Bleiburška tragedija

Datoteka:Bleiburg zarobljenici.jpg

Zarobljenici na Bleiburgu

Bleiburška tragedija je jedan od naziva za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti koji je počinila Jugoslavenska armija u razdoblju nakon 15. svibnja 1945. godine nad zarobljenim vojnicima poraženih vojski i civila kojih su ih pratili u pokušaju da se predaju zapadnim Saveznicima na granici s Austrijom.

Osovinski hrvatski i manjim dijelom crnogorski vojnici pod zapovjedničtvom NDH, kao i civili koji su se povlačili pred napredovanjem Jugoslavenske armije i Bugarske carske vojske doprli su do teritorija Austrije pod okupacijom britanski i američkih snaga, ali su im britanske snage zapriječile put i naložile im da se predaju u ruke jugoslavenskih partizana. U situaciji kada se daljnje napredovanje s polja kod Bleiburga u dubinu austrijskog teritorija moglo izvesti jedino borbom protiv britanskih snaga, većina hrvatskih i drugih vojnika se predala jugoslavenskim snagama.

Prema službenim izvorima u završnim operacijama rata zarobljeno je ukupno preko 340.000 vojnika sila osovine, od čega su oko 120.000 vojnika bili pripadnici kvislinških vojski s teritorija bivše Jugoslavije (ustaše i domobrani iz NDH, četnici sa teritorija današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hecegovine te slovenski belogardejci).

Nakon zarobljavanja kod Bleiburga, snage Jugoslavenske armije su zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle dublje na područje pod svojom kontrolom, te su veliki broj tih ljudi pobili u masovnim zločinima kod Teznog, u Barbarinu rovu, na Kočevskom Rogu, Maceljskoj šumi, te na mnogo drugih manjih stratišta.

Spomenik bleiburškim žrtvama

Prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava iz redova Hrvata iznosi oko 50 tisuća.^{[nedostaje izvor]} Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom sljedećih mjeseci.

U komunističkoj Jugoslaviji nakon rata, pa sve do raspada Jugoslavije, javno se nije govorilo o nikakvim masovnim ubojstvima i drugim zločinima koje su u Drugom svjetskom ratu počinile snage pod kontrolom komunista. Takve teme su bile tabu - o njima se nije pisalo niti ih se istraživalo. Današnja historiografija kao glavnog nalogodavca ovih zločina označuje Josipa Broza Tita, za kojeg se vjeruje da je kao središnja ličnost nove jugoslavenske vlasti naredio ili u najmanju ruku nije spriječio masovne likvidacije.

Prvo objavljeno djelo s podacima o Bleiburgu i Križnom putu bila je knjiga "La tragedia de Bleiburg" objavljena na španjolskom jeziku 1963. godine kod Instituto Croata Latinoamericano de Cultura.

Terminologija

Za stradanja zarobljenih vojnika koji su se predali na Bleiburškom polju ili su se predali ili bili zarobljeni drugdje u području današnje Koruške, Slovenije i općenito na granici sa Austrijom, gdje su bili zaustavljeni od savezničke britanske vojske, koriste se mnogi nazivi. Osim naziva Bleiburška tragedija, u Hrvatskoj se koriste još i nazivi Bleiburški pokolj, Bleiburški masakr, Zločin u Bleiburgu, Slučaj Bleiburg ili jednostavno Bleiburg. Kritičari prigovaraju korištenju takvih naziva jer povijesni izvori pokazuju da na samom Bleiburškom polju nije bilo masovnih likvidacija.^{[nedostaje izvor]} Križni put je također naziv za marševe smrti koji su uslijedili nakon predaje poražene vojske NDH na Bleiburgu.

U literaturi na engleskom jeziku koristi se često termin "Bleiburg repatriations" ("Bleiburške repatrijacije"), koji najčešće uključuje dio događaja koji je ključan za ulogu britanskih snaga i zapovjedništava, a manje se bavi onim što je nakon predaje vojnika na Bleiburgu uslijedilo. U Sloveniji se događaji iz svibnja 1945. nazivaju Vetrinjska tragedija, po slovenskom nazivu za austrijski gradić Viktring gdje je bio smješten jedan od zarobljeničkih logora pod upravom savezničkih snaga.

Povijesne okolnosti

Sporazum iz Jalte

Na Konferenciji u Jalti na sovjetskom poluotoku Krimu, 4. veljače 1945. sastali su se Staljin, Roosevelt i Churchill - vođe najvećih savezničkih država antihitlerovske koalicije. Trebalo se dogovoriti o završetku rata i novoj karti poslijeratnog svijeta. Osim o sudbini Njemačke i odluci da se svi raseljeni ljudi podrijetlom iz SSSR-a moraju vratiti kući - uključujući tu i one koji su se tijekom rata borili protiv SSSR-a. O stanovnicima područja Jugoslavije koji su se borili na strani sila Osovine nije se u Jalti ništa odlučilo, pa je u primjenu dolazila Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929. god., koje su propisivale da ratne zarobljenika valja zaštititi "od djela nasilja", te prema kojima povratak zarobljenika u zemlju iz koje su došli predstavlja pravo zarobljenika, a ne njegovu obvezu.

Staljin i Churchill su se u pogledu Jugoslavije bili dogovorili da na tom prostoru utjecaj zapada i istoka bude pola-pola, tj. o nastavku procesa dogovaranja između jugoslavenskih komunista i građanskih snaga koji je bio označen Sporazumima Tito-Šubašić iz 1944. godine. Međutim su Tito i Staljin vodili računa, kako da onemoguće obnovu starog poretka u Jugoslaviji i uspostave ondje komunističku vladavinu.

Susret nadirućih savezničkih snaga u Austriji

Početkom travnja 1945. savezničke armije započele su svoj konačan masovni napad na njemačke položaje u sjevernoj Italiji.

Feldmaršal Harold Alexander, vrhovni saveznički zapovjednik na Sredozemlju hrabrio je svoje armije riječima: "…potreban je samo jedan snažan udarac da ih (Nijemce) se izbriše zauvijek. Došao je tren da krenemo u posljednju bitku koja će dokrajčiti rat u Europi…".

Taj snažan udarac započeo je 9. travnja, kada je Osma armija generala Richarda McCeerya strahovito bombardirala utvrđene položaje njemačke Desete armije, čije je desno krilo dodirivalo Jadran.

General von Vietinghoff potpisao je 29. travnja predaju svih snaga pod svojim zapovjedništvom, a taj je sporazum stupio na snagu 2. svibnja. Nakon predaje poražena vojska bježi prema Austriji. Istodobno napreduju prema Beču i Sovjetske snage.

Situaciju dodatno komplicira Tito koji je već ušao u austrijsku pokrajinu Korušku.

Sa zapada dolazi u taj dio Austrije britanska Osma armija na čijem se čelu nalazio general Sir Richard McCreery. Osma armija bila je sastavljena od dva korpusa: Trinaesti korpus bio je u blizini Titove vojske, a Peti korpus, na čelu s generalom Charlesom Keightleyem, okupirao je južnu Austriju preko jugoslavenske granice na sjeveru.

Masovni bijeg s istoka Europe

U taj se kraj sljevalo mnoštvo njemačke vojske i folksdojčera izbjeglih s istoka Europe, ali i vojne formacije njemačke vojske sastavljene od pripadnika drugih naroda, te pripadnika vojnih formacija s područja istoka i jugoistoka Europe koje su se borile na njemačkoj strani. Svi su oni - uz borbe s vojnim formacijama koje su ih progonile - bježali pred Rusima i jugoslavenskim komunistima, te su jedinu nadu u spas vidjeli u predaji Britancima i Amerikancima.

Pokušaj povlačenja snaga NDH i njima sklonih civila u Austriju

Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima, kako bi izbjegli pokolj od strane pobjedničkih komunističkih partizana. Kod Bleiburga, međutim, britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju generala Ive Herenčića, nego je zahtijevao da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.

Nakon predaje, vojnici i civili vraćeni su na područje Jugoslavije. Druge grupe HOS-a, slovenskih domobrana, te srpskih i crnogorskih četnika predavale su se na području Koruške tijekom prethodnih dana, a neke manje grupe i nakon 15. svibnja. Jugoslavenska armija je bila prisutna na području austrijske pokrajine Koruške do 24. svibnja. Mnogi zarobljeni Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Srbi, koji su se prethodnih dana bili predali Britancima ili Amerikancima, bili su smješteni u zarobljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji; većina njih predana je Jugoslaviji, tj. komunističkoj vlasti.

Za pripadnike oružanih snaga NDH i njima sklone civile, predaja zapadnim saveznicima je bila zadnja nada za spas.

Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga jugoslavenskim počiniteljima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim neugodnim detaljima najinformiraniji sudionici trajno šute, a dokumentacija - makar je riječ o akciji koja uključuje veliki broj vojnih postrojbi, koje su na dnevnoj bazi stvarale mnogo dokumentacije o vojnim zadatcima, o kretanju postrojbi, o vojnicima, o raspolaganju strjeljivom, gorivom, hranom i drugim sredstvima i drugim aspektima svojeg djelovanja - je izrazito manjkava. Historiografija međutim prepoznaje da su se u zbivanjima 1945. na prostoru Austrije dogodile 'dvije kobne pogreške' - izručivanje Kozaka Crvenoj Armiji, te istovremeno izručivanje "Jugoslavena" snagama JA koje su notorno ubijale zarobljene "kvislinge". Obje 'kobne pogreške' vezane su uz istu osobu, Harolda MacMillana, tadašnjeg opunomoćenog ministra pri glavnom štabu savezničkih snaga (kasnije promoviran u lorda Stocktona; McMillan je 1957. godine postao premijerom Velike Britanije).

Dolazak u Bleiburg

Bleiburg godine 2007.; (natpis je na dva jezika: njemački i slovenski: Pliberk)

Bleiburg godine 2007.; pogled sa mosta prema centru sa zamkom, gdje je zaključeno izručenje izbjeglica

Bleiburg godine 2005.; centar sa zamkom

Sjedište brigadira Scotta, zapovjednika britanske 38. pješačke brigade, bilo je tada u Bleiburškom zamku, smještenom na brijegu koji dominira cijelim gradićem Bleiburgom.

Bliže gradića nalazi se prostrano otvoreno polje omeđeno niskim šumovitim brežuljcima.

Prema tom polju prilazilo je mnoštvo ljudi, njih sad znatno više od sto tisuća. Većinu tih ljudi činile su hrvatske trupe i civili, koji su kod Dravograda prešli granicu u nadi da će moći nastaviti dalje na zapad, do Klagenfurta.

No, sad su im se na tom putu ispriječile trupe brigadira Scotta, dok su se brojčano jake skupine Titovih partizana raspršile po šumama i zauzele prijeteće, iako još ne i aktivne borbene položaje. Hrvatske su trupe bile naoružane, a britanski stav je bio nepoznat. Brigadir Scott je zatražio daljnje upute: »…Tražimo da Osma armija hitno odluči hoćemo li prihvatiti predaju tih snaga ili ćemo zahtijevati njihov povratak u Jugoslaviju…»

Scott ubrzo dobiva odgovor i na temelju njega izdaje naredbu za izručenje “Jugoslavena“. Skupina viših hrvatskih generala krenula je u pratnji Britanaca na sastanak sa Scottom u Bleiburški dvorac. Scott je u dvorcu primio i vođu partizanskih gonitelja, komesara Milana Bastu («odlučnog mladića u ranim dvadesetim godinama željnog borbe s loše naoružanim i demoraliziranim Hrvatima» - prisjećao se Scott).

Scott je uspio nagovoriti Bastu kako je najprihvatljivije da uvjeri Hrvate neka odlože oružje i dobrovoljno se predaju. Sljedeći je razgovor Scott vodio s hrvatskim zapovjednikom, generalom Herenčićem, kojeg su Scott i Basta uspjeli prisiliti da prihvati bezuvjetnu predaju (u kojoj vojnici kojima zapovijeda Herenčić ipak dobivaju status ratnih zarobljenika, koje se ne smije mučiti ni ubijati), premda su Britanci sumnjali da će se sve riješiti pravedno kako je i obećano. Basta je pregovore zaključio ovim riječima: »Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i časnici ostat će ratni zarobljenici, te ćemo ih povesti u Maribor gdje će im se suditi. Ako ne prihvatite uvjete za petnaest minuta, započeti će opći napad i vi se nećete imati pravo pozivati na međunarodne konvencije Crvenog križa.» Bitno je napomenuti kako su se pregovori u Bleiburškom dvorcu odvijali samo usmeno. Nije vođen nikakav zapisnik niti je potpisan bilo kakav dokument. General Basta uvjerava brigadira Scotta da će se sa svima koji se vrate u Jugoslaviju postupati ljudski i da se Hrvati nemaju čega bojati.

Makar se Herenčiću ta objava ultimatuma činila ciničnom prijevarom, ocijenivši da nema izbora, Herenčić je kapitulirao. Herenčić naređuje svojim trupama da bace oružje; sam uspijeva pobjeći dublje u Austriju, i potom u Italiju.

Harold MacMillan

Prema istraživanju grofa Tolstoja, bitnu ulogu u provođenju odluke o izručenju odigrao je Harold Macmillan, tadašnji britanski ministar za Sredozemlje pri glavnom štabu savezničkih snaga, kojeg je na to mjesto 1942. god. postavio Winston Churchill. O važnosti te svoje službe MacMillan kasnije govori:

„Najznačajniji trenutak moga života bio je dok sam upravljao nepreglednim mnoštvom savezničkih interesa na cijelom Sredozemlju. Družio sam se s kraljevima, feldmaršalima, premijerima, predsjednicima…”

Macmillan, kako se bližilo proljeće 1945. godine, postaje sve više zaokupljen problemom odnosa s novim režimom maršala Tita u Jugoslaviji. Četvrtog je svibnja zabilježio u svoj dnevnik da se «naglo razvija nova glavobolja-Jugoslavenske armije prodiru u Julijsku krajinu i Austriju - u žestokoj utrci s Osmom armijom». Macmillan je bio iskusan politički savjetnik War Officea (Britansko ministarstvo rata),te čovjek u izravnom dodiru s premijerom, kabinetom i Foreign Officeom (Britansko ministarstvo vanjskih poslova).

Prije bleiburške krize, britanske su snage su prihvaćale predaju manjih vojnih postrojbi koje su dolazile s jugoslavenskog područja, a britanski su stražari sprječavali partizane u njihovim pokušajima da se dokopaju Hrvata. No, od 15. svibnja nadalje, politika britanskog 5. korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila. Politika poštivanja ratnih zakona pretvorila se u politiku suradnje i podrške komunističkom režimu.

Zaokret je počeo 13. svibnja kada je Harold Macmillan stigao u Glavni stožer Petog korpusa britanske Osme armije. Macmillan je prije toga 12.svibnja otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osme armije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je, navodno, bila obavijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnu procjenu situacije.

U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovu planu. Umjesto da je, kao što je bilo predviđeno, otputovao u Napulj, on iznenada avionom dolazi u Austriju. Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyem i suradnicima. Taj susret poznat je pod nazivom Klagenfurtska zavjera. Što se dogodilo na tom sastanku, može se zaključiti samo iz događaja koji su uslijedili, jer Macmillan nikada nije otkrio razloge iznenadne promjene plana glede puta, kao ni teme diskusija koje su vođene s Petim korpusom. Prije Macmillanova dolaska zapisi ukazuju da Peti korpus nije imao ni namjeru, ni želju bilo koga predati. Po povratku u Napulj 14.svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnog časnika generala Robertsona da izda zapovijed o repatrijaciji Jugoslavenskih subjekata jugoslavenskim a Kozake sovjetskim komunistima.

Odluka Amerikanaca i Britanaca da predaju zarobljenike komunističkim saveznicima

Kasno te noći 14. svibnja američki politički savjetnik Kirk - nakon konzultacija s MacMillanom - poslao je svom Ministarstvu u Washington izvještaj sljedećeg sadržaja:

„Danas popodne je general Robertson, izvršni administrativni časnik Glavnog stožera savezničkih snaga, zatražio od nas da se suglasimo s tekstom brzojava zapovjedniku Osme armije, kojom se ovlašćuje maršalu Tolbuhinu predati 28.000 Kozaka, uključujući žene i djecu, kao i velik broj disidenata-pripadnika jugoslavenskih postrojbi jugoslavenskim partizanima. Generalu Robertsonu je ministar Macmillan preporučio da tako postupi. Mi smo odgovorili da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo našoj vladi. Izvršni časnik je izrazio nezadovoljstvo jer se nismo suglasili s njim, te je dodao da je suočen s teškim administrativnim problemom, stotinama tisuća ratnih zarobljenika, te se trenutno ne može zamarati tko bi bio ubijen ako se preda Rusima ili partizanima. Izjavio je da će on telegram poslati bez obzira na naše neslaganje. Stoga bi mišljenje Ministarstva o ovom pitanju bilo poželjni.”

Robertson je zapovijed zaključio uputom:

„Sve ljudstvo za koje je utvrđena jugoslavenska nacionalnost, a koje je služilo u njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama.”

Kopije zapovijedi poslane su šefu Glavnog stožera, generalu Morganu, koji je upravo krenuo na dužu misiju u sjevernu Italiju i Austriju.

Kirk nije znao da je tog popodneva (14. svibnja) u 14:30 general Robertson već odaslao zapovijed (FX 75383) Petom korpusu, odnosno Keightleyu da se 'Rusi' tj. Kozaci što hitnije predaju Staljinovim snagama. Ni jedna kopija te zapovijedi nije poslana na znanje Kirku, što znači da je cijela akcija provedena bez američkog pristanka. Ta je zapovijed služila kao temelj časnicima Petog korpusa za izvršenje repatrijacije zarobljenika i izbjeglica, koje su se provodile tijekom cijele druge polovice svibnja.

State Department nalaže Kirku 16. svibnja da uloži službeni protest AFHQ-u. Od Glavnog je stožera, Alexander tražio daljnje upute i pomoć pri «konačnom raščišćavanju prenatrpanog ljudstva u južnoj Austriji. Hitno tražimo uputstva za konačno razmještanje Jugoslavena i Kozaka. Ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla ,bilo bi fatalno za njihovu dobrobit…» Ministarstva vanjskih poslova Amerike i Velike Britanije potom se usuglašuju da je najbolje da postrojbe koje se žele predati britanskim i američkim snagama budu razoružane i poslane u logore u sjevernoj Italiji u kojima će biti podvrgnuti ispitivanjima. Sukladno tom stavu, upravo je sam Alexander 17.svibnja izdao zapovijed, poznata još pod nazivom 'Distone zapovijed' kojom se nalaže smještanje četnika i drugih jugoslavenskih zarobljenika i 'disidenata' iz Austrije u kampove u sjevernoj Italiji, kod Distonea, naravno ukoliko se oni ne žele sami predati 'svojim' vlastima, tj. Titu. Kirk je smatrao da je sada sve riješeno i da je sve u skladu s odlukama, te da ne postoji mogućnost repatrijacije bjegunaca. Stoga on 18.svibnja javlja američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed koja je zamijenila Robertsonovu, te da jugoslavenski zarobljenici više nisu ugroženi.

No američki politički savjetnik je prevaren. Tek nakon dva mjeseca Kirk će otkriti da su zarobljenici već 16. svibnja 1945. godine predani Titovim snagama.

U međuvremenu se u Sloveniji provode masovni pokolji Hrvata, a oni koji tek stižu upućeni su Šestom odredu specijalnih snaga, posebnoj postrojbi koja je bila sposobna ispuniti osjetljive i tajne zadatke koji će ostati nepoznati uobičajenoj vojnoj liniji zapovijedanja. Jedinica je bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici, te je osigurala suradnju u predaji zarobljenika snagama JA na način da regularne britanske snage ništa ne doznaju o pokoljima. Umjesto u Italiju, zarobljenici su se slali Titovim trupama koje su potom preuzele 'pošiljku'. Za transport, kao i za sporazum s Ivanovićem bio je zadužen brigadir Toby Low (kasnije proizveden za lorda Aldingtona).

Kada je 21. svibnja general McCreery zatražio objašnjenje je li Robertsonova zapovijed u skladu s politikom Glavnog stožera, feldmaršal Alexander po prvi puta - tako proizlazi iz službene korespondencije - doznaje za njezino postojanje. Iz toga bi proizlazilo da su MacMillan i general Robertson na svoju ruku donijeli zapovijed kojom su Petom korpusu nalaže da izruči jugoslavenske zarobljenike Titovim partizanima i Kozake Staljinu, usprkos tome što su upute koje je MacMillan dobio od vlada Velike Britanije i Sjedinjenih Država] izričito zabranjivale takvo postupanje. Međutim je rasvjetljavanje događaja jako otežano, jer je čitav arhiv MacMillanovog ureda u Glavnom štabu savezničkih snaga (AFHQ) nestao pod nerazjašnjenim okolnostima.

Obračun s vojnicima koji su odbili predaju

Franci Strle, slovenski partizan, novinar te viđeniji slovenski autor knjiga partizanske tematike u desetljećima komunističke vladavine, opisuje događaje na Bleiburgu u svojoj knjizi "Veliko finale u Koruškoj" iz 1977. god. Među ostalim, Strle prenosi opis događaja u kojem dio opkoljene vojske, pripadnika snaga Osovine, koji su se u velikoj masi nalazili ispod brežuljaka koje su zaposjeli partizani, nisu u roku od 20 minuta koji su im ostavili Britanci istaknuli bijele zastave. Na njih je prema iskazima u Strleovoj knjizi otvorena vatra iz mitraljeza vatra u trajanju od 15 do 20 minuta. Podatke o broju žrtava tog masakra Strle ne iznosi.

U knjizi Strle prenosi sadržaj intervja kojega je u pripremi knjige napravio (i o tome 1974. god. sačinio magnetofonski zapis) s generalom JNA Mićom Došenovićem, koji je u svibnju 1945. bio načelnik štaba 14. (slovenske) udarne divizije JA, čiji se jedan bataljun našao na Bleiburgu ("odbor 14. udarne divizije" je pokrovitelj objavljivanja te Strletove knjige iz 1977. god.):

"Na pitanje može li se pucanje na ustašku kolonu shvatiti kao topničku pripravu, kako se navodi u knjizi 'Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. do 1945.' nasmijao se podrugljivo. 'Bože sačuvaj!', žestoko je rekao. 'Nikakve topničke priprave nije bilo, nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, učinili su puškomitraljezi šarci. Naglašavam da smo imali idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio borbeni raspored, to je bila gomila zbijenog ljudstva na cesti i blizu cesti, vozilo do vozila i čovjek do čovjeka ..."

Partizan Jože Petrovčić (kurir u štabu 14. divizije, koji se vozio uz časnike JA koji su sudjelovali u pregovorima i naredili otvaranje vatre na "neprijatelja") također govori o mitraljeskoj vatri koja je otvorena jer nisu sve postrojbe na Bleiburškom polju bile izvjesile bijele zastave točno u od Britanaca zakazanom (kratkom, 20 minuta) vremenu, i iznosi da se "ustaše" nisu uopće branili. Mitraljeska vatra da je trajala čitavih petnaest do dvadeset minuta, nakon čega je glavnina "ustaša" istaknula bijele zastave i predala se. Podatak o broju pobijenih u mitraljeskom masakru, F. Strle nije uspio pribaviti.

Pitanje motiva

Bleiburška tragedija

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Makar je činjenica da se Bleiburg dogodio nakon kapitulacije Njemačke, valja opaziti da su jugoslavenske komunističke snage i nakon 1945. godine imali teških muka s pripadnicima profašističkih trupa koji su se povukli u šume. Tako se uzima da je tek 12. ožujka 1946. konačno slomljen gerilski četnički otpor, hvatanjem četničkog đenerala Draže Mihajlovića, pa je možda ispravno reći da je rat na području Jugoslavije trajao sve do tada. Također je i dio ustaša - tzv. "križari" - na sličan način vodio gerilsku borbu protiv komunista; neki čak do 1950. godine. Tako, jedan od razloga za događaje u Bleiburgu i nakon njega možemo vidjeti u strahu Titove vlade da će tamo zarobljene osobe u slučaju povratka kući pokrenuti slični gerilski pokret.

1998. godine istaknuti crnogorski komunist i jugoslavenski vojni časnik Vlado Dapčević u TV intervjuu objašnjavajući o djelovanju NOVJ na kraju rata: “Mi smo jednako štitili Srbe od ustaškog noža i okupatorskog metka, kao i Muslimane od četničkog noža. Štaviše, mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana streljali smo preko 30 hiljada ustaša 45. godine kod Maribora. A uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt, svi su suđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora.” Razloge takvom postupanju jugoslavenskih komunista, Vlado Dapčević ne navodi.

Motivacija Britanaca je manje jasna, ali je poznato da su i oni, i Amerikanci odbijali prihvatiti predaju njemačkih postrojbi sastavljenih od državljana SSSR-a: pripadnici tzv. Ruske oslobodilačke armije generala Vlasova uspijevali su izbjeći teškoj sudbini jedino ukoliko bi ih niži časnici i obični vojnici pustili da se pojedinačno razbježe po Njemačkoj; naime su na Jalti u veljači 1945. god. i Amerikanci i Britanci pristali upravo tako postupiti s državljanima SSSR.

Vrijedi međutim opaziti da savezničke jedinice nisu odbijale pružiti zaštitu četničkim jedinicama i nisu njihove pripadnike izručivale Titovim snagama: nije do danas razjašnjeno je li to drugačiji tretman vojnika NDH bio vođen opasnošću za obnovu Jugoslavije koja je od te vojske mogla dolaziti, ili su možda krugovi oko jugoslavenske kraljevske kuće i izbjegličke vlade u Londonu uspjeli u nekim posredovanjima za korist "Kraljevske vojske u otadžbini".

Obzirom da je u svibnju 1945. komunistička Jugoslavija bila potpuno lojalan član sovjetskog bloka - do mjere da je 'istinski vladar Jugoslavije' bio je surovi i oholi generalmajor Kiselov iz sovjetske vojne misije u Beogradu, koji je drsko nadglasavao samog Tita u najsitnijim pitanjima jugoslavenske unutrašnje politike - vrlo je moguće da su sovjetske snage sigurnosti NKVD (kasnije KGB) utjecale i na postupanje Britanaca s "Jugoslavenima" koji su se zatekli na teritoriju Austrije. Kako su to otkrili špijunski skandali koji su uslijedili kasnijih godina, Sovjetski Savez je u Britaniji i Sjedinjenim Državama imao mnogo pomagača na visokim mjestima. O tom možemo još uvijek samo naslućivati iz izjave sovjetskog ministra državne sigurnosti Merkulova početkom lipnja 1945. o odnosima sa zapadnim saveznicima: “…uzeli smo uzde u vlastite ruke. Njima nije drago što smo ih matirali, i sada su prisiljeni plesati na našu melodiju, kao posljednji pijun na ploči“.

Uostalom valja uzeti u obzir da je SSSR 1945. godine doista bio na vrhuncu moći, te je njegova golema vojska od sedam milijuna vojnika koja je doprla do Berlina, Praga i Beča bila sposobna smrviti sve pred sobom; zato je Merkulov zacijelo bio u potpunom pravu kada je izjavio da su velike zapadne sile u tom času prisiljene plesati na njihovu melodiju.

Status predanih Hrvata prema međunarodnom ratnom pravu

U zapovijedi generala Robertsona, napisano je bilo sljedeće: »Svi predani vojnici jugoslavenske nacionalnosti, koji su služili njemačku vojsku, trebaju se razoružati i predati jugoslavenskim postrojbama». Priznata interpretacija Ženevske konvencije je da uniforma određuje nacionalnu pripadnost. Ako su Hrvati smatrani pripadnicima njemačke vojske - a neporecivo je da je bilo i takvih Hrvata koji su služili u postrojbama njemačke vojske poput 369. divizije Wehrmachta, onda su trebali biti i tretirani kao njemački ratni zarobljenici. Međutim, Aldington nije pokušao saznati državnu pripadnost ili status nijedne ruske i jugoslavenske zarobljene čete.

Civili su imali status izbjeglica, civila kojima treba pružiti zaštitu od progonitelja. Britanci zaštitu izbjeglicama s Bleiburga nisu pružili.

Za vrijeme suđenja povjesničaru Nikolaju Tolstoju 1989. u Londonu, lord Aldington i njegov suradnik iz 5. korpusa, 1945., brigadir Tryon-Wilson, opravdavali su se Tyron-Wilsonovom tvrdnjom da su ubijeni civili bili tretirani kao simpatizeri tadašnje hrvatske vojske. Namjera te tvrdnje je bila opravdati uključenje civila među hrvatske vojnike koji su bili izručeni Titovim četama, iako civili nisu bili spomenuti u zapovijedi koju je navodno 5. korpus izvršio. Iako je taj plan Aldingtonu služio za ostvarenje cilja u to vrijeme, u stvarnosti samo je pogoršao prekršaj međunarodnog prava. Članak 81. u Ženevskoj konvenciji 1929. g. govori o tome da i civili koji su simpatizeri određene vojske imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici.

Odgovornost Josipa Broza Tita

Pitanje odgovornosti Josipa Broza Tita - koji je u vrijeme ovih zločina držao čvrstu kontrolu nad svim vojnim snagama koje su izvršile pokolje - ostaje do danas kontroverzno pitanje u javnom mnijenju: naposljetku do danas (2014. god.) središnji trgovi i najznačajnije ulice u mnogim hrvatskim gradovima nose njegovo ime. Kako su tijekom jugoslavenske komunističke vladavine općenito skrivani dokazi o Bleiburgu i pokoljima koji su nakon njega uslijedili, tako tadašnja historiografija baš ništa nije rekla niti o ulozi Josipa Broza Tita u uspostavi brojnih stratišta za na Bleiburgu i drugim obližnjim mjestima zarobljene vojnike poraženih vojski i civile koji su ih slijedili na putu prema zapadu: naprosto jugoslavenski historičari uopće nisu spominjali bilo koji zločin kojega su tijekom rata i u poraću skrivili partizani, Jugoslavenska armija ili bilo koja organizacija jugoslavenske vlasti. U propagandi jugoslavenskog režima, prikazivalo se da je on nastao na moralno besprijekoran način, i da njegovo djelovanje nije okaljano baš nikakvim moralnim negativnostima. Neki od autora skloni J. B. Titu priznaju danas zločine, ali nalaze "dobre razloge" da se pristupi masovnom ubijanju: naime da je postojala "opasnost" da vojne snage NDH prijeđu na stranu zapadnih saveznika, čime bi bila ugrožena obnova Jugoslavije i uspostava komunističke vladavine.

Vladimir Geiger u više znanstvenih radova ukazuje na Josipa Broza Tita kao naredbodavca zločina. Neki drugi autori analiziraju iskaze očevidaca i literaturu iz "partizanskih" izvora koji smještaju Josipa Broza Tita (koji se prema dnevnim izvještajima iz "Vjesnika" nije u vrijeme pokolja nalazio u Beogradu, nego je obilazio gradove i vojne postrojbe na području sjeverozapada Hrvatske i Slovenije) izravno na stratišta i u aktivnosti usmjerene na ubijanje tisuća vojnih i civilnih zarobljenika.

Da je Josip Broz Tito naložio ubijanja, iznosi i Simo Dubajić, major Jugoslavenske armije koji je neposredno organizirao ubijanje barem 23.000 zarobljenika u pokolju na Kočevskom Rogu, te koji je o nizu zločina koje je počinio krajem II. svjetskog rata otvoreno progovorio u svojoj knjizi "Život, grijeh i kajanje" iz 2006. godine, a potom i u više intervjua za TV i pisane medije.

Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani prilično jasno poručio: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.“

Dominik Vuletić u radu “Kazenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“ piše: “Odgovornost zapovjednika i ostalih najodgovornijih časnika na terenu poput Baste, Ostojića ili Dubajića nikako se ne smije promatrati izolirano. Oni su bili kotači u velikom represivnom stroju jugoslavenskoga komunističkog aparata. Pritom nisu postupali na svoju ruku, bez obzira što su neki od njih poput Baste imali dosta prostora za autonomiju, već su izvršavali naređenja i slijedili opći režimski smjer najokrutnijeg obračuna s neprijateljem... Organizacija koja je bila zadužena u najvećoj mjeri za provođenje totalitarne i represivne politike jest OZNA odnosno Odjeljenje za zaštitu naroda. Ta organizacija bila je glavni nositelj i provoditelj zločina. OZNA je osnovana odlukom Josipa Broza Tita od 13. svibnja 1944. god. Vrlo brzo stvorena je široka mreža suradnika OZNE sa svim jugoslavenskim postrojbama. Pritom se oslanjalo na vojno ustrojstvo jugoslavenskih snaga gdje je svaka jedinica uz redovnoga vojnog zapovjednika imala i političkog komesara. Takvo ustrojstvo preneseno je iz Staljinova modela reorganizacije Crvene armije tridesetih godina... Na čelu OZNE nalazio se načelnik koji je bio sve od njezina utemeljenja Aleksandar Ranković... Ranković u funkciji načelnika OZNE izravno je podređen Josipu Brozu Titu i između njih nema posrednika. Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom... O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa... 51. divizija, postrojba koja se našla u Bleiburgu dio je III. armije... 51. divizija i Milan Basta zajedno s cijelom III. jugoslavenskom armijom dobili su 17. i 18. svibnja nakon izvršenja bleiburških zločina i sprovođenja izručenih vojnika i civila natrag u Sloveniju od samog Tita nove vojne zadatke (jer je bila riječ o najisturenijim jugoslavenskim postrojbama) glede napetosti sa zapadnim saveznicima te su ih odmah izvršile. Dakle, ne može biti sumnje da je Josip Broz Tito imao punu efektivnu kontrolu nad postrojbama koje su sudjelovale u zločinima.“

Hrvatska stradanja u brojkama

Spomenik žrtvama na Mirogoju u Zagrebu.

General JNA Ivan Dolničar u članku za glasilo KPJ "Borba" 1949. god. citira Saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ iz iste godine, prema kojem je u operacijama na kraju rata "zarobljeno 341.405 neprijateljskih vojnika, od kojih je: '221.287 okupatorskih vojnika (zacijelo general Dolničar tu uračunava pripadnike legionarskih njemačkih postrojbi, poput 369. "Vražje" divizije, 373. "Tigar" divizije i 392. "Plave" divizije Wehrmachta, koji su uglavnom bili Hrvati) … i 120.150. kvislinških vojnika'.

Franjo Tuđman, koj je tokom Bleiburga bio jedan od hrvatski predstavnika pri Vhovnom štabu JA u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti, u poglavlju "Bleiburški mit", navodi da je kod Bleiburga došlo do "paroksizma uveličavanja" žrtvi na 500.000 i više, slično Jasenovcu. Tuđman navodi 35 do 40 tisuća žrtvi u svemu vezano za Bleiburg. Tuđman takodjer citira savezničke izvještaje po kojima je novim vlastima sa Bleiburga i iz ostalih djelova Austrije do 1. lipnja 1945 sve ukupno izručeno 26.399 pripadnika “jugoslavenskih kvzlinških postrojbi” (kasnije se taj broj povečao na 29.792 zarobljenika), od tih 12.196 Hrvata, 5.480 Srba, 8.263 Slovenaca, te 400 Crnogoraca.

Martina Grahek-Ravančić, iz Hrvatskog instituta za povijest, smatra da su najpreciznije i najšire prihvaćene brojke o hrvatskim žrtvama, procjene hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića, koji navodi 33.300 žrtvi nakon predaje, plus 11.600 žrtvi tokom vojnih akcija prije predaje. Takodjer piše da su tvrdnje o između 200.000 i 600.000 žrtvi sigurno pretjerane, te su višekratno veče od procjena sveukupnih hrvatskih žrtvi rata i poraća na sve strane - to jest 192.000 - od demografa Žerjavića.

1991. nove hrvatske vlasti su osnovale Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, s Vice Vukojevićem na čelu. Komisija je u svom radu "stavila naglasak na žrtve komunističkog režima." Crkva u Hrvatskoj i BiH je naveliko sudjelovala u radu Komisije, brojni župnici su prikupili podatke o žrtvama rata i poraća u svojim mjestima. Uključili su se znanstvene institucije kao Hrvatski institut za povijest, te emigratske organizacije i istraživači. Koristili su i rad svečenika te bivšeg ustaškog potpukovnika Krunoslava Draganovića, koji je pomogao brojnim ustašama i Nacistima pobjegnut iz Europe, te se 20 godina bavio prikupljanjem dokumentacije o Bleiburgu. Komisija je djelovala 11 godina, u zadnjem izvještaju navodi popis ukupno 13.300 Hrvata iz Hrvatske i BiH stradalih u događajima povezanima s Bleiburgom, što je ujedno i najopsežniji popis. Popis uključuje 5.503 pripadnika ustaške milicije, 3.101 hrvatskog domobrana, 2.492 nerazvrstana pripadnika Oružanih snaga te 2.204 ostalih ili neidentificiranih.

Prema izvješću opunomoćenika OZNA-e Dimitrija Georgijevića načelniku te službe Aleksandru Rankoviću od 12. srpnja 1945. godine, u tada uspostavljenim logorima u Jugoslaviji bilo je vrlo mnogo zarobljenih vojnika poraženih vojski, među kojima bilo 81 tisuća Nijemaca, po nešto manje od tisuću Austrijanaca i Mađara, 12 tisuća Talijana, oko 500 četnika i oko 20 tisuća Hrvata - ustaša i domobrana. Obzirom da nema naznaka da su "zarobljeni neprijatelji" u to vrijeme puštani kućama, može se ocijeniti da je broj do tada pobijenih Hrvata doista drastičan - te se može govoriti o približno 100 tisuća pobijenih samo iz redova vojnika domobrana i ustaša.

U nekim slučajevima postoje temeljitija istraživanja o pobijenima: tako je prigodom izgradnje autoceste kod stratišta u Teznom pronađeni na potezu dužine 70 m posmrtni ostaci 1179 žrtava, za koje se u najvećem dijelu može reći da su vojnici NDH. Stručnjaci utvrđuju da je rov popunjen posmrtnim ostacima u dužini od 940 m, te procjenjuju broj ondje zatrpanih tijela na oko 15.000. Usprkos slabe očuvanosti kostiju, za neke od ostataka se sa sigurnošću može reći da pripadaju osobama ženskog spola. Istraživanjem se ustanovljuje da su u ubijanju zarobljenika sudjelovali vojnici 6. (istočnobosanske) brigade 17. divizije JA. U zatvorenom rudničkom oknu Huda Jama kod Laškog ekshumirano je 726 kostura, koji pretežno pripadaju ratnim zarobljenicima - Hrvatima, koji su bili živi zazidani u rudnik; pretpostavlja se da se ondje nalaze ostaci ukupno oko 3000 žrtava. I za neka druga stratišta poput Kočevskog Roga i Maceljske šume također postoje relativno utemeljene procjene, s visokim brojem žrtva.

Zdravko Dizdar prema stanju literature 2005. godine govori o ukupno 62.000 do tada poimenično utvrđenih hrvatskih žrtava poratnih pokolja.

U vrijeme kada su kod Bleiburga jugoslavenske snage zarobile oko 100 tisuća pripadnika poraženih snaga NDH i njima sklonih civila, između 8 i 11 tisuća zarobljenika Britanci su privremeno bili smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu: međutim su i oni poslije predani Jugoslavenskoj armiji (JA) i skoro svi pobijeni. Prema izvještaju štaba 12. divizije JA sačinjenom odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 "neprijateljskih vojnika", a njih 27 (ne 27 tisuća: 27 vojnika) je ubijeno.^{[nedostaje izvor]}

Milan Basta - tada politički komesar 51. vojvođanske divizije (inače podrijetlom s područja Like, gdje je 1941. godine bio pristupio partizanima) i sudionik pregovora o predaji na Bleiburgu - piše 1980. godine o "predaji 100.000 Pavelićevih vojnika"; još oko 20.000 vojnika NDH da se predalo na drugim mjestima. O ubijanju zarobljenih "Pavelićevih vojnika" Basta ne govori baš ništa: on doduše u svojoj knjizi koja se u prvom redu bavi završnim operacijama u travnju i svibnju 1945. godine na čak 89 mjesta koristi on riječ "pokolj" - ali svaki pojedini put govoreći o zločinima koje su ranije tijekom ratnih godina činili "Pavelićevi vojnici".

Otkrivanje istine o Bleiburgu

Za čitavo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije, Bleiburg i Križni put se uopće nisu smjeli spominjati, te su za javnost u Hrvatskoj bili potpuna nepoznanica. Poneki preživjeli bi nešto u povjerenju ispričali bliskim osobama, te se eventualno moglo načuti potihu glasinu kako je veliki broj zarobljenih ustaša i domobrana bio pobijen 1945. godine.

1963. godine je u Buenos Airesu na španjolskom jeziku „Bleiburška tragedija hrvatskog naroda“. Urednik te knjige Ivo Bogdan je navodno baš zbog prikupljanja i objavljivanja dokumenata u Blaiburgu ubijen 1971. godine od strane agenata Udbe. 1975. godine su agenti Udbe ubili i Nikolu Martinovića, 65 godišnjeg poduzetnika iz Klagenfurta i preživjelog vojnika s Križnog puta, zbog iniciranja postavljanja spomenika bleiburškim žrtvama i pokretanj prvog tzv. Marša mira u Bleiburgu koji je trebao upoznati austrijsku i svjetsku javnost o zločinima Titova diktatorskog režima. Makar je taj marš ubojstvom Nikole Martinovića 1975. godine bio spriječen, već sljedeće 1976. godine skupina preživjelih Hrvata okupila se na bleiburškom polju, gdje je "svaki učesnik bio čuvan od četiri austrijska policajca iako im se prethodno preko prijetećih pisama prijetilo smrću. Istina se ipak više nije mogla zaustaviti.“

Krajem 1988. godine je o sudbini Hrvata koje su Britanci predali Jugoslavenskoj armiji na Bleiburgu, te Kozaka koje su Britanci 1945. godine predali Crvenoj Armiji počeo pisati britanski autor grof Nikolaj Tolstoj. Odlukom suda bila ubrzo zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica, a nakon što ga je umirovljeni britanski časnik Lord Aldington, raniji načelnik stožera felmdaršala Alexandera (te, kasnije, predsjednik britanske Konzervativne partije) tužio za klevetu, Tolstoj je zbog navodno neistinitih tvrdnji o ulozi britanskih snaga i njihovih zapovjednika bio osuđen platiti odštetu od čak 1,5 milijuna britanskih funti. U srpnju 1995. godine je Europski sud za ljudska prava jednoglasno odlučio da je takva presuda predstavljala povredu prava na slobodu izražavanja.

Bleiburg danas

Udruga Počasni bleiburški vod nastoji podržati i njegovati sjećanje na žrtve odavanjem dostojne počasti svim nedužnim žrtvama komunističkog pokolja u Bleiburgu. Udruga je osnovana početkom 1950.-ih godine: 1950. god. je prva grupa hrvatskih emigranata predvođenih Mirkom Karačićem posjetila Bleiburško polje i ondje dala prisegu da će njegovati spomen na poginule vojnike Hrvatskih oružanih snaga i hrvatske civile.

Na 6. je znanstvenom skupu Dani dr Franje Tuđmana održanom 2013. godine, profesor Nedjeljko Mihanović ocijenio je kako je Bleiburg težak teret za britansku politiku. Tu činjenicu smatra razlogom što je Hrvatski sabor donio odluku kako više neće biti pokrovitelj obilježavanja spomena na bleiburšku tragediju.

2015. godine, pokroviteljstvo nad obilježavanjem 70. obljetnice bleiburške tragedije preuzela je Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović; vjerske obrede u Bleiburgu predvodili su kardinal Josip Bozanić i zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović. Političke podjele u Hrvatskoj potaknule su premijera Zorana Milanovića, predsjednik Hrvatskog sabora Josipa Leku (svi iz SDP) i ministra obrane Antu Kotromanovića da dan ranije iskažu počast žrtvama Križnog puta u Teznom kraj Maribora, na mjestu masovne grobnice snaga NDH i civila pobijenih u svibnju 1945. Premijer i predsjednik Hrvatskog sabora su poručili da su zločini koje su komunističke vlasti počinile na kraju Drugoga svjetskog rata, kazali su premijer i predsjednik parlamenta, okaljali su "pravednu borbu", a današnja Hrvatska osuđuje sve zločine počinjene u ime bilo koje ideologije. "Ovdje smo da odamo pijetet žrtvama komunističkog terora."

U ožujku 2019. godine je katolička biskupija u Klangenfurtu otkazala gostoprimstvo hrvatskim biskupima, koji godinama predvode misna slavlja prigodom godišnjih komemoracija na Bleiburškom polju, uz objašnjenje da "ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju da se izda dozvola za održavanje mise, Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci instrumantalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru“. Hrvatska biskupska konferencija reagirala je na taj čin priopćenjem, u kojem iznosi da je "sa žaljenjem je primila tu odluku i izražava svoje duboko neslaganje s razlozima koji se navode za takvu odluku i u cijelosti ih odbacuje."

Filmovi

• Četverored, igrani film
• Bleiburg: Titova dozvola za genocid, dokumentarni film

Literatura

Knjige

• Mitja Ferenc i Želimir Kužatko: Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji
• Dusper, Zvonimir: U vrtlogu Bleiburga, Rijeka: Vitagraf, 1996. (2. nadopunjeno izdanje)
• Marko Grčić i dr: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990.

Prva knjiga koja je u Hrvatskoj javno govorila o toj temi. Pripremila ju je grupa novinara nakon serije intervjua sa sudionicima Križnog puta koji su bili objavljivani u časopisu Start.

• Jurčević, Josip: Bleiburg, Zagreb: Dokumentacijsko informacijsko središte - DIS, 2005.

Najnovija opsežna studija hrvatskog povjesničara, koji istražuje šire okolnosti i uzroke Bleiburškog pokolja (pri čemu je "Bleiburg" samo simbol za sveukupni komunistički teror 1945. godine).

• Marević, Jozo (urednik): Od Bleiburga do naših dana. Zbornik radova o Bleiburgu i Križnom putu s drugog međunarodnog znanstvenog simpozija u Zagrebu 14. i 15. svibnja 1994, Zagreb: Marabu, 1994.

Zbornik tekstova vrlo šarolikog oblika: svjedočenja, znanstveni radovi, eseji. Prvi simpozij održan je 1993. i s njega je također tiskan zborni U Bleiburgu iskra.

• Nikolić, Vinko: Tragedija se dogodila u svibnju…, Zagreb: 1995. (Prvo izdanje u Barceloni i Münchenu 1984)
• Perić, Miljenko: 1945-1995. Bleiburg. Svjedočanstvo, Zagreb: autor, 1995.

Vidi o knjizi o tekstu o autoru.

• Prcela, John Ivan (ur.) i Živić, Dražen (ur.): Hrvatski holokaust - dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb, 2001.

Dopunjeno hrvatsko zdanje značajne knjige, koja je pod naslovo Operation Sloughterhouse izašla u SAD 1970.

• Tolstoj, Nikolaj: Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski rog 1945, Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1991.

Vidi prikaz i neke kritike u članku o knjizi

• Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovnišva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992. (2. izd.)

Najopsežnija studija o žrtvama Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, na temelju statističkih izračunavanja i dokumenata.

• Anđelko Mijatović, Prof. dr. Šimun Šito Ćorić: Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda godine 1945., Hrvatski svjetski kongres, Zagreb, 2007.

Članci

• Jelačić, Ivan pl.: Predgovor, u zborniku Od Blaiburga do naših dana, 1994, str. 108-121.

Autor daje neke podrobnije podatke o planu povlačenje HOS-a, te procjene brojnog stanja HOS-a i broja žrtava.

• Šklopan, Vladimir: Povlačenje hrvatskih oružanih snaga u svibnju 1945, u: Od Bleiburga do naših dana : zbornik radova o Bleiburgu i križnom putu s drugog međunarodnog simpozija u Zagrebu 14. i 15. svibnja 1994 str. 77-88.

Detaljni prikaz organizacije povlačenja HOS-a u razdoblju 5. do 15. svibnja 1945.

• Žerjavić, Vladimir: Žrtve oko Bleiburga i na Križnom putu, u: Od Bleiburga do naših dana : zbornik radova o Bleiburgu i križnom putu s drugog međunarodnog simpozija u Zagrebu 14. i 15. svibnja 1994, str. 151-159

U ovom članku autor odgovara nekim kritičarima njegovih izračunavanja iznesenih u gore navedenoj knjizi.

• Tatjana Šarić (2004). "Bleiburške žrtve na stranicama 'Hrvatske revije'". Časopis za suvremenu povijest 2: 505-521. http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=4716e899-6c58-40c3-8c45-8876f6d39027&articleId=bfb40bda-99a9-41f0-ac10-0878b6e08b21 
• Svjedočenje dominikanca o. Drage Kolimbatovića o blajburškom zločinu: : »Umjesto utočišta, u Englezima nađosmo krvnike« , u: Glas Koncila 19/07, str. 25
• Mr. Martina Grahek-Ravančić : Na križnom putu po Hrvatskoj: Masovne grobnice - svjedočanstva o »opreznosti i predostrožnosti«, u: Glas Koncila 30/09, str. 25
• Izlaganje prof. dr. Branimira Lukšića u Splitu 22. svibnja 2007. : Bleiburg - mrlja na britanskoj savjesti u: Glas Koncila 22/07, str. 25

Vanjske poveznice

• Nikolai Tolstoy:Bleiburški pokolj
• 'We will demand the truth about the Bleiburg massacre', intervju s Nikolajem Tolstoyem, Executive Intelligence Review, Volume 21, Number 27, July 1, 1994., pristupljeno 18. svibnja 2021.
• "Izručenja i sudbine zarobljenika smještenih u savezničkim logorima u svibnju 1945.", Martina Grahek Ravančić, "Časopis za suvremenu povijest" br. 2/2009, str. 391.-416
• U deželi grob do groba...
• "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946." - Dokumenti: Zagreb i Središnja Hrvatska, Hrvatski institut za povijest 2008
• Prilog istraživanju problema Bleiburga i križnih putova (u povodu 60. obljetnice), Zdravko Dizdar
• Martina Grahek Ravančić: Razmišljanja o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i križnom putu, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
• V. Žerjavić: Manipulacije brojem žrtava 2. svjetskoga rata (engleski)
• Operation Slaughterhouse - Bleiburški masakr kroz oči svjedoka (engleski)
• "Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina", "Pravnik" Vol 41. Br. 85/2007, Dominik Vuletić, Sveučilište u Zagrebu, 2007.