Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) vodeća je nevladina organizacija za zaštitu i promicanje ljudskih prava u Hrvatskoj.
Povijest
Hrvatski helsinški odbor 31. ožujka 1993. osnovali su neovisni intelektualci, umjetnici, pravnici, novinari angažirani na zaštiti i promicanju ljudskih prava. Do 14. travnja 2003. djelovao je kao predstavništvo Internacionalne helsinške federacije, a potom je registriran kao domaća udruga po hrvatskom zakonu.
HHO je bio član Međunarodne helsinške federacije do njenog raspada 2008. godine. Bio je i član Mreže kuća ljudskih prava do 2008. i Balkanske mreže za ljudska prava (ne djeluje od 2008.). Surađuje s hrvatskim pravosudnim, javnim, upravnim i drugim relevantnim institucijama, kako u radu na slučajevima kršenja ljudskih prava, tako i u razvijanju novih sustavnih rješenja.
HHO surađuje sa sličnim organizacijama u jugoistočnoj Europi (ostale postjugoslavenske zemlje, kao i Albanija, Grčka i druge), kao i diljem Europe.
Ustroj i djelovanje
Ciljevi
Ciljevi HHO-a su:
- podupirati, promicati i implementirati principe Završnog akta Helsinške konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, potpisane u Helsinkiju kolovoza 1975., i svih pratećih dokumenata; ostvarivati, podržavati, promicati principe UN-a vezane za ljudska prava, te u djelo provoditi dokumente Vijeća Europe;
- podupirati razvijanje demokratskih institucija i promicati vladavinu prava, ljudska prava i obrazovanje za ove vrijednosti;
- organizirati istraživanje i dokumentaciju u vezi s ljudskim pravima u Hrvatskoj;
- pomoći žrtvama kršenja ljudskih prava i onima čija su prava ugrožena.
HHO svake godine pruža pomoć u prosječno 1200-2000 novih slučajeva kršenja ljudskih prava, što uključuje do 5000 osoba. Organizacija kontinuirano obavještava javnost o pitanjima ljudskih prava i po potrebi potiče rasprave o sistemskim uzrocima najtežih problema, čime utječe i na sistemske promjene.
Članstvo
Hrvatski helsinški odbor ima približno 30 članica i članova. U njegovom profesionalnom uredu radilo je do 2008. 10 zaposlenica i zaposlenika. Članstvo u organizaciji i plaćeni rad jasno su razdvojeni. Članovi (uključujući predsjednika, pravnike itd.) rade volonterski, a zaposlenici nisu članovi udruge. Time odbor osigurava vjernost svojoj glavnoj misiji i sprječava premještanje ciljeva prema kratkoročnijim ili užim interesima.
Predsjednici Hrvatskog helsinškog odbora do sada su bili: Ivan Zvonimir Čičak (1993.-1998.), Žarko Puhovski (2000.–2007.), Daniel Ivin (2007.) [1] i Ivo Banac (2007.–2009.). 2009. godine za predsjednika je ponovno izabran Ivan Zvonimir Čičak.
Područni uredi
Osim središnjeg ureda u Zagrebu, HHO je imao i nekoliko područnih centara - Slavonija (Osijek i Vukovar), Karlovac, Knin, Split, Dubrovnik - kojima je osiguravao pokrivenost najkritičnijih područja u državi, napose područja najviše pogođenih u Domovinskom ratu.
Rezultati
- brojni slučajevi kršenja ljudskih prava svake godine budu razriješeni putem intervencija kod odgovornih instancija sistema, lobiranja, javnih akcija, te suradnje s relevantnim vlastima (teško je ocijeniti stupanj uspješnosti, jer dio pritužitelja ne obavještava HHO o uspjehu odnosno ostvarenju njihovih prava; na osnovi djelomičnih povratnih informacija, te indirektnih obavijesti od nadležnih institucija, može se procijeniti da je stupanj uspješnosti oko 25%);
- obrazovanje za ljudska prava za mlade (do sredine 2008. održano je 18 škola, od kojih svaka uključuje dvadesetak sudionica i sudionika iz srednjih škola), čime se nadoknađuje manjak tema o ljudskim pravima u hrvatskom obrazovnom sistemu; obrazovanje o ljudskim pravima za mlade profesionalce / buduće donositelje odluka u jugoistočnoj Europi – u suradnji s Balkanskom mrežom za ljudska prava (dosad sedam škola, od kojih svaka uključuje po 30 sudionika i sudionica); ljetne škole ljudskih prava: obrazovanje o posebnim pitanjima ljudskih prava za aktiviste civilnog društva, novinare, saborske zastupnike i javne službenike u Hrvatskoj i drugim post-jugoslavenskim zemljama (više od 500 sudionika u 10 godina);
- napredno obrazovanje za pravosuđe (suce, javne tužitelje itd.), koje je potom preuzela Pravosudna akademija; obrazovanje o ljudskim pravima za policiju, zahvaljujući kojemu je kolegij o ljudskim pravima uključen u program Policijske akademije;
- zalaganje za zakonodavstvo relevantno za ljudska prava. Zakon o pravu na pristup informacijama je usvojen kao rezultat zalaganja koalicije NVO-a koju je okupio HHO; Zakon omogućuje mnogo efikasnije postizanje transparentnosti i odgovornosti. Nacrt Zakona o političkim strankama bio je podnesen Saboru na razmatranje, ali je bio odbijen; premda je bila formalno neuspješna, ova je kampanja bila dobro prepoznata u medijima, te je efektivno razotkrila otpor cijele političke elite (neovisno o stranačkoj pripadnosti) prema transparentnosti u odnosu na internu demokraciju, financije, raspodjelu izbornih kandidatura ili utjecajnih pozicija itd.; u novije vrijeme (2007/08) HHO sudjeluje u pripremama zakona protiv diskriminacije i o besplatnoj pravnoj pomoći;
- nadziranje slobode informiranja i izražavanja, obrana prava novinara, kao i osoba čija su prava kršili mediji (privatnost, osobno dostojanstvo itd.);
- dokumentirani izvještaji o civilnim žrtvama operacija "Bljesak" i "Oluja" u svibnju i kolovozu 1995.;
- monitoring većeg broja suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj.
U srpnju 2006. EU Monitoring Centre on Racism and Xenophobia (sadašnja EU Agency for Fundamental Rights) izabrao je HHO (zajedno s partnerima - Hrvatskim pravnim centrom i Srpskim demokratskim forumom) na godinu dana kao National Focal Point za Hrvatsku na osnovi njegovog angažmana na monitoringu i zaštiti ljudskih prava, napose prava etničkih manjina.
Nagrade
Hrvatski helsinški odbor svake godine u povodu Međunarodnog dana ljudskih prava (10. prosinca) dodjeljuje tri nagrade:
- Nagradu "Miko Tripalo" državnim dužnosnicima i predstavnicima lokalne samouprave i političarima za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava koji nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde
- Nagradu "Sulejman Mašović-Jovan Nikolić-Luka Vincetić" za doprinos u promicanju međureligijskog dijaloga, ekumenizma i vjerske tolerancije [3][4]
Izvori
- Bilješke i literatura
- ↑ Daniel Ivin (Karlovac, 1932), hrvatski publicist, mlađi brat Slavka Goldsteina. (Ivin, Daniel, Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 8. prosinca 2015.)
- ↑ Joško Kulušić (Supetar, 1938. – Split, 1998.) hrvatski novinar. Dugogodišnji novinar i glavni urednik Slobodne Dalmacije. (Kulušić, Joško, Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 8. prosinca 2015.)
- ↑ Sulejman Mašović (Sandžak, 1918.- Zagreb, 1998.) hrvatski pravnik, sociolog, ekonomist, imam, sveučilišni profesor i predavač na zagrebačkoj medresi. Bio je sudionik brojnih međureligijskih susreta i skupova i urednik za područje islama u Leksikonu religije LZMK, te član stručnih tijela UNESCO-a. (Autor: Sulejman Mašović, Behar, časopis za kulturu i društvena pitanja, behar.hr, pristupljeno 8. prosinca 2015.)
- ↑ Jovan Nikolić (Kovin u Banatu, 1926. - Zagreb, 1998.) filozof i teolog, svećenik Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Zaređen 1954. godine, službuje po Slavoniji i Varaždinu, od 1967. u Zagrebu. Jedan je od utemeljitelja časopisa za kulturu mira i nenasilja Izazov, sudionik mnogih ekumenskih, mirotvornih i teoloških skupova. Član Lige za mir, Svjetske konferencije religija za mir - ogranka za Hrvatsku, Teološkog društva "Kršćanska sadašnjost" i Hrvatskoga helsinškog odbora. Za vrijeme Domovinskoga rata ostao je u Hrvatskoj, te je zauzeto ekumenski i pastoralno djelovao sve do smrti. (Pokopan srpskopravoslavni protojerej Jovan Nikolić, IKA, www.ika.hr, pristupljeno 8. prosinca 2015.)
Vanjske poveznice
- Mrežna mjesta
- Hrvatski helsinški odbor, službene mrežne stranice
- Policija i građani, www.mup.hr, primjer publikacije kojoj su suizdavači HHO i Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske