Drago Trumbetaš

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Drago Trumbetaš
Drago Trumbetaš
Drago Trumbetaš u svome ateljeu.
Rođenje 28. prosinca 1937., Velika Mlaka, Hrvatska
Smrt 29. travnja 2018., Velika Gorica, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje slikar, književnik, kazališni glumac
Portal o životopisima

Drago Trumbetaš (Velika Mlaka, 28. prosinca 1937. - Velika Gorica, 29. travnja 2018.), bio je hrvatski romanopisac, dramatik, pjesnik, slikar, ilustrator i kazališni glumac. Bio je gastarbajterom više od tri desetljeća, što je bilo njegovo tematsko nadahnuće u slikama i knjževnim djelima. Kao likovni umjetnik po duhovnom srodstvu blizak je hrvatskim umjetnicima okupljenim u skupinu Zemlja, a u međunarodnim okvirima stvaralaštvu Otta Dixa i Georgea Grosza.[1]

Životopis

Drago Trumbetaš rodio se je u u Velikoj Mlaki 1937. godine, u turopoljskoj plemenitaškoj obitelji.[2] U rodnoj Velikoj Mlaki pohađao je pučku školu od 1945. do 1949. godine. U Velikoj Gorici 1952. godine položio je malu maturu. U Zagrebu je 1956. godine završio Grafičku industrijsku školu. Završio je za ručnog slagara. Iste godine zaposlio se u Grafičkom zavodu Hrvatske gdje je radio na poslovima Enciklopedije. Godine 1957. pobjegao je u Austriju zbog stroge partijske kontrole, no brzo se vratio na stari posao. Odsluživši dvogodišnji vojni rok, zaposlio se na novom mjestu, kao geodetsko-tehnicki crtač u Zavodu za komasacije SRH. Bio je grafički urednik triju časopisa: Savremene tehnike, ABC tehnike i Delte. Godine 1966. opet je otišao u inozemstvo, ovog puta u SR Njemačku. Zaposlio se u Frankfurtu na Majni gdje je radio na pakiranju, potom kao slagar.

Likovnu strast iskazao je još sa šest godina, kad je portretirao svoje susjede. U školi su uočili njegov dar pa su ga zaduživali crtati krilatice, te slali na crtanje u prirodu. Na redovitom služenju vojnog roka, čiji je dvogodišnji rok služio u BiH (Brčko), Srbiji (Vranje) i Hrvatskoj (Slavonski Brod), crtao je apstraktne crteže. Kao mlađi, bavio se nekolicinom športova.

Malo po dolasku u SR Njemačku opet se dao u crtanje, crtajući motive iz rodnoga Turopolja. Godine 1975. Božo Biškupić priredio mu je samostalnu izložbu u kuli Lotrščaku. Objavio je grafičku mapu Gastarbaiter, a predgovor mu je napisao Veselko Tenžera. Hrvatski je filmaš Bogdan Žižić snimio i dokumentarni film o Trumbetašu.[3]

I u ciklusu crteža Gastarbeiter (preko antijunaka Tončeka), te nekoliko desetljeća poslije, u svom romanu Pušači i nepušači, iskazao je tešku muku gastarbajtera koji su silom prilika otišli raditi u SR Njemačku, Austriju, Francusku, prikazujući 1960-e kad su likovi donosili sudbonosne odluke o odlasku na privremeni rad u inozemstvo. To razumijevanje za ljude s dna, teške sudbine, provlačilo mu se i u kasnijim ciklusima. U ciklusu crteža bavio se zemljacima, a u romanu Pušači i nepušači i drugim narodima (iz Turske, Hrvatske, Crne Gore, BiH, Makedonije, Srbije, Grčke, Slovenije, Italije, Portugala, Španjolske), a ondje je opisao sudbine gastarbajtera iz tih zemalja. Poslije tog prvog ciklusa crteža izlagao je diljem SR Njemačke, čak 60 u 4 godine, od 1976. do 1980. godine, a o njemu su i druge televizijske postaje snimile dokumentarne filmove.

Potom je nacrtao novi ciklus Bankfurt ist Krankfurt u kojem je kritično progovorio o pokvarenosti u europskom društvu. U Pušačima i nepušačima progovorio je baš o tome kako se gastarbajtere, koji su bili iz svih društvenih razreda, bez milosti ponižava i iskorištava.

Godine 1980. prenio je dio privatne knjižnice kući u Hrvatsku. Jugokomunističke vlasti optužile su ga za širenje neprijateljske propagande. Prigodom seljenja među knjigama pronašli su mu primjerke hrvatskoga emigrantskog tiska.[1] Brzo je osuđen na godinu i pol zatvora. Srećom po njega, već je postao poznatije ime u kulturnim krugovima, što se prenijelo i do političkih vrhova. Uskoro su se za nj zauzeli i tražili neka ga se oslobodi Egon Bahr, ministar, Heinrich Boll, njemački književnik, Hans Dietrich Genscher, ministar, a na kraju i sami njemački kancelar Willy Brandt. Akcija je urodila plodom pa je Vrhovni sud SR Hrvatske smanjio zatvor na pola godine, a odrobijao ga je u Zagrebu i Staroj Gradišci.

Godine 1987. Trumbetaš opet je otišao u SR Njemačku. Radio je na raznim poslovima i crtao nove cikluse.

Godine 1988. pokušao je okupiti ljudstvo koje bi radilo na "Gastarbajterskoj enciklopediji", no nije našao razumijevanja među gastarbajterima, pri čemu je i tuđa zavist imala veliku ulogu.

Godine 2001. ilustrirao je Malu ilustriranu hrvatsku povijest za koju je autor teksta bio povjesničar Hrvoje Matković.[4][5]

Godine 2007. objavio je svoj prvi roman, roman o gastarbajterima, Pušači i nepušači. Suprotivo stilu hrvatskih pisaca "neka osoba došla u neki grad u neku krčmu i ondje srela neke prijatelje, koji su pijani, pjevali neke ustaške loše pjesme i bili zatvoreni u neku popravnu ustanovu", Trumbetaš poimence imenuje naselja o kojima se radi, likovi govore svojim jezikom u narječju. Prema potrebi, Trumbetaš u djelu na početku svakog poglavlja ima kratke uvode iz tiska ili djela nekih pisaca. Trumbetaš piše jednostavno, čitko, a intrigantno, dobro se služeći kratkim opisima.

Bio je temom radova poznatim piscima i likovnim kritičarima. O njemu su pisali među ostalima: Josip Bratulić, Božo Biškupić, Elena Cvetkova, Josip Depolo, Branimir Donat, Darko Glavan, Vlado Gotovac, Zvonimir Milčec, Josip Škunca, Nada Vrkljan-Križić, Radovan Vuković, Igor Zidić i Ivica Zupan.

U Njemačkoj o njemu su pisali: Rosi Wolf-Almanasreh, Rudi Seitz i Gerhard Zwerenz.

U Makedoniji o njemu su pisali: Naido Petruševski i Zlatko Teodosievski.

Uhićenje i zatvaranje 1980. godine nije bio jedini put kad ga je proganjala jugokomunistička vlast. U Hrvatskoj mu je Partija zabranila prirediti samostalne izložbe u Velikoj Gorici. Kobne 1980. udarila ga je medijska cenzura: časopis Oko nije mu htio objaviti ”Gastarbeiterske pjesme”.

U Hrvatskoj je svoju prvu samostalnu izložbu imao tek 1995. godine, u Velikoj Gorici. Prvi dolični izložbeni prijam u domovini dočekao je 1997. godine kad mu je Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu priredio retrospektivni prikaz njegova opusa.

Ukupno je izlagao na više od 160 samostalnih i više od 200 skupnih izložbi.

Umirovio se 1998. godine, a s umjetničkom djelatnošću nastavio je i dalje, pa je nastavio crtati, pisati i izlagati. Živio je u Njemačkoj (u Frankfurtu na Majni) i u Hrvatskoj, u rodnoj Velikoj Mlaki.

U mro je u Velikoj Gorici 2018. godine.

Djela

Slikarska
  • ciklus Gastarbeiter
  • ciklus Bankfurt ist Krankfurt
  • ciklus Ex libris
  • ciklus Život kao zmija
  • ciklus Ljudsko smetlište (prizori iz zatvora u Staroj Gradišci)[1]
  • ciklus Lieber Vincent - dopisivanje s van Goghom
  • kalendari s turopoljskim motivima
Književna
  • dnevnik sa skicama
  • drama Sadisti, praizvedena 1986. u Subotici pod naslovom Nepušač (glumio u predstavi)
  • drama Lopov
  • drama Der Kassierer
  • knjiga pjesama Gastarbeiter-Gedichte
  • roman Pušači i nepušači
Ilustracije
  • Mala ilustrirana hrvatska povijest, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2001. (suautor, autor teksta Hrvoje Matković)[4]
  • Radni dan krapinskog pračovjeka: priča o ljudima iz pleistocena, Pučko otvoreno učilište, Velika Gorica-Krapina, 2001. (autorica Dubravka Bauernfreund)[6]
  • Hommage, Nova stvarnost, Zagreb, 2002., (autorica Đurđa Jandriš-Parać)[6]
  • Turopole moje: joa i ti-jeno zanaviek, Udruga umjetnika Spark, Velika Gorica, 2005. (autorica Đurđa Jandriš-Parać)[6]
  • Kajkavijana zgubidana: pjesme, Šćitarjevo, 2012. (autor Dragutin Dubravčić)[7]
  • Balade Petrice Kerempuha: izbor, Pučko otvoreno učilište, Velika Gorica, 2017., (autor Miroslav Krleža)[6]

Nagrade

  • 2002.: Nagrada za životno djelo Zagrebačke županije.[8]

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Rozana Vojvoda, Izložba Drage Trumbetaša, Umjetnička galerija Dubrovnik. Drago Trumbetaš i bilježenje patnje, Vijenac, broj 386.-387., 18. prosinca 2008., preuzeto 29. ožujka 2013.
  2. ↑ Sanja Čiga, In memoriam Drago Trumbetaš, glashrvatske.hrt.hr, 2. svibnja 2018., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 4. svibnja 2018.), pristupljeno 12. prosinca 2020.
  3. ↑ Nada Vrkljan Križić, U dosluhu sa onostranim, Vijenac, broj 339., 1, ožujka 2007., preuzeto 30. ožujka 2013.
  4. ↑ 4,0 4,1 Naklada P.I.P. Pavičić: Hrvoje Matković, Drago Trumbetaš, Mala ilustrirana hrvatska povijest, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 18. prosinca 2008.), pristupljeno 12. prosinca 2020.
  5. ↑ HRT: Kultura. 29. listopada. 2001., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 10. listopada 2015.), pristupljeno 12. prosinca 2020.
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Katalog Knjižnica grada Zagreba: Dragutin Trumbetaš, pristupljeno 12. prosinca 2020.
  7. ↑ Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu: Zapis 000794852 od NSK01: Kajkavijana zgubidana : pjesme / Dragutin Dubravčić ; ilustracije Dragutin Trumbetaš., pristupljeno 17.ožujka 2016.
  8. ↑ Preminuo umjetnik Drago Trumbetaš, hmnu.hr, 30. travnja 2018., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 4. svibnja 2018.), pristupljeno 12. prosinca 2020.
  • Prostori hrvatske proze. Roman o gastarbajterima. Drago Trumbetaš: Pušači i nepušači, Zagreb, 2007. autorica teksta: Marija Nadilo, Hrvatsko slovo, str. 23, petak, 18. siječnja 2008.
  • Bilješka o ilustratoru

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Drago_Trumbetaš&oldid=192933"