnom oklopu poruči da je "zaronio duboko i izronio s krhotinom lonca", Dermott se "budi" i nastavlja razumnim objašnjenjem zašto novi slobodni zidar ne bi trebao pristupiti loži "Modernih", čije izmijenjene lozinke ne bi bile priznate u drugim velikim ložama. U nastavku donosi humorističan prikaz njihovih "neustavnih lakrdija", tvrdeći kako su im najveći simboli nož i vilica.[104]

Pod Dermottovim vodstvom, zahvaljujući njegovoj pismenosti i govorništvu, nova Velika loža postala je ozbiljan izazov izvornoj londonskoj Velikoj loži. Lože "Drevnih" počele su izdavati povelje već 1752., dok su "Moderni" tu praksu usvojili tek dva desetljeća kasnije. Kako su nepridružene lože sve više prepoznavale prednosti pripadanja većoj organizaciji, često su smatrale da su običaji "Drevnih" bliži njihovoj praksi. Iako su pojedine lože prelazile s jedne na drugu stranu, konačna praksa Ujedinjene velike lože Engleske uvelike odražava sustav "Drevnih", što se pripisuje upravo Dermottovu utjecaju.[91]

Dok je nastanak Drevnih učvrstio podjelu u engleskom slobodnom zidarstvu, 1777./78. došlo je do raskola unutar Velike lože Londona. Iako je formalno obuhvatio samo jednu ložu, radilo se o najstarijoj i najuglednijoj u toj konstituciji, Loži "Antika" (nekadašnjoj "Guska i roštilj"). Njezin starješina, William Preston, bio je u sporu s velikim tajnikom oko autorskih prava na novo izdanje Konstitucija. Nakon što su neki članovi lože, odjeveni u slobodnozidarske oznake, iz crkve prošetali do lože, trojica braće prijavila su to kao neovlaštenu povorku. Preston je branio ložu tvrdeći da je ona jedna od četiri izvorne te da podliježe samo prvotnim konstitucijama. Zbog toga je isključen, a loža je uzvratila isključenjem prijavitelja. Najmanje polovica članova pridružila se Velikoj loži cijele Engleske u Yorku, pozivajući se na članak 39. Payneovih pravila o očuvanju temeljnih načela reda. Tijekom razdoblja razdvajanja "Antika" se nazivala "Velikom ložom cijele Engleske južno od rijeke Trent" i izdavala je vlastite povelje. Spor je okončan 1789. povratkom Prestona i njegovih članova u Veliku ložu Londona.[86]

Slična situacija dogodila se u Škotskoj. Zbog požara su zapisi Matične lože "Kilwinning" započinjali tek 1642., pa joj je dodijeljeno drugo mjesto po starosti iza Drevne lože Edinburgha "Marijina kapela" . U znak prosvjeda "Kilwinning" se 1743. povukla iz Velike lože Škotske i ponovno se pridružila tek 1807. Tijekom toga razdoblja djelovala je kao zasebna velika loža, izdavši oko 70 povelja u Škotskoj i inozemstvu. Unatoč formalnoj podjeli, nije bilo ozbiljnog neprijateljstva među članovima.[105]

Nakon Francuske revolucije, britanska vlada postala je sumnjičava prema mogućim revolucionarnim urotama. Vlada Williama Pitta Mlađeg predložila je 1799. Zakon o nezakonitim društvima, kojim su organizacije s tajnim prisegama proglašene nezakonitima. Izaslanstvo koje su činili predstavnici Drevne velike lože, prve Velike lože Engleske i Velike lože Škotske sastalo se s premijerom. Među njima su bili vojvoda od Atholla, veliki majstor "Drevnih", i grof od Moire, vršitelj dužnosti velikog majstora "Modernih". Kao rezultat toga, slobodni zidari izuzeti su iz zakona, uz obvezu da lože lokalnim vlastima dostavljaju popise članova – praksa koja je trajala do 1967. godine. Taj je događaj pokazao i sposobnost suparničkih velikih loža da djeluju zajednički kada je to bilo nužno.[106]

Utemeljenje slobodnog zidarstva u Sjevernoj Americi

Godine 1682. Škot John Skene stigao je u New Jersey te je kasnije, prema navodima, proglašen prvim rezidentnim slobodnim zidarom u Americi.[107]

Godine 1733. Henry Price, imenovan pokrajinskim velikim majstorom za Novu Englesku i pridružena područja od strane prve Velike lože Engleske, izdao je povelju skupini slobodnih zidara u Bostonu. Ta je loža kasnije nazvana Loža "Sv. Ivan" (St. John's Lodge) i smatra se prvom uredno konstituiranom ložom u Americi.[108] Između 1733. i 1737. Velika loža Engleske imenovala je pokrajinske velike lože u Massachusettsu, New Yorku, Pennsylvaniji i Južnoj Karolini. Benjamin Franklin ponovno je objavio Andersonove Konstitucije iz 1723. kao pokrajinski veliki majstor Pennsylvanije. Već je 8. prosinca 1730. u listu Pennsylvania Gazette pisao o nekoliko loža koje su djelovale u "pokrajini". Sljedeće godine pristupio je Loži "Sv. Ivan" u Philadelphiji, a 1732. bio je veliki mlađi nadzornik Velike lože Philadelphije. Sve to prije nego što je formalno priznata "prva" velika loža u Sjevernoj Americi.[109][23]

Prepiska John Moorea, carinskog službenika luke Philadelphia i slobodnog zidara, pokazuje da su se lože slobodnih zidara u tom gradu sastajale već 1715. godine. Današnja Velika loža posjeduje Rukopis Carmick, prijepis Starih dužnosti iz 1727., naslovljen Konstitucije Lože "Sv. Ivan" (The Constitutions of St. John's Lodge). Godine 1730. Daniel Coxe imenovan je pokrajinskim velikim majstorom za New York, New Jersey i Pennsylvaniju, s početkom mandata 24. lipnja (blagdan sv. Ivana Krstitelja) na razdoblje od dvije godine. Nejasno je je li u to vrijeme bio u Americi ili Engleskoj, no 29. siječnja 1731. prisustvovao je sjednici Velike lože Londona, gdje je zabilježen kao pokrajinski veliki majstor Sjeverne Amerike. Nema dokaza da je izdao povelje novim ložama, ali je omogućio da Loža "Sv. Ivan" djeluje i kao pokrajinska velika loža te je već 1731. imenovao nasljednika. Neki autori smatraju da su već postojeće lože, koje su se sporazumno organizirale u novu Veliku ložu, time stekle status velike lože "po pravu od pamtivijeka", ravnopravne engleskoj, škotskoj i irskoj.[110][111]

U 18. stoljeću u Sjevernoj Americi djelovao je velik broj neovisnih loža. Dobivanje formalne povelje zahtijevalo je vrijeme i trošak, osobito dok je najbliža velika loža bila s druge strane Atlantika. Mnoge su lože započinjale samostalno, a za službeno priznanje obraćale su se tek kada bi se uvjerile u vlastitu stabilnost. George Washington iniciran je 1752. u Loži "Fredericksburg" u Virginiji,[112] koja je 1758. dobila povelju od Velike lože Škotske.[113] Prva uredno utemeljena "škotska" loža bila je Lodge "Sv. Andrija" u Bostonu (1756.), među čijim su članovima bili industrijalist Paul Revere i liječnik Joseph Warren. Prema nekim navodima, pojedini članovi sudjelovali su i u Bostonskoj čajanci.[23]

Brojne su lože bile povezane s britanskim vojnim pukovnijama. Prva Velika loža Engleske je bila oprezna u izdavanju povelja ložama bez stalne adrese, pa je tijekom Američkog rata za neovisnost (1775. – 1777.) samo jedna vojna loža na kontinentu imala englesku povelju. Drevna velika loža Engleske i Velika loža Škotske bili su nešto zastupljeniji, ali većina vojnih loža imala je povelje Velike lože Irske.[23] U tom je kontekstu skupina afroameričkih slobodnjaka, nakon što su odbijeni u bostonskim ložama, inicirana u Loži br. 441 na popisu Velike lože Irske, pridruženoj 38. pukovniji. Tih je petnaest članova osnovalo Ložu "Afrika" (African Lodge No. 1), zadržavši dopuštenje za rad po odlasku britanskih snaga, ali bez prava primanja novih članova. Dvojica članova, pomorci, stupili su u kontakt s ložom u Londonu, gdje su priznati kao regularno inicirani slobodni zidari. To je omogućilo njihovu starješini, Prince Hallu, da zatraži povelju od prve Velike lože Engleske, koja je izdana 29. rujna 1784. pod nazivom Loža "Afrika" br 459 (African Lodge No. 459). Uspjeh lože doveo je do njezina uzdizanja u pokrajinsku veliku ložu, s Prince Hallom kao pokrajinskim velikim majstorom. Nakon njegove smrti lože su se reorganizirale u veliku ložu (African Grand Lodge), a 1847. preimenovane su u Veliku ložu "Prince Hall" (Prince Hall Grand Lodge).[114][115]

Otprilike u isto vrijeme povijest slobodnog zidarstva u Meksiku može se pratiti barem od 1806. godine, kada je u toj zemlji formalno osnovana prva loža slobodnih zidara.[116]

19. stoljeće

Engleska unija 1813.

Vidi još: Prva Velika loža Engleske#Ujedinjenje s "Drevnima"

Godine 1809. prva Velika loža Engleske osnovala je tzv. Ložu "Proglašenje" (Lodge of Promulgation). Njezina je svrha bila "vratiti se drevnim međašima Društva“ te ih ponovno utvrditi i objaviti među slobodnim zidarima. Među članovima te lože bio je princ Augustus Frederick, vojvoda od Sussexa, starješina Lože "Antika" i šesti sin britanskog kralja Đure III.[117] Rezultat njihova rada bio je odgovor Drevnoj velikoj loži Engleske iz 1811. kojom je Velika loža odlučila "vratiti se drevnim međašima", čim se točno utvrdi što ti drevni međaši i obveze podrazumijevaju. Obje su velike lože postupno krenule prema ujedinjenju te su osnovale odbore radi pregovora o uvjetima. Glavna prepreka bila je činjenica da povjerenstvo Drevne velike lože nije moglo donositi konačne odluke bez potvrde na tromjesečnim sjednicama svoje Velike lože. U listopadu 1812. Drevna velika loža je uklonila tu zapreku dajući svojim izaslanicima pune ovlasti za pregovore.[118] Ubrzo potom Francis Rawdon-Hastings, grof od Moira odstupio je s dužnosti vršitelja dužnosti velikog majstora prve Velike lože zbog imenovanja za generalnog guvernera Indije. Naslijedio ga je vojvoda od Sussexa, koji je u siječnju 1813. postao veliki majstor nakon ostavke svoga brata, princa Đure od Walesa. Dana 1. prosinca 1813. John Murray, vojvoda od Atholla, prepustio je vodstvo Drevne velike lože princu Edwardu, vojvodi od Kenta i Strathearna, starijem bratu vojvode od Sussexa i ocu buduće kraljice Viktorije. Vojvoda od Kenta je već prethodno predvodio ujedinjenje Drevne velike lože i Prve Velike lože u Kanadi, provedeno jednostavnim spajanjem loža pod okriljem Prve Velike lože s najbližim ložama pod okriljem Drevne velike lože, čime je Prva Velika loža u Kanadi praktično prestala postojati.[119] Ta su dvojica prinčeva 1813. nadgledala konačno ujedinjenje dviju suparničkih velikih loža u novu organizaciju: Ujedinjenu veliku ložu Engleske, pri čemu je vojvoda od Sussexa imenovan njezinim prvim velikim majstorom.

Sam proces usklađivanja trajao je još nekoliko godina. Najprije je djelovala Loža "Pomirenje" (Lodge of Reconciliation; 1813. – 1816.), sastavljena od po jedne lože iz svake velike lože, koja je uskladila ritual prihvatljiv objema stranama. Njezin je rad nastavila širiti Loža "Stabilnost za poduku" (Stability Lodge of Instruction; 1817.), a potom je dodatno razradila Loža "Emulacija poduke" (Emulation Lodge of Improvement), od 1823. nadalje.[117] Nova Velika loža u konačnici je usvojila ritualnu praksu Drevne velike lože, uz organizacijsku strukturu Prve Velike lože. Iako je tzv. Emulacijski obred postao standard unutar engleske velike lože, zadržane su brojne varijante koje su međusobno prepoznatljive, ali nude različite nijanse i stilove slobodnozidarskoga rituala.[91]

Veliki raskol

Podrobniji članak o temi: Spor oko Velikog graditelja svih svjetova

Raskol između francuskog i engleskog slobodnog zidarstva obično se povezuje s općom skupštinom Velikog orijenta Francuske održanom u rujnu 1877. godine. Na prijedlog protestantskog pastora Frederica Desmonsa, skupština je većinom glasova izmijenila statute tako da glase: "Njegova su načela apsolutna sloboda savjesti i ljudska solidarnost." Iz teksta su izostavljene riječi: "Njegova su načela postojanje Boga, besmrtnost duše i ljudska solidarnost." Odgovor Ujedinjene velike lože Engleske uslijedio je u ožujku 1878. rezolucijom u kojoj se navodi da Velika loža, premda uvijek spremna primiti u bratskom duhu članove stranih velikih loža koje djeluju u skladu s drevnim međašima reda, među kojima je vjera u Velikog arhitekta Svemira "prvo i najvažnije načelo", ne može priznati kao "istinsku i pravu" braću one koji su inicirani u ložama koje tu vjeru poriču ili zanemaruju. Time su odnosi između dviju velikih loža faktično prekinuti, službeno zbog francuskog ukidanja obveze vjere u vrhovno biće. Ipak, situacija je bila složenija. Ujedinjena velika loža Engleske je već 1872. uspostavila prijateljske odnose s Velikim orijentom Belgije, koji je također uklonio pojam Velikog arhitekta iz svojih statuta, a ti su odnosi trajali do 1921. godine. To upućuje na dublje i kompleksnije razloge raskola od onih navedenih u službenim dokumentima.[120]

Međusobno nepovjerenje između engleskih i francuskih slobodnih zidara bilo je vidljivo već 1850-ih godina. Francuski slobodnozidarski emigranti bili su zatečeni bliskim odnosima Ujedinjene velike lože Engleske s monarhijom, aristokracijom i Anglikanskom crkvom, dok su Englezi s nepovjerenjem gledali na mističke tendencije francuskog slobodnog zidarstva te na njegove naglašene ideale bratstva i univerzalnosti.[121]

Desmonsova inicijativa bila je potaknuta kongresom vrhovnih vijeća u Lausanni 1875. godine, na kojem je sudjelovalo jedanaest zemalja u pokušaju ujedinjenja Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda. Predloženi sporazum o kolonijalnim ložama predviđao bi da Ujedinjena velika loža Engleske postane jedina priznata velika loža u britanskim kolonijama, unatoč već postojećem djelovanju škotskih i irskih loža. Škotski izaslanik Mackersy, koji je ujedno zastupao i Grčku, povukao se s kongresa. U svom pismu naveo je neslaganje s mogućim ukidanjem zahtjeva da član vjeruje u osobnog Boga, smatrajući da bi kongres mogao prihvatiti ili potpuno ukidanje tog zahtjeva ili njegovo zamjenjivanje neodređenim općim načelom. Izbjegavanjem ratifikacije sporazuma koji bi oslabio položaj škotskih loža u kolonijama, Mackersy je potaknuo raspravu koja je u Francuskoj dovela do ukidanja obveze prisutnosti otvorene knjige Svetog zakona u ložama. Englesko tumačenje tog poteza kao skliznuća prema ateizmu vjerojatno je bilo dodatno pojačano tada napetim političkim odnosima između Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske.[122]

Razlika između Ujedinjene velike lože Engleske i Velikog orijenta Francuske dodatno se produbila zbog aktivnog političkog angažmana francuskog slobodnog zidarstva, kako na osobnoj tako i na institucionalnoj razini. U engleskim ložama svaka rasprava o politici i religiji izričito je zabranjena, što je postalo jedno od ključnih obilježja razdvajanja tzv. "regularnog" i "kontinentalnog" slobodnog zidarstva.[123]

Nasljeđe raskola

Tijekom Prvog svjetskog rata, brojne američke velike lože ublažile su svoje protivljenje Velikom orijentu Francuske, kako bi američkim vojnicima omogućile bratske kontakte s drugim slobodnim zidarima tijekom boravka u Francuskoj. Neke od tih velikih loža i danas dopuštaju svojim članovima održavanje odnosa s kontinentalnim slobodnim zidarstvom.[123]

U prosincu 1913. Ujedinjena velika loža Engleske priznala je novu veliku ložu u Francuskoj. Temelj tog priznanja bio je skup obveza koje je Nacionalna velika loža Francuske (tada nazvana Nezavisna i regularna velika loža za Francusku) nametnula svojim ložama. Te su obveze uključivale sljedeće odredbe:

  1. Dok je loža radi, Biblija mora uvijek biti otvorena na oltaru.
  2. Obredi se moraju izvoditi strogo prema ritualu Rectificiranog obreda, sastavljenom 1778. i potvrđenom 1782. godine, u koji je 1792. bio iniciran princ Edward, vojvoda od Kenta i Strathearna.
  3. Loža se uvijek otvara i zatvara zazivom u ime Velikog arhitekta Svemira, a svi službeni pozivi velike lože i njezinih loža moraju sadržavati njegov simbol.
  4. U loži nisu dopuštene rasprave o religiji ili politici.
  5. Loža kao tijelo nikada ne sudjeluje u političkim pitanjima, dok svaki pojedini brat zadržava potpunu slobodu mišljenja i djelovanja.
  6. U ložu se primaju samo ona braća koja su priznata kao "istinska i prava" od strane Velike lože Engleske.

Ta "temeljna načela" su 1929. godine prihvaćena i od strane same Ujedinjene velike lože Engleske te su unesena u njezine statute, čime su postala standard za definiranje regularnosti unutar anglo-saksonskog slobodnog zidarstva.[120]

Taxilova prijevara

Podrobniji članak o temi: Taxilova prijevara

Između 1885. i 1897. godine Leo Taxil vodio je složenu prijevaru usmjerenu istodobno protiv slobodnog zidarstva i Katoličke Crkve. U nizu publikacija iznosio je sve fantastčnije i senzacionalnije tvrdnje o navodnim sotonističkim i okultnim praksama unutar slobodnog zidarstva, uključujući izmišljene likove, rituale i dokumente. Dana 19. travnja 1897. Taxil je sazvao tiskovnu konferenciju na kojoj je najavio da će novinarima predstaviti "autoricu" svojih knjiga, navodnu svjedokinju tajni slobodnog zidarstva. Umjesto toga, javno je priznao da su sve njegove tvrdnje o slobodnim zidarima bile izmišljene i da je cijela priča bila namjerna mistifikacija. Unatoč tom javnom razotkrivanju, sadržaj Taxilove prijevare i dalje se povremeno pojavljuje na pojedinim protumasonskim internetskim stranicama kao navodni dokaz protiv slobodnog zidarstva.

Bilješke

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 U značenju kakvo je engleska riječ speculative imala u to doba; danas bismo rekli "filozofsko".
  2. ↑ Kuldeji su bili članovi asketskih kršćanskih monaških i pustinjačkih zajednica Irske, Škotske, Walesa i Engleske u srednjem vijeku.
  3. ↑ Noahidi ili noahidizam je monoteistički religijski pokret utemeljen na židovskom učenju, namijenjen nežidovima, a temelji se na sedam zakona Noe.
  4. ↑ Statut o radu iz 1351. (25 Edw. 3., stat. 2).
  5. ↑ 25 Edw. 3. stat. 2.
  6. ↑ 13 Ric. 2. stat. 1. c. 8.

Izvori

  1. ↑ The Halliwell Manuscript. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  2. ↑ 2,0 2,1 The Matthew Cooke Manuscript with translation. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  3. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
  4. ↑ Anderson, Payne i Desaguliers 1723.
  5. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
  6. ↑
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: orig-year
  7. ↑ A Biographical Sketch of Chevalier Andrew Michael Ramsay, including a full transcript of his Oration of 1737. freemasons-freemasonry.com 0. 14. kolovoza 2007. Pristupljeno 2026-02-11.
  8. ↑ Cooper 2006, str. 215.
  9. ↑
    • Nepoznat parametar: orig-year
  10. ↑ Anti-masonry Frequently Asked Questions (Section 8, version 2.9): VIII Religion. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  11. ↑ Karl Gotthelf Hund. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  12. ↑
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
  13. ↑ 13,0 13,1 Anti-masonry Frequently Asked Questions (Section 3, version 2.9): III People. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  14. ↑ The life and times of Sir Christopher Wren. freemasons-freemasonry.com 0. 2005 1. Pristupljeno 2026-02-11.
  15. ↑ Robison, John (1797.) Proofs of a Conspiracy Against All the Religions and Governments of Europe. https://www.google.hr/books/edition/_/2TU_y_Ir9joC?hl=hr&gbpv=0.
  16. ↑
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
  17. ↑
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
  18. ↑
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
  19. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  20. ↑
    • Nepoznat parametar: number
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  21. ↑
    • Nepoznat parametar: number
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  22. ↑ Thomas Paine’s Origin of Free-Masonry. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 23,3
    • Nepoznat parametar: translator-last
    • Nepoznat parametar: orig-year
    • Nepoznat parametar: translator-first
  24. ↑
    • Nepoznat parametar: translator-last
    • Nepoznat parametar: orig-year
    • Nepoznat parametar: translator-first
  25. ↑
    • Nepoznat parametar: ref
  26. ↑ Kloss, Georg Franz Burkhard (1847.) Geschichte der Freimaurerei in England Irland und Schottland aus ächten Urkunden dargestellt (1685 bis 1784); nebst einer Abhandlung über die Ancient Masons. https://www.google.hr/books/edition/Geschichte_der_Freimaurerei_in_England_I/qD5fAAAAcAAJ?hl=hr.
  27. ↑ Kloß, Georg Franz Burkhard: Biographie. deutsche-biographie.de 0. Pristupljeno 2026-02-12.
  28. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi encyclopedia
  29. ↑ Albert Gallatin Mackey. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-12.
  30. ↑ The Founders of QC Lodge. quatuorcoronati.com 0. Pristupljeno 2026-02-12.
  31. ↑ Knoop 1947.
  32. ↑ Cooper 2006.
  33. ↑ 33,0 33,1 33,2 Cryer, Neville Barker (2006.) York Mysteries Revealed. https://www.google.hr/books/edition/York_Mysteries_Revealed/ADN4AAAACAAJ?hl=hr.
  34. ↑ Knoop 1947.
  35. ↑ 35,0 35,1 The Regius Poem : Halliwell Manuscript. freemasons-freemasonry.com 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  36. ↑ 36,0 36,1 36,2 Masonic Papers: The Old Charges Revisited. freemasons-freemasonry.com 0. 2006 1. Pristupljeno 2026-02-11.
  37. ↑ 37,0 37,1 Statutes of King Henry VI of England. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  38. ↑ Knoop 1947.
  39. ↑ The "Old Charges". masonicworld.com 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  40. ↑
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: orig-year
  41. ↑ Medieval Beverley: The townspeople. british-history.ac.uk 0. Pristupljeno 2026-02-11.
  42. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
  43. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
  44. ↑ Knoop 1947.
  45. ↑ Cooper 2006.
  46. ↑ Dubreuil, J. P. (1838.) Histoire des francs-maçons. https://www.google.hr/books/edition/Histoire_des_francs_ma%C3%A7ons/Z7EqAAAAMAAJ?hl=hr.
  47. ↑ Knoop 1947.
  48. ↑ Merriam-Webster: cowan. merriam-webster.com 0. Pristupljeno 2026-02-12.
  49. ↑ The Schaw Statutes. themasonictrowel.com 0. Pristupljeno 2026-02-12.
  50. ↑ Cooper 2006.
  51. ↑ Cooper 2006.
  52. ↑ Charter Granted by the Masons of Scotland to William St Clair of Roslin in 1601. rgle.org.uk 0. Pristupljeno 2026-02-12.
  53. ↑ William Saint Clair of Roslin. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-12.
  54. ↑ Cooper 2006.
  55. ↑ Cooper 2006.
  56. ↑ Knoop 1947.
  57. ↑ Milton, Giles (1999.) Nathaniel's Nutmeg: Or the True and Incredible Adventures of the Spice Trader Who Changed the Course of History. https://www.google.hr/books/edition/_/4fyKAwAAQBAJ?hl=hr.
  58. ↑ Cooper 2006.
  59. ↑ Cooper 2006, str. 120-121.
  60. ↑ Knoop 1947.
  61. ↑ The Importance of Plot’s Natural History Of Stafford-Shire,1686. freemasons-freemasonry.com 0. Pristupljeno 2026-02-12.
  62. ↑ Knoop 1947.
  63. ↑ Knoop 1947.
  64. ↑ Knoop 1947.
  65. ↑ Knoop 1947.
  66. ↑ Anderson, Payne i Desaguliers 1723.
  67. ↑ Knoop 1947.
  68. ↑
    • Nepoznat parametar: orig-year
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
  69. ↑ Knoop 1947.
  70. ↑ Anderson, Payne i Desaguliers 1723.
  71. ↑ Berman, Ric (2012.) The Foundations of Modern Freemasonry - The Grand Architects : Political Change and the Scientific Enlightenment, 1714-1740. https://www.google.hr/books/edition/_/94XDAQAACAAJ?hl=hr.
  72. ↑ Cooper 2006.
  73. ↑ Anderson, Payne i Desaguliers 1723.
  74. ↑ Anderson, Payne i Desaguliers 1723.
  75. ↑ 75,0 75,1 https://www.ugle.org.uk/about-us/book-constitutions.
  76. ↑ Knoop 1947.
  77. ↑ Cooper 2006.
  78. ↑ Cooper 2006.
  79. ↑ Prichard, Samuel (1730.) Masonry Dissected: Being a Universal and Genuine Description of All Its Branches from the Original to this Present Time. As it is Deliver'd in the Constituted Regular Lodges . https://books.google.hr/books/about/Masonry_Dissected.html?id=AcJ8OU09lp4C&redir_esc=y.
  80. ↑ Knoop 1947.
  81. ↑ The Hiramic Legend: Whence & Wherefore. freemasons-freemasonry.com 0. Pristupljeno 2026-02-13.
  82. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  83. ↑ Pick, Fred Lomax
    Knight, Gilfred Norman (1953.) The Pocket History of Freemasonry. https://www.google.hr/books/edition/_/CT_yaqT-H-kC?hl=hr.
  84. ↑
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
  85. ↑ Knoop 1947.
  86. ↑ 86,0 86,1
    • Nepoznat parametar: issue
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  87. ↑ The Story of Lost Archives of The Grand Lodge of Ireland. irishmasonicjewels.ie 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  88. ↑ Cooper 2006.
  89. ↑ Historical Notes concerning the York Grand Lodge. masonicshop.com 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  90. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
  91. ↑ 91,0 91,1 91,2 91,3 The Formation of the Grand Lodge of the Antients. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  92. ↑ History of the Grand Orient of France - Part One (1728-1815). nos-colonnes.com 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  93. ↑ Le Grand Orient de France. fm-fr.org 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  94. ↑ Bauer, Alain
    Mollier, Pierre (2012.) Le Grand Orient de France. https://books.google.hr/books/about/Le_Grand_Orient_de_France.html?id=6bsICwAAQBAJ&redir_esc=y.
  95. ↑ 95,0 95,1 95,2
    • Nepoznat parametar: issue
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  96. ↑ Histoire de la Franc-maçonnerie. godf.org 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  97. ↑ 97,0 97,1 Freemasonry in Italy. masonicnetwork.org 0. 23. veljače 2009. Pristupljeno 2026-02-15.
  98. ↑ Museo di simbologia massonica : Storia. musma.firenze.it 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  99. ↑ Freemasonry in Italy. linfordresearch.info 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  100. ↑
    • Nepoznat parametar: chapter-url
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
  101. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
  102. ↑
    • Nepoznat parametar: editor-last
    • Nepoznat parametar: editor-first2
    • Nepoznat parametar: editor-last2
    • Nepoznat parametar: editor-first
  103. ↑ History Resources by Ray Sheppard: Ahiman Rezon. antients.org 0. 2006 1. Pristupljeno 2026-02-15.
  104. ↑
    • Nepoznat parametar: orig-year
    • Nepoznat parametar: author-link
  105. ↑ Lodge Mother Kilwinning No.0. grandlodgescotland.com 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  106. ↑ The Unlawful Societies Act of 1799. freemasons-freemasonry.com 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  107. ↑ John Skene: First Known Mason in America. midnightfreemasons.org 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  108. ↑
    • Nepoznat parametar: last1
    • Nepoznat parametar: first1
  109. ↑
    • Nepoznat parametar: issue
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
  110. ↑ An Overview of Early Freemasonry in Pennsylvania. freemasons-freemasonry.com 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  111. ↑ Borneman, Henry Stauffer (1931.) Early Freemasonry in Pennsylvania. https://www.google.hr/books/edition/Early_Freemasonry_in_Pennsylvania/J5mU9B_foAAC?hl=hr.
  112. ↑ Presidents that were Brother Masons. jl1.org 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  113. ↑ Cooper 2006.
  114. ↑ A Brief History of Prince Hall Freemasonry in Massachusetts. princehall.org 0. Pristupljeno 2026-02-15.
  115. ↑ Prince Hall History Education Class. princehall.org 0. 2007 1. Pristupljeno 2026-02-15.
  116. ↑
    • Nepoznat parametar: editor-last
    • Nepoznat parametar: editor-first
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
  117. ↑ 117,0 117,1 Pietre-Stones: Lodges of Instruction. freemasons-freemasonry.com 0. Pristupljeno 2026-02-27.
  118. ↑ 'Yet more of our Yesterdays' - Quarterly Communication. ugle.org.uk 0. 14. prosinca 2011. Pristupljeno 2026-02-27.
  119. ↑ Union of 1813, The. encyclopediaoffreemasonry.com 0. Pristupljeno 2026-02-27.
  120. ↑ 120,0 120,1 My Approach to Masonic History. freemasons-freemasonry.com 0. 26. svibnja 2011. Pristupljeno 2026-02-27.
  121. ↑ A Body without a Soul? The Philosophical Outlook of British Freemasonry 1700–2000. freemasons-freemasonry.com 0. 2003 1. Pristupljeno 2026-02-27.
  122. ↑ The God Conspiracy: The Politics of Grand Lodge Foreign Relations. freemasons-freemasonry.com 0. Pristupljeno 2026-02-27.
  123. ↑ 123,0 123,1
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal

Bibliografija

• Nepoznat parametar: author-link3
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: author-link2
• Nepoznat parametar: ref
• Nepoznat parametar: ref
• Nepoznat parametar: ref
v •  • u
Slobodno zidarstvo
Bratske organizacije formirane u Ujedinjenom Kraljevstvu u 18. stoljeću
Općenito
Masonski obredi
Masonska tijela
Slobodno zidarstvo u Hrvatskoj
Regularno slobodno zidarstvo
Kontinentalno slobodno zidarstvo
Međunarodne organizacije
Povezano
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Povijest_slobodnog_zidarstva&oldid=786736"