Živinice

Ovo je glavno značenje pojma Živinice. Za druga značenja pogledajte Živinice (razdvojba).

1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir općina FBiH

Živinice su grad i općina u Bosni i Hercegovini.

Zemljopis

Živinice (Živinice Grad) su grad u sjevero-istočnoj Bosni, približno 10 km jugozapadno od Tuzle. Leži na obalama rijeka Oskove i Gostelje, na 219 m apsolutne visine.

Nastanak imena

Tri su inačice postanka imena Živinica. Po prvoj, Vladislava Skarića, selo Živinice bilo je u granicama župe Soli kao starina vlastelina Radivoja Živinčića. Prema drugoj, Adema Handžića, selo u doba dolaska Turaka nije se nazivalo Živinice nego Tatarice. Naziv Živinice je po toj teoriji je poznijeg nadnevka. Turci u jednom dokumentu spominju Tatar-bazen u okolici Tuzle iz koga je u to doba vađeno kvalitetno željezo od kojeg su se pravile sablje. Treća inačica , Muhameda Hadžijahića, jest da su se Živinice zvale Uskopči, vjerojatno Oskovci u nahiji Tuzla. U Tuzlanskoj nahiji postojalo je mjesto koje se zvalo Uskopči ili slično Oskovci. Sigurno je da naziv Živinice nije stariji od 18. stoljeća, jer ga nema u popisima iz 1548. i 1600.

Stanovništvo

Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Živinice

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Živinice imala je 54.783 stanovnika, raspoređenih u 29 naselja.

Stanovništvo općine Živinice
godina popisa	1991.	1981.	1971.
Muslimani	44.017 (80,34%)	38.433 (79,21%)	32.319 (80,12%)
Hrvati	3.976 (7,25%)	4.540 (9,35%)	4.404 (10,91%)
Srbi	3.525 (6,43%)	3.284 (6,76%)	3.133 (7,76%)
Jugoslaveni	2.130 (3,88%)	1.710 (3,52%)	147 (0,36%)
ostali i nepoznato	1.135 (2,07%)	548 (1,12%)	332 (0,82%)
ukupno	54.783	48.515	40.335

Kod Živinica je veliko romsko naselje. Jedna je od rijetkih općina u BiH u kojoj je više Roma nego Hrvata i Srba zajedno. Nacionalna slika još više je izmijenjena doseljavanjem izbjeglica iz istočne Bosne, Roma iz Italije i iseljavanjem Hrvata. Hrvati danas žive u raštrkanim naseljima. Doseljenici iz Srebrenice, Vlasenice, Bratunca i drugi kupuju zemlju od Hrvata i grade kuće. Nekad je skoro sva zemlja oko crkve bila katolička. Danas je oko crkve većina muslimana.

Živinice (naseljeno mjesto), nacionalni sastav

1991. je u Živinicama bilo 11 947 st. 2013. godine popisano je 17 495 st.

Stanovništvo nselja Živinice:

Živinice
godina popisa	1991.	1981.	1971.
Muslimani	7.083 (59,28%)	4.077 (51,23%)	3.106 (57,24%)
Srbi	1.597 (13,36%)	1.137 (14,28%)	815 (15,02%)
Hrvati	1.552 (12,99%)	1.475 (18,53%)	1.326 (24,43%)
Jugoslaveni	1.276 (10,68%)	1.113 (13,98%)	61 (1,12%)
ostali i nepoznato	439 (3,67%)	155 (1,94%)	118 (2,17%)
ukupno	11.947	7.957	5.426

Naseljena mjesta

• Bašigovci,
• Brnjica,
• Djedino,
• Dubrave Donje,
• Dubrave Gornje,
• Dunajevići,
• Đurđevik,
• Gračanica,
• Kovači,
• Kršići,
• Kuljan,
• Lukavica Donja,
• Lukavica Gornja,
• Odorovići,
• Priluk,
• Podgajevi
• Spreča,
• Suha,
• Svojat,
• Šarenjak
• Šerići,
• Tupković Donji,
• Tupković Gornji,
• Višća Donja,
• Višća Gornja,
• Vrnojevići,
• Zelenika,
• Zukići,
• Živinice,
• Živinice Donje i
• Živinice Gornje.

Povijest

Stari vijek

Na širem lokalitetu živjeli su Iliri, Kelti, Grci, Rimljani...

Srednji vijek

U sedmom stoljeću trajno se nastanjuju slavenska plemena.

Na širem području Tuzle, u koje spada i živinički kraj nastalo je raspršeno naselje Soli (Donje i Gornje Soli) koje se nalazilo u sastavu oblasti i županije Soli. 950. godine bizantski povjesničar i car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu «O upravljanju carstvom», izričito spominje grad Salinae, današnju Tuzlu, a oblast Soli kao regiju u sastavu krštene Srbije. Poslije ovdje naizmjence vladaju Bizant i Bugarska.

Hrvatsko-Ugarska

U sastav Bosne ušla je približno 1204. godine. Ime županije Soli prvi se put spominje 1225. Od 1253. u sastavu je ugarske Banovine Usore i Soli. Od 1284. do 1316. godine hrvatsko-ugarski vladari oblast Soli su dali na upravu srpskom kralju Dragutinu Stefanu.

Hrvatski ban u Bosni Stjepan II. Kotromanić osvojio je Soli 1324. godine te priključio Bosni. U Bosni je ostalo sve do 1463. godine. U sastavu Bosanske države, oblasti Gostilj, Dramešin i Soli kao samostalnih političkih jedinica do dolaska Turaka u Bosnu gubile su te atribute. Naselje Živinice kao urbana lokacija nastala je vjerojatno u 18. stoljeću. Postojanje prvih srednjovjekovnih utvrda “Gradine” u Nevrenči, “Grada Jasička” iznad Bašigovaca, “Džebarske gradine”, “Grada Čaršije” iznad Gornje Višće i mnogi stećci, ukazuju na činjenicu da su okolna naselja znatno starijeg nastanka.

Prvi zapisi o stećcima datiraju iz prve polovine 14. stoljeća. Južni i istočni dijelovi područja Živinica naročito su bogati nekropolama i stećcima. Registrirano je oko 25 nekropola i desetak stećaka samaca u Donjoj Lukavici. Danas je sačuvano oko 250 stećaka na raznim lokalitetima, posebnu pažnju predstavlja stećak “Vrpolje” u Đurđeviku, koji je ujedno i jedini stećak s pisanim tekstom.

U prošlosti su živiničke katolike i katolike okolnih mjesta pastroralno opsluživali franjevci. Pripadali su župi Soli.

Osmanska vremena

Pod osmansku vlast i Donje i Gornje Soli pale su prije drugih djelova Bosne, 1460. godine, istovremeno s padom Srebrenice i Zvornika. Hrvatsko-ugarska protuofanziva poduzeta je vrlo brzo. Kršćanska se vlast brzo vraća već dolaskom 1463. kad župu Soli od Turaka oslobađa hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin i od tad su u sastavu hrvatsko-ugarske Srebreničke banovine. U hrvatsko-ugarskoj državi ostaju do 1474. godine.

Sasvim sigurno Soli su pod osmanskom vlašću od prije 1512. godine. Pismo bosanskog sandžak-bega Mustafe-bega Juriševića iz 1515., najstariji je spomen gornjotuzlanske nahije. Svjedoči o oslobađanju laika franjevačkog samostana u Gornjoj Tuzli od plaćanja avarizi-divaniye. Upućuje na zaključak da je Tuzla, cijela župa Soli, kojoj pripada područje Živinica, i Srebrenička banovina pod turskom vlasti od 1512. godine. Sela "Gornje Soli" i "Donje Soli" preimenovali su u "Memlehai-bala" i "Memlehai-zir", u prijevodu Gornja i Donja Solana. U svakom od tih naselja djelovao je po jedan samostan, što upućuje da su ovdje živjeli Hrvati katolici. Od 1512. soljanski kraj je pod osmanskom vlašću su preko 350 godina. Naselju Solima su Osmanlije promijenili ime u Tuzla (tur. tuzla: rudnik soli). Soljanska župa, koja je opsluživala područje Živinica, nije pružala većih otpora Turcima pa su neke od crkava opstale, pa se u župi Soli 1514. spominju dvije crkve: samostan i crkva Blažene Djevice Marije u Gornjoj Tuzli i crkva svetog Petra u Donjoj Tuzli. Drugdje po Usori i sjeveroistočnoj Bosni osmanski osvajači su devastirali crkve i samostane koji nisu bili obnovljeni, prije svega misli se na Srebrenicu, Gradovrh i Bijeljinu. Teško je bilo obnoviti stare a kamoli podignuti nove crkve. Dolazak Turaka i turske vlasti u župi Soli donosi bijeg hrvatskog katoličkog življa u Slavoniju i Bačku, što potvrđuje naziv novog lokaliteta pridošlica, kao Soljani. Osmanlije su uspostavile novu upravnu organizaciju. Već prije 1515. uspostavljaju nahije Gornju i Donju Tuzlu. Nahije su isprva bile u sastavu Srebreničkoga, potom Zvorničkoga (u sastavu kadiluka Srebrenice) te naposljetku Tuzlanskoga kadiluka (nakon 1572.) u sastavu Zvorničkoga sandžaka. Vlašću sultana Selima I. Surovog (1512.-1520.) i Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.) dolaze teška vremena katolicima. Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg, podrijetlom Bosanac, želi potpuno islamizirati BiH. Prije svega želi iskorijeniti franjevce koji su mu zapreka. Vihor austro-turskih ratova 1520.-1566. odnosi brojne crkve i samostane, pa i onaj u Zvorniku.

Najkasnije do 1730. Donja Tuzla, kojoj su pripadale Živinice, postala je sjedište tuzlanske kapetanije. Sjedište kapetanije bila je do 1835. godine.

Slom turske vlasti u Ugarskoj i Srbiji, gladne godine i prenaseljenost u Polimlju, Crnoj Gori, Hercegovini, Dalmaciji, srednjoj i zapadnoj Bosni natjerala je ljude ljude u opustjelu tuzlansku oblast. U 18. stoljeću tako se nа područje sjeveroistočne Bosne i Tuzlanske kapetanije, doseljavaju muslimani, Hrvati, Srbi i Cincari.

Novi vijek

Austro-Ugarska

Austro-ugarsko zaposjedanje donijelo je napredak obližnjoj Tuzli, čija je blizina stvarala preduvjet prelijvanja napretka i na Živinice. Bogata nalazišta soli i prometno povezivanje željezničkom prugom do Doboja 1885. godine, razvilo je obližnju Tuzlu u jedno od najjačih rudarskih središta Bosne i Hercegovine.

Anto i Mijo Tadić 1912. sagradili su na svojoj zemlji kapelicu sv. Ante Padovanskoga u središtu grada i darovali je Katoličkoj Crkvi. Kapelica je najstariji sačuvani katolički sakralni objekt sagrađen od čvrstih materijala.

Prva Jugoslavija

Još 1920ih rodila se želja za osnutkom samostalne župe u Živinicama. Jaki pastoralni razlozi pravdali su želju, jer je matična župa u Morančanima bila prevelika, prostirući se u promjeru od pedesetak kilometara promjera s više od 12.000 vjernika. Živinice su bile u sastavu Tuzlanske (1922.–29.) i potom u sastavu Drinske banovine sve do 1941. i pada Jugoslavije.

Drugi svjetski rat

Napadom Osovinskih sila na Jugoslaviju, Jugoslavija se brzo našla u rasulu. Dvanaestodnevni Travanjski rat kratko je trajao i 15. travnja 1941. u susjednu Tuzlu ušle su njemačke postrojbe i ubrzo je uspostavljena vlast NDH u gradu. Živinice su bile unutar Velike župe Usora-Soli, unutar kotara Tuzla, sve do prestanka postojanja NDH. Početkom jeseni partizanske snage uspjele su pod svoju kontrolu staviti veliki dio sjeveroistočne Bosne.

Od rujna 1944. u sastavu je druge Jugoslavije, kao dio Bosne i Hercegovine.

Jeseni 1944. u Živinicama je osnovan Živinički bataljon. Izdvajanjem boraca iz 18. istočnobosanske hrvatske brigade, s Mijom Keroševićem Gujom formiran je Živinički bataljon. Zadaća bataljona bila je radi skrbi o redu i sigurnosti u ovom području te borba protiv zelenokadrovaca, ustaša i četnika, tada poprilično brojnih u ovom kraju. Zapovjedni i rukovodni kadar dala je 18. hrvatska brigada, kao i na kadar u zapovjedništvu mjesta i zapovjedništvu područja. Sjedište bataljona bilo je u Živinicama. Organizaciju je sproveo Mijo Kerošević, a za zapovjednika bataljona postavljen je Ilija Blažević iz Husina, zapovjednik prve čete bio je Mijo Pranjić iz Par Sela, druge čete Košta Pantić iz Boljanića i treće čete Mujko Đulović iz Pasaca. Bataljon je krstario od Živinica do Bišine. Otkrio je i razbio veću skupinu četnika koja se namjeravala prebaciti prema Ozrenu, razbio zelenokadrovce kojima je bilo sjedište u selu Hrvatima a koji su se namjeravali probiti prema Gračanici i Doboju.

Druga Jugoslavija

U socijalizmu je postojalo naselje Živinice Tvornica koje je preimenovano u Živinice.

Godine 1969. osnovana je župa sv. Ivana Krstitelja odvajanjem pojedinih naselja od župe Morančani. Kad je osnovana župa, nije imala crkvu, nego samo tu kapelicu. Namjeravalo se novu župu posvetiti sv. Ivanu Vianneyu, ali prevladalo je da bude sv. Ivan Krstitelj. Župa Živinice pokriva područje samog grada Živinica, Barice, Lug, okolna naselja/sela, te Banoviće, Đurđevik, Kladanj i Stupare.

1981. su naselju Živinicama pridružene Donje Živinice (bivše Živinice Hrvatske). Živinice su do 1985. nosile ime Živinice, a onda im je ime promijenjeno u Živinice Grad. Iste je godine izdvojen dio naselja koji je s naseljem Baricama spojen u novo naselje Živinice Donje.

Trebalo je skoro 20 godina da bi župa dobila pravi sakralni objekt. Jedino su imali kapelicu koju su sagradila braća Tadić. Mise su služene u dvorani današnjeg župnog ureda i kapelici sv. Ante Padovanskog. Župnici su godinama pokušavali započeti gradnju crkve, pišući molbe i Titu osobno. Gradnja vjerskog objekta dopuštena je tek nakon Titove smrti i kad su popustile režimske stiske i titoističke paranoje sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća. Ni tad nisu dobili mjesto kako treba. Crkva je sagrađena na nekadašnjem močvarnom području. Moralo se nasipati materijal da se uopće moglo graditi. Crkvi nije bilo dopušteno sagraditi toran zbog blizine zračne luke, ali naknadnim molbama i dozvolama to je omogućeno. Iz daljine crkva izgledom podsjeća na džamiju.

Komunistički ateistički sustav ostavio je traga na tuzlanski kraj, čija većina župa i danas ima prosjek od samo 15 posto dolazaka u crkvu, a preostali vjernici 'šaraju' i dolaze samo za vrijeme većih blagdana. Živinička župa danas ima župski zbor od samih početaka, no broj članova varira.

Predratno demokratsko organiziranje Hrvata

Hrvatstvo je na području današnje Županije Soli pretrpilo veliku štetu zbog jugoslavenstva. Na području županije analizom demografskih kretanja sa zadnjih triju popisa logičan je zaključak da su upravo Hrvati daleko više od svih prihvatili ideju jugoslavenstva, najviše u susjednoj općini Tuzla gdje je popisom 1991. godine utvrđeno 16% Jugoslavena. Hrvata je bio manji broj u nekoliko općina, ali ne kao posljedica velike ekonomske migracije, nego zbog odnarodnjavanje kao posljedica političkog marketinga i političkih pritisaka na Hrvate osamdesetih godina 20. stoljeća, i pred popis 1991. godine. Na zamagljivanje hrvatske svijesti i odnarođivanje otvoreno su djelovali mnogi faktori i određene političke stranke poput SKJ-SDP, SRSJ (Savez reformskih snaga Jugoslavije) i još neke sličnih programa.

U organiziranju Hrvata u HDZBiH značajni su bili svećenici Katoličke crkve, čuvajući opstanak Hrvata i hrvatstva na ovim prostorima. Osobito su se istaknuli tadašnji gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli fra Josip Bošnjaković i tadašnji dekan Tuzlanskog dekanata velečasni Marko Hrskanović, župnik u Živinicama. Prvi oblici organiziranja bili su skroviti, jer u SR BiH još nije bilo dopušteno višestranačje. Organiziranje je bilo gotovo ilegalno, i sve je to gotovo ostajalo na ideji među istomišljenicima koji su radili. Početkom ljeta organiziranje izlazi iz ilegale, jer se pretvaralo gotovo u masovno okupljanje. Nekolicina osoba koji su radili na organiziranju kontaktirali su s osobama koje su već bile na čelu inicijativnog odbora za osnivanje HDZBiH u Sarajevu, Drago Pavić i Ante Zvonar iz Tuzle, Ivo Andrić Lužanski i Vlado Tadić iz Živinica i Franjo Matić iz Gradačca. Tridesetak osoba s područja Soli nazočilo je 18. kolovoza 1990. godine na utemeljiteljskom Saboru HDZBiH u Sarajevu.

U Živinici su se malobrojni Hrvati kojih je bilo tek 7,3% stanovnika politički organizirali među prvima. Prvih mjeseci 1990. osnovan je prvi inicijativni odbor. U rad HDZBiH se u samom početko uključili podosta broj visokoobrazovanih osoba, u čije je uključenje ulogu imao i lokalni župnik Marko Hrskanović, koji ih je hrabrio u njihovom činjenju prvih koraka ka HDZBiH. U tim početcima pridružila se skupiina nastavnika podrijetlom iz Gruda i Ljubuškog. Osnivačka i izborna skupština održana je 25. kolovoza 1990. godine u crkvenom dvorištu u nazočnosti preko 2000 osoba iz Živinica i okolnih općina. Za predsjednika OO HDZBiH Živinice izabran je Ivo Andrić Lužanski. Na prvim izborima ušli su u parlament i osvojili tri vijećnička mandata: Ivo Andrić Lužanski, Vlado Tadić i Anto Lučić. OO HDZBiH Živinice bio je parlamentaran do 2000. godine, a zbog promjene demografske strukture u općini 2004. i 2008. godine HDZBiH nije prešao izborni prag. Ivo Andrić Lužanski bio je zastupnik u Županijskoj skupštini, u Federalnom i Državnom parlamentu i predsjednik Federacije BiH. Ivo Andrić Roba od 1990. do 1994. godine obnašao je dužnost predsjednika Izvršnog odbora u Općini Živinice.

Osamostaljenje BiH i agresija

U Živinicama su ratne 1991. i početkom 1992. većina Muslimana "mirno spavala", misleći da im Srbi neće nauditi. Hrvati iz Živinica su kao svi Hrvati u Bosni i Hercegovini bili svjesni stvarne situacije. Znali su da je napad JNA sve izvjesniji te su Hrvati prvi pripremili oružani otpor radi obrane BiH. Tako su 1992. osnovali prvu oružanu formaciju u sjeveroistočnoj Bosni - bojnu HVO "Živinički sokolovi". Svi su bili dragovoljci. Poslije su u Živinicama osnovane i neke muslimanske vojne formacije. Mnogo Muslimana borilo se u redovima živiničkog HVO i njih šest je dalo svoje živote. Svi imaju spomenik zajedno s ostalih 17 poginulih pripadnika bojne. Osnivanje HVO-a nije proteklo glatko. U općini Tuzla dogodila se zabrana formiranja HVO. Harisa Redžića je na to pozvao Peru Vasilja, Ivu Andrića Robu i Ivu Andrića Lužanskog neka pristupe formiranju HVO u Živinicama. U roku od jednog dana nakon Redžičeva poziva uslijedio je poziv za formiranje HVO. Mjesni HVO osnovan u velikoj sali općine Živinice u prisustvu: Ive Andrića Lužanskog, Ive Andrića Robe, Pere Vasilja, Zdenke Mišića i Hariza Redžića. U godinama nakon rata događalo se da se na obljetnice osnivanja poziva i osobe koje su evidentno bile protiv opstanka Hrvata na ovim prostorima, i koje su se javno hvalile da su ih u Hrvatskoj ubijali. HVO je bio organizator otpora u ovom kraju. Bio je sastavljen od dragovoljaca i bili su prva naoružana brigada. Poslije HVO-a, osnovane su i druge formacije. Bojna je prošla mnoga ratišta. Najviše su dali u Gradačcu i Brčkom, gdje je najviše stradalo pripadnika. Brčaci iznimno cijene doprinos Sokolova, nažalost drugačiji je odnos u Gradačcu. Grad nije bio na crti bojišta, ali je preživio nekoliko granatiranja. Kroz Živiničke sokolove borilo se 500 vojnika. Cijeli je rat bojna prošla bez ijedne mrlje. Ratna 1993. pokazala je velikobošnjačko lice neiskrenog državnog vrha pod kontrolom Bošnjaka. Udar nezahvalnih Bošnjaka s leđa na hrvatske saveznike u srednjoj Bosni i u Hercegovini osjetio se i ovdje. Dobročiniteljstvo Hrvata sasvim je zaboravljeno. Odluka takozvanog Predsjedništva BiH iz 1993. bila je zapovijed svim jedinicama HVO u tuzlanskoj regiji da se „podčine Armiji BiH“. Svima koji bi odbili poručeno je da će biti tretirani kao paravojne postrojbe. Karakteriziranje hrvatskih branitelja Živinica kao nekakve paravojne formacije bila je poniženje za prve organizatore otpora, tim više što se tražilo od njih da se podčine vojsci koja je mlađa od njih, i ničim legalnija od HVO. Pristanak je nosio velike rizike, ubijanje s leđa sa strane suboraca kao u Mostaru. Drugi rizik bilo je izvjesno slanje u prve redove da budu topovsko meso i da tako što više izgine Hrvata. Da bi izbjegli potčinjenje, i dovođenje u situaciju masovnog izginuća, bojna je prešla u sastav 108. brigade Ravne Brčko i tako ostala u sastavu HVO. Dok je u Hercegovini i Središnjoj Bosni bjesnila agresija Bošnjaka na Hrvate, ovdje nije bilo sukoba. Nažalost bilo je napetosti u odnosima s Bošnjacima. Hrvate nitko nije dirao niti napadao, no svugdje se čulo poruke "zašto ne odselite, zar još niste otišli, idite u Hrvatsku" i slične. Zbog takvih neugodnosti neki su i otišli. Dodatnu neugodnost napravili su mudžahedini, poznati po zlodjelima nad Hrvatima u srednjoj Bosni i Hercegovini. Bili su posebno neugodni za vidjeti domicilnom hrvatskom stanovništvu. Ipak, mnogo se radilo na smirivanju situacije u to vrijeme i s predstavnicima Armije BiH i fra Petrom Matanovićem u Tuzli se dogovorilo da ne dođe do problema između Hrvata i Bošnjaka. Osjetljiva situacija posebno je nastala kada su došle izbjeglice iz istočne Bosne. Vlasti su donijele odluku o "dodjeljivanju viška stambenog prostora" izbjeglicama, što je domicilnim Hrvatima značilo potencijalno velike probleme: izbjeglice iz istočne Bosne teško su razlikovale Hrvate od Srba. Na nekoliko primjera gdje su pokušali nasilno izbaciti Hrvate iz svojih domova da bi sami uselili.

Kad su pristigle grupice Armije BiH iz enklava Srebrenice, Bratunca i Žepe, počele su sprovoditi teror nad domaćim stanovništvom te isti fizički tući pred vlastitim domovoima i nanositi im teške tjelesne povrdem zatim ih istjerivati iz svojih domova. To su bili prvi napadi na Hrvate i Srbe u Živinicama. Nitko nikad nije odgovarao za te napade, niti za ubojstvo starice u Previlama kod Tuzle koju su napadači ubili tako što su je bacili u bunar, niti za likvidacije desetaka srpskih civila čija tijela su završila u Spreči u Živinicama.

Srećom su stvari ostale pod kontrolom. Washingtonski sporazum nije mnogo pomogao. Veljače 1994. Armija BiH donijela je odluku o mobilizaciji. Planirali su unovačisti preostale Hrvate u Armiju BiH, jer više nije postojao HVO u Živinicama. Znajući što im se sprema, a da bi izbjegli scenarij kakav se prošle godine spremao Hrvatima, vojno sposobni Hrvati masovno su pobjegli u strane zemlje. Neki su pobjegli čak i na stranu VRS. Zbog straha od posljedica većina njih nikad se nije vratila u Živinice.

Živinice poslije rata

Kraj rata nije ništa donio bolji život Hrvatima. Nezahvalnost prema pokretačima otpora i obrane Živinica ostala je. Kao da je bio interes da Hrvati nestanu. Lokalne vlasti nisu izjednačile prava Hrvata s većinskim Bošnjacima niti su išta činile na tome. 1996. godine izgrađeno je spomen-obilježje hrvatskim braniteljima u selu Lug, prvo spomen-obilježje pripadnicima HVO-a u Federaciji. No, niti jedan Hrvat nije zaposlen u lokalnim tijelima vlasti, a otkako je 2003. na vlasti SDP, čak niti jedan Hrvat nije uposlen. Ipak, 2001. Hrvati su u općinskom vijeću dobili predstavnika. Unatoč svim neugodnostima hrvatska zajednica Živinica ima oko 2000 stanovnika, što je nažalost pola od predratnih 4000. Nadu u bolju budućnost nudi činjenica da nema međuetničkih problema.

Na nesreću skupine vođene mržnjom kvare odnose. Nakon rata zabilježeni su brojni napadi na hrvatske svetinje i obilježja i na Hrvate u Tuzlanskoj županiji Soli: premlaćivanje svećenika i pljačke crkve u više navrata. Nepoznati počinitelji istakli su islamističke zastave pod Husinom, u Živinicama su napali hrvatske svatove i trgali hrvatsku zastavu, paljenje štale u Dubravama gdje je izgorjela krava i sto bala sijena, oružani napad s traktorima i automatskim puškama u Petrovićima na Dubravama sa strane pljačkaša ugljena uz povike "Allahu ekber" "selite se ustaše", isticanje crne islamističke zastave u Morančanima pred Katoličkom crkvom. 1. srpnja 2017. nepoznati su vandali nasrnuli na sveto mjesto živiničkih Hrvata, na spomen park HVO Živinički sokolovi u hrvatskom selu Lugu. Polupali su reflektore, stakla na obližnjoj kući, svijećnjake, svijeće pobacali, kantu s otpadom istresli na spomenik i napravili drugu materijalnu štetu.

U Živinicama se kod svih naroda osjeća osjeti manjak mladeži. Starije stanovništvo muči se u besparici dok mladi odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo. Hrvatski branitelji Živinica, Živinički sokolovi imaju svoju ulicu i svoj spomenik. Naizgled takva mogućnost u BiH gdje su Hrvati konstitutivni narod zakinut za ustavna prava, možda je posljedica što su malobrojni u Živinicama i time "bezopasna manjina", ali možda je i znak uvažavanja drugog i drugačijeg.

Gospodarstvo

U Živinicama je bila metaloprerađivačka (čelične konstrukcije, kontejneri), drvna industrija (pokućstvo), proizvodnja samoljepivih traka, madraca. Osobito se isticao predratni gigant, tvornica namještaja Konjuh. Radnih mjesta danas je vrlo malo. Gospodarstvo je u ratu i poslije uništeno i to namjerno. Pogotovu se to odnosi na rudnike i tvornicu namještaja Konjuh, u kojoj je bilo zaposleno 4000 radnika, a danas nema ni 300. Mnogi su bivši direktori pokrenuli privatne tvornice namještaja oko Živinica.

U blizini su izvori mineralne i termalne vode (Toplica).

Promet

Živinice su postaja na željezničkoj pruzi Doboj – Tuzla – Zvornik (odvojak za Banoviće). Tuzlanska zračna luka Dubrave je oko 5 km istočno od Živinica, a dijelom se nalazi u općini Živinicama. Jugoistočno je športski aerodrom Ciljuge.

Kultura

Kazalište.

Znamenitosti

Znamenitosti:

• Arheološka nalazišta.
• Nekropola stećaka.
• Kapelica sv. Ante Padovanskog u Živinicama, spomenik kulture
• Katolička crkva sv. Ivana Krstitelja u Živinicama, modernističkog planinskog stila.

Poznate osobe

• Luka Lučić, katolički svećenik, misionar, predavač i odgojitelj
• Mato Đaković, televizijski voditelj
• Boris Živković, hrvatski nogometni reprezentativac
• Elvir Rahimić, nogometni reprezentativac Bosne i Hercegovine i član PFC CSKA Moskva
• Zdravko Lučić, profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu
• Mirko Pejanović, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu
• Božo Žepić, profesor na Pravnom fakultetu u Mostaru
• Zijad Jagodić, prvi zastupnik u Parlamentarnoj Skupštini BIH, od Daytona
• Mirsad Bešlija, nogometaš
• Adnan Šećerović, nogometaš
• Mirza Beširović, košarkaš
• Šahbaz Džihanović, političar
• Zlatko Jugović, književnik
• Denijal Pirić, bivši nogometaš Dinama, Sarajeva i reprezentacije bivše Jugoslavije, športski radnik
• Murat Hasanagić, glumac
• Salih Delalić, bivši nogometaš Sarajeva
• Asim Paščanović (Asım Pars), košarkaš
• Jusuf Nurkić, NBA košarkaš
• Mijo Maričević, nogometni sudac

Spomenici i znamenitosti

• Spomenik Josipu Brozu Titu

Obrazovanje

• Prva osnovna škola
• Druga osnovna škola
• Mješoviti Srednjoškolski centar
• Gimnazija Živinice
• OŠ Đurđevik
• OŠ Dubrave
• OŠ Višća
• OŠ Šerići
• OŠ G.Živinice
• OŠ Bašigovci
• OŠ Gračanica

Kultura

• KUD Živinice

Šport

• Rukometni klub Konjuh (Premijer liga BiH)
• Ženski rukometni klub Živinice (Premijer liga BiH)
• Nogometni klub Slaven (Prva liga FBiH)
• Nogometni klub Priluk (Druga liga FBiH - sjever)
• KK Živinice
• KK Spartans (A1 Liga FBiH)
• Bokserski klub Živinice
• Ženski fudbalski klub Fortuna (Premijer liga BiH)

Vanjske poveznice

• www.zivinice.ba - Živinice Portal
• https://www.zivinice-carsija.com/