Toggle search
Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Tradicionalna izrada violina

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
More actions
Inačica 479734 od 13. travanj 2022. u 06:08 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (bnz)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
  1. PREUSMJERI Predložak:UNESCO – nematerijalna svjetska baština

Tradicionalna izrada violina (tal. Liuteria[1]) je izrazito cijenjen obrt koji se sastoji u proizvodnji i obnovi gudačkih (violina, viola, violončelo, kontrabas i dr.) i trzalačkih instrumenata (gitara, bas, madolina i dr.). Za to tvorci violina pohađaju posebne škole koje se temelje na bliskom odnosu mentora i štićenika, prije nego ovi pristupe šegrtovanju u lokalnim radionicama, gdje, u beskrajnom procesu, nastavljaju uvježbavati i usavršavati svoje tehnike. Kao temelj cremonskog identiteta, te presudne uloge u društvenim i kulturnim događajima grada, tradicionalna izrada violina u Cremoni je upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2012. god.[2].

Antonio Stradivari pregleda violinu, romantizirani prikaz na bakropisu iz 19. st.

Povijest

Rezbarenje novog vrata violine

Vještine i umjetnost proizvodnje violina se gotovo nije promijenio od klasičnog doba proizvodnje violina u Italiji, u 16. i 17. stoljeću. Tijekom renesanse, u Italiji se dogodila provala novih proizvođača violina. Najprije su nastale mnoge radionice u Bresci, a potom u Cremoni koja je postala glavno središte proizvodnje violina u 17. i 18. stoljeću. Upravo je u radionici Andrea Amatija (oko 1505.-1577.), polovicom 16. stoljeća, nastao oblik instrumenta kojeg danas poznajemo kao violina[3]. Najslavniji proizvođači gudačkih instrumenata bili su Antonio Stradivari i Giuseppe Guarneri del Gesù iz Cremone, i Gasparo da Salò i Giovanni Paolo Maggini iz Brescije. Upravo je djelovanje ovih majstora dovelo do širenja tehnika tradicionalne proizvodnje violina širom Europe gdje su nastale mnoge škole kao što su u gradovima Granada (Španjolska) i Mirecourt (Francuska).

Postupak izrade

Svaki majstor proizvodi od tri do šest violina godišnje, pri čemu treba na središnji drveni kalup mora ručno složiti više od 70 drvenih dijelova, prema različitim akustičnim pravilima svakog dijela. Svaki dio se pravi od pažljivo biranog i odležanog drveta i ne koriste se nikakvi industrijski materijali ili poluproizvodi. Proizvodnja također zahtjeva veliki stupanj kreativnosti jer majstor prilagođava opća pravila i osobno znanje svakom instrumentu. Tako nastaju violine među kojima ne postoje dvije identične[2].

Cremonski majstori su dubokom uvjereni kako je prijenos njihova znanja presudan za širenje obrta, a dijalog s glazbenicima inimno bitan za razumijevanje želja klijenata. Danas se ovime bave dvije udruge u Cremoni, Consorzio Liutai Antonio Stradivari i Associazione Liutaria Italiana[4].

Izvori

  1. ↑ Naziv dolazi od talijanskog naziva za lutnju, žičani instrument koji se uveliko koristio u baroku
  2. ↑ 2,0 2,1 Traditional violin craftsmanship in Cremona UNESCO-vim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 10. prosinca 2012.
  3. ↑ Roger Hargrave, Andrea Amati 1505 - 1577 (engl.) Preuzeto 11. prosinca 2012.
  4. ↑ Consorzio Liutai Antonio Stradivari
    1. PREUSMJERI Predložak:Ita oznaka Preuzeto 10. prosinca 2012.
  • The Complete Luthier's Library. A Useful International Critical Bibliography for the Maker and the Connoisseur of Stringed and Plucked Instruments, Florenus Edizioni, Bologna, 1990. ISBN 88-85250-01-7

Vanjske poveznice

  1. PREUSMJERI Predložak:Ita oznaka
v • r • u
Svjetska baština u Italiji
Kulturna dobra (49)
Agrigento (Dolina hramova) (1997.) • Akvileja (1998.) • Amalfijska obala (1997.) • Arapsko-Normanski Palermo i katedralne crkve u Cefalù i Monrealeu (2015.) • Bazilika Svetog Franje Asiškog i povijesno staro središte Asiza (2000.) • Botanički vrt u Padovi (1997.) • Brežuljci prošeka Coneglianoa i Valdobbiadenea (2019.) • Caserta (Palača u Caserti, Vanvitellijev akvadukt, San Leucio) (1997.) • Castel del Monte (1996.) • Etruščanske nekropole Banditaccia i Monterozzi (2004.) • Cilento i Vallo di Diano (Paestum, Velia, samostan u Paduli) (1998.) • Cinque Terre, Portovenere i otoci (Palmaria, Tino i Tinetto) (1997.) • Crespi d'Adda (1995.) • Ferrara (1995.) • Povijesno središte Firence (1982.) • La Strade Nuove i kompleks Palazzi dei Rolli u Genovi (2006.) • Hadrijanova vila (1999.) • Ivrea, industrijski grad 20. stoljeća (2018.) • Langobardska središta u Italiji (Cividale del Friuli, Brescia, Castelseprio, Spoletu, Campello sul Clitunno, Benevento, Monte Sant'Angelo) (2011.) • Mantova i Sabbioneta (2008.) • Sassi i park crkava u stijenama Matere )1993.) • Medici vile i vrtovi (2013.) • Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća: Stato da Terra i zapadni Stato da Mar (2017.) • Torre Civica, Piazza Grande i Katedrala u Modeni (1997.) • Povijesno središte Napulja (1995.) • Povijesno središte Pienze (1996.) • Katedralni trg u Pisi (1987.) • Pompeji, Herkulanej i Oplontis (Torre Annunziata) (1997.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa2) (2011.) • Raetinska pruga1) (2008.) • Ranokršćanski spomenici u Ravenni (Mauzolej Gale Placidije, Neonova krstionica, Arijanska krstionica, Nadbiskupska kapelica u Raveni, Nova bazilika Svetog Apolinarija, Teodorikov mauzolej, Bazilika svetog Vitalea i Bazilika Svetog Apolinarija u Classi) (1996.) • Rezidencije Savojske dinastije (1997.) • Povijesno staro središte Rima uključujući Baziliku sv. Petra izvan zidina 1) (1980.) • Sacri Monti (2003.) • San Gimignano (1990.) • Siena (1995.) • Sirakuza i Pantalica (2005.) • Su Nuraxi (1997.) • Crkva Svete Marije Milostive u Milanu (1980.) • Villa d'Este (2001.) • Trulli Alberobella (1996.) • Urbino(1998.) • Crteži doline Val Camonica (1979.) • Kasnobarokni gradovi visoravni Val di Noto (Caltagirone, Catania, Militello in Val di Catania, Modica, Noto, Palazzolo Acreide, Ragusa, Scicli) (2002.) • Val d'Orcia (2004.) • Venecija i njezina laguna (1987.) • Verona • Vicenza i Paladijeve vile • Villa del Casale (1997.) • Vinogradarski krajolik Pijemonta: Langhe-Roero i Monferrato (2014.)
Talijanska zastava
Prirodna dobra (5)
Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe2) (2017.) • Dolomiti (2009.) • Etna (2013.) • Liparski otoci (2000.) • Monte San Giorgio3) (2003.)
Nematerijalna
svjetska baština (7)

1) Zajednička svjetska baština Italije i Vatikana   2) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [1]  3) Zajednička svjetska baština Italije i Švicarske  4) Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja   5) Zajednička svjetska baština Cipra, Grčke, Hrvatske, Italije, Španjolske, Maroka i Portugala 

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Tradicionalna_izrada_violina&oldid=479734"