Enklitike ili zanaglasnice ili naslonjenice riječi su koje nemaju svoga naglaska te se naslanjaju na riječ prije sebe tvoreći tako naglasnu cjelinu.
Enklitike u hrvatskom
Enklitike hrvatskog standardnog jezika jesu:
- nenaglašeni oblici prezenta glagola biti - sam, si, je, smo, ste, su
- nenaglašeni oblici prezenta glagola htjeti - ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će
- nenaglašeni oblici aorista glagola biti – bih, bi, bi, bismo, biste, bi
- oblici povratne zamjenice - si, se
- nenaglašene osobne zamjenice u genitivu - me, te, ga, je, nas, vas, ih
- nenaglašene osobne zamjenice u dativu - mi, ti, mu, joj, nam, vam, im
- nenaglašene osobne zamjenice u akuzativu - me, te, ga (nj), je (ju), nas, vas, ih
- vezničko-upitna čestica li
Raspodjela enklitika
Wackernagelovo pravilo
Jacob Wackernagel bio je njemački indoeuropeist i proučavatelj sanskrta. U lingvistici je, osim po staroindijskoj gramatici, poznat po zakonu iz 1892. da nenaglašene riječi teže drugome mjestu u indoeuropskim rečenicama, odnosno nakon prve toničke cjeline. Ono se njemu u čast naziva Wackernagelovo pravilo.
U brojnim se jezicima to pravilo izgubilo, ali je u slavenskoj porodici ono većinom očuvano te se može dosljedno provoditi i u hrvatskom jeziku. Dakle, enklitike koje nemaju vlastiti naglasak tvore naglasnu cjelinu s prethodnom riječju.
Primjeri
U pogrešnoj je porabi očito da se enklitika nema na što nasloniti jer riječi prekrasno i sunce već tvore semantičko-intonacijsku cjelinu.
Prekrasno sunce je sjalo nad mojim prozorom.- Prekrasno je sunce sjalo nad mojim prozorom.
- Prekrasno sunce sjalo je nad mojim prozorom.
Raspodjela enklitika uglavnom je slobodna, ali postoji jedno strogo ograničenje u standardnom jeziku – ona ne može stajati na početku rečenice – nema se na što nasloniti jer je prva. Danas je takav položaj dopušten samo dvjema enklitikama u dvama slučajevima – je i bi u upitnim rečenicama kad nakon njih slijedi čestica li. Tada one postaju naglašene riječi (s kratkosilaznim naglaskom):
Da li je došao?- Je li došao?
- Bi li htio?
Osim u standardu, takva je uporaba uobičajena u dijalektima. One se tada često naslanjaju na sljedeću riječ i postaju proklitikama:
- Si videl?
Norma
Prema normama hrvatskog standardnog jezika enklitike ne smiju doći:
- nakon nerazdvojivih sintagmi
- nakon zagrada
- nakon zareza
- nakon crtica
U svim tim slučajevima u rečenici dolazi do prirodne stanke te se enklitika nema na što nasloniti.
Imena
Pojedina imena, nazivi i sintagme prema određenim normama hrvatskog jezika ne bi se trebala mijenjati, odnosno, ne bi se trebala enklitikom cijepati ta semantičko-sintaktička cjelina. No, s lingvističke strane, takve konstrukcije nemaju nikakvu manu, slijedi se pravilo koje se stoljećima prirodno provodilo, a u govoru dopušta nijansiranje i stanku. Odnosno, rečenica postaje protočnija.
Ivo Ivić je pisao knjige.- Ivo Ivić pisao je knjige.
- Ivo je Ivić pisao knjige.
Filozofski fakultet je donio odluku.- Filozofski fakultet donio je odluku.
- Filozofski je fakultet donio odluku.
Cjeline
Ista pravila vrijede i za semantičke, logičke, naglasne ili ritmičke cjeline:
Matej, Marko, Ivan i Luka su napisali Evanđelja.Matej su, Marko, Ivan i Luka napisali Evanđelja.- Matej, Marko, Ivan i Luka napisali su Evanđelja.
Enklitika teži položaju ne samo nakon prve riječi nego nakon prve naglasne cjeline u koju će ući:
O tom događaju je pisala policija.O je tom događaju pisala policija.- O tom je događaju pisala policija.
- O tom događaju pisala je policija.
Ne može se postaviti enklitika nakon riječi koja je i sama nenaglašena, u ovom slučaju proklitika.
Zamjena enklitika
Postoji još jedna inačica mijenjanja redoslijeda enklitika u riječima. Naime, nenaglašeni se oblici prezenta mogu zamijeniti njihovim naglašenim oblicima. Primjerice: sam > jesam, si > jesi, je > jest itd. U tom slučaju pretvaraju se enklitike u sinonimne naglašene riječi. No, često takav način zamjene donosi i naglašavanje činjenice:
Veseli Marko je dobar slikar.- Veseli je Marko dobar slikar.
- Veseli Marko dobar je slikar.
- Veseli Marko jest dobar slikar.
U jednostavnim rečenicama provođenje pravila donosi i naglašavanje, stoga se ono i ne mora provoditi:
- Iva Ivić je učenica.
- Iva je Ivić učenica.
- Iva Ivić učenica je.
- Članstvo u Matici hrvatskoj dobrovoljno je.
Interpunkcija
Interpunkcijski znakovi poput zareza, crtica ili zagrada također označuju stanku u rečenici te nakon njih ne može slijediti enklitika:
Ivo Ivić (1920. - 1990.) je bio pisac.- Ivo Ivić (1920. - 1990.) bio je pisac.
- Ivo je Ivić (1920. - 1990.) bio pisac.
Pametni Pero, onaj o kojem ste mnogo čuli, je upisao fakultet.- Pametni je Pero, onaj o kojem ste mnogo čuli, upisao fakultet.
- Pametni Pero, onaj o kojem ste mnogo čuli, upisao je fakultet.
Marko - bar se tako priča - je došao u grad.- Marko je - bar se tako priča - došao u grad.
- Marko - bar se tako priča - došao je u grad.