Toggle search
Toggle menu
309,3 tis.
61
18
533,2 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
More actions

Današnji povjesničari (u najširem smislu te riječi), skloni, poput svih suvremenih znanstvenika, pojednostavljivanju, ujednačavanju, shematiziranju, razlikuju najčešće u ranosrednjovjekovnom prostoru omeđenom hrvatskim i srpskim etnosom upravo samo ta dva "naroda" i, shodno tome, samo dvije kulture čiji su oni nositelji. S jedne strane, bila bi to hrvatska, primatelj i stvaratelj pretežno zapadnih idejno-materijalnih tvorevina, s druge pak srpska, uključena u bizantski civilizacijski krug. Južnoslavensko je srednjovjekovlje, međutim, bilo bez sumnje bogatije i raznovrsnije, poznavajući etničke jezgre i kulturna žarišta koja se u to doba nije moglo olako uključiti (premda niti naprečac izdvojiti) u jedno od obiju snažnih etno-polito-kulturnih središta. Takvo je područje, čije je značenje u mnogome preraslo lokalni karakter, bilo humsko-dukljansko.

Književni krug

O početcima se južnoslavenske književnosti i pismenosti raspravljalo mnogo ne samo u književnopovijesnoj znanosti već i u hrvatska historiografiji. Dihotomija se gledišta očitovala u različitim shvaćanjima o prostoru na kojemu se glagoljica isprva pojavila, jednako kao i slavensko bogoslužje: izjednačavalo ga se ili s hrvatskim državnim teritorijem u užem smislu, dakle podređenim ninskoj biskupiji, ili pak s dijecezama dalmatinskih biskupa, tradicionalno usmjerenih istočnoj crkvi. U novije je vrijeme i književnopovijesna znanost prihvatila teoriju što ju je razradila Nada Klaić, a po kojoj prve glagoljaše valja tražiti na Kvarneru, izloženom bizantskom i protureformnom utjecaju.[1] Takvo je zaključivanje osnažio i relativno velik broj najstarijih glagoljskih spomenika na istarsko-kvarnerskom tlu.[2]

Već je Miho Barada prije mnogo godina upozorio na jedan od zaključaka Splitskog sabora 928., a koji bi mogao upućivati na drugačije viđenje areala najranijeg rasprostiranja slavenskog bogoslužja i pismenosti.[3] U tekstu tog zaključka kaže se: "A ostale crkve koje su na istoku, tj. stonska, dubrovačka i kotorska, neka potpuno u svojim sjedištima i granicama u svemu slijede nauku kršćanske vjere".[4]

Prvi splitski crkveni sabor 925. godine

Baradino upozorenje nije u znanosti bilo prihvaćeno, iako se nikako ne može poreći njegova utemeljenost u izvornom materijalu. Ovaj se saborski zaključak mora, naime, dovesti u vezu s razlogom za sazivanje sabora što ga je papa Ivan X. naveo u svojemu pismu nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima.[5] Papa upozorava adresate na opasnost širenja "Metodove doktrine" i nalaže biskupima da se ne usude skrenuti od učenja njegovih izaslanika, tj. neka službu Božju obavljaju prema običajima rimske crkve na latinskom, a ne na slavenskom jeziku. Iz papinih riječi razabire se da se pod pojmom doktrine ima smatrati zapravo uporaba slavenskog jezika, a ne neko krivovjerje zasnovano na Metodovu učenju. Ivan X., dakle, širenje krive doktrine upotrebljava kao povod sazivanju sabora, a u zaključcima iz 928. izričito se opominje biskupe Stona, Dubrovnika i Kotora da se u svojim biskupijama u svemu drže ispravnog nauka. Prema tome, prostor na kojemu se početkom 10. stoljeća širilo slavensko bogoslužje treba u prvom redu tražiti na području južnodalmatinskih biskupija. Tome bi u prilog govorila i činjenica da se crkvena jurisdikcija samo tih triju dijeceza prostirala duboko u unutrašnjost, obuhvaćajući sve sklavinije južno od Neretve, s velikim i pretežnim brojem slavenskog pučanstva. Srednjodalmatinske su biskupije bile ograničene na gradove i otoke, gdje je u to vrijeme živjelo uglavnom romansko stanovništvo. Samo su na Krku i Cresu dalmatinski biskupi brinuli o većim skupinama Slavena, ali izravne potvrde o uporabi slavenske liturgije za te biskupije nema sve do 11. stoljeća.

Prema tome, na temelju usko povijesne analize izvora može se zaključiti samo to da se slavensko bogoslužje, a s njime i glagoljica, širilo u našim krajevima isprva na području Duklje, Travunje i Zahumlja, iako relativno velik broj najranijih glagoljskih natpisa na istarsko-kvarnerskom području upućuje i na ranu pojavu glagoljice na sjevernom Jadranu.

S takvom se interpretacijom slaže teza Karela Horaleka da je glagoljica dospjela u Hrvatsku iz Bugarske, i to ne prije 10. stoljeća.[6] Mogu li se u tom slučaju smatrati suvišnima sve hipoteze o tome kako su Metodovi učenici, otkupljeni na trgu robova u Veneciji, dospjeli u Hrvatsku, odnosno je li sam Metod na proputovanju ondje posijao sjeme glagoljice? Premda je jednostavno rješenje obično najprivlačnije, prodiranje glagoljice u nas izgleda nije tako jednoznačno. Čini se, naime, da su na Kvarner neki tekstovi doprli ipak u ranijim fazama izravno iz Moravske.[7] Usprkos tome može se pretpostaviti da je taj sloj tek manji dio temelja glagoljičke pismenosti što se u prvom redu gradi pod utjecajima iz Bugarske. Prateći tokove, nažalost nedovoljno dokumentirane, kojima se presađivanje tih utjecaja obavljalo, ne treba izgubiti iz vida plovni put uz istočnu jadransku obalu, najvažniju komunikacijsku liniju tadašnje Europe, što je povezivala Veneciju i Carigrad. Taj je put, prirodno, imao svoje postaje u gradovima na obali, a na njega se nadovezivala i tada najvažnija cesta na Balkanu, Via Egnatia, prolazeći, od Drača k Solunu, kroz središnje krajeve Makedonije. Bilo bi pogrješno tražiti pravce širenja kulturnih veza izvan tih gospodarskih i vojnih arterija. U tom bi se slučaju prednost morala dati kudikamo manje propulzivnim putovima, što su kao okomice na jadransku pomorsku magistralu bili nositelji lokalne razmjene u unutrašnjosti poluotoka.

U svjetlu saborskog zaključka iz 928. , može se zasebnom etapom magistrale, kojom se glagoljica prenosila na sjever, smatrati Duklja, ili šire humsko-dukljansko područje. Nema sumnje da samo jedna odredba sinoda ne bi bila dovoljna da se Duklju proglasi onim žarištem iz kojega se najranija slavenska pisana riječ širila u ostale naše krajeve. Postoji još argumenata tomu u prilog.

Pisac Barskog rodoslova istakao je na početku svoga djela da je njegov original bio sastavljen na slavenskom, u što nemamo razloga sumnjati.[8] Već bi i samo postojanje takva historiografskog djela svjedočilo o visokoj razini pismenosti u Duklji, čak da njegova analiza nije pokazala postojanje nekoliko njegovih izvornih predložaka, od kojih su neki bili nesumnjivo pisani slavenski, dok se za neke druge to može pretpostaviti.

Sveti Vladimir, dukljanski knez i mučenik
Humačka ploča iz 11. ili 12. stoljeća

Slavensko je sigurno bilo žitije Sv. Vladimira, koje Pop Dukljanin donosi samo u skraćenoj verziji, a koje izravno ilustrira dosege dukljanske književnosti u 11. stoljeću.[9] Slavenska su bila i žitija Sv. Ćirila i Metoda, kojima se Dukljanin također služio. On sam izričito navodi još jednu slavensku knjigu, Liber Methodius, koja se odnosila na zakonodavnu djelatnost vladara, a koja bi se, po nekim autorima, mogla poistovjetiti s Metodovim prijevodom Nomokanona.[10] Bez obzira na to, prihvati li se takvo tumačenje ili ne, mora se uočiti pojava Metodova imena u Duklji, na prostoru na kojemu se, prema zaključku Splitskog sabora, širila kriva (Metodova?) doktrina. Podudarnost je dovoljno velika, a da ne bude slučajna.

U Barski je rodoslov uključen i tekst Trebinjskog rodoslova, nastalog možda u 10. stoljeća, za koji se smije barem pretpostaviti da je također bio pisan slavenskim jezikom. Od ostalih predložaka, na temelju kojih su nastali neki drugi dijelovi Rodoslova, kao potencijalno slavenske mogla bi se označiti legendu o Radoslavu, koja je po mišljenju Vladimira Mošina bila književno obrađena već prije uklapanja u Rodoslov.[11]

Prema tome, pretpostavljena bogata slavenska podloga Barskog rodoslova upućuje na razvijenu slavensku književnost u Duklji i eventualno Travunji, čiji početci sežu u 9. stoljeće. Dakako, osnovni bi prigovor ovoj tezi mogao činiti nedostatak sačuvanih glagoljskih spomenika. Činjenica je da ni danas nije poznat nijedan glagoljski kameni natpis s tog područja, iako glagoljska slova u inače ćiriličkom Humačkom natpisu dopuštaju mogućnost postojanja glagoljske epigrafije barem u Zahumlju.[12] Potvrde koje nam valja naći, međutim, u daleko se većoj mjeri nalaze u sačuvanim glagoljskim i ćiriličkim rukopisima.

Tako su npr. Mihanovićev i Grškovićev fragment Apostola izravna svjedočanstva uporabe glagoljice u prijelaznoj zoni između oble (makedonske) i uglate (hrvatske) glagoljske grafije (Zeta, Duklja, Hum).[13] Svoju glagoljsku podlogu otkriva i Miroslavljevo evanđelje dosljednom upotrebom slova "đerv", koje nalazimo u glagoljskim rukopisima, ali ne i u ćirilskim raške redakcije (Vukanovo evanđelje).[14] Na istu glagoljsku tradiciju Miroslavljeva evanđelja upućuje i Dimitrije Bogdanović,[15] dok Slavko Vukomanović upozorava na glagoljske predloške ćirilskih rukopisa čak i u Srbiji.[16]

To se ponovo može objasniti njihovom transmisijom iz humsko-dukljanskog kruga. Napokon, ustanovljeno je da popovi glagoljaši u Dubrovniku 14. stoljeća svoju djelatnost temelje i na znatno starijim vezama glagoljice i ćirilice na humsko-dukljansko-bosanskom području.[17] Presudnim dokazom u prilog toj tvrdnji smatra se najnovija analiza Kijevskih i Sinajskih listića, što ju je izvršila Marija Pantelić.[18] Paleografskom i sadržajnom analizom došla je do značajnih rezultata. Ovo su najvažniji:

  1. sadržajno (istočni i zapadni utjecaji u liturgiji) i paleografski oba se fragmenta uklapaju u produkciju ovog područja, čije odraze nalazimo i u kasnijim bosanskim glagoljskim i ćirilskim rukopisima,
  2. pripisi Kijevskim listićima i Sinajskom liturgijaru pisani su istom rukom, što dokazuje da su bili u upotrebi krajem 11. i početkom 12. stoljeću na istom, humsko-dukljanskom području,
  3. ćirilicom ispisana imena pokojnika u Sinajskom liturgijaru, napose žensko ime Petrunie, upućuje na to da je rukopis nastao negdje na dubrovačkom području, na kojem se štovala Sv. Petronila.

Potvrde li se ovi rezultati kao točni, ne treba više uopće sumnjati u to da se glagoljica stala isprva rabiti upravo na područjima stonske, dubrovačke i kotorske biskupije, te da se tamo već od kraja 9. stoljeća razvijala slavenska pismenost, ili, bolje, književnost.

Njezine bi neposredne korijene valjalo tražiti u djelovanju prognanih Metodovih učenika. Poticaji su svakako dolazili s istoka, ali se ubrzo uspostavio i obrnuti protok iz glagoljaškog kruga sjevernog Jadrana.[19] U traženju vremena prvog dodira humsko-dukljanskih Slavena s glagoljicom ne treba zaboraviti na još jednu mogućnost: 867. godine, četiri godine nakon dolaska Konstantina i Metoda u Veliku Moravsku, Bizant učvršćuje svoje pozicije na istočnom Jadranu. Uspješna intervencija bizantske flote nakon razbijanja arapske opsade Dubrovnika omogućila je Baziliju I. da se izravnije umiješa u unutrašnje prilike sklavinija. Nije li on već tada iskoristio postignuća slavenskih apostola kao sredstvo širenja svojega utjecaja i ovdje, na jugu? Nije li Metodov prijevod Nomokanona poslužio presađivanju bizantskih pravnih normi medu jadranske Slavene i prije no što su Metodovi učenici protjerani iz Moravske?

Veoma je važno konstatirati da se književna, ali i grafijska tradicija, transmitirala ne samo duž obale nego od nje i u unutrašnjost logikom koju su slijedile sve kulturne, gospodarske i migracijske veze. Stoga je potpuno opravdana Bogdanovićeva tvrdnja po kojoj je Miroslavljevo evanđelje "spomenik koji otkriva i razrešava poreklo bezmalo sve ćirilske pismenosti u srednjovekovnoj Bosni. Svi ćirilski rukopisi iz Bosne XIII. - XV. veka konzerviraju s veoma malim razlikama neke osobine onog pravopisa koji je zastupljen u Miroslavljevu jevanđelju, a tekstološki se izvode iz makedonsko-glagoljske tradicije".[20] Što se tiče grafije, potrebno je pogledati prostor na kojemu se upotrebljavala bosančica: ne ulazeći u dublje analize toga zapadnog oblika ćirilice, dovoljno je ustanoviti da se ona u osnovi širila tamo gdje i književnost zetsko-humske redakcije (Hum, Bosna), da bi potom, kao i ova, slijedila jadransku magistralu, javljajući se na čitavom prostoru do Istre.[21]

Osim slavenske, na humsko-dukljanskom je području egzistirala i latinska književnost. O tome, među ostalim, obavještavaju epitafi pisani leoninskim srokom, nastali u 11. i 12. stoljeću u Baru.[22] U gradskim su sredinama nastajale legende poput one o Andreaciju i Teodori u Kotoru, ili pak Pavlimiru - Belu i nastanku grada u Dubrovniku. Legenda o Pavlimiru ujedno je primjer rušenja jezičnih barijera i prihvaćanja latinskih legendi u slavenskoj sredini. Naposlijetku, i samo je Dukljaninovo djelo doživjelo sličnu sudbinu.

Po porijeklu latinski predlošci Barskog rodoslova upućuju na još jedan pravac komuniciranja kojim su se prenosile ideje, roba i ljudi: bila je to veza između nasuprotnih jadranskih obala. Prva su poglavlja građena na podatcima što ih nude izvori nastali u samostanu Monte Cassino. Ta se činjenica izravno može povezati uz vijest o odličnom mužu Savinu, rodom Dalmatincu, koji je 1123. uspostavio vezu između čuvene opatije i svoje domovine, poslavši u Dalmaciju tri monaha s raznim rukopisima.[23]

Zanimljivo je da se ta povezanost obiju obala u ranom srednjem vijeku može mnogo bolje dokumentirati za njihove južne dijelove, od Neretvanske kneževine niže. Dovoljno je prisjetiti se slavenskih pohoda na Sipont i Bari, Berigoja i veze sa samostanom na Tremitima, Monte Cassina; kasnije pak Normana, crkvene podređenosti Kotora Bariju. Analiza likovne produkcije na promatranom prostoru samo još bolje ilustrira te veze.

U duhu kulturnog ozračja, u kojem su se križale težnje Istoka i Zapada, u kojem su slavenska djela kolala na svom putu iz Makedonije u Hrvatsku i iz Hrvatske na istok, a latinska doticala iz nasuprotne Italije, zaustavljajući se u za njih prijemljivoj sredini romanskih gradova, valja promatrati i podatak iz pisma pape Aleksandra II., upućenog barskom nadbiskupu, u kojemu se govori o samostanima Latina i Grka, odnosno Slavena.[24] Bez obzira na to što je pismo najvjerojatnije falsifikat nastao u 12. stoljeću, ono nam potvrđuje ispravnost slike o raznovrsnosti tadašnje kulture u Duklji, u kojoj su ravnopravno opstojali slavenski i latinski jezik sa svojim podjednako razvijenim književnostima. Eduard Hercigonja piše: "Nije za povijest hrvatske kulture - i duhovnog ozračja glagoljaštva posebice - od mala značenja podatak da su ovdje u 12. pa i 13. stoljeću posljedice crkvenog raskola manje opterećivale svijest ljudi nego što bi se moglo pretpostaviti polazeći od kasnije ustanovljenih, očvrslih demarkacija, kategorija mišljenja i odnosa". U tom smislu Hercigonja upozorava na prožimanje tradicija latinskog i grčkog kulturnog kruga u sferi nove, slavenske duhovnosti, s njezinom prvotnom funkcijom veznog činitelja.[25]

Kako se dosada u književnopovijesnoj znanosti rješavalo pitanje pripadnosti tekstova nastalih na humsko-dukljanskom tlu? Vjekoslav Štefanić je, npr., Bosnu, Zahumlje i Zetu smatrao istočnom periferijom hrvatskog glagoljaštva,[26] dok je Benedikta Zelić-Bučan bila mnogo izravnija.[27] Bogdanović se u citiranom djelu očito nije mogao sasvim sigurno opredijeliti. Dok s jedne strane tvrdi kako je Barski rodoslov primjer početaka samostalne srpske književnosti, nekoliko redaka niže konstatira da je isto djelo "po svojim književnim osobinama i naročito po svojoj ideologiji sasvim po strani od glavnog toka srednjovekovne srpske istoriografije i hagiografije". Presmjela je i njegova tvrdnja da je raški pravopis u sekcijama dijaka Gligorija u Miroslavljevu evanđelju spona koja veže Hum, a preko njega i Bosnu s ostalim srpskim zemljama, kad se zna da se veza Bosne i Huma ostvaruje u jednakoj, ako ne i većoj mjeri preko pravopisa drugog pisara, koji je napisao nesrazmjerno veći dio teksta, i preko kojega se bosansko-humska književnost nadovezuje na stariju glagoljsku, odnosno makedonsku tradiciju. Bogdanović je svakako na pravom putu kad kaže da je književno djelo 10. i 11. stoljeću opće dobro svih južnih Slavena, te da je upravo zbog toga ušlo u genezu svake posebne, nacionalne južnoslavenske književnosti. Humsko-dukljansku, a shodno tome i bosansku književnost, može se promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja koje ima sve odlike samosvojnosti.

Umjetnički krug

Arhitektura je ovog područja, kao što je već dovoljno poznato u literaturi, rezultirala u gradnji sakralnih objekata predromanike zasebnom skupinom uglavnom jednobrodnih crkava s kupolom, čiji je najsjeverniji primjer Sv. Mihovil nad Dolom na Hvaru.[28] Najnoviji je prijedlog za tumačenje geneze ovog tipa gradnje iznio Igor Fisković, polazeći od rezultata proučavanja adaptacije kasnoantičke memorije na Majsanu.[29] Središnji položaj Majsana, koji je bio ne samo memorija, nego i cilj hodočasnika kroz čitav srednji vijek, na važnom morskom putu i razmeđi istočnojadranskih zona, omogućio je širenje tamo zacrtanog građevno-prostornog sustava na južnodalmatinsko područje, ali i srednjo-dalmatinske otoke. Geneza se ovog tipa gradnje, dakle, može izvesti iz starokršćanske arhitekture, koja kontinuira u lognitudinalnom prostoru, i bizantskog utjecaja koji se očituje u centralnoj koncepciji, odnosno kupoli, mada ona ima više simbolično značenje, no što je neophodan element konstrukcije.[30]

Skulptura, koja prati arhitekturu, u svojoj se ranijoj fazi u velikoj mjeri podudara sa srednjodalmatinskom, da bi se u kasnijim slojevima pojavile razlike koje valja pripisati različitom razvoju i drukčijim mogućnostima obiju kulturnih zona.[31] Čini se da je južnodalmatinska skulptura bila izložena utjecaju jake radionice u Dubrovniku, koji je pak s tuđom kulturnom produkcijom ostvarivao dodire različite od onih realiziranih u Zadru ili Splitu.[32] Preko južnodalmatinske metropole prodirao je u unutrašnjost jači utjecaj Bizanta nego kroz srednjodalmatinske gradove. Čini se ipak da taj bizantski utjecaj valja razlikovati od onoga što ga je očuvala ranokršćanska tradicija i što se zadržao u donekle izmijenjenim oblicima u djelima rađenim u domaćoj tradiciji, npr. u Bosni.[33] Važnija, međutim, od vanjskih utjecaja u ovoj zoni, svakako je autohtonost rješenja iznalaženih u domaćoj tradiciji, što je mogla povremeno oslabiti, ali nikada nije bila sasvim prekinuta.

Portret prvog dukljanskog kralja Mihajla Vojisavljevića iz crkve sv. Mihajla kod Stona (oko 1080.). Crkva je sagrađena još u 9. st.

Nema sumnje da i u arhitekturi, kao i u pisanoj riječi, osim bizantskih valja tražiti i zapadne utjecaje, iako se kategorije "istočno" i "zapadno" diferenciraju u većoj mjeri tek s pojavom romanike.[34] Tragovi Zapada prisutni su i u rijetkim ostatcima fresaka i iluminacijama rukopisa. Umjetnički uzori većine minijatura Miroslavljeva evanđelja potječu iz Apulije, a isto vrijedi i za nešto mlađe Hilandarsko evanđelje.[35] Mošin je čak ustvrdio da "u osamdesetim godinama XII. veka na zetsko-humskom terenu izbija moćna struja zapadnog minijatorskog stila...".[36] Upravo Miroslavljevo evanđelje dočarava prave osobine ovog kraja, stalnu prisutnost Istoka i Zapada: "... istorijsko-umetnička analiza spomenika razlučila je u njegovoj iluminaciji dva glavna sloja, vizantijski i romanički, uz tragove različitih istočnjačkih i zapadnjačkih uticaja, i utvrdila postojanje nekoliko heterogenih uzora kojima su se poslužili minijatori rukopisa".[37]

Zapadni je utjecaj još jače došao do izražaja u zidnom slikarstvu, tako da je ono u svojim rijetkim sačuvanim primjercima, od kojih je najpoznatiji onaj u Stonu, dijelom nosilo obilježje ranoromaničkog stila. Na drugim su freskama pak očitiji bizantski tragovi, pa su freske dukljansko-humskog područja u pravilu rezultat miješanja istočnih i zapadnih stilova. O slikarstvu se zaleđa, napose Bosne, u tim ranim fazama može malo toga reći, pa Zdravko Kajmaković, na temelju analogije s ostatcima kamenog namještaja (Blažuj, Glamoč), može samo pretpostaviti da se ono također izvodilo iz slikarstva srednjodalmatinskog, dubrovačkog i humsko-dukljanskog područja.[38] Nema sumnje da otkriće fresaka u dubrovačkoj katedrali nameće potrebu za revalorizacijom upravo Dubrovnika kao slikarskog središta, što se ujedno poklapa s rezultatima do kojih se došlo u istraživanju dubrovačke klesarske radionice.

Tragovi bizantskog slikarstva došli su do izražaja najviše u Sv. Tomi u Kutima i u Paniku.[39] Fragmenti fresaka iz Panika otkrivaju vezu njihova majstora s onim koji je slikao Sv. Iliju na Lopudu, a kojemu je zapadno, srednjodalmatinsko slikarstvo bilo jednako tako poznato kao i istočno. Po Kajmakovićevu sudu, upravo te nas freske upućuju na Dubrovnik kao centar onovremenog slikarstva.[40]

Specifična mješavina umjetničkih utjecaja slijedila je iste one putove u unutrašnjost kojima su išle glagoljica i bosančica: zapadne minijature na području ćirilske pismenosti nastavljaju tradiciju Miroslavljeva evanđelja u Bosni (Evanđelje Divoša Tihoradića, Manojlovo evanđelje, Nikoljsko evanđelje, Giljferdingov apostol).[41] Arhitektura zaleđa svoje poticaje također dobiva s primorja, ona u Srbiji sve tamo do druge polovice 14. stoljeća.[42]

Sasvim je u pravu Đurić kad kaže da se nikakva srpska umjetnost ne može u vremenu od 9. do 11. stoljeća izvojiti iz cjelovite produkcije na području od Bojane do Cetine.[43] Fisković i Jurković istakli su kontinuitet arhitekture i kamenog crkvenog namještaja od kasne antike do razvijenog srednjeg vijeka. Upravo u tom kontinuitetu pojavile su se razlike između južnodalmatinskih i srednjodalmatinskih rješenja.[44] Podjednako snažni utjecaji Istoka i Zapada, u dodiru s autohtonom tradicijom čiji su nositelji bili gradovi, u prvom redu Dubrovnik, stvorili su južnodalmatinski tip umjetnosti, rasprostranjen uglavnom na onom istom humsko-dukljanskom prostoru (s nešto izraženijim pomakom prema zapadu), na kojemu je cvao samosvojni književni krug.

Nositelji kulture

O etničkom i socijalnom porijeklu naših ranosrednjovjekovnih, predromaničkih stvaratelja, pisalo se mnogo i ovdje nema potrebe ponavljati sve, često krajnje oprječne teze.[45] U svjetlu najnovijih, ovdje već citiranih istraživanja, postalo je jasno da su graditelji i klesari porijeklom iz priobalnih gradova, odnosno njihove blizine, pri čemu etnička pripadnost pojedinca nije igrala nikakvu ulogu, te se umjetnost i ne može dijeliti na neku slavensku/hrvatsku, odnosno romansku. Ipak, ne može se sasvim odbaciti ni udio svećenika, arhitekata i planera,[46] koji su dolazili iz drugih sredina. Naime, ako to i nije izravno potvrđeno nekim zapisom, jasno je već i po širenju slavenske pismenosti, čiji su prenositelji mogli biti samo svećenici iz krajeva u kojima je glagoljica već bila u uporabi, da su takve, makar brojem male, "intelektualne migracije" imale udjela u kulturnom stvaralaštvu ovog područja.

Sveti Mihajlo, štovan u Crvenoj Hrvatskoj

Situacija se donekle mijenja pojavom romanike, kada se jasnije uočavaju vanjski utjecaji. Benediktinski red, reformiran ili barem oživljen, ostavio je posvuda tragove svoje graditeljske djelatnosti - bazilike, koje su u poletnom duhu novog vremena postale općeprihvaćeni arhitektonski tip, brišući ranije istaknute razlike graditeljstva obiju dalmatinskih zona. Veze benediktinskih zajednica, relativno brojnih na neretvanskim otocima, Bojani, te području Dubrovnika, Kotora i Budve, s južnom Italijom bile su naročito jake u 11. i 12. stoljeću, u vrijeme postojanja dukljanske države.[47] Jedno od središta širenja reda bio je i samostan Sv. Marije u Pulsanu na Monte Garganu,[48] odakle se razvija i kult Sv. Mihajla, čest u južnoj Dalmaciji.[49] Bliskost dijela sačuvanih južnodalmatinskih fresaka zapadnima, čak i francuskima, može se također zahvaliti djelatnosti toga reda.[50] M. Pantelić najvjerojatnije s pravom povezuje ime Romald, zabilježeno u popisu umrlih u Sinajskom liturgijaru, s Romualdom, reformatorom benediktinaca i osnivačem kamaldoljana.[51]

Bizantski se pak elementi u slikarstvu posredno svakako smiju vezati uz djelatnost samostana Grka ili Slavena, o kojima se govori u već citiranom falsifikatu.[52] O tome da su pripadnici onog dijela srednjovjekovnog društva, što se označava nazivom oratores, bili nositelji i književne produkcije, ne može biti ni najmanje sumnje. Ne samo da je takva pretpostavka dopuštena na temelju prebogatih analogija, pogotovu kad se govori o svetačkim legendama i životopisima, nego je to, u slučaju Barskog rodoslova, i izrijekom potvrđeno. Otvoreno ostaje jedino pitanje stvaratelja junačkih epova, čiji se tragovi nalaze u istom djelu.

Mišljenja o postanku niza priča što ih donosi Dukljanin veoma se razlikuju,[53] ali se nipošto ne može nijekati da u sebi sadržavaju elemente usmene predaje, te je zacijelo u pravu Jagić kad tvrdi da je Dukljanin zabilježio što je čuo od pjevača.[54] Uostalom, to izjavljuje i sam Dukljanin, a u Luciusovu se tekstu i ne spominje da je bilo što pročitao, nego je djelo sastavio na temelju onoga što je čuo od otaca i staraca.[55] Odnos usmene predaje i zapisa treba možda i u ovom slučaju promatrati u svjetlu tumačenja što ih o tome daje Arnold Hauser.[56] On smatra da su pjesnici junačkih balada i epova crpili svoju građu iz kronika što su nastajale po samostanima; štoviše, da su minstreli, izravno ili ne, bili u službi crkvene propagande, jer su njihove priče o svecima i junacima pokopanim u nekom samostanu, a recitirane pred samostanskom crkvom, služile skretanju hodočasničkih rijeka u promicano sveto mjesto. Po tome bi, dakle, i usmena predaja o junačkim i svetim djelima crpila svoje podatke iz historijskih vrela što su opisivala "stvarne" događaje. Uostalom, već je u literaturi uočeno da su legende u Dukljaninovu djelu nastale dijelom na temelju povijesnih podataka.[57]

Umjetnost predromanike i romanike - to je Crkva.[58] Uz njenu su djelatnost vezane sve grane likovne i pisane umjetnosti, svjetovno ostvaruje izvjesna dostignuća tek u umjetničkom obrtu koji služi vanjskom obilježavanju posebnosti povlaštenih skupina. No, "potrošače" umjetničkih ostvarenja moramo ipak tražiti i medu svjetovnim osobama, katkad upravo medu njima:[59]

"Zamoljen od vas, u Kristu ljubljena braćo i časni svećenici svete nadbiskupske stolice Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a najviše od omladine našega grada, koja se naslađuje - kako to biva kod mladih ljudi - ne samo slušanjem ili čitanjem o ratovima već i učestvovanjem u njima, da prevedem sa slavenskog jezika na latinski spis o Gotima..."

Ovim riječima obrazložio je Pop Dukljanin što ga je ponukalo da se u starosti prihvati teške zadaće prevođenja rodoslova u kojem su opisani porijeklo i djelo dukljanske dinastije. S izuzetkom pojedinih ulomaka, opisani su uglavnom ratni podvizi, hrabrost, lukavstvo i vjernost (dakako, i njihovi antipodi) - vrline i mane viteškoga svijeta. Samo ponegdje, kao u prikazu Svatoplukova vladanja, pogotovu njegova sinoda, u spominjanju Konstantina ili tumačenju Vladimirove svetosti teme se približavaju duhovnom. Može se ovdje zapaziti ne samo prodiranje viteštva u crkvenu umjetnost, vidljivo kroz prevagu viteških vrijednosnih kriterija u psihi pisca svećenika,[60] nego, po sebi razumljivo, i postojanje viteškoga društva u Duklji 12. stoljeća.

Pop Dukljanin je pripadnik gradskog društva, ali nema sumnje da se socioekonomski sustav Bara ne može uspoređivati s onime Dubrovnika ili gradova srednje Dalmacije. Njegovo uklapanje u zaleđe je intenzivnije, ne samo zbog istovjetnog političkog teritorija što ih veže, nego i, ako nam je dopušteno suditi na temelju Rodoslova, jedinstvenog feudalnog mentaliteta i osjećaja pripadnosti kraljevstvu. Uzalud je tražiti neke sličnosti u odnosu Tome Arhiđakona prema Hrvatima ili prema ugarsko-hrvatskom vladaru i gledanjima Popa Dukljanina, iako obojica potječu iz gradskog društva i istog, crkvenog staleža. Pritom, vremenska razlika nije presudna među njima. Barsko je društvo vjerojatno u većoj mjeri dio feudalnoga svijeta no što je splitsko - otuda i nepodudarnost razmišljanja.

Datoteka:Trpimir.jpg
Crvena Hrvatska obojena narančastom

Prijevod "Kraljevstva Slavena" nastaje po želji svećenika, ali i staraca i mladeži Bara. Čini se da je najveći poticaj prevoditelju dala upravo ta posljednja skupina. Tko je ta mladež što voli ne samo slušati o ratu već i sudjelovati u njemu? Pod tim su terminom na Zapadu toga doba bili poznati upravo vitezovi, punoljetni plemići koji još nisu mogli preuzeti upravljanje imanjima, jer su im očevi bili na životu.[61] Iako ih Dukljanin opisuje vrlo oskudno, ipak u njegovim "mladima" mogu se nazrijeti iste one značajke koje su pripisivane zapadnim vitezovima: ljubav prema ratu i pričama o junačkim djelima.[62] Napokon, i sam karakter djela u kojem se često stereotipno ponavljaju dosadni opisi bitaka, odgovara sasvim duhu chansons de geste (dovoljno je prisjetiti se Pjesme o Rolandu[63]). Kako su i one zapisivane kao predlošci za deklamiranje, a ne za čitanje, može li se pomisliti da je sličnu funkciju imalo i Dukljaninovo djelo, to više što on i sam u uvodu posvećuje veću pažnju slušanju nego čitanju?

Ne bi li se, karakterom djela, namijenjenom razonodi, mogla objasniti za historiografsko djelo čudna činjenica, da se nigdje, pa ni uz stvarne povijesne događaje, ne spominje nijedna godina? Vrijeme ionako nije bila odlučujuća kategorija viteškoga doba. Spominjanje godina vjerojatno bi samo suvišno opterećivalo i deklamatore i slušatelje. Nisu li tek humanisti, pripadnici gradskih društava - dovoljno udaljeni od viteške kulture - shvatili djelo kao historiografsko i time opteretili suvišnom i krivom kritičnošću i odnos prema njemu? Ljetopis očito ne pristaje uz sadržaj i stil onoga što je Dukljanin ostavio, rodoslov je nešto bolja, ali također ne najsretnija oznaka. Možda bi ipak djelu najbolje odgovarao naziv što mu ga je dao sam autor (ili prevoditelj?): Kraljevstvo Slavena!

Datoteka:Duklja.jpg
Dukljanska država u drugoj polovici 11. stoljeća je obuhvaćala većinu Crvene Hrvatske: Zahumlje, Travunju i Duklju

No, ako je prijevod nastao za potrebe barskoga društva, slavenski je izvornik očito sastavljen za potrebe zaleđa, iz čega se pak mora zaključiti da je i ono poznavalo društvene klase sličnih kulturnih potreba. Bilo bi pretenciozno tvrditi da su kraljevi, njihovi župani i vitezovi znali čitati, ali su svakako znali slušati, a očito je postojala i potreba iznalaženja korijena dinastije što dublje u prošlosti. Govoreći o odnosu društva prema prošlosti i pisanju "historiografskih" djela, Bloch tvrdi: "Među bavljenjima, koja su bila draga Srednjem vijeku, povijest je imala dovoljno veliku ulogu, da nam, po svom nejednako bujnom razvoju, posluži kao barometar općeg kulturnog razvoja".[64] Pridoda li se činjenica da je na dukljanskom dvoru postojala potreba za obraćanjem povijesti, čitav onaj izravno ili neizravno sačuvani fond pismene i usmene književnosti, ne može se nijekati da je Duklja, odnosno humsko-dukljansko područje, dostiglo kulturnu razinu s kojom se na slavenskom jugu mogla usporediti još jedino kultura dalmatinskih komuna. Objašnjenje se dijelom treba tražiti i u činjenici da se u Hrvatskoj sjedište središnje vlasti preselilo izvan granica države, dok je u Srbiji i Bosni bilo tek u stvaranju. Bez okupljališta i generatora što ga predstavlja dvor, ne mogu ni nastati djela tipa Kraljevstva Slavena.

Na humsko-dukljanskom području posebno su mjesto među nositeljima i korisnicima kulture imali gradovi Dubrovnik i Kotor. O utjecaju dubrovačke kulture na okolicu, kroz čitav rani srednji vijek, već je bilo govora. Sličnu je ulogu, iako u manjoj mjeri, obavljao i Kotor. Razina umjetnosti u gradovima bila je, zahvaljujući kontinuitetu i intenzivnijim (ili izravnijim) kontaktima s mediteranskim zemljama, viša nego u zaleđu. Taj nivo ipak nije bio rezultat samo ponude nego i potražnje: koncentracija novca, a time i mogućnost investiranja u umjetnička djela, bila je u gradovima viša. Osim toga i trgovci su, upoznati s kulturom velikih središta, zasigurno postavljali pred izvođače više zahtjeve.[65] Napokon, u gradovima je postojala i aristokracija čiji su pripadnici putovali barem u diplomatske misije. Nema sumnje da je upravo njezin sofisticirani ukus uvjetovao kvalitetu umjetničkih ostvarenja. No, nedostatak izvornog materijala, kao i radova s područja socijalne historije umjetnosti, onemogućuje stvaranje jasnijih predodžbi o utjecaju pojedinih društvenih kategorija gradskog stanovništva toga vremena na likovnu i književnu produkciju.

Poveznice

Bilješke

Cilj ovoga rada bio je ukazivanje na potrebu revaloriziranja stupnja što ga je humsko-dukljanski prostor postigao u društvenom i kulturnom razvitku (jedno je, dakako, nedjeljivo od drugoga). Neki izneseni prijedlozi stoga su u prvom redu hipoteze što je, zbog oskudnih informacija kojima historiografija raspolaže, ionako sudbina većine tumačenja ranosrednjovjekovnih pojava u nas. Pogotovu kad se radi, kao u slučaju širenja glagoljice i slavenske liturgije, o specifičnim fenomenima. Već se sada može zaključiti kako je kulturna razina humsko-dukljanskog prostora bila do sada podcjenjivana ili previđana, dok se s druge strane nisu uočavale, ili se nisu željele uočiti posebnosti tamošnje kulture, što omogućava govor o zasebnom humsko-dukljanskom kulturnom krugu 9. do 12. stoljeća.[66]

Predstavlja li ta kultura korijen bez stabla? Je li njezin razvoj bio prekinut širenjem srpskog, odnosno hrvatskog političkog i kulturnog kruga, ili njezini izdanci se mogu pratiti i kasnije, ako nigdje drugdje, a ono barem u Bosni? Pitanje nije bez važnosti, jer je kultura, uz državu, faktor, koji u srednjem vijeku odlučujuće utječe na formiranje naroda. Da bi se mogao dati odgovor na to pitanje, potrebno je obaviti još mnogo istraživanja.[66]

Literatura

Izvori

  1. ↑ Stefanić, Hrvatska književnost, 7-8; Hercigonja, Povijest, 18-19.
  2. ↑ B. Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb 1982.
  3. ↑ M. Barada, Episcopus Chroatensis, Croatia sacra 1931, 211-214. napose str. 214.
  4. ↑ N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine; ista, Historia salonitana maior, Beograd 1967, 104.
  5. ↑ Klaić, Historia, 95. O Metodovoj doktrini, izrazu kojim je kurija u više navrata u svojoj korespon­denciji obilježila Metodovu djelatnost, pisao je R. Katičić, Methodii doctrina, Slovo 36, 1986, 11-44. Kako se gornjodalmatinski biskupi u zaključcima sabora upozoravaju da se u svemu drže dogme katoličke vjere, vjeruje se kako se Metodova doktrina u ovom slučaju suprotstavlja katoličkoj dogmi. Katičić objašnjava da je riječ zapravo o nastojanju pape da se u rimskoj Crkvi koristi samo latinski jezik (21-22), no pri tome se radilo i o bojazni kurije da se na njoj tuđem jeziku propovijeda nešto što doista ne odgovara dogmama. Ovako ili onako, problem je doista bio u jeziku.
  6. ↑ K. Horalek, Koreny charvatsko-hlaholskeho pismenictvi, Slavia 19, Praha 1949-1950, 285-292. 318 Hercigonja, Povijest, 47. Na postojanje južnog i sjevernog puta kojima je glagoljica dopirala do Hrvatske ukazao je i B. Fučić, Granična područja glagoljice i ćirilice. Bračni zbornik 15, 1987, 17-28. Iako iz njegova teksta slijedi da je južni put ostvarivao veći intenzitet veza (što dokazuju i spomenici poput Humačkog, Plastovskog i Kninskog natpisa, te napokon i Bašćanske ploče), Fučić ga datira razmjerno kasno, u 12. stoljeće.
  7. ↑ Izvršivši razgraničenje dvaju područja na kojima su prevladavale glagoljica, odnosno ćirilica, rijekama Krkom i Vrbasom, Fučić nije doveo u pitanje postojanje glagoljske pismenosti u razvijenom obliku i na kasnije pretežito ćiriličkom području. Nepostojanje kamenih natpisa također ne smatra dokazom o nepostojanju glagoljske pismenosti, jer upozorava da na velikomoravskom području nije pronađen nijedan natpis, a i da su u Makedoniji i Bugarskoj kameni natpisi razmjerno rijetki, iako je riječ o nesumnjivim glagoljaškim žarištima.
  8. ↑ Ljetopis Popa Dukljanina, izd. V. Mošin, Zagreb 1950, 39 (dalje: LJPD).
  9. ↑ Različita mišljenja o tome u LJPD, 34.
  10. ↑ Nekoliko je autora izrazilo ozbiljne sumnje u istinitost ove tvrdnje barskog svećenika, smatrajući je stilskom figurom kojom je trebalo osnažiti povjerenje u vjerodostojnost djela. Posljednji je to učinio L. Steindorff, "Liber Methodius. Oberlegungen zur kyrillo-methodianischen Tradition beim Priester von Dioclea, Mitteilungen des Bulgarischen Forschungsinstitutes in Osterreich l/VIII/1986, 157-172. On se odlučno protivi tvrdnji o postojanju slavenske ćirilometodske baštine u Duklji, te ograničava postojanje gla­goljice samo na sjevernojadranski prostor. U skladu s time, dokazuje da su izvori iz kojih je barski svećenik crpio svoje podatke o Konstantinu latinske tradicije, a ne slavenske. Također drži i podatak o "knjizi zvanoj Methodius" svećenikovom izmišljotinom. Iako je bez sumnje uvjerljivo dokazao latinsko porijeklo Dukljaninovih izvora, nemogu se složizi, zbog ovdje iznesenih argumenata, s njegovom tvrdnjom o nepostojanju glagoljice i slavenske književnosti u Gornjoj Dalmaciji i njenom zaleđu. Osim toga, ni Steindorff nije mogao sa sigurnošću u potpunosti odbaciti i slavenske predloške Konstatinova i Metodova životopisa, pa ni ja ne odustajem od tvrdnje da je Dukljanin svoje djelo gradio i na slavenskim izvorima, usmenim i pismenim (zbog čega prenosim tekst ovog priloga u onom obliku u kojemu je prvotno bio objavljen). Svakako, zahvaljujući Steindorffu, latinska je komponenta Dukljaninove literature dobila na važnosti
  11. ↑ LJPD, 29-33. Nedavno je E. Peričić posvetio čitavu monografiju »Kraljevstvu Slavena« (Sclavorum regnum Grgura Barskog. Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1991), u kojoj je pokušao riješiti pitanje autorstva djela. Za našu je temu napose zanimljiv dio u kojemu donosi pregled povijesti Duklje (31-e dio u kojemu piše o slavenskoj pismenosti i književnosti do konca 12. stoljeća, a u kojemu slijedi tradicionalne teze o širenju glagoljice, upotrebljavajući u nedovoljnoj mjeri noviju literaturu (74--94). Nažalost, autor se nekritički priklanja i mišljenjima poput onog D. Mandića o postojanju stare hrvatske kronike iz 8. stoljeća (91), ali mnogi korisni podaci i upute na literaturu ipak daleko premašuju propuste.
  12. ↑ Fučić, Glagoljski natpisi, 200.
  13. ↑ Hercigonja, Povijest, 51.
  14. ↑ St. M. Kuljbakin, Paleografska i jezična ispitivanja o Miroslavljevu jevanđelju, Sremski Karlovci 1925, 19, 111.
  15. ↑ Istorija srpskog naroda 1 (dalje ISN), Beograd 1981, 219.
  16. ↑ EJ 3, Zagreb 1984, Ćirilica, 338.
  17. ↑ Hercigonja, Povijest, 250.
  18. ↑ Slovo: časopis Staroslavenskog instituta, No.35 Rujan 1985. Marija Pantelić: O Kijevskim i Sinajskim listićima
  19. ↑ Štefanić, Hrvatska književnost, 12; Hercigonja, Povijest, 47, 50, 51.
  20. ↑ ISN 1, 227.
  21. ↑ EJ 2, Zagreb 1982, Bosančica, 88.
  22. ↑ Istorija Crne Gore 1, Titograd 1967, 429-430.
  23. ↑ LJPD, 28.
  24. ↑ Documenta, 201.
  25. ↑ Hercigonja, Povijest, 52-53. I. Božić, jedan od autora knjige Istorija Jugoslavije, Beograd, 1973, iznio je svoje viđenje posljedica raskola, što je donekle proturječno, pa i u ponečemu sasvim krivo. Tako ustvrđuje (81) da su tek crkvenim rascjepom 1054. Južni Slaveni u primorju i zapadnim krajevi­ ma došli pod utjecaj Zapada, što je bilo pojačano time da su se Hrvatska i Dalmacija »odavno nalazile pod vlašću ugarske krune, od početka okrenute Rimu...«. Kako je moguće naznaku »odavno« uskladiti s godinom 1054? Uz to, na istoj stranici (82), piše kako je jedini priznati jezik unutar katoličke Crkve bio latinski, iako nekoliko redaka niže i sam spominje odobrenje Inocenta IV.
  26. ↑ Štefanić, Hrvatska književnost, 16.
  27. ↑ B. Zelić-Bućan, Evanđelistar kneza Miroslava kao historijski izvor, Marulić 1982/5 i 6.
  28. ↑ T. Marasović, Prilog morfološkoj klasifikaciji ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji, Prilozi istraživanju starohrvatske arhitekture, Split 1978; ISN 1, 236.
  29. ↑ I. Fisković, Prilog proučavanju porijekla predromaničke arhitekture na južnom Jadranu, SHP 15, 1985, 133-163.
  30. ↑ Marasović, Prilog, 86; Fisković, Prilog; M. Jurković, Prilog određivanju južnodalmatinske grupe predromaničke skulpture, SHP 15, 1985, 183-199.
  31. ↑ O skulpturi i arhitekturi tog vremena općenito G. Subotić, Arhitektura i skulptura srednjega veka u Primorju, Beograd 1963.
  32. ↑ Jurković, Prilog.
  33. ↑ Isti, O bizantskom utjecaju i autohtonosti nekih likovnih rješenja na predromaničkoj pleternoj plastici Bosne i Hercegovine, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 11, 1987. O arhitekturi u Bosni i Hercegovini N. Miletić u Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 21984, 396-405.
  34. ↑ V. Korać, O prirodi obnove i pravcima razvitka arhitekture u ranom srednjem veku u istočnim i zapadnim oblastima Jugoslavije, Zbornik radova Vizantološkog instituta VIII/2, 1964, 220.
  35. ↑ V. Mošin, Minijature u ćirilskim rukopisima, Umjetnost na tlu Jugoslavije, knj. Minijatura, Beograd-Zagreb-Mostar 1983, 41.
  36. ↑ Isto, 40; P. Anđelić (Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, 507) također tvrdi da »osim manjih utjecaja Bizanta i nekih drugih umjetničkih pravaca s Istoka, ove iluminacije imaju sve bitne osobenosti zapadnoevropske romanike. Po tome je Miroslavljevo evanđelje jedinstvena pojava na području čitave ćirilske pismenosti«.
  37. ↑ Mošin, Minijature, 40.
  38. ↑ Z. Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971, 35, 46, 95, 97.
  39. ↑ V. Đurić, Vizantijske freske u Jugoslaviji, Beograd 1975, 26.
  40. ↑ Kajmaković, Zidno slikarstvo, 98.
  41. ↑ Mošin, Minijature, 41.
  42. ↑ V. Korać, Graditeljska škola Primorja, Beograd 1965.
  43. ↑ ISN 1, 230.
  44. ↑ Jurković, Prilog
  45. ↑ Ž. Rapanić, Istočna obala Jadrana u ranom srednjem vijeku, SUP 15, 1985, 7-35.
  46. ↑ Isti, Donare et dicare (O darivanju i zavjetovanju u ranom srednjem vijeku), SHP 14, 1984, 159-181.
  47. ↑ I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj 2, Split 1964, 371-530.
  48. ↑ Isto, 10.
  49. ↑ Ne treba, međutim, zaboraviti ni ranije širenje njegova kulta. Usp. M. Marasović-Alujević, Hagionimi srednjovjekovnog Splita, SHP 15, 1985, 290-291.
  50. ↑ Kajmaković, Zidno slikarstvo, 74.
  51. ↑ Pantelić, O Kijevskim, 33.
  52. ↑ Documenta, 201.
  53. ↑ M. Bošković-Stulli u: Povijest hrvatske književnosti 1, Zagreb 1978, 70-73.
  54. ↑ V. Jagić, Paralele i izvori našieh narodnieh priča, u: Djela Vatroslava Jagića 4, Zagreb 1953, 295.
  55. ↑ LJPD, 39.
  56. ↑ A. Hauser, Socijalna istorija umetnosti i književnosti 1, Beograd 1966, 153-158.
  57. ↑ Bošković-Stulli, Povijest, 70-73.
  58. ↑ G. Duby, L'arte e la societa medievale, Laterza 1982, 52.
  59. ↑ LJPD, 39.
  60. ↑ Duby, L'arte, potanje obraduje problem prodiranja viteškog duha u Crkvu; vidi i M. Bloch, Feudalno društvo, Zagreb 1958, 103 i dalje.
  61. ↑ Duby, L'arte, 50.
  62. ↑ Bloch, Feudalno društvo, 106-113, 346-347.
  63. ↑ Pesma o Rolandu, Beograd 1981.
  64. ↑ Bloch, Feudalno društvo, 115.
  65. ↑ O trgovini duž naše obale u ranom srednjem vijeku imamo nekoliko svjedočanstava. Tako Konstantin Porfirogenet piše o tome da su Hrvati svoje lađe u doba mira koristili za trgovanje (Docu-menta 398). Možda je i zadarski prior Andrija razbio svoju lađu u istu svrhu (Codex I, 27), a o trgo­vini servima postoji više podataka (N. Budak, Trgovina radnom snagom na istočnom Jadranu - razvoj i značaj, Historijski zbornik 37, 1984, 105-106).
  66. ↑ 66,0 66,1 Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Kultura_humsko-dukljanskog_područja_do_kraja_12._stoljeća&oldid=186150"