bjelina ( ) crtica ( ‒ ) ( – ) ( — ) ( ― ) dvostruka crtica ( = ) dvotočje ( : ) izostavnik ( ' ) ( ’ ) kosa crta ( / ) navodnici ( ‘ ’ ) ( “ ” ) spojnica ( - ) ( ‐ ) točka ( . ) točka sa zarezom ( ; ) trotočje ( … ) ( ... ) upitnik ( ? ) uskličnik ( ! ) zagrade ( ( ) ) ( [ ] ) ( { } ) ( ⟨ ⟩ ) zarez ( , )
znak at ( @ ) ampersand ( & ) bullet ( • ) donja crta ( _ ) križić ( † ) obrnuta kosa crta ( \ ) okomita crta ( | ) paragraf, odlomak (§, ¶) povisilica ( # ) stupanj ( ° ) tilda ( ~ ) zvjezdica ( * )
Zarez ( , - grč. κoµµa, komma = odsječak; hrvatska riječ zarez kalk je grčke riječi) razgodak je kojime se odjeljuju rečenični dijelovi radi lakšeg razumijevanja, jasnoće ili preglednosti, pogotovo ako se radi o dužim rečenicama. Zarez dijeli i sintaktičke dijelove koji ne dolaze zajedno, mijenja značenje u rečenici ili dijeli rečenične dijelove u nizanju. Tri su osnovna pravila uporabe zareza: nizanje, naknadno dodavanje i suprotnost.
U početku se rabila točka na sredini retka ( · ), tzv. media distinctio kao stanka, što je, zajedno s brojnom drugom interpunkcijom i znakovima, uveo grčki gramatičar Aristofan iz Bizanta. Od 13. do 17. stoljeća, rabila se kosa crta ( / ), tzv. virgula suspensiva, pogotovo u djelima Alda Manucija, venecijanskog tiskara, u 16. je stoljeću poprimila današnji oblik.
Ako istovrsni dijelovi dolaze jedan uz drugoga, usporedno, bez veznika, odvajaju se zarezom:
Pogledati: asindeton, asindetonske se rečenice vežu bez veznika, a povezuju zarezima.
Ako se u nizanju dijelovi pišu jedan ispod drugog, odvajaju brojevima (znamenkama i riječima) ili slovima, onda se ne odvajaju zarezom:
Ako u takvom nabrajanju dolaze rečenice koje počinju malim slovom, mogu se odjeljivati točkom sa zarezom. Ako pak počinju velikim početnim slovom, rabe se odgovarajući rečenični znakovi koje rečenica zahtijeva.
Ako u rečenici dolazi više priložnih oznaka raznovrsnih po značenju, one se ne odvajaju zarezom:
Ako se uz nadnevak piše prijedlog u, zarez također ne dolazi:
Vokativ se uvijek odvaja zarezom, osim ako nije odvojen uskličnikom.
Ako se u oslovljavanju u pismima ne rabi uskličnik, zaziv se odvaja zarezom, a rečenica nastavlja malim slovom:
Zarez dolazi i u nizanju atributa:
No, ako atributi čine cjelinu i međusobno su zavisni, oni se ne odvajaju zarezom:
Ako se u ispred neke riječi nalaze samo dva atributa koja su odvojena zarezom, govorimo o isticanju:
Za odvajanje atributa i apozicija koji dolaze nakon riječi na koje se odnose, pogledajte u dijelu o naknadnom dodavanju.
Ako se zbog abecednog reda prvo navodi prezime pa onda ime, oni se odvajaju zarezom:
Ponekad se zarezom može potpuno promijeniti značenje rečenice. Poznato je Pitijino proročanstvo koje mijenja značenje ovisno o tome gdje se stavi zarez:
Ili pak primjer poput:
Zarez ne dolazi u sastavnim rečenicama, ispred veznika i, pa, te, ni, niti i u rastavnim rečenicama, ispred veznika ili
U takvim rečenicama zarezi mogu doći samo ako su veznici u službi intenzifikatora:
Zarez se ne stavlja ni u vezničkom paru ne samo/nego:
Zarezom se odvajaju zaključne rečenice:
Zavisne se rečenice uobičajeno ne odvajaju zarezom:
Ali, ako se nižu, zarez dolazi:
Ako zavisna i glavna rečenica stoje u inverziji, odvajaju se zarezom:
Ako neki dio rečenice nije uže povezan s ostalim dijelovima te je umetnut u tu rečenicu, onda se on odvaja zarezom:
Ako glavna rečenica može biti bez zavisne, smije se odvojiti zarezom kao da je naknadno dodana (manja joj je važnost od glavne):
Rečenični dijelovi koji se rabe kao naknadno objašnjenje odvajaju se zarezom.
U takvim slučajevima neodređena zamjenica sve sažima prethodno nabrajanje te se odjeljuje zarezom ili crticom:
Riječi koje su samostalne cjeline i sintaktički ne pripadaju rečenici, odvajaju se zarezom. To su modifikatori poput: vjerojatno, doista, zaista, stvarno, uistinu, sigurno, zasigurno, nažalost, eventualno, uglavnom, nesumnjivo, možda...
Ako atribut, odnosno apozicija dolazi nakon imenske riječi na koju se odnosi, odvaja se zarezom:
Ako apozicija sama stoji iza imenice ili nekog imena, ne odvaja se zarezom:
Nakon umetnutoga dijela odvojenog zarezom, ne može doći enklitika:
Promotrimo razliku u značenju sljedećih rečenica i njihovu odvajanju zarezom:
Suprotne rečenice s veznicima a, ali, nego, no, već odjeljuju se zarezom:
Ako se veznik nego dovezuje na komparativ ili neki komparativni izraz, zarez se ne stavlja:
Ili ako je riječ o proširenju opisa, bez obzira na to što se pojavljuju suprotni veznici:
Isključne rečenice suprotne su po svome smislu te se odvajaju zarezom:
No, ako se isključnim veznicima vežu samo riječi, a ne rečenični dijelovi, zarez se ne stavlja:
Zarez se u nekim jezicima rabi kao decimalni separator. Zajedno s točkom, u hrvatskom jeziku rabe se za odvajanje velikih brojeva (odlomak ispod).
Isti oblik kao i zarez imaju navodnici, samo što se razlikuje njihov položaj u retku. Također isti oblik, ali drukčiji položaj ima izostavnik (apostrof) koji se od zareza razlikuje po tome što je iznad razine teksta, a zarez je ispod.
U rečenici Snijeg visine 0,5 m (pola metra), ispred desetinskog zareza i iza njega ne dolazi razmak. Ne valja umjesto desetinskog zareza upotrebljavati točku. Zarezom se odjeljuju i milijuni, a tisuće točkom, sve bez razmaka među njima: Hrvatska prema popisu 2001. ima 4,437.460 stanovnika. Kako taj način nije pregledan, a pogotovo ako brojka prelazi milijune, bolje je takve brojeve pisati bjelinama umjesto zareza i točke: 4 437 460.[1]
Prema hrvatskoj normi HRN ISO 31-0:1996, Veličine i jedinice - 0. dio: Opća načela (ISO 31-0:1992) utvrđen je decimalni zarez kao decimalni znak za uporabu u Republici Hrvatskoj. Ta je norma istovjetna međunarodnoj normi ISO 31-0:1992 koja također utvrđuje uporabu decimalnog zareza i koja je dogovor na najvišoj međunarodnoj razini o načinu pisanja decimalnog znaka (npr. 1,234 - jedno cijelo, dvjesto trideset i četiri).[3]
