Taxilova prijevara

Plakat iz 1896. koji reklamira rad Lea Taxila, na kojem je prikazana inačica Bafometa od Eliphsa Levija.

Taxilova prijevara bila je masovna obmana Lea Taxila iz 1890-ih i jedna od najpoznatijih medijskih prijevara vezanih uz slobodno zidarstvo. Njezin je cilj bio ismijati ne samo slobodno zidarstvo, nego i protivljenje Katoličke crkve slobodnom zidarstvu.

Taxil, autor ranijih antipapinskih spisa, oko 1884. godine javno je "prešao" na katoličanstvo te počeo objavljivati niz knjiga navodno napisanih u službi svoje nove vjere. U tim je djelima iznosio senzacionalne tvrdnje o navodnim sotonističkim obredima i svjetskim urotama slobodnih zidara. Središnji lik bio je izmišljeni dr. Bataille, kirurg u francuskoj trgovačkoj mornarici, koji je navodno infiltrirao u lože slobodnih zidara i svjedočio njihovim "zlim ritualima" diljem svijeta. U pričama se tvrdilo da se budisti, hinduisti i spiritisti udružuju sa slobodnim zidarima u zavjeri protiv Katoličke crkve. U nastavku narativa Bataille "otkriva" i tajni unutarnji red unutar slobodnog zidarstva, tzv. paladiste, koji navodno primaju zapovijedi izravno od demona. U tom kontekstu pojavljuje se i lik Diane Vaughan, navodne bivše velike svećenice paladista koja je prešla na katoličanstvo i nalazi se u smrtnoj opasnosti od osvetoljubivih slobodnih zidara.

Godine 1897. Taxil je sazvao tiskovnu konferenciju na kojoj je obećao predstaviti Dianu Vaughan javnosti. Umjesto toga, objavio je da su sve njegove "razotkrivajuće" tvrdnje o slobodnom zidarstvu bile izmišljene. Devet godina kasnije u jednom je američkom časopisu izjavio kako je u početku pretpostavljao da će čitatelji njegove priče prepoznati kao "čistu i jednostavnu zabavu", previše nevjerojatnu da bi bila istinita. No, kada je shvatio da mnogi u njih doista vjeruju, zaključio je da se u njihovoj objavi krije "mnogo novca", te je nastavio održavati prijevaru dokle god je to bilo isplativo.

Taxil i slobodno zidarstvo

Leo Taxil bio je pseudonim Marie Josepha Gabriela Antoinea Jogand-Pagèsa, koji je ranije bio optužen za klevetu zbog knjige Tajne ljubavi pape Pija IX.. Dana 20. travnja 1884. papa Lav XIII. objavio je encikliku Humanum genus, u kojoj navodi da je ljudski rod:

Nakon objave enciklike, Taxil je javno inscenirao obraćenje na katoličanstvo te izjavio da želi popraviti štetu koju je, kako je tvrdio, nanio pravoj vjeri.

Prvo djelo koje je objavio nakon "obraćenja" bila je četverosveščana povijest slobodnog zidarstva, u kojoj je iznio navodna svjedočanstva o masonskom sudjelovanju u sotonizmu. U suradnji s autorom koji se potpisivao kao "dr. Karl Hacks" objavio je i knjigu Le Diable au XIXe siècle (Đavao u devetnaestom stoljeću), u kojoj se pojavljuje novi lik Diana Vaughan, navodna potomkinja velškog rozenkrojcerskog alkemičara Thomas Vaughana. Knjiga donosi niz fantastičnih priča o njezinim susretima s utjelovljenim demonima: jedan od njih, zmijoliki vrag, navodno je repom ispisivao proročanstva po njezinim leđima, dok je drugi, u liku krokodila, svirao klavir. Prema toj konstrukciji, Diana je bila uključena u "sotonističko" slobodno zidarstvo, ali je doživjela obraćenje nakon što je iskazala divljenje prema Ivani Orleanskoj, pri čijem su imenu demoni navodno pobjegli.

Pod imenom Diana Vaughan, Taxil je objavio i knjigu Eucharistic Novena, zbirku molitava koje su, prema tadašnjim navodima, bile pohvaljene od strane pape. Kasnije se pokazalo da su i Diana Vaughan i svi opisani događaji bili dio sustavne književne prijevare.

Paladisti

Izmišljena Diana Vaughan, odjevena kao glavna inspektorica paladista. Fotografija Van Boscha, objavljena u knjizi Ispovijesti bivše paladistice.

U okviru Taxilove obmane, "paladisti" su navodno bili članovi teističke sotonističke sekte unutar slobodnog zidarstva. Prema tvrdnjama Leo Taxila, paladizam je predstavljao religiju prakticiranu u najvišim stupnjevima slobodnog zidarstva, pri čemu su njezini sljedbenici obožavali Lucifera i komunicirali s demonima.

Godine 1891. Taxil i Adolphe Ricoux ustvrdili su da su "otkrili" tzv. Paladijsko društvo. U knjizi Đavao u 19. stoljeću (Le Diable au XIXe siècle, 1892.), objavljenoj pod pseudonimom "dr. Bataille" (zapravo sam Taxil), tvrdilo se da su paladisti sotonisti sa sjedištem u Charlestonu u Južnoj Karolini, predvođeni američkim slobodnim zidarom Albert Pikeom, te da je red osnovao talijanski liberalno-demokratski domoljub i pisac Giuseppe Mazzini.

Prema "dr. Batailleu", žene su se u tom navodnom redu inicirale kao "Penelopine družice". Društvo je, prema toj konstrukciji, imalo dva reda: "Adelph" i "Družbenik Uliksa". Navodno je bilo razbijeno od strane francuskih vlasti nekoliko godina nakon osnutka. Lik Diane Vaughan, također izmišljen u okviru prijevare, 1895. godine navodno je objavio knjigu Ispovijesti bivše paladistice (Mémoires d'une ex-palladiste parfaite).

Rani skepticizam

Engleski časopis Light, posvećen okultizmu, objavio je dva pisma s odgovorima u kojima su se skeptično analizirale tvrdnje povezane s Taxilovom aferom i navodima pripisanima Diani Vaughan. Prvo pismo objavljeno je u prosincu 1895., a drugo u siječnju 1896. godine.

Mnogi su katolici u početku pokazivali simpatije prema tvrdnjama Lea Taxila, budući da su njegove priče podupirale protumasonsko raspoloženje unutar Katoličke crkve. Ipak, među drugim katolicima pojavile su se sumnje, osobito glede postojanja Diane Vaughan. Neki crkveni dostojanstvenici, uključujući francuskog biskupa Amand-Josepha Favaua, inzistirali su na tome da je Vaughan stvarna osoba koja vjerodostojno svjedoči o vlastitim iskustvima.

Prije nego što je Taxil javno priznao prijevaru, najistaknutiji skeptik bio je engleski autor Arthur Edward Waite, koji je 1896. u knjizi Obožavanje đavola u Francuskoj (Devil Worship in France) sustavno sažeo i opovrgnuo navode. Waite je ukazao na brojne proturječnosti i nelogičnosti, uključujući tvrdnje koje su bile u suprotnosti s poznatim činjenicama o Albert Pikeu i Thomas Vaughanu, kao i pripisivanje okultistu Eliphasu Leviu ideja i praksi koje se u njegovim djelima ne pojavljuju, uz očite primjere plagiranja. Također je istaknuo da u nekim razdobljima i na mjestima koje je Taxil naveo nisu postojale aktivne lože slobodnih zidara te da su provjere u Kolkati pokazale kako nema zapisa o osobama za koje se tvrdilo da su ondje živjele. Waite je dodatno primijetio da dokumenti navodno napisani od strane "američke" Diane Vaughan sadrže česte pravopisne pogreške i jezične omaške koje upućuju na to da je autor vjerojatno bio frankofon (primjerice, uporaba oblika Georges umjesto George). Dokumente je opisao kao "žestoku i prenapuhanu naraciju" s ilustracijama nalik na jeftine senzacionalističke časopise tog doba, zaključivši da se radi o "jednoj od najneobičnijih književnih prijevara sadašnjega, a možda i bilo kojeg stoljeća".

Priznanje prijevare

Pariške novine s prikazom priznanja prijevare Lea Taxila.

Dana 19. travnja 1897. Leo Taxil sazvao je tiskovnu konferenciju u prostorijama Geografskog društva u Parizu, najavivši da će novinarima predstaviti Dianu Vaughan. Umjesto toga, javno je izjavio da su njegove tvrdnje o slobodnom zidarstvu bile prijevara.

Njegovo priznanje u cijelosti je objavljeno 25. travnja 1897. u pariškom listu Le Frondeur, pod naslovom "Dvanaest godina pod zastavom Crkve, šala o paladizmu. Gospođica Diana Vaughan – Đavao kod slobodnih zidara. Predavanje g. Léo Taxila u dvorani Geografskog društva u Parizu" (Douze ans sous la bannière de l'Église, la mystification du palladisme. Mlle Diana Vaughan – Le Diable chez les francs-maçons. Conférence de M. Léo Taxil à la salle de la Société de Géographie à Paris).

Unatoč javnom priznanju, vjerovanje u postojanje Diane Vaughan i navodnih paladista nije u potpunosti nestalo. Materijali iz prijevare citirani su desetljećima nakon razotkrivanja. Primjerice, traktat Bafometovo prokletstvo (The Curse of Baphomet) izdavačke kuće Chick Publications navodi te tvrdnje kao da su vjerodostojne. Slično tomu, knjiga o sotonističkom ritualnom zlostavljanju Kult i ritualno zlostavljanje (Cult and Ritual Abuse) autora Randy Noblitta također se poziva na Taxilove izmišljene navode.

U području fikcije, organizacija paladista zauzima središnje mjesto u radnji američkog horor-filma Sedma žrtva iz 1943. godine.

Kasniji intervju s Taxilom

Deset mjeseci prije svoje smrti 31. ožujka 1907., Leo Taxil citiran je u američkom časopisu National Magazine, gdje je iznio motive koji su, prema njegovim riječima, stajali iza prijevare povezane sa slobodnim zidarstvom i Katoličkom crkvom.

U članku se navodi da članovi slobodnozidarskih redova razumiju kako su lažna "razotkrivanja" često korištena u protumasonskim kampanjama, kao što su i Katolička crkva te druge vjerske zajednice bile izložene poluistinitim i zlonamjernim napadima. U tom je kontekstu istaknuta Taxilova ispovijed:

"Javnost je od mene učinila ono što jesam – najvećeg lašca svog vremena", priznao je Taxil. "Kad sam prvi put počeo pisati protiv masona, moja je namjera bila čista zabava. Zločini koje sam im pripisivao bili su toliko groteskni, toliko nemogući, toliko pretjerani da sam mislio kako će svi shvatiti šalu i priznati mi zasluge za novu vrstu humora. Ali čitatelji to nisu tako shvatili; prihvatili su moje izmišljotine kao evanđeosku istinu, i što sam više lagao da pokažem da lažem, to su oni bili uvjereniji da sam uzor istinoljubivosti."

"Tada sam shvatio da u tome ima mnogo novca, ako ste pravi Münchhausen, i dvanaest godina davao sam im ono što su tražili, snažno, ali nikad previše snažno. Kad sam pisao takve besmislice kao priču o đavolskoj zmiji koja je repom ispisivala proročanstva po Dianinim leđima, katkad bih sebi rekao: "Stani, ideš predaleko", ali nisam stao. Čitatelji su s oduševljenjem prihvatili i priču o đavlu koji se, da bi oženio masona, pretvorio u krokodila i, unatoč maski, izvrsno svirao klavir."

"Jednoga dana, dok sam držao predavanje u Lilleu, rekao sam publici da sam upravo imao ukazanje Nautilusa, najdrskiji izazov ljudskoj lakovjernosti koji sam dotad iskušao. No slušatelji nisu ni trepnuli. "Čujte, doktor je vidio Nautilusa", govorili su s divljenjem. Naravno, nitko nije imao jasnu predodžbu tko je Nautilus – ni ja sam – ali pretpostavili su da je to neki demon."

"Ah, kako smo se zabavljali večerima s kolegama piscima, izmišljajući nove zaplete, nove, dotad nečuvene perverzije istine i logike, natječući se tko će nadmašiti drugoga u organiziranoj mistifikaciji. Ponekad sam mislio da ću umrijeti od smijeha na neke prijedloge, ali sve je prolazilo; ljudska glupost nema granica."

Luciferijanski citat

Skup odlomaka o Luciferu često se povezuju s Taxilovom obmanom, iako njihovo podrijetlo nije jednoznačno. Tekst glasi:

Ovaj je citat objavio francuski povijesničar Abel Clarin de la Rive u djelu Žena i dijete u univerzalnom slobodnom zidarstvu (La Femme et l'enfant dans la franc-maçonnerie universelle). Međutim, takav se tekst ne pojavljuje u autentičnim spisima Lea Taxila, premda se u bilješci upućuje na lik Diane Vaughan, izmišljenu osobu koju je Taxil stvorio u sklopu svoje prijevare.