Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Mevlevi Sema

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
  1. PREUSMJERI Predložak:UNESCO – nematerijalna svjetska baština

Mevlevi Sema, tj. „Mevlevijsko osluškivanje”[1], je turski naziv za sufijski obred zikira (arapski: ذِکْر‎, „prisjećanje” - vjerski fizički čin molitve) u izvedbi derviškog reda Mevlevija (sufijski red osnovan 1273.) koji često uključuje pjevanje, sviranje glazbala, ples, recitaciju poezije i molitava, nošnju simboličnih odora, i sl. Najpoznatiji dio štovanja je plesna vrtnja derviša ukrug, koja je iznimno duhovna i intima, zbog čega je ovaj obred upisan na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2008. godine[2].

Jean Baptiste Vanmour, Vrtnja Mevlevijskih dreviša u Beyoğlu, Istanbul, ulje na platnu s početka 18. st.

Nakon preporučenog posta od nekoliko sati, plesači (semazeni) se započinju okretati na svojoj lijevoj nozi u kratkim vrtnjama, dok desnom nogom vrte svoja tijela oko lijevog stopala. Tijelo plesača se treba činiti podatnim, s otvorenim ali neusmjerenim očima, tako da slike postaju mutne i tekuće. Semazeni nose bijelu haljinu (tennure, simbol smrti), široki crni plašt (hırka, simbol groba) i visok smeđi šešir (kûlah ili sikke, simbol nišana). Semazeni se vrte oko svog vođe, šeika, koji je jedini koji se vrti smao oko svoje osi i simbolizira sunce[3]. Ples prati poseban glazbeni repertoar, ay'n, koji se temelji na četiri sekcije vokalnih i instrumentalnih skladbi, koje izvodi najmanje jedan pjevač, jedna flauta (nejzen), bubnjar i svirač cimbala.

Mevlevijska sema u Avanosu, Turska, 2010. god.

Plesači se pripremaju za ples vježbajući 1001 dan u povučenim treninzima unutar mevlevijskih kuća (mevlevihana), gdje se uče i etika, kodeks ponašanja i uvjerenja vježbajući molitve, vjersku glazbu, poeziju i ples. Nakon tog treninga, oni postaju članovi reda, ali se vraćaju svom radu i obiteljima.

Kao rezultat političke sekularizacije, sve mevlevihane su zatvorene 1925. god. Turska vlada je ponovno dopustila nastupe, iako samo u javnosti, 1950-ih, a ograničenja su se smanjila 1990-ih. Neke privatne grupe su ponovno uspostavile izvorni duhovni i intimni karakter Sema svečanosti. Danas se Mevleviye mogu naći u mnogim turskim zajednicama diljem svijeta, ali su najaktivniji i najpoznatiji centri aktivnosti reda u Konyi i Istanbulu[2].

Izvori

  1. J. During i R. Sellheim, "Sama" Encyclopedia of Islam, Second Edition. Ed. P. Bearman, T. Bianquis, C. E. Bosworth, E. Van Donzel i W. P. Heinrichs, Brill Online, 2010.
  2. 2,0 2,1 Mevlevi Sema ceremony na UNESCO-vim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 30. kolovoza 2014.
  3. Mevlevi, LookLex Encyclopaedia (engl.) Preuzeto 30. kolovoza 2014.

Vanjske poveznice