Sveti Petar i Mikelon
| Sveti Petar i Mikelon Saint-Pierre-et-Miquelon | |||||
|---|---|---|---|---|---|
| |||||
| Geslo A mare labor | |||||
| |||||
| Glavni grad | Saint-Pierre | ||||
| Službeni jezik | francuski | ||||
| Državni vrh | |||||
| - Predsjednik generalnog vijeća | Stéphane Artano | ||||
| - Prefekt | Albert Dupuy | ||||
| Površina | |||||
| - ukupno | 242 km2 | ||||
| Stanovništvo | |||||
| - ukupno (1999.) | 6,316 | ||||
| - gustoća | 26/km2 | ||||
| Valuta | Euro | ||||
| Pozivni broj | +508 | ||||
| Vremenska zona | UTC -3 | ||||
| Internetski nastavak | .pm | ||||
Sveti Petar i Mikelon (francuski: Saint-Pierre-et-Miquelon) je prekomorski teritorij Francuske koji se sastoji od nekoliko manjih otoka, a nalazi se 25 km južno od istočne pokrajine i otoka Terre-Neuve (engleski: Newfoundland), na istočnoj obali Kanade.
Zajedno sa Gvadalupom, Gvajanom i Martinikom, to je jedan od četiri francuska posjeda u Americi i jedini u Sjevernoj Americi, zadnji teritorijalni ostatak Nove Francuske (Nouvelle-France).
Otok Sveti Petar je imenovao Jacques Cartier za vrijeme svog putovanja kod tog otoka u lipnju 1536. Portugalski istraživač João Álvares Fagundes je otoke nazvao otočjem Jedanaest tisuća djevica. Ime otoka Mikelon (Miquelon) je baskijskog porijekla, jer su otok za ribarenje koristili ribari iz Saint-Jean-de-Luza iz francuskog dijela Baskije.
Povijest[uredi]
Na otoku su pronađeni tragovi dorsetonske kulture koji datiraju iz 3000 pr. Kr. Smatra se da je Portugalac Fagundes prvi europljanin koji je otkrio otočje 21. listopada 1520. godine, ali neki povijesničari to ne priznaju i smatraju da su otoke otkrili neki drugi istraživači, kao Jean Cabot ili Giovanni da Verrazano.
Otoci su služili kao baza Bretonskim i Baskijskim ribarima od 16. stoljeća. Najstarije još postojeće stalne građevine na otoku su iz 1604. godine. Na zastavi otočja su vidljivi znakovi koji označavaju svoj Bretonsko, Baskijsko i Normandijsko porijeklo.
Početkom 18. stoljeća, otok su naselili Francuzi, a napustili su ga 1713. potpisivanjem Sporazuma iz Utrechta. Otok je ponovno vraćen Francuskoj 1763. godine, Sporazumom iz Pariza. Od 1763. do 1778. otok je bio prihvatilište za akadijanske izbjeglice iz Nove Škotske. 1778. otoke su napali Britanci, zbog potpore Francuske nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država. Cijela populacija otoka, uključujući i izbjeglice je bila premještena.
Francuska je opet dobila otoke 1783. godine, ali Britanci, frustrirani zbog Francuske revolucije, koju smatraju prijetnjom monarhiji i činjenici da je Francuska objavila rat Velikoj Britaniji, opet napadaju otoke 1793. i ponovno deportiraju cjelokupno stanovništvo. Nova domovina svih ovih izbjeglica je bilo otočje Îles-de-la-Madeleine u Québecu, Kanada, gdje i danas živi veliki broj njihovih potomaka.
Otoci su napokon vraćeni Francuskoj poslije drugog Napoleonovog pada 1816. Ovi otoci su jedini ostatak ogromnog francuskog kolonijalnog carstva u Sjevernoj Americi. Otočje je postalo vrlo važan ribarski centar, jer su oko njega neka od najbogatijih svjetskih mjesta za ribolov.
Zanimljiva činjenica je da su otoci, za vrijeme Američke prohibicije bili baza za krijumčarenje alkohola u Sjedinjene Američke Države. Otoke su za to koristili poznati gangsteri kao Al Capone i Bill McCoy.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je nacistička Njemačka osvojila Francusku, otoci su potpali pod kontrolu marionetske Višijske Francuske pod vodstvom višijskog guvernera Gilberta de Bournata. Ovaj režim je na otocima propagirao nacistički režim i postavio radio odašiljač koji je emitirao propagandu iz Vichya. Smatra se da je ovaj odašiljač pomagao i njemačkim U-Bootovima koji su se nalazili blizu obale Newfoundlanda. Na Badnjak 1941. godine, trupe Slobodnih Francuza koje je vodio kontraadmiral Émile Muselier su oslobodili otoke u ime francuskog pokreta otpora pod vodstvom Charlesa de Gaullea. Otoci su postali predmet prepirke između Slobodnih Francuza i Sjedinjenih Američkih Država, koji su u tom trenutku podupirali Vichyjski režim. Ovo je bio jedan od prvih teritorija koji je oslobodila Slobodna Francuska (France Libre).
Otočje je postalo prekomorski teritorij (territoire d'outre-mer ili TOM) 1946. godine, pa prekomorski departman (département d'outre-mer ili DOM) 1976. godine. Svoj trenutni status otočje je dobilo 11. lipnja 1985. Ustavnom revizijom 28. ožujka 2003. odlučeno je da Sveti Petar i Mikelon postane COM (collectivités d'outre-mer).
Tradicionalno, Sveti Petar i Mikelon predstavlja veliki ekonomski resurs Francuske zbog ribolovnih prava koja se prostiru na 200 nautičkih milja. 1992. godine, zbog sukoba Francuske i Kanade oko ribolovnih prava, gospodarska zona otočja je ograničena na 12 nautičkih milja istočno, 24 nautičke milje zapadno i na koridor dužine 200 milja i širine 10 milja u pravcima sjever i jug.
Administracija i institucije[uredi]
Glavno mjesto otočja, Saint-Pierre je također i sjedište jedne od dviju općina na otočju (sa Mikelonom). Na čelu višestranačke vlade je Predsjednik generalnog vijeća koja ima izvršnu vlast. Na čelu sveukupne prefekture je prefekt.
Generalno vijeće se sastoji od 19 zastupnika, koji predstavljaju dvije općine: Saint-Pierre (15 zastupnika) i Miquelon-Langlade (4 zastupnika). Vijeće odlučuje o novčanim, carinskim, urbanističkim, prirodnim i drugim pitanjima. Vijeću pomaže Gospodarsko-socijalni odbor (Comité économique et social).
Na nacionalnoj razini otočje predstavlja jedan zastupnik u francuskom parlamentu, jedan senator i jedan savjetnik u Gospodarsko-socijalnom odboru.
Za obrazovanje je zadužen predstavnik rektora (inspecteur d'Académie) koji je ovisan o Caenskom rektoratu.
Za pravdu su zadužena tri suda: Tribunal supérieur d'Appel, tribunal de Première Instance i Tribunal administratif.
Politika[uredi]
1992. godine, prepirku između Kanade i Francuske oko morske granice i gospodarskog pojasa je riješio Međunarodni sud za arbitražu. Tada su odlučene današnje morske granice ovog područja. Današnji ukupni pomorski teritorij čini 18% onoga što je Francuska tražila. Ovaj sukob nije dobro utjecao na inače dobra francusko-kanadske odnose.
Trenutni predsjednik generalnog vijeća je Stéphane Artano iz stranke Archipel demain koji je lokalni ogranak UMP-a. Trenutni prefekt je Albert Dupuy, a gradonačelnica Saint-Pierrea je Karine Claireaux (PS).
Zemljopis[uredi]
Ovo malo otočje koje se sastoji od 8 otoka (ovisno o točki gledišta), ukupne površine 242 km² je ledenjačkog porijekla iz prekambrijskog razdoblja. Otočje se sastoji od dva velika otoka, Mikelon (Miquelon), površine 216 km² i dužine 80 km od sjevera prema jugu, i otoka Saint-Pierre (hrvatski: "Sveti Petar"), površine 26 km²; njih okružuju drugi otočići kao Grand Colombier, Petit Colombier, i Île-aux-Marins ("Otok mornara") prije znan kao Île aux Chiens ("Otok pasa").
Veći otok Mikelon dva otoka spojena pješčanom dinom. Veći je Veliki Mikelon (110 km²) ili Grande Miquelon, a manji je Mali Mikelon (91 km²) ili Petite Miquelon (također poznat im kao Langlade). Otoci su spojeni 1783. godine.
Otoci su puni rijetkih vrsta drveća, sa jako malim brojem plaža.
Drugi otoci su još: île aux pigeons ("Otok golubova"), île aux vainqueurs ("Otok pobjednika") i île verte ("Zeleni otok") koji se nalazi u teritorijalnim vodama između francuske i kanadske strane, s upitnim suverenitetom za obje strane.
Klima[uredi]
Klima otočja slijedi klimu Terre-Neuvea, to je oceanska, hladna i vlažna klima (1500 mm godišnje). Na otočju se dodirivaju hladni arktički zrak i blaži morski zrak. To je također mjesto dodirivanja tople Golfske struje i hladne Labradorske struje. Zimi je prosječna temperatura -3°C, dok je najniža -10°C, zimi često pada snijeg. Prosječna ljetna temperatura je 16°C, magla je vrlo česta.
Stanovništvo[uredi]
Po francuskom popisu stanovništva iz 1999. na otočju živi 6.316 ljudi. 5.618 živi u općini Saint-Pierre, dok 698 ljudi živi u općini Miquelon-Langlade (697 živi na Mikelonu, dok jedna osoba živi na otoku Langlade).
Materinji i govorni jezik većine stanovništva je francuski, koji sliči francuskom koji se govori u Normandiji. Postoji i manji broj govornika engleskog jezika (oko 190), baskijski jezik je izumro na ovim otocima u 1950-ima.
Etničke grupe koje žive na otocima imaju baskijske, bretonske i normandijske korijene. Postoji i određeni broj potomaka akadijskih izbjeglica i doseljenici sa Newfoundlanda.
Glavna religija je rimokatoličanstvo kome pripada 99% stanovništva otoka. Pismenost je također 99%. Godišnja stopa rasta stanovnika je oko 0.5%.
Jezici[uredi]
Na Svetiom Petru i Mikelonu govore se 2 jezika, službeni francuski 5.110 (1967 popis) i engleski 190 (1967 popis)[1].
Gospodarstvo[uredi]
Oko trećine stanovništva radi u javnim službama, što je vrlo veliki broj. Agrikultura je ograničena na 70 ha, a klima otočja ne dozvoljava intenzivniju poljoprivredu. Opskrba hranom se većinom zadovoljava uvozom, dok se goriva za elektrane, grijanje, automobile i brodove u potpunosti uvozi. Opskrba otočja je često izložena manjim krizama. Uvozi se većinom iz Kanade i Francuske. Oko 400 poduzeća obavljaju neku djelatnost na otočju, većinom u području ribolova i prerade ribe. Postoji također znatan broj poduzeća koja se bave građevinarstvom, trgovinom, brodogradnjom i raznim uslugama.
Otočje, koje preživljava zahvaljujući direktnoj ili indirektnoj pomoći vlade, je u gospodarskoj krizi sve od ribolovne krize. 12.8 % radno sposobnog stanovništva je nezaposleno, ulov ribe je pao za 150 tona godišnje. Na otocima se istražuju svi mogući načini kako bi se nastavila glavna aktivnost otočja, ribolov. Ali čini se da će otočje morati transformirati svoje gospodarstvo u smjeru tercijalnog sektora. Zbog postojanja zračne luke, turizam se počeo naglo razvijati na otočju. Najveći je naglasak na kulturnom turizmu: povijest otočja, muzeji, teme povezane sa Terre-Neuveom, Ile-aux-Marins (otok-muzej). Izgleda da će u budućnosti veliki dio prihoda dolaziti od izrabljivanja nafte i zemnog plina na moru.
Obrazovanje[uredi]
Obrazovanje je zajamčeno do baccalauréata (završni ispit, slično maturi). U pogledu na broj stanovništva, određeni je paradoks vidjeti katolički fakultet koji ima veći kapacitet od svih srednjih škola. Mlado stanovništvo većinom nastavlja svoje obrazovanje u nekim od fakulteta u Francuskoj. Postoji snažan trend odlaženja mladih ljudi nazad u kontinentalni dio Francuske. Sa tim se često ne slažu starosjedioci otočja.
Šport[uredi]
U odnosu na broj stanovnika, Sveti Petar i Mikelon ima poprilično razvijenu sportsku infrastrukturu: klizalište, bazeni, nogometna igrališta itd. Hokej je glavni sport na otoku i igrači sa otočja igraju u reprezentaciji Francuske. Također se igra i baskijski sport pelote basque. Postoje dva igrališta za ovaj sport, jedan na Svetom Petru, a drugi na Mikelonu, ostavština baskijskih ribara.
Manifestacije[uredi]
Na otočju postoji mnogo festivala tokom cijele godine i za sve ukuse: festival konja, morske hrane, mornara ili mora, polumaraton od 25 km. Obalna glazba, kao dodatak glazbenom festivalu u lipnju najavljuje glazbeni festival "des Déferlantes Atlantiques". Također postoji i Baskijski festival ( Fête basque) sa tradicionalnim baskijskim plesovima i pelotom (u kolovozu).
Izvori[uredi]
Vanjske poveznice[uredi]
Općenite stranice[uredi]
- Enciklopedija o otocima Sveti Petar i Mikelon
- Stranica o Svetom Petru i Mikelonu udruženja Frontenac-Amériques
- Ephémérides des Iles Saint-Pierre et Miquelon
- Stranica sveučilišta Laval iz Québeca o Svetom Petru i Mikelonu
- Akademske službe Svetog Petra i Mikelona
- Biskupija Svetog Petra i Mikelona
- Službena stranica gradonačelnika Saint-Pierrea
| ||||||||||
| |||||||||||||||||||||||
|
Portal Francuske – Pristup člancima s tematikom o Francuskoj. |