Vice Vukov

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Lua error: Internal error: The interpreter exited with status 127.


Vice Vukov (Šibenik, 3. kolovoza 1936. – Zagreb, 24. rujna 2008.), bio je hrvatski estradni umjetnik, publicist i političar.

Početak pjevačke karijere

Vice Vukov rođen je u Šibeniku u peteročlanoj obitelji Amelije i Stjepana Vukova. Stjepan je bio porijeklom sa Zlarina, dok je Amelija (rođ. Marenci) potjecala iz stare šibenske obitelji. Prvi put je zapjevao kao gimnazijalac 1953. u opereti "Ševa", gdje je pjevao Janka, drugu mušku ulogu. Iste godine, u dobi od 17 godina, bio je izbačen iz šibenske gimnazije i Saveza omladine jer je u jednom sastavku napisao da se u Rusiji 1917. dogodila pobuna, a ne revolucija.[1] Godine 1955. dolazi u Zagreb gdje prvo upisuje kemiju, ali već iduće godinei mijenja studij te upisuje filozofiju i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu. Uključuje se i u studenski KUD "Ivan Goran Kovačić" gdje upoznaje svoju buduću suprugu, životnu suputnicu i srodnu dušu Dianu. Njegova glazbena karijera počinje početkom 1959. pozivom na jednu audiciju nakon koje mu pristupa direktor Opatijskog festivala Josip Stojanović i nudi nastup na festivalu. U Opatiji nastupa iste godine s pjesmom Mirno teku rijeke te osvaja prvo mjesto i praktički preko noći postaje najpoznatiji glazbenik u tadašnjoj državi.

Zlatno doba

Datoteka:Eurovision Song Contest 1965 - Vice Vukov.jpg
Vice Vukov izvodi "Čežnju" na Euroviziji 1965.

Šezdesetih godina bio je jedan od najnagrađivanijih domaćih pjevača.[2] Dobitnik je mnogih priznanja: Zlatnoga vijenca tjednika Studio kao najpopularnije lice TV ekrana u Jugoslaviji (1968., 1970., 1971.) te mnogobrojnih prvih nagrada na festivalima: Split (1965., 1966., 1967., 1968., 1970.), Krapina (1967., 1968., 1969., 1970.), Putujući festival "Pjesma ljeta" (1968.), Zagreb (1961., 1969., 1970.), Zlatne žice Slavonije (1969., 1970.)[2] Dva puta je predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji, u Londonu 1963. s pjesmom "Brodovi" i u Napulju 1965. s pjesmom "Čežnja". Nastupao je u gotovo svim gradovima Jugoslavije i u mnogim stranim zemljama, poput SAD-a, Kanade, Brazila, SSSR-a, Engleske, Francuske, Njemačke, Japana, Novog Zelanda, Australije. Za svoje karijere snimio je preko 400 skladbi.[2]

Progon i emigracija

Nakon što je 1967. na Krapinskom festivalu otpjevao pobjedničku pjesmu "Vužgi" i pri preuzimanju nagrade rekao da mu je "bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku narodnu nošnju", postao je politički sumnjiv.[3] 1968. sudjeluje na putujućem festivalu "Pjesma ljeta", prilikom čega su mu organizatori iz beogradske Politike uručili bedž s natpisom na ekavici koji je morao nositi.[3] Vukov je zatražio da u svakoj republici nosi bedž na jeziku i pismu te republike, što je uzrokovalo daljnje neugodnosti.[3] Beogradske novine NIN od 13. listopada 1968. javno optužuju Vukova za šovinizam i nacionalizam,[4] nakon čega reagira republičko tužiteljstvo SR Hrvatske, podižući optužnicu koja je na sudu ipak propala. 1970. organizatori su na Krapinskom festivalu htjeli trobojnu hrvatsku vrpcu s narodne nošnje koju su nosili izvođači okrenuti naopako, kako bi pred Titom izgledala kao jugoslavenska, no Vice Vukov je takvu nošnju odbio.[1] Tijekom 1970. njegove se pjesme skidaju s programa Radija Sarajevo, kasnije i s ostalih radiopostaja u BiH, te su mu u toj republici zabranjeni nastupi. Pozivi za festivale pristižu sve rjeđe, zabranjena su mu gostovanja na televiziji, a već snimljene emisije se bunkeriraju. Progon poprima razmjere histerije, a Vukov se u tisku otvoreno naziva nepoželjnim pjevačem te se ignoriraju njegovi nastupi i uspjesi. U tom razdoblju postao je simbol Hrvatskog proljeća i masovnog pokreta, a bio je i član uredničkog vijeća Hrvatskog tjednika. 11. siječnja 1972. za velikog vala uhićenja proljećara tadašnja milicija mu pretresa stan.[3] U to vrijeme Vukov se nalazio na turneji po Australiji te se nakon supruginog upozorenja, u strahu od progona vlasti, ne vraća u Jugoslaviju, već odlazi u Pariz.[3] U isto vrijeme, sve njegove ploče bile su odmah povučene iz trgovina.[3]

Tijekom boravka u Parizu diplomirao je na Institutu za visoke međunarodne studije (Institut des Hautes Etudes Internationales) u okviru Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti. 1976., nakon smirivanja situacije, odlučuje se vratiti u Zagreb. Tada je već njegova glazbena karijera okončana - razni festivali su mu zatvorili vrata, a bilo mu je zabranjeno javno nastupati. Vukov završava studij na Filozofskom fakultetu, diplomiravši talijanski jezik i filozofiju. Nakon završetka studija traži posao, ali zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću jako ga teško nalazi. 1978. uspijeva pronaći posao u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Nastupi i putovanja bili su mu onemogućeni sve do 1989. Te iste godine izlazi mu album s novim pjesmama, ali bez njegova imena na albumu, što je bio jasan znak njegova povratka. Tijekom 1990. održao je uzastopni niz od 14 rasprodanih koncerata u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski,[5] postavivši još nenadmašen rekord.[2] Pak, prva osoba koja je pustila Vukova u eter nakon zabrane iz 1971. jest voditelj Hamed Bangoura. Bilo je to 1988. godine.[6]

Politička karijera u Republici Hrvatskoj

Početkom devedesetih, nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske, bio je blizak sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom. No, ubrzo se razilaze zbog drukčijih političkih stavova, nakon čega pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci. Iz HNS-a odlazi 1997. nakon pristupanja Hrvatskih nezavisnih demokrata toj stranci. 1999. objavljuje knjigu "Pogled iza ogledala" u kojoj su prikupljeni svi njegovi novinski tekstovi. Iste godine postaje član Gradskog savjeta Socijaldemokratske Partije Hrvatske. 5. siječnja 2001. imenovan je za veleposlanika Republike Hrvatske u Švicarskoj. 2002. izlazi mu knjiga "Tvoja zemlja, uspomene na 1971." Na izborima 2003. na listi SDP-a ulazi u Hrvatski sabor kao nezavisni zastupnik.

17. studenog 2005. u zgradi Hrvatskog sabora spotiče se na stepenicama i pada, pri čemu zadobiva teške ozljede glave. Bio je hospitaliziran i podvrgnut operaciji, nakon koje je pao u komu. U studenom 2007. liječnici objavljuju kako povremeno dolazi svijesti i kako mu je zdravstveno stanje stabilno.[7] 24. rujna 2008. nakon 34 mjeseca borbe za život, preminuo je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu, u 72. godini života.[8]

Bio je član Hrvatske glazbene unije i Hrvatskog helsinškog odbora te osnivač Lions kluba u Šibeniku. 1995. godine dodijeljen mu je Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.[2]

Osobni život

Bio je otac dvoje djece, Emila (rođ. 1962.) i Ivane (rođ. 1978.) te suprug Diane (1938.), s kojom je bio u braku od 1961. godine.

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 (cg.) Vice Vukov, biografija, Časlav Vujotić, barikada.com
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Porin.info (arhiv), Vice Vukov, životopis
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 "Imali smo puno teških, ali i lijepih trenutaka", intervju s Dijanom Vukov, Diana Šetka, Gloria, listopad 2006.
  4. ↑ NIN, 13. listopada 1968., "Vicevi Vice Vukova", Džavid Husić
  5. ↑ Lua error: Internal error: The interpreter exited with status 127.
  6. ↑ Mozaik SD: Hamed Bangoura o koncertu: ‘Kao netko tko je prvi emitirao Thompsona i Čavoglave dobro znam...‘. Slobodna Dalmacija. 4. srpnja 2025. Pristupljeno 7. srpnja 2025.
  7. ↑ 24 sata, "Vice Vukov budi se iz kome nakon 22 mjeseca?"
  8. ↑ Lua error: Internal error: The interpreter exited with status 127.

Literatura

Vanjske poveznice

v •  • u
Dobitnici Porina za životno djelo
Nikša Bareza (2008.) • Dražen Boić (posmrtno, 2013. ) • Drago Britvić (2006.) • Željko Brkanović (2014.) • Vinko Coce (posmrtno, 2014.) • Emil Cossetto (2004.) • Croatia Records (2007.) • Arsen Dedić (1999.) • Veljko Despot (2013.) • Valter Dešpalj (2014.) • Dubravko Detoni (2007.) • Drago Diklić (2011.) • Mato Došen (2010.) • Rajko Dujmić (2013. ) • Dino Dvornik (2009.) • Nikša Gligo (2015.) • Pero Gotovac (2000.) • Milan Horvat (2005.) • Đelo Jusić (2007.) • Alfi Kabiljo (2004.) • Nikica Kalogjera (2001.) • Stipica Kalogjera (2010.) • Milko Kelemen (1998.) • Tereza Kesovija (2009.) • Josip Klima (2011.) • Anđelko Klobučar (2002.) • Mišo Kovač (2012.) • Vladimir Kranjčević (2013.) • Miroslav Križić (posmrtno, 2014.) • Vladimir Krpan (2001.) • Ljubo Kuntarić (2009.) • Kvartet 4M (1995.) • Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO (2002.) • Dubravko Majnarić (2014.) • Anton Marti (1994.) • Branko Mihaljević (2005.) • Stjepan Mihaljinec (2012.) • Miroslav Miletić (2009.) • Drago Mlinarec (2005.) • Tomislav Neralić (2006.) • Gabi Novak (2006.) • Đorđe Novković (1996.) • Boško Petrović (2003.) • Julije Njikoš (2010.) • Krešimir Oblak (posmrtno, 2014.) • Frano Parać (2015.) • Ruža Pospiš Baldani (2003.) • Anđela Potočnik (posmrtno, 2013. ) • Božo Potočnik (2005.) • Miljenko Prohaska (1995.) • Ivo Robić (1997.) • Zdenko Runjić (1998.) • Stanko Selak (2013. ) • Stjepan Jimmy Stanić (2013. ) • Ljubo Stipišić (2006.) • Siniša Škarica (2002.) • Zvonko Špišić (2008.) • Vjekoslav Šutej (posmrtno, 2010.) • Radojka Šverko (2014.) • Time (2012.) • Nenad Turkalj (2004.) • Dunja Vejzović (1999.) • Radovan Vlatković (2012.) • Dražen Vrdoljak (2003.) • Vice Vukov (2000.) • Zagrebački kvartet (2000.) • Zagrebački solisti (1994.)• Hrvoje Hegedušić (2016.) • Davorin Kempf (2016.) • Zrinko Tutić (2017.) • Zoran Juranić (2017.) • Klapa Lučica (2017.) • Oliver Dragojević (2018.) • Jakša Fiamengo (2018.) • Pavica Gvozdić (2018.) • Silvije Glojnarić (2019.) • Ibrica Jusić (2019.) • Paolo Sfeci (2019.) • Josipa Lisac (2020.) • Tomislav Uhlik (2020.) • Krunoslav Slabinac (posthumno) (2021.) • Zdenka Kovačiček (2021.) • Silvio Foretić (2021.) • Jura Stublić (2022.) • Vera Svoboda (2022.)
Porin • Hrvatska diskografska udruga • Hrvatsko društvo skladatelja • Diskografija
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Vice_Vukov&oldid=626195"