Keškek
Keškek, keške ili ćeške (turski: Keşkek, grčki: κεσκέκ), također keškag, kiškak ili kaškek, je naziv za tradicionalno jelo od piletine i variva od pšenice ili ječma. Obredno spravljanje keškeka u Turskoj ima daleku povijest i tradiciju, zbog čega je upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi u studenom 2011. godine[1]. Ovo jelo je popularno u Turskoj, grčkim otocima Lezbosu i Samosu, Epiru, Siriji, Iranu i drugim zemljama. Smatra se da pored keškeka i slavenska riječ za „kašu” dolazi od perzijske riječi kishk, dok su obje riječi izvedenice iz sanskrtskog kashaya, što znači „piće za ozdravljenje”[2].
Keške je naziv za jednostavnije tradicionalno jelo koje se obično priprema za Božić u nekim dijelovima BiH. Očišćena pšenica se „istuče” (istupa) u stupici te se kasnije kuha, nakon toga u skuhanu pšenicu stavi se iskomadano meso kokoši ili pijetla koje se kuhalo u posoljenoj vodi. Nakon ponovnog kuhanja keške je gotovo te se ostavlja na hladno mjesto, a pri posluživanju se posoli i polije istopljenim maslacom.
Priprema
Turski keškek se priprema za vjenčanja, obrezivanja i vjerske praznike tako što žene i muškarci zajedno kuhaju pšenicu i meso u velikim kotlovima iznad vatre, a zatim ga služe gostima. Pšenica je prethodno namočena u vodi dan prije, a piletina kuhana i očišćena od kostiju. Homogenizacija se dobiva korištenjem velikih drvenih maljeva dok se kuha u kotlu, uz pratnju glazbe iz tapan bubnja i zurle, svirala od dvostruke cijevi trske. Dok se sastojci udaraju u fiksnom ritmu, dodaju se oljuštena pšenica, komadi mesa bez kosti, luk, začini, voda i ulje i kuhaju cijelu noć[1]. Priprema je vrlo intenzivan rad i često zahtijeva stalno miješanje i temperaturu vatre. Oko podneva, najjači mladići u selu bivaju pozvani „pobijediti” Keşkek s drvenim batom, dok gomila kliče, a svirači zurle izvode glazbene komade, najavljujući završavanje gulaša određenom melodijom.
Brojni tradicijski izrazi su povezani s jelom od selekcije pšenice, blagoslova, molitvi i nošenja žita, kao i pripremanja i kuhanja, a koji su postali uobičajeni izrazi u svakodnevnom životu. Osim toga, tradicija obuhvaća zabavu, predstave i glazbene izvedbe. Susjedni gradovi i sela su pozvani na gozbu zajedno u ceremonijialnim prostorima. Tradicija kuhanja se čuva i prenosi s majstora kuhara na pripravnike[1].
Izvori
Vanjske poveznice
- Kuhanje keskeka na Lezbosu (engl.)
- Porcija keşkeka u Merzifonu na crnomorskoj obali.
| |||||||||||||||||||||||||||
