Donje Soli. Od turskih vremena nosi naziv Donja Tuzla.[1]
Nastalo je tijekom srednjeg vijeka. Na širem tuzlanskom području nastalo je raspršeno naselje Soli (Donje i Gornje Soli). Nalazilo se u sastavu oblasti i županije Soli. Donje Soli fortificirane su najkasnije tijekom prve polovice 15. stoljeća.[1]
Sela "Gornje Soli" i "Donje Soli" preimenovali su Osmanlije u "Memlehai-bala" i "Memlehai-zir", u prijevodu Gornja i Donja Solana. U svakom od tih naselja djelovao je po jedan samostan, što upućuje da su ovdje živjeli Hrvati katolici.[2]
Zbog slabijeg otpora turskim osvajanjima crkva svetog Petra preživjela je turska razaranja. Mnogi su katolici prebjegli preko Save u Slavoniju i Bačku, ali neki su ostali. Vlašću sultana Selima I. Surovog (1512.-1520.) i Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.) dolaze užasna vremena katolicima. Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg, podrijetlom Bosanac, želi potpuno islamizirati BiH. Bijes zbog neuspjeha u ratovima Osmanlije su iskalile na katolicima. Katolički vjerski objekti su srušeni, opljačkani, katolici izbjegli ili prešli na islam. Naselje "Memlehai-zir" sjedište nahije Donje Tuzle. Donja Tuzla u defteru Zvorničkog sandžakata nema ni jedno naselje. Zbog toga bi se, čitajući druge izvore, izvukao zaključak da crkva sv. Petra podignuta 1516. godine. Podizanje crkve svjedoči o Hrvatima katolicima koji tu žive. Varoš Donja Tuzla od 56 kuća imala je 43 kršćanske. Od drugih katoličkih naselja tu su Tušani i Izvorište. Popis 1548. u Donjoj Tuzli kazuje da su od kršćanskih mahala bile dvije mahale, očigledno koncentrirane oko crkve sv. Petra. Vizitatori koji su pohodili Soli u 17. stoljeću spominju crkvu u Donjoj Tuzli. [2]
Donja Tuzla već je imala samostan. Franjevački povijesničar L. Waddinga za godinu 1506. navodi samostan u Gornjoj i Donjoj Tuzli.[3]
I u drugoj polovini 16. stoljeća. franjevci samostana Donja Tuzla bili su izloženi progonima Godine 1570. morali su pobjeći u samostan sv. Ilije u Modriči, ali su se ubrzo vratili. [3] Godine 1580. turska su djeca zapalila samostan u Donjoj Tuzli. Turske vlasti dale su dopuštenje obnove izgorjele kuće i crkve na starom mjestu. 1623. samostan sv. Petra u Donjoj Tuzli imao je tri župe: grad Soli (Tuzlu), Pojale i Gračanicu. Samostan je postojao do kraja 16. stoljeća. [2]
Donje Soli dale su kršćanskog mučenika. To je tuzlanski mučenik gvardijan Donjih Soli nepoznata imena kojeg su Turci mučili i koji je umro od posljedica mučenja 2. lipnja 1630. godine.[4]
Zajedno s fratrima iz Donje Tuzle, ovdašnje stanovništvo povukli su se pred Turcima i zadržali u Usori u Modriči, Blaževcu, Skakavi, Brki, Tramošnici, Crkvištu (Crkvini kod Šamca), Kornici, Ledenicama i drugim mjestima u Usori, a zbog nesigurnog života, nisu se dugo zadržali nego su krenuli dalje ka sjeveru.[2]
U Donjoj Tuzli osnovana je podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak 1906. godine. Djelovala je do komunističke zabrane rada 1949. godine u Tuzli, a rad je obnovljen 1991. godine.[3]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Hrvatska enciklopedija Tuzla (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Pavo Živković, Marija Brandić (svibanj 2007). "Usora i Soli u prva dva stoljeća turske prevlasti". Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe (Filozofski fakultet u Osijeku) 1 (1-2): 58–63. ISSN 1846-3819. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=115514&lang=hr Pristupljeno 22. studenoga 2016.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Franjevački samostan Tuzla Povijest samostana i župe (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
- ↑ Bosna Srebrena Marko Semren Mučenici i svjedoci vjere (Bilješke iz povijesti Crkve u BiH 16.-18. st.), Bosna franciscana, br. 6, str. 106.-115. (pristupljeno 12. travnja 2019.)
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.