Svetosavski nacionalizam

Svetosavski nacionalizam je desna politička ideologija koja predstavlja spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma.

Ova ideologija je nastala 1930-tih godina u Kraljevini Jugoslaviji. Njeni najznačajniji ideolozi su pravoslavni episkop Nikolaj Velimirović i srpski profašistički političar Dimitrije Ljotić.^[1] Pobjedom komunizma nakon Drugog svjetskog rata ova ideologija je potisnuta, a neki njeni aspekti nastavljaju se razvijati među pravoslavnim teolozima. Svetosavski nacionalizam je od 1990-tih ponovo prisutan na političkoj sceni Srbije, a zastupaju ga neke desničarske organizacije (Otačastveni pokret Obraz, Sveti Justin, Dveri srpske...) i pojedinci unutar Srpske pravoslavne crkve.

Suština svetosavske ideologije je sintagma - jedan narod, jedne religije u jednoj državi.^[2] Svetosavski nacionalisti se zalažu za ono što nazivaju srpskim srednjovjekovnim vrijednostima (bogoljublje, viteštvo, sabornost) i za uspostavljanje srpske pravoslavne teokracije na prostoru od "Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora"^[3]. Pristaše ove ideologije odbacuju zapadnu kulturu, demokraciju, liberalizam, ljudska prava, republikanske vrijednosti, antifašističku tradiciju i ekumenski dijalog.

Pojedini kritičari u pojavi svetosavskog nacionalizam unutar Pravoslavne crkve vide filetizam, koji je na Carigradskom saboru 1872. osuđen kao moderna hereza.^[4]

Pojam

Izraz svetosavlje se počeo koristiti u Srbiji krajem 1930-ih godina po osnivaču srpske crkve Svetom Savi, i njime je naglašavan etnički srpski karakter, nasuprot univerzalnom karakteru pravoslavne crkve.^[4]

Analitičari smatraju da je svetosavlje "sofisticirana intelektualna konstrukcija" koja ima obilježja sakralizacije nacije i nacionalizacije religije; ono postavlja pravoslavlje u središte srpskog nacionalizma, zatvarajući tako prolaz nepravoslavnima u srpsku političku sferu.^[1]

Neki autori izbjegavaju riječ svetosavlje za opisivanje ove ideologije, zato što ona »nema neposrednu vezu sa imenom i djelom Save Nemanjića«.^[4] Oni naglašavaju da je Nikolaj Velimirović Svetom Savi pripisao nacionalizam kojeg kod njega nema.^[4]

Povijest

Kraljevina Jugoslavija

Svetosavski nacionalizam kao ideologija je nastao je u vrijeme uspona fašizma u Europi, 1930-tih godina. Razvio ju je Nikolaj Velimirović (1880. – 1956.), episkop SPC, čiji politički stavovi do danas izazivaju podijeljenost javnosti.^[5]^[6]^[7] Tokom 1930-tih Velimirović je bio glavni glas kršćanskog nacionalizma u Srbiji.^[8] Zalagao za uspostavljanje društva na pravoslavnim kršćanskim tradicijama i srpskom obliku religioznog nacionalizma i monarhizma. U svom predavanju pod naslovom "Nacionalizam Svetog Save" na Kolarčevom narodnom sveučilištu u Beogradu 1937. godine on je iznio kontroverznu tvrdnju da su pokušaji Adolfa Hitlera o njemačkoj nacionalnoj crkvi slične zamislima Svetog Save o narodnoj vjeri i crkvi:

„Ipak se mora odati priznanje sadašnjem njemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u 20-om stoljeću on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svecu, geniju i heroju.^[9]”

(Nikolaj Velimirović)

Velimirović nakon toga zaključuje da je Srbima taj posao napravio Sveti Sava još prije 700 godina, i "otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Europi".^[9] Nikolaj Velimirović je propagirao odbacivanje "svih stranih običaja i površnih zapadnih tradicija", uključujući demokraciju, jednakost, individualizam, vjersku snošljivost i druge vrijednosti modernizma i prosvjećenosti.^[8] On smatra da je arijevskoj rasi sudbina dodijelila ulogu glavni nositelja kršćanstva u svijetu.^[10]

Izrazito protukomunističko, pa čak i profašističko opredjeljenje ove ideologije je nastalo djelom pod utjecajem Ruske zagranične crkve (osnovane 1921. u Srijemskim Karlovcima) i pripadnika ruske monarhističke bijele emigracije koji su nakon Listopadske revolucije i Ruskog građanskog rata izbjegli u Kraljevinu Jugoslaviju.^[11]

Drugi svjetski rat

Izgradnji ove ideologije je doprinio i Dimitrije Ljotić, srpski desničarski političar i suradnik nacista tijekom Drugog svjetskog rata. On je bio veliki protivnik zapadne demokracije, pluralizma i individualističkog načela, a zalagao se za stalešku monarhiju i korporativističko uređenje društva (sabornost).^[12] Veličao je seoske vrijednosti i tradicionalno uređenje društva po formuli: Bog u svemiru, kralj u državi, domaćin u domu.^[13] Pod Velimirovićevim ideološkim utjecajima, Ljotić je osnovao svoj fašistički pokret Zbor čija su glavna načela bila: protukomunizam, borba protiv "židovske zavjere" i zalaganje za staleško uređenje države.^[8] Ovaj pokret je nakon njemačke okupacije Srbije 1941. godine stavljen u službu nacističkog režima.

„Danas kako stoje stvari, nama jedino Berlin i Hitler mogu donijeti novu preporođenu svetosavsku Srbiju.^[14]”

(Dimitrije Najdanović)

Tijekom vojne uprave u Srbiji (1941.-1944.), antisemitizam je postao jedna vrsta "kulturološkog rodnog pojma" koji je, između ostalog, obuhvaćao komunizam, demokraciju, liberalizam, kapitalizam i ostalo.^[15] Židovima je, pored kolektivne krivice za ubojstvo Krista, pripisivana i krivnja za francusku i listopadsku revoluciju, kao i za boljševizam koji je predstavljen kao "posljednja forma židovske pakosti".^[15] 22. studenog 1941. u Beogradu je otvorena propagandistička Antimasonska izložba protiv komunista, Židova i masona, koju je financirao grad Beograd.

Za razliku od Ljotića, Velimirović je odbio suradnju sa nacistima tokom okupacije, zbog čega je odveden u njemački logor Dachau.^[8] U svojoj knjizi "Kroz tamnički prozor", napisanoj 1944. godine u logoru Dachau, Velimirović vidi kulturu kao "zbir svih zala", i predlaže da Crkva propiše jedan molitveni dan u godini, kad će se sav narod sa svojim starješinama moliti Bogu da ga spasi od kulture.^[16] U istom spisu, Velimirović za izbijanje Drugog svjetskog rata optužuje gotovo sve suvremene ideologije Europe, osim fašizma, čiji izum pripisuje Židovima, odnosno "njihovom ocu vragu"^[17]^[18]:

„Sva moderna gesla europska sastavili su Židovi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vjera, i pacifizam, i sveopću revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavla.”

Zbog ovog i drugih tekstova, mnogi autori smatraju Nikolaja Velimorovića za bitnog ideologa srpskog antisemitizma.^[19]^[20] Velimirovićevi antižidovski stavovi su bili mješavina religioznog anitisemitizma, koji je imao dugu povijest u kršćanstvu, i antisemitskih teorija zavjere iz 19. stoljeća, koje su bile rasprostranjene širom Europe uoči Drugog svjetskog rata.^[8]

Dimitrije Ljotić je poginuo 23. travnja 1945. kod Ajdovščine u Sloveniji prilikom povlačenja pred Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije. Nikolaj Velimirović je u nadgrobnom govoru istakao da je Ljotić bio veliki "kršćanski državnik" i da sada "pripada nebeskoj Srbiji".^[21] Po završetku fašističke okupacije i uspostavljanju nove komunističke vlasti, Nikolaj Velimirović je, zbog bliskosti sa Dimitrijem Ljotićem i povezanosti sa političkom organizacijom Zbor, izbjegao iz zemlje.^[8] Umire u egzilu.

SFR Jugoslavija

U razdoblju SFR Jugoslavije Nikolaj Velimirović je smatran suradnikom fašista i izdajnikom.^[20] Crkva je bila odvojena od države, a Nikolajeva politička ideologija u Jugoslaviji nije imala javnih zastupnika ni pristaša.

Međutim, neke aspekte ove ideologije, posebno njen protuekumenski karakter, su razvijali pojedini teolozi Srpske pravoslavne crkve. U osudi "hereze ekumenizma" posebno su prednjačili Justin Popović i njegovi učenici.^[22]^[23]

Nakon Titove smrti, sredinom 1980-ih godina, započinje proces rehabilitacije Nikolaja Velimirovića u Šabačko-valjevskoj eparhiji, gdje je kao episkop služio Jovan Velimirović, njegov sinovac.^[24]

Raspad SFRJ

Raspadom SFRJ i dolaskom Miloševića na vlast, Srpska pravoslavna crkva je vraćena na političku scenu u Srbiji.^[25] Pritom, svetosavski nacionalizam postaje dominantna struja unutar Srpske pravoslavne crkve.^[20]^[25] Povjesničar Petar Atanacković smatra da je suština ideološkog programa SPC sadržana u tezi da snažna država u simbiozi sa snažnom pravoslavnom crkvom treba zajednički predvoditi jedno, u svakom pogledu homogeno, srpsko društvo.^[26] Ova ideologija se pri tom oslanja na stara načela: "pravoslavlje-samodržavlje-sabornost" ili "bog na nebu-kralj na zemlji-domaćin u kući".^[26] Atanacković smatra da Srpska pravoslavna crkva "očito teži postizanju jednog staleškog poretka", koji je postojao u srednjem vijeku, ali koji je izgubljen i koji stoga treba oživjeti.^[26]

Tokom 1990-ih godina u Srbiji se javljaju pojedinci i skupine koje počinju javno zastupati ideologiju svetosavskog nacionalizma (Otačastveni pokret Obraz, Sveti Justin Filozof, Dveri srpske). Također, dolazi do obnovljenog zanimanja za ideologije Dimitrija Ljotića, Milana Nedića, Nikolaja Velimirovića i Velike Srbije.^[27] Trojstvo svetosavskog nacionalizma - bog na nebu, kralj u državi, domaćin u obitelji - postaje jako učestala u govorima nacionalističkih prvaka.^[27] Kao glasnogovornike nacionalizma unutar Crkve 1990-ih godina, kritičari navode sljedeća četiri episkopa: Amfilohija Radovića, Artemija Radosavljevića, Atanasija Jevtića i Irineja Bulovića.^[20] Nacionalistička struja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je smatrala Velimirovićevu rehabilitaciju načinom da se srpsko nacionalno biće "pročisti od sablasti komunizma".^[20] Mošti vladike Nikolaja prenijete su u Srbiju u svibnju 1991. godine, u danima kada je započinjao rat na području bivše Jugoslavije.^[25]

Tijekom raspada Jugoslavije 1990-ih, neke vladike i svećenici Srpske pravoslavne crkve su propovijedali nacionalizam, stavivši se otvoreno u službu vojske.^[28] Patrijarh srpski Pavle se otvoreno izjasnio protiv takve pojave, ali nije mogao zaustaviti vladike u ratnim vremenima.^[28] Suočavajući se sa zahuktalim nacionalizmom, srpski patrijarh je apelirao: "Budimo ljudi, iako smo Srbi".^[27] Patrijarh Pavle je 1990-ih otvoreno govorio da ne želi ni najmanju Srbiju ukoliko će ona biti stvorena po cijenu smrti i jednog djeteta bilo koje vjere i nacije.^[28]

„A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.^[29]”

(Pavle (patrijarh srpski))

Suvremeno razdoblje

Datoteka:Obraz.gif

Otačastveni pokret Obraz

Nakon petolistopadskih promjena 2000. godine, u Srbiji dolazi do jačanja klerikalizma^[25]. U studenom 2000. godine Arhijerejski sabor zahtijeva uvođenje vjeronauka kao redovnog predmeta u državne škole, a predstavnici Ureda za vjeronauk pri srpskoj patrijaršiji su priopćili kako bi "država morala pravoslavlje proglasiti državnom religijom, odnosno, da država Srbija treba potvrditi kao pravoslavna država".^[25] Krajem iste godine odobravava se prisustvo svećenika u vojnim institucijama.^[25] 2001. godine je uredbom Vlade Republike Srbije vjeronauk uveden u državne škole kao izborni predmet.^[25] U narednim godinama, lik i djelo Nikolaja Velimirovića bivaju rehabilitirani, a Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve ga 19. svibnja 2003. godine kanonizira za sveca.

U ovom razdoblju, grupe koje zastupaju svetosavski nacionalizam počinju jačati. Jedna od njih, Otačastveni pokret Obraz, skreće na sebe pažnju javnosti nakon nasilnog gušenja povorke ponosa 2001. godine.^[30] Tijekom narednih godina, ova organizacija silom sprečava veliki broj političkih, kulturnih, umjetničkih i vjerskih manifestacija sa čijom se suštinom ne slaže.^[31] Obraz glasno zastupa svetosavski nacionalizam^[32], zalažući se za uspostavljanje kršćanskih vrijednosti, služeći se nasiljem kao sredstvom.^[33] Vremenom je djelovanje Obraza skrenulo na sebe pažnju policije, koja je 2005. godine objavila izvještaj u kojem njihovu ideologiju ocjenjuje kao klerofašizam, mješavinu pravoslavnog klerikalizma i fašizma.^[34]

„Mi hoćemo našu vojsku, srpsku vojsku, zato što smo, po riječima vladike Nikolaja Velimirovića, po krvi Arijevci, po podrijetlu Slaveni, a po srcu i duhu kršćani.^[35]”

(Mladen Obradović, tajnik Obraza)

U nedjelju 9. studenog 2008. godine militantne pristaše svetosavskog nacionalizma, tzv. "obrazovci" su čak prekinuli i liturgiju u pravoslavnoj sabornoj Crkvi svetog Georgija u Smederevu, jer se nisu slagali sa načinom na koji je izvođena.^[36] 9. svibnja 2009. u Sabornoj crkvi u Beogradu je održana je zadušnica Milanu Nediću, Dimitriju Ljotiću i njihovim pristašama.^[37]

Kritičari ocjenjuju da je posljednjih godina odnos Srpske pravoslavne crkve prema ostatku kršćanskog svijeta sve više sektaški i da SPC vodi politiku izolacionizma.^[14] Na katoličku Crkvu se isključivo gleda kroz Nezavisnu državu Hrvatsku, Pavelića, pokolje i Jasenovac.^[14] Odnos prema pravoslavnoj Vaseljenskoj patrijaršiji je također loš zbog toga što se SPC protivi njenom ekumenskom opredeljenju.^[14]

Obilježja

Obilježja svetosavskog nacionalizma su:

"Srbstvo", odnosno zalaganje za obnovu srednjovjekovnih srpskih vrijednosti (bogoljublje, viteštvo, sabornost^[32]).
Pravoslavlje, odnosno srpska inačica pravoslavlja - svetosavlje.
Nacionalizam, koji ima obilježja krajnjeg šovinizma prema Albancima^[38], Hrvatima^[39], Bošnjacima^[40] i drugim narodima.
Monarhija, odnosno zalaganje za povratak dinastije Karađorđevića na prijestolje.^[41]
Teokracija ("država sa Božijim blagoslovom" na čelu sa "kristoljubivim vladarom" i vjerskim sustavom obrazovanja.^[42])
Velika Srbija (jedinstvena srpska država od "Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora"^[3])
Militarizam, oslanjanje na silu i potenciranje industrije naoružanja kao najvažnije gospodarske grane.^[32])
Klerikalizam, odlučujući utjecaj pravoslavnog crkvenog klera na politički i društveni život.
Korporativizam ili sabornost, odnosno staleško uređenje društva.
Odbacivanje demokracije i republikanskih vrijednosti.^[42]
Protuliberalizam, odbacivanje ljudskih prava i sloboda, pluralizma i individualnosti.
Protuzapadnjaštvo, odbacivanje zapadne kulture i protivljenje evropskim integracijama.^[25]
Protuekumenizam, protivljenje ekumenskom dijalogu i Svjetskom vijeću crkava
Protukomunizam, koji podrazumijeva odbacivanje antifašističke tradicije i političkih ideologija ljevice i centra.^[43]
Antisemitizam, potenciranje judeo-masonske zavjere i stereotipa o Židovima kao bogoubojicama.
Viktimizacija, poricanje vlastitih zločina^[44] i naglašavanje tuđih.
Ksenofobija, iracionalna mržnja i nepovjerenje prema svemu stranom.^[45]
Homofobija, mržnja prema homoseksualcima i pripadnicima seksualnih manjina.^[39]

Kritike

Srpski filozof Pero Slijepčević 1938. godine piše da je kršćanstvo svečovječansko, nadnacionalno, i kao takvo sasvim suprotno od kulta predaka. On kritizira stajalište "srpskog patrijarhalca" koji je ostao nasred puta i čije je kršćanstvo više nacionalno nego ekumensko.^[46] Svetosavlje se smatra izvorom nesnošljivosti i protuzapadnjaštva u srpskom društvu.^[47]

Izvještaj Helsinškog odbora za ljudska prava za 2007. godinu ocjenjuje da Srpska pravoslavna crkva zapostavlja univerzalne poruke evanđelja, klizeći u nacionalizam, i da su dva glavna obilježja njenog djelovanja antikomunizam i filetizam, kojima pokušava sprovesti "čišćenje" srpskog nacionalnog identiteta od posljedica komunističke ideologije.^[48] Ista organizacija izvještava da su generatori antisemitizma u Srbiji razni desničarski pokreti i organizacije (Obraz, Sveti Justin Popović, Dveri srpske, Nomokanon...) koje djeluju uz blagoslov SPC.^[49]

Sociolog religije Mirko Đorđević također žestoko kritizira pojavu antisemitizma među kršćanima:

„Isus je Židov, svi njegovi učenici su Židovi, njegov jezik je hebrejski i aramejski. Danas ćete u Beogradu pročitati bar 37 knjiga u kojima se tvrdi da su Židovi narod ubojica, da su Židovi ubili Boga. To je najogoljeniji zoološki antisemitizam koji šire neki Nikolaj i njegove pristalice ... Antisemitizam je sramota kršćanske civilizacije, jer svega ćete naći u evanđelju, ali ni govora o nekom nacionalnom, rasnom ili etničkom određenju ... Isusa, na kraju, nisu pogubili Židovi, baš ako hoćete tekstualno, nego rimska legija.^[50]”

Đorđević ocjenjuje da su vodeći ljudi SPC tzv. justinovci i nikolajevci, koji su svojim konzervativnim shvaćanjima u sukobu su sa tekovinama suvremenog društva.^[51] On napominje da unutar SPC postoje i oni koji su za ekumenski dijalog, dok drugi ostaju "zarobljenici etnofiletizma", pa čak proglašavaju pravoslavnog carigradskog patrijarha Bartolomeja I. heretikom zbog zalaganja za ekumenizam.^[52] On podsjeća da se uslijed srastanja SPC i države zaboravlja da je misija Crkve evangelizacija, a ne klerikalizacija^[53] i da je Crkva spasenjska ustanova a ne politička organizacija.^[54]

Pojava nacionalizma u crkvi je postala predmet kritike ne samo laičke javnosti, već i pojedinih episkopa SPC, koji ovakvo djelovanje ocjenjuju kao "gradnju građevine raskolničkog duha".^[55] Vladika Grigorije podsjeća da skrivanje iza ideje srpstva, svetosavlja i "čuvarice narodnog bića", pokazuje "nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena", odnosno "nesposobnost da budemo Crkva".^[55]