Templari

**Viteški red Templara**

Ime reda
latinski : Fratres militiae Templi
*Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama*
Godine osnivanja
1118. godine su osnovani
1120. godine postaju vojnički red

Templari ili punim imenom "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama" (nazivani još i Vitezovi Templari, Hramovnici) (lat. Fratres militiae Templi), kršćanski vojni red osnovan 1118. godine nakon prvog križarskog rata po uzoru na cistercite s namjerom da pomognu novom Jeruzalemskom Kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice i pruže sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja.^[1] Red je osnovao plemić Hugo de Payens sa svojim drugovima. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime.^[2]

Templari su, kao i ostali crkveni redovi, polagali vječni zavjet poslušnosti papi, a obavezali su se i da će svoje živote posvetiti obrani puteva do Jeruzalema.

U novije vrijeme postoji niz istoimenih suvremenih templarskih organizacija koje štuju duh viteštva i sastavljaju viteška pravila kao i ceremonije slične templarskima, međutim ni jednoj od brojnih viteških organizacija nije priznato povijesno nasljedno pravo templarskog reda.

Organizacija

Godine 1127. Hugo de Payens i petorica njegovih suboraca otišli su u Europu kako bi zatražili službeno priznanje od Crkve i dobili zakonik na kojem bi se temeljilo djelovanje njihova reda. Zakonik je izradio Bernard od Clairvauxa, a doradio ga je Stjepan od Chartresa sastavivši tzv. Latinski pravilnik.^[3] Osim zakonikom, Statutima i Razmatranjima, organizacijska struktura reda bila je utvrđena bulom Omne datum optimum pape Inocenta II. iz 1139. godine.^[4] Red se dijelio na vitezove, klerike, perjanike i služeću braću, a na čelu reda je bio Veliki meštar i Veliko vijeće.^[4] Veliki meštar stolovao je u Jeruzalemu u Vrhovnoj kući Reda ili Salomonovom hramu, a pomagalo mu je vijeće starijih i iskusnijih vitezova.

Zamjenik velikog meštra bio je senešal koji je mogao sudjelovati čak i na najtajnijim sjednicama Velikog vijeća. Treći po redu u templarskoj hijerarhiji bio je maršal, nositelj najviše vojne vlasti koji je bio nadležan za oružje i konje. Oblasni maršali bili su vojni zapovjednici u svojim regijama, ali pokoravali su se maršalu Reda.^[4]

Magistar Jeruzalemskog Kraljevstva bio je ujedno i rizničar Hrama, zadužen za upravljanje imovinom, dok je magistar grada Jeruzalema bio zadužen za brigu o sigurnosti hodočasnika. Među ostalim dužnosnicima isticali su se preceptori, upravitelji templarskih središta, časnici, podređeni maršalu i drapieri, odnosno suknari koji su se brinuli za odjeću svoje braće. Među štitonošama petorica su imala istaknutiji položaj: podmaršal, stjegonoša, kuhar, kovač i turcoplier, časnik lake konjice.^[5]

Vitezovi Hrama bili su vrlo dobro organizirani i vrlo brzo su postali značajan čimbenik političke scene svog vremena. Dobili su neke povlastice od pape, između ostalog pravo na ubiranje poreza na područjima pod svojom kontrolom. Rezultat takvog položaja je bio njihov brzi uspon.

Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu.

Služeća braća su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i svećenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.

Pored svojih redovnih, uglavnom vojničkih aktivnosti, bavili su se i nekim oblikom bankarstva, jer je velik dio križara njima povjeravao svoju imovinu na čuvanje.

Veliki meštri vitezova templara

Povijest

Osnivanje i uspon Reda

Nakon što je 1099. godine, tijekom Prvog križarskog rata (1095.-1099.), osvojen Jeruzalem, javila se potreba za zaštitom kršćanskih hodočasnika koji su dolazili posjetiti Svetu zemlju. S tim ciljem osnovana je 1118. godine družina vitezova koja se okupila oko Huga de Payensa i Geoffroya de Saint-Omera. Njima su se uskoro pridružili vitezovi iz pokrajine Champagne: Godfrey Bisoi, Godfrey Roval, Pagano de Mont Didier, Arcibald de St. Amand te Andre de Montbard, a kasnije i Fulco d'Angers te oko 1120. Hugo, grof Champagne.^[2]

Vitezovi su se obvezali da će posvetiti svoje živote obrani puteva do Jeruzalema. Za svoje sjedište izabrali su palaču navodno sagrađenu na ostacima Salomonovog hrama, po kojoj su prozvani redom Hrama. Templari su se obavezali na poslušnost, siromaštvo i krepost, kao i na borbu protiv muslimanskih vojnika.

Godine 1127. dobili su temeljni zakonik reda, a bulom Omne datum optimum primili su povlastice koje su omogućile kasniji uspon templarskog reda, a odnosile su se na izuzeće od biskupske vlasti, pravo na vlastite svećenike, neovisne od mjesnih crkvenih dostojanstvenika i oslobođenje od plaćanja crkvene desetine.^[6]

Kroničar Vilim Tirski zapisao je da se prva oružana akcija templarskih vitezova u Palestini odigrala 1138. godine, nakon što su muslimanski odredi osvojili grad Tecou.^[7] Prethodno su svoje vojničke sposobnosti iskazali u borbama protiv Maura u Španjolskoj i Portugalu. Kao nagradu za vojni angažman, templari su sporazumom iz 1143. godine dobili dvorce Monzon, Mongay, Barbara, Belchite i Remolins, desetinu državnog poreza te petinu muslimanskih teritorija u čijem su budućem osvajanju trebali sudjelovati.^[8]

Godine 1136. umro je Hugo de Payens, a na položaju velikog meštra naslijedio ga je burgundski plemić Robert de Craon.^[9] Budući da je Zengi, emir Alepa i Mosula, u to vrijeme zauzeo mnoge kršćanske gradove u Svetoj zemlji i da je na Božić 1144. godine pao grad Edesa, odlučio je Sveti Bernard pozvati kršćane u Drugi križarski rat (1145.-1149.).

Križare su vodili francuski kralj Luj VII. i rimsko-njemački car Konrad III., a završio je 1149. godine porazom kršćanske vojske kod Damaska. Templari su se istaknuli u borbama, ali njihov doprinos nije imao utjecaj na ishod rata.^[10]

Godine 1154. za velikog meštra izabran je Bertrand de Blanquefort koji je u bitki u blizini Tiberijade 1156. zarobljen, dok su muslimani pobijedili i pobili tri stotine njegovih vitezova, a ostatak zarobili. Blanquefort je kasnije oslobođen na molbu bizantskog cara Manuela I. Komnena.^[11]

Gubitak uporišta u Svetoj zemlji i pad Reda

Kada je 1162. godine umro jeruzalemski kralj Baudouin III. bez potomstva, naslijedio ga je brat Amalarik koji je nastavio borbe protiv Fatimidskog kalifata. Tijekom tog sukoba, kralj Amalarik je optužio vitezove templare za izdaju, te je dao pogubiti dvanaestoricu članova reda.^[12] Istodobno, snage Nur ed-Dina napale su kneževinu Antiohiju, ali su kršćanske snage potpomopgnute templarima i predvođene princom Bohemondom III. od Antiohije uspjele odbiti napad na strateški važan dvorac u Harencu. Međutim, muslimanske snage su napravile zasjedu iz koje se spasilo samo sedmero templara.

Godine 1174. umro je Amalarik i ostavio prijestolje maloljetnom Baudouinu IV. koji je bolovao od gube. Iste godine umro je i Nur ed-Din što je omogućilo politički uspon Saladina (Salah ad-Din) koji je težio osvojiti čitav prostor Sirije i Palestine. Odlučivši istjerati križare iz Svete zemlje, Saladin je ostvario niz pobjeda i u listopadu 1187. godine zauzeo Jeruzalem.^[13] Neposredno prije pada Jeruzalema, odigrala se bitka kod Hattina u kojoj je kršćanska vojska ametice poražena, a zarobljeni su kralj Guy de Lusignan, Renauld de Chatillon i templarski veliki meštar Gerard de Ridefort.^[14]

Askalon je osvojen 4. rujna 1187. godine, dok je Jeruzalem predan Saladinu u noći s 2. na 3. listopada. Pad Jeruzalem izazvao je šok u Europi što je rezultiralo organiziranjem Trećeg križarskog rata (1189.-1192.) na čelu s njemačkim carem Fridrikom I. Barbarossom, francuskim kraljem Filipom II. Augustom i engleskim kraljem Rikardom I. Lavljeg Srca.^[13]^[15]

Kršćanska vojska predvođena Rikardom Lavljeg Srca i Guyem de Lusignanom uspjela je u srpnju 1191. godine osloboditi grad Akko, koji je postao nova prijestolnica Jeruzalemskog Kraljevstva. U tom gradu su i templari osnovali svoje novo sjedište. Rat se završio 1192. godine sklapanjem mira između Rikarda Lavljeg Srca i Saladina.

Gilbert Erail, koji je postao veliki meštar templara 1195. godine, započeo je gradnju monumentalne utvrde nazvane Zamak hodočasnika, koja se uzdizala nad cestom između Akka i Jeruzalema.

Kako je u Palestini rastao vojni pritisak Saracena, Templari su krajem 12. stoljeća svoje sjedište premjestili prvo na Cipar, a zatim u Francusku i počeli osnivati svoje podružnice - kuće po cijeloj Europi.

Prve početke bankarstva iz razdoblja križarskih ratova razvijaju vrlo vješto, i u kombinaciji sa feudalnim poklonima koje su dobivali diljem Europe, postaju vrlo moćni. Kod njih se zadužuju gotovo svi kraljevi i plemstvo tog doba, a bili su i vrlo cijenjeni kao financijski savjetnici na dvorovima.

Takvim aktivnostima, osim što su imali vrlo veliku moć, stekli su i brojne neprijatelje. Počinje ih se optuživati za razvrat i krivovjerstvo, i kako te optužbe postaju sve ozbiljnije, počinju i progoni Templara, najžešće od strane francuskog kralja Filipa IV koji je bio njihov veliki dužnik. Sukob Filipa i Templara završava 1314. kad spaljuju na lomači zadnjeg velikog meštra Templara, Jacques DeMolaya.

Godine 1312. avignonski Papa Klement V. pod utjecajem Filipa IV. ukida red Templara. Njihova imanja u Francuskoj konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj odluci dobivaju drugi crkveni redovi, većinom ivanovci.

Neki su Templari uspjeli izbjeći progonima i sklonili su se u Portugal gdje su promijenili ime reda u Kristov red. Godine 1319. Papa Ivan XXII. je odobrio Kristov red, bulom "Ad ea ex quibus", u kojoj se izričito naglašava da je Red Krista jedini legitimni nasljednik Templara. Drugi dio je pobjegao u Škotsku gdje je kralj bio Robert Bruce koji je već ranije bio ekskomuniciran, tako da nije morao prihvatiti volju Pape.

Chinonski pergament

U novije vrijeme objavljen je dokument iz tajne vatikanske knjižnice poznat pod nazivom Chinonski pergament u kojemu Papa Klement V. utvrđuje kako bulom ukida Templarski red, ali ih ne osuđuje za herezu navodeći kako tijekom postupka nije pronađeno nikakvih dokaza protiv Templara, te kako odrješuje sve čelnike Templarskog Reda ^[16]. Ranije se pogrešno vjerovalo da je papa Klement V. nepravedno osudio templare za herezu, zbog čega su mnogi smatrali toga papu nepravednim.

Legende i mitovi povezani s Templarima

Neki vjeruju, da su masovna uhićenja Templara koja su bila organizirana u Francuskoj u petak 13. listopada 1307. godine korijen praznovjerja o nesreći koju donosi petak 13. Uz Templare se još i danas povezuju legende o Svetom gralu, Zavjetnoj škrinji, i nekim tajnama graditeljstva. Osim toga, povezuje ih se i sa masonima i štovanjem idola Baphometa.^[17]

Postoje mišljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i grožđe čije je porijeklo Amerika, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkrića.

Posljednju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje papu Klementa V., francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri "proklete" osobe su umrle u sljedećih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece što dovodi do početka stogodišnjeg rata.

Templari na području Hrvatske

Podrobniji članak o temi: Templari u Hrvatskoj

Tijekom druge polovine 12. stoljeća templari dolaze u Hrvatsku i srednjovjekovnu Slavoniju i tu dobijaju nadimak božjaci (od ubogi).

Templarski je red relativno brzo došao u Hrvatsku. Zabilježeno je da je već 1163. godine grad Bela kod Varaždina u vlasti templara.^[18] Kaštelanom mu je bio Vilim, nazvan Althavis (Guillelmus dictus Althaviz), koji je bio ujedno predstojnikom (praeceptor) Čurgova (Chorgo) u šimeškoj županiji u Ugarskoj;^[18] rečeni grad Bela brzo je prešao u ruke ivanovaca.^[18]

Oko 1169. im je sjedište bilo u Vrani gdje su od pape dobili samostan sv. Grgura. U Senju, Zagrebu, Božjakovini, Našicama, Glogovnici i još nizu drugih mjesta su imali svoje kuće-podružnice i ogromne posjede, tako da su bili gospodari cijelih županija. Imali su vrlo veliki utjecaj na javni i politički život na tim područjima, ali su i dolazili u sukob s plemstvom i pukom.

Dubicu su izgradili templari i uredili prema svojim zakonima, spominje se da je 1239. godine prilikom izmirenja kralja Kolomana s templarima i vraćanja posjeda oko Dubice templarskom redu. Mjesto Dubicu kao templarski posjed spominje povelja izdana 1240. godine u Dubici, u kojoj meštar templara Jakov nastupa kao svjedok u prodaji neke zemlje kraj Dubice. Uređenje Dubice kao grada donosi povelja izdana u Dubici 1244. godine u kojoj dubički sudac Ernej sa svim došljacima dubičkim daje i omeđuje pavlinima zemlju, pokoravajući se molbi kralja Kolomana.

Nakon njihovog ukidanja 1312. Papa dodjeljuje njihove posjede ivanovcima koji su zatim uspostavili Vranski priorat.

Moderni templarski redovi

Diljem svijeta postoji više od 1700 skupina i organizacija koji sebe nazivaju templarima ili vitezovima templarima. Međutim, niti jedna od njih sebe ne smatra direktnim nasljednikom izvornih templara već da su samo njima inspirirani, te da slijede njihove moralne i etičke standarde i vrijednosti. Neki najorganiziranijih modernih redova su:

Suvereni red vitezova Jeruzalemskog hrama (OSMTH) koji ima posebni savjetodavni status pri Ekonomskom i socijalnom vijeću Ujedinjenih naroda.
Suvereni i vojni red Jeruzalemskog hrama (OSMTJ)
Suvereni vojnički opći red Hrama jeruzalemskog (OSMTHU)

Vidi još

Vitezovi templari u slobodnom zidarstvu

Bilješke

Portal: Kršćanstvo

↑ Napier, Gordon, str. 32.
↑ ^2,0 ^2,1 Vignati, Alejandro, str. 27.
↑ Vignati, Alejandro, str. 28.-29.
↑ ^4,0 ^4,1 ^4,2 Vignati, Alejandro, str. 32.
↑ Vignati, Alejandro, str. 34.
↑ Vignati, Alejandro, str. 29.
↑ Vignati, Alejandro, str. 45.
↑ Vignati, Alejandro, str. 42.-43.
↑ Napier, Gordon, str. 53.
↑ Napier, Gordon, str. 55.
↑ Napier, Gordon, str. 56.-57.
↑ Napier, Gordon, str. 71.
↑ ^13,0 ^13,1 Povijest, str. 41.
↑ Napier, Gordon, str. 77.-79.
↑ Napier, Gordon, str. 85.-86.
↑ Long-lost text lifts cloud from Knights Templar |url=http://www.msnbc.msn.com/id/21267691/?GT1=10450
↑ Napier, Gordon, str. 133.-136.
↑ ^18,0 ^18,1 ^18,2 [http://hrcak.srce.hr/file/76286 Emilij Laszowski: Povijesne crtice o gradu Beli u županiji varaždinskoj, str. 195.

Literatura

Napier, Gordon, Uspon i pad vitezova templara, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007. ISBN 978-953-14-0085-5
Vignati-Peralta, Tajne templara: Bili su gospodari Europe i nestali u jednoj krvavoj noći, CID-Nova, Zagreb, 2003. ISBN 953-6566-53-2

Vanjske poveznice

[1] Napier, Gordon, str. 32.

[Vignati,_Alejandro,_str._27-2] 2,0 ^2,1 Vignati, Alejandro, str. 27.

[3] Vignati, Alejandro, str. 28.-29.

[Vignati,_Alejandro,_str._32-4] 4,0 ^4,1 ^4,2 Vignati, Alejandro, str. 32.

[5] Vignati, Alejandro, str. 34.

[6] Vignati, Alejandro, str. 29.

[7] Vignati, Alejandro, str. 45.

[8] Vignati, Alejandro, str. 42.-43.

[9] Napier, Gordon, str. 53.

[10] Napier, Gordon, str. 55.

[11] Napier, Gordon, str. 56.-57.

[12] Napier, Gordon, str. 71.

[Povijest,_str._41-13] 13,0 ^13,1 Povijest, str. 41.

[14] Napier, Gordon, str. 77.-79.

[15] Napier, Gordon, str. 85.-86.

[16] Long-lost text lifts cloud from Knights Templar |url=http://www.msnbc.msn.com/id/21267691/?GT1=10450

[17] Napier, Gordon, str. 133.-136.

[Laszowski-18] 18,0 ^18,1 ^18,2 [http://hrcak.srce.hr/file/76286 Emilij Laszowski: Povijesne crtice o gradu Beli u županiji varaždinskoj, str. 195.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]

[18]