Anarhizam je politička filozofija i pokret usmjeren na odbacivanje bilo kakvog oblika prisilnih hijerarhija i vlasti. Anarhisti obično pozivaju na ukidanje države koju smatraju nasilnom, nepotrebnom i štetnom po definiciji. Zbog svojeg naglaska na sistemskoj kritici ekonomije i društva, ovaj skup nauka danas je vrlo povezan sa socijalizmom i antikapitalizmom.
Anarhizam povlači svoje korjene još nastankom prvih civilizacija, pa time i prvih država. Najstariji poznati anarhisti poput Zenona Kitijskog djelovali su na području grčke još u 3. st. prije nove ere. Anarhizam poprima na značaju i snazi nakon industrijske revolucije i razvoja kapitalizma u ranom 19. st. kada postaje svjetski pokret zajedno sa razvojem socijalizma. Krajem 19. i početkom 20. st. anarhizam biva vrlo utjecajan u raznim djelovima svijeta i povezan sa borbom za radnička prava i demokraciju. Anarhisti su predvodili nekoliko revolucija, od kojih je najpoznatija ona u Španjolskom građanskom ratu. Neuspjehom autoritarnih režima poput Sovjetskog saveza, Narodne republike Kine i drugih u uspostavljanju socijalizma, anarhizam ponovno dobiva pažnju kao neautoritarna strana ljevice.
Etimologija
Termin anarhizam je izveden iz grčke riječi αναρχία ("bez vladara"). Stoga je anarhizam, u svom najširem značenju, vjerovanje da su svi oblici vladavine (i prisilnog rada) nepoželjni i da bi trebali biti ukinuti (uključujući državni represivni aparat: vojska, sudstvo, policija, tajne službe, itd.), te predstavlja vanparlamentarnu, antistranačku i anacionalnu opciju/organizaciju.
Prvi politički filozof koji se nazivao anarhistom bio je Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.), čime se formalni nastanak modernog anarhizma svrstava u prvoj polovici 19. st. Od 1890-ih nadalje[1] često se kao sinonim za anarhizam koristi termin libertarijanizam ili slobodarstvo.[2][3] Neki anarhisti koriste termin libertarijanski socijalizam[4] kako bi izbjegli negativne asocijacije anarhizma i naglasili njegovu povezanost sa socijalizmom.[5] Matthew S. Adams i Carl Levy pišu kako termin anarhizam "opisuje anti-autoritarno krilo socijalističkog pokreta".[6] Noam Chomsky opisuje anarhizam, uz libertarijanski marksizam, kao "slobodarsko krilo socijalizma".[4] Daniel Guérin piše:[2]
Anarhizam se time često opisuje kao skup političkih filozofija koji se protivi nametnutim i prisilnim hijerarhijama (pa time i kapitalizmu, nacionalizmu, državi i sličnim autoritarnim institucijama) u društveno-ekonomskom djelovanju s ciljem zajednice osnovane na decentralizaciji, temeljnim slobodama i samoupravljanju.
Teorija
 Struje
Vjerski socijalizam
Ključni problemi
Ljudi i organizacije
Povezane teme
|
|---|
Uz različite "dodatke" riječ anarhizam opisuje pojedine struje unutar anarhističkog pokreta, npr. anarho-sindikalizam, anarho-primitivizam, anarho-individualizam, eko-anarhizam, anarho-feminizam, anarho-komunizam i druge.
Kolektivistički anarhizam je oblik anarhizma koji se preklapa sa mnogim socijalističkim teorijama i spoznajama,[5] a često je povezan sa Mihailom Bakunjinom.[7] Kolektivistički anarhisti zagovaraju kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ukoliko potrebno kroz revoluciju, i nadoknađivanje radnikova rada na osnovi broja sata provedenih radeći.
Anarho-komunizam je grana komunizma koja zagovara komunističko društvo sa zajedničkim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju,[8] direktnu demokraciju, samoupravljanje i horizontalno uređenu mrežu slobodnih asocijacija, radničkih vijeća i kooperativa, sa proizvodnjom i raspodjelom na osnovi "Od svakoga po sposobnosti, za svakoga po potrebi".[5] Anarho-komunizam se razvio iz radikalnih socijalističkih struja nakon Francuske revolucije,[9], i biva na kraju okupljen radom Petra Kropotkina, čije se teorije uvelike podudaraju sa onima Karla Marxa.[10] Anarho-sindikalizam je grana anarhizma koja vidi sindikate kao potencijalno revolucionarnu silu koja bi zamijenila kapitalizam sa novim društvom samoupravnih radnika. Osnovi anarho-sindikalizma su direktna akcija, klasna solidarnost i radničko samoupravljanje.[11]
Samo anarhističko objašnjenje tih naziva se očituje kroz definiranje anarhizma kao političke ideje i filozofije, odnosno metode kojom će se doći do cilja - anarhije (ili komunizma ovisno o struji). Kako je anarhisti vide, anarhija predstavlja društvo u kojem centraliziranu vlast i monopol nad nasiljem i moći zamjenjuje samoorganizacija, samoupravljanje, ravnopravna i pravedna distribucije svih proizvoda, ukratko, društvo u kojem svaka osoba može zadovoljiti svoje osnovne i sve ostale potrebe u maksimalnoj mjeri, a da pri tome ne radi na štetu drugih.[12] Ideja o anarhističkom društvu bazirana je na manjim decentraliziranim, ali povezanim, zajednicama. Unutar takvih zajednica je puno lakše donositi zajedničke odluke, te je jednostavnije i efikasnije uskladiti različite želje i potrebe. To je ujedno i jedan od osnovnih uvjeta anarhizma - ideja da svatko mora u potpunosti ostvariti svoje potrebe i da svatko mora biti u mogućnosti sudjelovati u procesu odlučivanja vezano za odluke koje se njih dotiču.[12]
U anarhističkom društvu takve zajednice bi se mogle udruživati, surađivati, međusobno koordinirati, zajednički odlučivati na ravnopravnoj razini i po principu mreže, naspram piramide kao što je to slučaj kod državne organizacije društva u kojem postoji hijerahija autoriteta i otuđenje vlasti kroz predstavnike. Zajednice ljudi bi se organizirale prema osobnim afinitetima i prema lokalnim potrebama, vezano uz proizvodnju, stanovanje, prijevoz, ili bilo koji drugi dio života. Njihovu povezanost uvjetovale bi potrebe, a obavljanje poslova unutar njih olakšalo bi mogućnosti pojedinca i zajednice da rješava njima važna pitanja i probleme.[4][12]
Anarhizam se protivi današnjoj društvenoj strukturi i organizaciji koja uvjetuje postojanje države, te smatra da institucija države svoje postojanje bazira na toj strukturi i organizaciji, koja je autoritarna, hijerarhijska, patrijarhalna i strogo kontrolirana.[4] Anarhistička kritika često ističe da čak i tzv. "liberalna" država prakticira visoku razinu kontrole i to na više načina; s jedne strane, država mora voditi računa o tome da se autoritet ne dovodi u pitanje (npr. nedopustiva je neposlušnost, neplaćanje poreza, ekonomsko i političko organiziranje koje nije povezano s državom i sl.), dok s druge strane, pazi na to da se održi privid individualne moći svake osobe u procesu odlučivanja, pa se tako svake četiri godine održavaju izbori, koji se također događaju u strogo kontroliranim uvjetima. Anarhisti smatraju da je uvijek riječ o istoj klasi ljudi, političkoj i ekonomskoj eliti, kojoj njihov položaj u društvu dozvoljava sudjelovanje u utrci do pozicija moći.[12][6]
Anarhistički odnos prema društvu je potpuno suprotan. U anarhizmu, moć ne bi nitko posjedovao i svi bi posjedovali moć, ne moć nad nekim, već moć ispunjavanja svih svojih potreba, moć zajedničkog djelovanja i odlučivanja o svom životu.[12] Anarhizam se ne protivi organizaciji, već predstavlja jedan oblik horizontalne organizacije, u kojem se odluke donose direktnom demokracijom ili konsenzusom za razliku od sustava parlamentarne demokracije kakav poznajemo danas.
Iako se svi anarhisti slažu u osnovnim vrijednostima anarhizma, razilaze se u pitanjima kao što su npr. upotreba nasilja, odnosno nenasilja u svrhu ostvarivanja određenih ciljeva, što možemo vidjeti u razlikama između ideje o propagandi djelom tj. političkih atentata na razne političare koje je anarhistički pokret naposljetku odbacio, te ideji anarho-pacifizma i nenasilnog otpora kakvog je propagirao kršćanski anarhist Lav Tolstoj. Uz ovo i dan danas aktualno pitanje, anarhiste razjedinjuju različitost ideje organizacije života, kao npr. ona što zagovaraju anarhosindikalisti nasuprot onoj o povratku primitivnim zajednicama koju zagovaraju anarho-primitivisti. Pitanje seksizma u anarhističkom pokretu aktualizira anarho-feminizam.
Povijest
Anarhizam povlači svoje korjene još nastankom prvih civilizacija, pa time i prvih država. Najstariji poznati anarhisti poput Zenona Kitijskog djelovali su na području grčke još u 3. st. prije nove ere. Anarhizam poprima na značaju i snazi nakon industrijske revolucije i razvoja kapitalizma u ranom 19. st. kada postaje svjetski pokret zajedno sa razvojem socijalizma.
Mada je u ljudskoj povijesti bilo brojnih ostvarenja društava i organizacija baziranih na anarhičnim principima, Pariška komuna iz 1871. je bila vjerojatno prvi pokušaj anarhične društvene organizacije koji je globalno odjeknuo; kao što je komentirao Mihail Bakunjin, jedan od velikih povijesnih mislilaca anarhije, a služila je i kao inspiracija za Karla Marxa koji ju opisuje kao prvi primjer diktature proletarijata. Još jedan od konkretnih i opširnih ostvarenja anarhičnih principa u društvu bio je Španjolski građanski rat,[1] za vrijeme kojeg su radnici, često kao članovi anarhosindikalističkih organizacija kao što je Confederación Nacional del Trabajo (CNT: Konfederacija nacionalnog rada) i Federación Anarquista Ibérica (FAI: Federacija anarhista Iberije) u Kataloniji i Aragoniji, dokazali djelotvornost samouprave javnog prijevoza i proizvodnih poduzeća - industrijskih, kao i poljopriverednih: preko horizontalnih skupština su bile ostvarene kolektivizacije zemlje zaplijenjene od veleposjednika. U nekim je slučajevima čak bilo ukinuto privatno vlasništvo i novac. Anarhističke mjere su, međutim, bile nasilno prekinute zbog ratnog poraza; naime osim što su se borili protiv nacionalista i fašista pod vodstvom Franciska Franca (koji su imali i podršku fašističke Italije i nacističke Njemačke), anarhisti su se morali čuvati i Komunističke partije, koja je imala podršku od Staljina s izričitom zabranom naoružanja anarhista i s naredbom da se sabotiraju postignuća anarhičnih organizacija i pojedinaca.[1][5]
Bilo je, međutim vrlo bitno i iskustvo Mahnovščine, tj. pobunjeničke Ukrajine pod vodstvom seljačkog generala Nestora Ivanoviča Mahna i Kronstadtskog otpora u Rusiji. Oba ova otpora su bili slomili i izbrisali boljševici i njihova Crvena armija kojom je zapovijedao general Lav Trocki.
Anarhizam u Hrvatskoj
Vidi članak: Anarhizam u Hrvatskoj
Anarhističke struje se u Hrvatskoj javljaju početkom 20. st., i sudjeluju u brojnim štrajkovima i skupovima. Tokom Drugog svijetskog rata sudjeluju u Narodnooslobodilačkom otporu okupaciji Hrvatske.
U poslijeratnoj Jugoslaviji anarhisti bivaju, kao i druge političke struje skeptične novog režima, progonjeni i utišani. Osamdesetih godina 20. stoljeća u Zagrebu nastaje, najprije bezimena, grupa anarhističkih tendencija koja kasnije mijenja nekoliko imena - Train Toilet Band, Svarun i na kraju Autonomija. Aktivnosti te grupe su se ograničavale na performanse i male demonstracije, primjerice tzv. "Prazne demonstracije" na kojima su članovi grupe ismijavali politiku održavajući "prazne govore" (govornik nije ništa izgovarao) i dijeleći prazne letke. Grupa se raspada početkom devedesetih.[13]
Kritika anarhizma
Teorija i praksa anarhizma bila je kontroverzna otkada se proširila u 19-om stoljeću. Neke kritike došle su od skupina kojima se anarhizam suprotstavlja, kao što su vlade. Ostale kritike dolazile su od nekih anarhista ili političkih pokreta koji dijele slične ciljeve s anarhističkim, kao što je marksizam. Mnogi su ispitivali idealističku prirodu anarhizma, sumnjajući u njegovu praktičnu primjenu u stvarnome svijetu. Isti naglašavaju da nije moguće uspostaviti održivu anarhističku anti-državu. Neki sociolozi smatraju da se hijerarhija pojavila istovremeno s ljudskom civilizacijom, iako drugi tvrde da su mnoga domorodačka društva velikim dijelom bila egalitaristička.
Anarhisti u umjetnosti
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
 |
Točnost podataka u ovom članku je osporena. (Rasprava) Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta i napisali obrazloženje na stranici za razgovor! |
Glazba
|
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
- punk
- crust
- grind
- alternative rock (alternativa)
- hardcore
- novi val
- ska
- dub
- pop
- techno
- digital hardcore
Film
- Klub boraca (Fight Club, 1999, David Fincher)
- Roko i Cicibela (napisao Miljenko Smoje)
- V for Vendetta
- Simple Men (napisao Hal Hartley)
- Anarchy in L.A. (producent Otto Nomous)
- Anarchists (Yu Yong-Sik)
- Eros Plus Massacre (Yoshishige Yoshida)
- Libertarias (Vicente Aranda)
- Land and Freedom (Ken Loach, Jim Allen)
Književnost
- Alfredo Bonanno
- Lav Nikolajevič Tolstoj (osnovao novi pokret u anarhizmu - kršćanski anarhizam).
- Janko Polić Kamov
- Toma Bebić
- Miljenko Smoje
- Hrvoje Jurić
- Jaroslav Hašek
- Jane Doe
- Graham Purchase
- Hans Magnus Enzensberger
- Donald Rooum
- Voltairine de Cleyre
- Emile Zola
- Oscar Wilde
- Henry Miller
- William Godwin
- André Breton
- Alexander Berkman
- Albert Camus
- Mihail Bakunjin
- Emma Goldman
- Petar Kropotkin
- Errico Malatesta
- Daniel Guerin
- Angel J. Cappelletti
- Elisee Reclus
- Robert Paul Wolff
- Noam Chomsky
- Bob Black
- William Godwin
- Max Stirner
- Pierre-Joseph Proudhon
- Johann Most
- Gustav Launder
- Nestor Mahno
- Max Nettlau
- Rudolf Rocker
- Murray Bookchin
- Clifford Harper
- Henry David Thoreau
- Saul Newman
- Fredy Perlman
- Roy San Filippo
- Hakim Bey
Vidi još
- Anarhizam u Španjolskoj
- Anarho-sindikalizam
- Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA)
- Anarho-komunizam
- Anarho-kapitalizam
- Anarhistički simboli
- Anarhizam u umjetnosti
- Info-anarhizam
- Pacifizam
- Liberalizam
- Anti-kapitalizam
- Indimedija
- Kritike anarhizmu
- Kršćanski anarhizam
- Internacionala
- Društveni poredak
- Pariška komuna
- RNK Split
Vanjske poveznice
Hrvatski:
- ContraInfo
- A Tabula Rasa
- Fenjer
- Ispod pločnika
- Što čitaš? Anarhistička izdavačka kuća (hrv.)
- Mreža anarhista (MASA) (hrv.)
- Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja MASA (hrv.)
- Centar za anarhističke studije Vijesti iz područja anarhizma, teorija i praksa, biografije anarhista, povijesni događaji...(hrv.)
- Anarho-sindikalistička Inicijativa Službena prezentacija ASI, aktualne vijesti, forumi...(srp.)
- Anarhistička biblioteka
- Libertarijanska ljevica Anarho-sindikalistička aktivistička grupacija
Engleski:
Izvori
- PREUSMJERI Predložak:Izvori
| Oblici i stilovi vodstva |
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Nettlau, Max (1996). Kratka povijest anarhizma. Freedom Press. ISBN 978-0-900384-89-9
- ↑ 2,0 2,1 Daniel Guérin (1970.). Anarhizam: Iz teorije u praksu. Monthly Review Press. ISBN 9780853451280
- ↑ Ward, Colin (21. listopad 2004.). Anarhizam: Vrlo kratki uvod. OUP Oxford. ISBN 978-0-19-280477-8. https://books.google.com/books?id=nkgSDAAAQBAJ
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Chomsky, Noam (2005). Pateman, Barry. ed. Chomsky o anarhizmu. Oakland: AK Press. ISBN 978-1-904859-26-0
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Marshall, Peter (1992). Traženje nemogućeg: Povijest anarhizma. London: Harper Collins. ISBN 978-0-00-217855-6
- ↑ 6,0 6,1 Mattern, Mark (2019). Levy, Carl; Adams, Matthew S.. eds. Palgrave priručnik anarhizma. Springer Publishing. str. 589–602. ISBN 978-3-319-75620-2
- ↑ Shannon, Deric (2019). "Antikapitalizam i slobodarska politička ekonomija". Unutar Levy, Carl; Adams, Matthew S.. Palgrave priručnik anarhizma. Springer Publishing. str. 91–106. ISBN 978-3-319-75620-2
- ↑ Mayne, Alan James (1999). Iz politike prošlosti u politiku budućnosti: Integrirana analiza trenutačnih i emergentnih paradigmi. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-275-96151-0. https://books.google.com/books?id=6MkTz6Rq7wUC&pg=PA131&dq=Communist+anarchism+believes+in+collective+ownership Pristupljeno 23. rujan 2020.
- ↑ Graham, Robert (2005). Anarhizam: Dokumentivna povijest libertarijanskih ideja: iz anarhije do anarhizma. Montréal: Black Rose Books. ISBN 978-1-55164-250-5. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. studeni 2010.. http://robertgraham.wordpress.com/anarchism-a-documentary-history-of-libertarian-ideas-volume-one-from-anarchy-to-anarchism-300ce-1939/ Pristupljeno 23. rujan 2020.
- ↑ Turcato, Davide (2019). "Anarhistički komunizam". Unutar Levy, Carl; Adams, Matthew S.. Palgrave priručnik anarhizma. Springer Publishing. ISBN 978-3-319-75620-2
- ↑ Van der Walt, Lucien (2019). Levy, Carl; Adams, Matthew S.. eds. Palgrave priručnik anarhizma. Springer Publishing. str. 249–264. ISBN 978-3-319-75620-2
- ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 Bakunjin, Mikhail (1990). Shatz, Marshall. ed. Etatizam i anarhija. Cambridge Texts in the History of Political Thought. Cambridge, England: Cambridge University Press. doi:10.1017/CBO9781139168083. ISBN 978-0-521-36182-8. LCCN 89077393. OCLC 20826465
- ↑ Ibid, str. 220-221.