Meritokracija (od lat. meritum - zasluga; vrijednost + + grč. κρατείν / kratein - vladati) oblik je vlasti u kojem se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekom lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširem smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji), sloju, partiji i sl.[1]. Meritokracija je između ostalog protivnost ideje egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup.
Začeci ideje i razvoj pojma
Meritokracija je za stvaranje upravljačke elite prema sposobnostima; vladavina ljudi od znanja, vrijednih, mjerodavnih intelektualaca i poslovnih ljudi koji su stručni u donošenju bitnih odluka. Platon je u djelu Državi postavio temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Termin meritokracija stvorio je britanski sociolog Michael Young u djelu Uspon meritokracije (The Rise of the Meritocracy, 1958.). Teoriju meritokracije obrazložio je formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Meritokracija kao tip vladavine uvjetovana je: sustavom školovanja svih, a ne samo bogatih, sposobnih mladih ljudi; obvezatnim javnim natječajima za javne službe; uspostavom formalnog i stvarnoga sustava upravljanja u kojem neće biti ometan dolazak najsposobnijih ljudi na najodgovornija mjesta.
Postoji mišljenje da je meritokracija jedini način da se zemlje s totalitarnom prošlošću odmaknu od svojih ideoloških polazišta.
Vanjske poveznice
Izvori
- ↑ Institut za javne financije Zdravko Vukšić: Harač. POREZNI VJESNIK 7-8/2016. str. 145 (pristupljeno 10. studenoga 2019.)
Nedovršeni članak Meritokracija koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.
Oblici i stilovi vodstva |