Ovaj članak je dio niza o |
Stari vijek |
|
Srednji vijek |
|
Novi vijek |
|
Kraljevina Jugoslavija |
|
Socijalistička Jugoslavija |
|
Suvremena BiH |
|
Od 6. stoljeća počinje dolazak i naseljavanje Slavena; Hrvata i Srba na području današnje Bosne i Hercegovine. U to doba, Hrvati su asimilirali tamošnje Kelte, Ilire i Rimljane te su primili kršćanstvo, a razvivši vlastite kulturne i umjetničke oblike, oblikovali su političke institucije i na kraju vlastitu državu koja će trajati do 15. stoljeća. Zbog djelomične izoliranosti regije od glavnih kulturnih i političkih strujanja svoga doba, ostavljen je relativno mali broj kulturnih, vjerskih i sekularnih spomenika osim stećaka. Prvi stećci u Bosni datiraju iz 1080., a najpoznatniji i najstariji očuvani je onaj iz 1094. godine.
Prvi put se ime Bosna spominje u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu "O upravljanju carstvom", kao područje oko gornjeg toka rijeke. Od toga vremena, iz te malene jezgre, koja se prostirala na 5-10% današnje Bosne i Hercegovine, kneževina se širila na okolne, ostale hrvatske zemlje, te tako izrasla čak u hrvatsko kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je obuhvaćalo istočnu polovinu današnjeg prostora Bosne i Hercegovine (a nekad i više), a povremeno i znatne djelove današnje Crne Gore i Hrvatske. Stanovništvo je bilo većinom hrvatsko, a država je pripadala zapadnom civilizacijskom krugu zbog ispovjedanja katoličke vjere te razvitka umjetnosti u zapadnom stilu (romanika).[1]
Prostor koji su Hrvati naselili pripadao je najprije Bizantu, ali se tu ubrzo organizirala hrvatska država, koja je obuhvaćala većinu prostora današnje Bosne i Hercegovine, što je najočitije u vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (9. - 11. stoljeće) s kraćim periodima srpske vladavine (npr. za vladanja velikog župana Časlava). Nakon promjene vladajuće dinastije, Bosna ostaje dio hrvatskog kraljevstva kojim vladaju Arpadovići s razdobljima bizanske vlasti. Jedan od simbola političkih veza Bosne i ostatka Hrvatske je i titula "ban", koju su hrvatski vladari u Bosni nosili od najranijih vremena, a ona je isključivo hrvatska politička titula.
Dolazak Slavena
Mada su tijekom 5. i 6. stoljeća kroz Bosnu i Hercegovinu prošlo nebrojeni narodi, koji su iza sebe ostavljali pustoš, katastrofa je uslijedila krajem 6. i početkom 7. stoljeća, kada su se pojavili Avari i Slaveni. Godine 602. prešli su Savu i upali na teritorij Bosne i Hercegovine. Do dvadesetih godina sedmog stoljeća Slaveni su se bili naselili u današnjoj Bugarskoj i Srbiji, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina na početku 7. stoljeća, stupila na scenu još dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi.
Sudeći po zapisima bizantskog povjesničara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se služio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadašnji bizantski car Heraklije da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Konstantinu, nisu bili angažirani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i došli su na Balkan u isto vrijeme. Bizantsko carstvo, kojemu je pripadalo područje današnje Bosne i Hercegovine, bilo je u to doba oslabljeno velikim i teškim ratovima u 6. stoljeću, te zauzeto borbom protiv Perzijanaca na istoku u 6. i 7. stoljeću pa je ta područja prepustilo svojim vazalima.
Većina znanstvenika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajućom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena, koja su stekla slavenske podanike. Negdje na početku sedmog stoljeća oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Europi: "Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvaćala dio današnje južne Poljske, i "Bijelu Srbiju", u današnjoj Lužici. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana. U vrijeme kad su oni došli na Balkan ondje je već postojalo brojno slavensko pučanstvo i brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke pučanstva, čiji su preci bili većinom Iliri, Kelti i Rimljani, a zatim pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva pa i Goti, Alani, Huni i Avari.
Srbi su se naselili na području koje odgovara današnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritorij kasnije poznat pod imenom Raška), a s vremenom su širili svoju vlast i na teritorij Duklje (današnja Crna Gora). Hrvati su se naselili otprilike na području, koje odgovara današnjoj Hrvatskoj i većini današnje Bosne i Hercegovine (osim gornjeg toka rijeke Drine).
Lokalno je slavensko pučanstvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica počinjala je od porodice, porodice su bile udružene u rodove, a rodovi u plemena. Teritorij jednog plemena zvanom župa vladao je teritorijalni poglavar zvani župan. Vjerovali su u tradicionalne slavenske bogove (ni za ovo ne postoj dokazi). Bizantsko Carstvo nije ondje izravno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti pučanstvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast.
Krajevi Bosne
Jezgra banovine u Bosni se nalazi na području gornjeg toka rijeke Bosne, poznato pod imenom Vrhbosna. Do 10. stoljeća povijest je dio hrvatskog kraljevstva, a oko 950. godine je kratkotrajno u vlasti srpskih velikih župana. Nakon te epizode (kraja građanskog rata u Hrvatskoj) se ponovno vraća kao dio jake hrvatske države, koja kraljevinom postaje 300 godina prije Srbije.
Vladar Bosne najprije ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se banom. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velmoža hrvatske države. Banska je čast bila poznata samo Hrvatima tako da možemo zaključiti da je Bosna bila dio hrvatske države. Usora i Soli prostirale su se najvećim dijelom sjeveroistoka, koji je nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji. Podrinje je bilo područje s desne strane Drine, a u Raškoj je sezalo do iza Plevlje i Mileševa.
Današnjom Hercegovinom prostirale su se do 11. stoljeća samostalna hrvatska područja i to: Neretvanska kneževina, U Makarskom primorju između rijeke Cetine i Neretve i na otocima, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve do Dubrovnika i Travunja od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Područje Duklje danas čini Crna Gora. Pop Dukljanin navodi da su sva četiri navedena područja hrvatska i činili su zajedno državu Crvena Hrvatska (Croatia Rubea).
Crvenoj Hrvatskoj su pripadali gradovi Dubrovnik, Bar, Ulcinj i čitav teritorij današnje Hercegovine. Zapadno i sjeverozapadno od VrhBosne bili su krajevi koji su pripadali Hrvatskoj državi. Porfirogenet spominje, među 12 župa Bijele Hrvatske, Hlivno (današnje Livanjsko polje), Pset (oko Bosanske Krupe i Bosanskog Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Iz Plive, Luka (Dnoluka) i Uskoplja (na gornjem Vrbasu) su lokalni plemići Hrvatinići stvorili svoje knežeštvo Donjih Kraja u 13. stoljeću, a svoju moć su proširili na okolne posjede nakon smanjenja moći Šubića (čiji su prvo vazali bili) i jačanja Kotromanića.
8. stoljeće
Potkraj osmog i na početku devetog stoljeća sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikoga. Ti su teritoriji ostali pod franačkom vlašću sve do sedamdesetih godina devetog stoljeća. Vjerojatno se baš u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj počeo mijenjati po uzoru na zapadnoeuropski feudalizam. Usora i Soli pripadaju državi Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih knezova koji vladaju Donjom Panonijom (ili Posavskom Hrvatskom).
9. stoljeće
Od sredine 9. st. postoje izvori koji potvrdjuju pripadnost Bosne kneževini Hrvatskoj za Trpimira. Od 864. do 876. u Hrvatskoj pa tako i Bosni vlada knez Domagoj, najgori knez Hrvata kako ga naziva mletački kroničar đakon Ivan. Vjerojatno, pod bizantskim utjecajem, protiv Domagoja je spremana urota, ali je otkrivena. Domagoj je vrlo drastično obračunao s urotnicima te ih sve poubijao.
Porfirogenet nam pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije god. 870., za kana Borisa i kneza Trpimira. Slična stvar događa se i god. 926. za kralja Tomislava. Kako su Hrvatska i Bugarska međusobno graničile i imale direktne veze, to predstavlja još jedan dokaz hrvatstva podrinjskih i vrhbosasnkih župa i pripadanja istih Hrvatskoj državi.
10. stoljeće
Hrvatski ralj Tomislav koji je vladao od 910. do 928 pobijedio je Bugare i pred njihovom navalom zaštitio Srbe 926. u bitci koja se odvijala negdje u bosanskim planinama. Većina današnje Bosne i Hercegovine je bila dio njegovog kraljevstva.
Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine), Hrvatsku je pogodio građanski rat i kratko vrijeme (između tridesetih i šezdesetih godina desetog stoljeća) veći dio Bosne pripao je srpskoj kneževini koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva. Car Porfirogenet spominje u spisu "De administrando imperio" oko 950. god., da je "horion Bosona" odnosno kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji (državi kneza Časlava) sa dva grada kojima se ne zna točan lokalitet: Kotor (Kotorac kod Sarajeva?) i Desnik. Tada se Bosna prvi put spominje u povjesnim izvorima, a sam naziv dolazi po lokalitetu, odnosno rijeci Bosni i predslavenskog je tj. ilirskog porijekla.
Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za cara Petra oslabila i kad je u Hrvatskoj vladala anarhija zbog bune bana Pribunje i ubojstva kralja Miroslava 949. Već oko 960. hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II. ponovno zauzima cijelu Bosnu, kako bilježi pop Dukljanin. Možda je neko vrijeme pripadala i Samuilovoj makedonskoj državi.
Zapadno i sjeverozapadno od Vrhosne, bile su druge župe i provincije hrvatske države (Bijela Hrvatska); Hlivno, Pset i Pliva, a granica je vjerojatno išla južno od Vlašića, tako da se hrvatska provincija Vrhbosna prostirala do današnje Zenice, Zavidovića i Kaknja.
S južne strane su se nalazili lokalni vladari krajeva Crvene Hrvatske (uključujući Zahumlje i Travunju), koji su po Dukljaninu Hrvati poput Prelimira i Radoslava, a narod je katoličke vjere. Tim područjem (današnja istočna Hercegovina i djelovi Crne Gore) u doba kralja Tomislava vlada moćni knez Mihajlo Višević. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla kao kneza Hrvata.
11. stoljeće
Zatim je, 1019. godine, ponovo moćno Bizantsko Carstvo pod carem Bazilijem II., zatornikom Bugara, prisilio srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Godine 1025., poslije smrti bizantijskog cara Bazilija II., počinje kraj bizantske dominacije na ovom području, tako da 1040. godine bizantski car mora potkupivati hrvatskog bana u bosni da mu se pridruži u ratu protiv dukljanskog kneza Vojislava, koji se nastojao osamostaliti. U 11. stoljeću Bosnom vladaju hrvatski namjesnici i plemići, a na krajnjem istoku neko vrijeme i srpski vladari, kao bizantski vazali. Hrvatska se u doba kralja Petra Krešimira IV., prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tuđinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao, nastojali su lokalni Hrvati izgraditi novu jezgru države u Bosni.
Više nezavisnosti uživali su krajevi južno od Bosne, teritorij Duklje i Hum ili Zahumlje, gdje su lokalni knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu kneževinu, koja se u sedamdesetim godinama 11. stoljeća proširila i na srpski teritorij Rašku. Po Dukljaninu koncem 11. stoljeća zavladao je Bosnom na malo vremena nakon Zvonimirove smrti dukljanski kralj Bodin. U njoj je kralj Bodin postavio za kneza svog čovjeka Stjepana. Bodin je bio slavenski vladar, odnosno po Popu Dukljaninu crvenohrvatski, a ne srpski. U osamdesetim godinama proširila se Duklja pod kraljem Bodinom još i više pa je obuhvaćala veći dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.
12. stoljeće
Kraj 11. stoljeća označava prekretnicu u povijesti Balkanskog poluotoka. Nakon Bodinove smrti, jača srpska Raška, širi se na Duklju i postaje srce srednjovjekovne kraljevine Srbije. Dotle hrvatske zemlje ulaze u savez s Ugrima, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske. Tako je uspostavljen odnos izmedu te dvije države, u vidu personalne unije i savezništva. Svi krajevi oko Bihaća, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke bili su hrvatski i nisu nikada Bosni pripadali prije njezina pada 1463. godine ili su samo pripadali pojedinim bosanskim velikaškim porodicama vrlo kratko vrijeme. Ta područja su pripadala Zagrebačkoj biskupiji i poslije će biti poznata pod nazivom Turska Hrvatska.
Hrvatsko-Ugarska vlast se 1102. godine proteže i po cijeloj Bosni, ali tamo vlada ban, službenik kralja, a njegova vlast u tijeku 12. stoljeća postaje sve samostalnija. U 12. stoljeću, na istočnohrvatskim međama se stvara nova feudalna država, koja čvršće povezuje male hrvatske kneževine. Ugarsko-hrvatski kralj Bela II. Slijepi godine 1138. naziva se kraljem Dalmacije, Hrvatske, Rame i Ugarske, a Rama tada znači istočne hrvatske vrhbosanske provincije. Vjerojatno je Bela II. na saboru u Ostrogonu 1139. dao Vrhbosnu (Bosnensem ducatum) svome sinu Ladislavu.
Bosanski banovi su većinu vremena službenici, vazali ugarsko-hrvatskih kraljeva. Bizant povremeno vlada nekim dijelovima današnje Bosne. Od 1154. do 1163., spominje ban Borić koji je bio Hrvat[2] i slavonski velikaš iz okoline Grabarja blizu Slavonskog Broda, iz obitelji Berislavići Grabarski. Drži se da su njegovi potomci bosanski banovi i kraljevi Kotromanići. Njegovo područje vladanja u okviru hrvatsko-ugarske države stječe određenu autonomiju, ali kao jedna od hrvatskih zemalja. Usora i Soli se prvi puta administrativno povezuju s Vrhbosnom, za prvog poznatog bana Borića (prije 1163.). Banu su ta područja darovali ugarsko-hrvatski kraljevi, ali su ih poslije više puta i oduzimali, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, istočnoj banovini kasnije pripojeni dio Slavonije. U zapisima se javljaju samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, nikad kao srpske.
U listini iz 1163. godine, kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrđuje izvjesne privilegije "pred velikašima (svog) kraljevstva", među kojima nabraja i bosanskog bana Borića, vazala ugarsko-hrvatskog kralja i velikaša Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, kojeg je Bosna samo dio kao sastavni dio Hrvatske. Pobjeda Bizanta nad Hrvatsko-Ugarskom državom imala je za posljedicu pojave Bizantske vlasti na istoku Hrvatske (u Vrhbosni), od 1167. do 1180. Nakon uspješnog vojnog pohoda ekspanzionističkog cara Manuela Komnena ta vlast se širi i na ostatak Hrvatske, međutim svi vojni uspjesi ubrzo su pali u vodu nakon njegove smrti 1180. godine. Hrvatska obnavlja svoju uniju s Ugarskom, a lokalni Hrvati u Bosni dobijaju više autonomije.
Ljetopisac Kinam je također pribilježio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina. Crta razdjelnica koja je ostala istočna granica Bosne, u većem dijelu njene kasnije povijesti. Podrinje je jedini, premda malen dio Bosne, koji je prvotno pripadao Nemanjićkoj državi. Koncem 12. stoljeća Zahumlje, Travunju i Duklju osvaja Stefan Nemanja i pripaja ih Srbiji. Sredinom 12. stoljeća pop Dukljanin dijeli Primorje (Maritima) na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, a s druge strane Srbiju ili Zagorje (Surbia, Transmontana) koju dijeli na Bosnu i Rašku. U takvom misaonom ozračju i papinske bule potkraj 12. i u prvoj polovici 13. stoljeća, sadržaj kojih se očigledno temeljio na dubrovačkim obavijestima, poistovjećuju Srbiju s Bosnom (regnum Servilie, quod est Bosna). No kasnije se više puta Hum sjedinjuje s Hrvatskom npr. od 1198. do 1210. godine za vrijeme hrvatskog hercega Andrije.
Vjera
Što se tiče vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: vrhbosanska biskupija (ecclesia bosniensis), spominje se kao rimokatolička biskupija u drugoj polovici 11. stoljeća (nakon crkvenog raskola izmedu Rima i Carigrada 1054. godine). Godine 1089. ptpala je pod nadbiskupiju u Baru. Čini se da je potpala i pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije nakon toga. U 12. stoljeću pripojena je Dubrovačkoj nadbiskupiji. Hrvati u Hrvatskoj bivaju pokršteni za vrijeme kneza Višeslava (oko 800.), a Srbi bivaju definitivno pokršteni tek u doba Svetog Save, a to je kraj 12. stoljeća.
Katolička crkva u unutrašnjosti Hrvatske (koje je Bosna dio) se razlikovala od one na Zapadu: biskupi su bili domaći ljudi, glagoljaši sa narodnim imenima (Radogost, Dragonja, Vladimir, Bratoslav), koristili su slavensko bogoslužje (za što je postojala dozvola pape). Proces pokrštavanja Slavena u unutrašnjosti teče sporije i dulje uz duže zadržavanje poganskih vjerovanja. To se zbiva zbog nedostupnosti i geografske izoliranosti.
Na drugom splitskom saboru 927. godine, javlja se uz kralja Tomislava i zahumski knez Mihajlo Višević, odlučan katolik, kojemu papa Ivan X. piše poseban list što dokazuje katoličanstvo u Zahumlju, a kad su Nemanjići zauzeli Zahumlje, protjerali su iz Stona katoličkog biskupa i postavili pravoslavnoga. Pravoslavni biskup se u Zahumlju nije mogao zadržati ni 25 godina. Istočna područja današnje Bosne i Hercegovine, prije svega Podrinje, Hum i Travunja (današnja istočna Hercegovina i dio Crne Gore) su tek od 16. stoljeća postali u velikoj mjeri pravoslavni, Podrinje je to bilo i prije.
Etnicitet
Iz zamršene povijesti rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba, u dvadesetim godinama sedmog stoljeća, pa do utemeljenja bosanske banovine kao vazalne tvorevine hrvatsko ugarske države, u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeća, ne mogu se izvući jednostavni zaključci. Rubne sklavinije Bosna, Hum i Travunja su čak i bile u par navrata pod srpskom vlašću, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljeća, iako su većinu tog vremena mnogo tješnije povezane s ostalim hrvatskim zemljama. Ovdje se ističe jedanod simbola političkih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest činjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena dok se vrhovni poglavar Srba oduvijek zvao velikim županom, a nikad banom. Većina teritorija današnje BiH je bila u hrvatskim rukama, a stanovnici rubnih sklavinija poput, ranosrednjovjekovne Bosne, Huma i Travunje su u svojoj vjerskoj i političkoj povijesti bili bliži drugim Hrvatima. Svejedno, zbog nedostatka materijalnih ostataka ne može se sa stopostotnom sigurnošću utvrditi etnicitet stanovnika tih rubnih područja, što nije iznimka u europskim okvirima, iako ih se s velikom sigurnošću može uvrstiti u Hrvate.
Unutarnje poveznice
Vanjske poveznice
|
|
Izvori
- ↑ HercegBosna.org, Slaveni i "zemljica Bosna" (c. 600. - 1180.)
- ↑ Dr. sc. Dragutin Pavličević. Kratka politička i kulturna povijest Bosne i Hercegovine, Hrvatski informativni centar, pristupljeno 31. srpnja 2020.