Apozicija (lat. appositio - prilaganje, dodavanje, stavljanje pokraj čega)[1] je rečenični dio, imenica koja pobliže označava drugu imenicu[2] i s njom se slaže u rodu, broju i padežu[3] (za razliku od imenskog atributa). U uobičajenom redu riječi apozicija prethodi imenici koju označuje.[4]
- Moj prijatelj Ivan je na poslu.
- Miloš, stari moj prijatelj, još uvijek me posjećuje.
- Ja idem s djevojkom Marijom u kino Central.
Iznimke
Apozicija i imenica koju pobliže označuje ne slažu se uvijek u rodu i broju u određenim imenima. Primjeri:
a) neslaganje u rodu
- On živi u gradu (jednina, muški rod) Rijeci (jednina, ženski rod).
b) neslaganje u broju
- Ovo smo ljeto proveli u gradu (jednina, muški rod) Vinkovcima (množina, muški rod).
c) neslaganje u rodu i broju
- Otišao sam u grad (jednina, muški rod) Vodice (množina, ženski rod).
U nekim se slučajevima apozicija ne slaže s imenicom koju pobliže označuje u padežu. Primjeri:
Apozicijski skup
Apozicijski skup je skup riječi koji sačinjava jedna ili više apozicija sa svojim atributima.
- Naljepša djevojka Marija bila je ponos sela.
Jedna apozicija može se odnositi na više imenica.[5]
- Godine 1671. pogubljeni su hrvatski velikaši Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.
Ako se apozicija ili apozicijski skup nalaze iza imenice nalazi koju određuje, onda se između imenice i apozicije stavlja zarez.
- Onda su Mlečići vladali jedim dijelom Istre, te lijepe zemlje na sinjem moru.
- Hej, Jače, ljudino čobanska, što ruješ po tom blatu.
Izvori
- ↑ Apozicija - Hrvatska enciklopedija
- ↑ Apozicija - Hrvatski jezik, hrvatskijezik.eu, pristupljeno 17. rujna 2015.
- ↑ Apozicija - Proleksis enciklopedija
- ↑ Hrvatski jezik - služba riječi, prezi.com, 8. prosinca 2013.
- ↑ Težak - Babić, Gramatika hrvatskog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-040015-3
| |||||