Dominikanke

Okolnosti i nastanak Reda Propovjednika

Sveti Dominik Guzman putujući s Diegom di Acebes biskupom Osme, sa velikom žalošću uočava teške posljedice katarske hereze u južnoj Francuskoj. Za iskorjenjivanje hereze bilo je potrebno čvrsto propovijedanje naslonjeno na katoličke istine, neprekidno iznošeno, a potvrđeno svetim životom.

Sveti Dominik odlučuje utemeljiti jedan religiozni red koji bi prihvatio takvo svjedočanstvo i koji bi po svojoj karizmi vraćao na katoličku vjeru. Drži da služba propovijedanja treba cvjetat na solidnim temeljima kontemplacije.

Dominik okuplja malu grupu žena (većinom) obraćenu s katarskog krivovjerja i osniva s njima 1206. na 1207. godinu samostan santa Maria di Prouille u blizini Fanjeaux. Tim činom Dominik osniva žensku granu budućeg Reda tj. sestre dominikanke. Taj prvi samostan služio je kao apostolski centar, gdje su ljudi mogli doći na poduku i po pomoć, a ujedno je služio kao stanica za odmor Dominika i njegovih propovjednika.

Vrlo brzo oko Dominika se okupljaju mladi suradnici odlučnog srca, gorljivih u molitvi, propovjednici riječju, ali i primjerom svetog života. Dominik s vremenom poduzima i neke konkretne korake oko službenog osnivanja novog prosjačkog reda čija je bi prvotna briga bila naviještanje ”Radosne vijesti” .

21. prosinca 1216. godine papa Honorije III. izdaje bulu kojom odobrava Red. 26. siječnja 1217. godine Dominikovi redovnici dobivaju službeni naziv (Ordo predicatorum - OP) tj. "Red propovjednika". Taj naslov dobiven od Svete Stolice bio je radikalan. Značio je da od sada osim biskupa i svećenici imaju dozvolu propovijedanja Božje Riječi. Ovo je bila potpuna novost u Crkvi.

Na Veliku Gospu 1217. (dominikanski Duhovi) Dominik šalje svoju subraću dvojicu po dvojicu u velike sveučilišne gradove (Bologna, Pariz...) uz obrazloženje: Sjeme ne smije ostati na stogu jer će se pokvariti. Moramo ga baciti u vjetar i tada donosi ploda! Pokazale su se to uistinu proročke riječi jer se dominikanski red naglo širi Europom, a prvi samostan na području današnje Hrvatske osnovan je 1225. godine u Dubrovniku, a nakon toga osnivaju se samostani duž naše obale (Rab, Nin, Split, Zadar, Pag...).

Dominik umire u Bolonji 6. kolovoza 1221. u 51. godini života. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.

U pet kratkih godina, od 1216. do 1221., sveti Dominik je postigao gotovo nemoguće. Osnovao je vjerski red sa samo šest sljedbenika na početku. Kada je umro bilo ih je na tisuće. To je bio potpuno novi oblik vjerskog života koji se sastojao od visoko obrazovanih ljudi, čija je misija bila propovijedati Radosnu vijest spasenja.

'Dominikanke u hrvatskim krajevima'

Na temelju povijesnih činjenica utvrđeno je da se sestre dominikanke u našim krajevima prvi put spominju 1241. u Zadar i Ninu gdje poučavaju žensku mladež. Iz 1345. godine sačuvan je Red i zakon od primlenja na dil dobroga čińenja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika , do sada najstariji tekst s hrvatskog govornog područja pisan latinicom. Tekst je obrazac koju su zadarske dominikanke koristile prilikom polaganja zavjeta.

Većina sestrinskih zajednica uzduž Jadrana (Kotor, Dubrovnik, Ston, Stari Grad na Hvaru, Nin, Zadar...) polako je nastajao s pozornice života, a Napoleonov zakonik (Code Napoleon) iz 1812. dodatno je to pospješio zabranjivanjem primanja novih kandidatica.

Početkom 20. stoljeća dominikanke obitavaju još samo u Splitu i Šibeniku. Malobrojne sestre u tim samostanima bile su kćeri samog naroda, bez skoro ikakve školske naobrazbe. Žive jednostavnim, siromašnim životom, kod kuće se bave tkanjem sukna, poučavanjem u molitvi sitne pučke dječice te prosjačenjem po okolnim mjestima.

Poznati dominikanac, veliki propovjednik, misionar, rodoljub i vizionar o. Anđeo Marija Miškov , dirnut stanjem u kojem se nalaze sestre, pokreće ostvarivanje ideje o ujedinjenju i reformi preživjelih samostana. 1905. godine samostane iz Splita i Šibenika ujedinjuje u Kongregaciju sv. Anđela Čuvara sa sjedištem u Korčuli, čija je glavna zadaća odgoj ženske mladeži u hrvatskom duhu i karitativna djelatnosti. U Korčuli gradi samostan i internat za žensku mladež uz veliku podršku biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Uloga nove Kongregacije najbolje je izražena u geslu - Bogu, Redu i Narodu. Novi izdanak dominikanskog reda razvija se, raste i širi, hranjen molitvom, žrtvom, ljubavlju i zanosom svojih članova. Osnivaju se nove zajednice u Dubrovniku, Veloj Luci, Virju, Zagrebu, ide se dalje do Subotice, Hamburga, Kanade itd.

Duhovnost ove Kongregacije kao i cijelog dominikanskog reda najbolje je izrazio sv. Toma Akvinski: Contemplari et contemplata aliis tradere (razmatrati i drugima davati plodove svog razmatranja). Sestre dosta vremena posvećuju usmenoj molitvi i razmatranju, a krunica je oduvijek imala značajnu ulogu u životu svake pojedine sestre.

Blažena Ozana Kotorska (1493. - 1565.) je zasigurno najslavnija hrvatska dominikanka, dragovoljno zatvorena (reclusa) uz crkvu kotorskih dominikanaca. Papa Pavao VI. za prvu hrvatsku blaženicu kaže: Blažena Ozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu.

Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Ozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj trebaju biti "utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti", kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane.

Tijelo blaženice nalazi se u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru, a papa Pio XI. 21. prosinca 1927. ju je proglasio blaženom. I dan danas kotorska blaženica poziva kršćane na život molitve i odricanja, a na poseban način simbolizira zbližavanje kršćanskog Istoka i Zapada.

Djelovanje sestara dominikanki

Pripadnost brojnoj dominikanskoj obitelji određuje i karizmu zajednice sestara dominikanki sv. Anđela Čuvara, a to je - propovijedati Evanđelje. Iako pripadaju Redu Propovjednika, sestre ne propovijedaju u doslovnom smislu riječi ali svojim životom i djelovanjem navještaju istinu o Bogu i čovjeku. Rad sa starijima, siromasima i odgoj ženske mladeži u hrvatskom duhu obilježili su njihovo djelovanje na početku 20. stoljeća. Povijesne stvarnosti nisu im uvijek bile naklonjene pa su izgubile slobodu djelovanja u mnogim vidovima apostolata ali jedno im nikad nije oduzeto radom i životom često uz malo riječi čineći dobro naviještati svima Kristovu ljubav dobrotu i milosrđe.

Danas Kongregacija sv. Anđela čuvara broji oko 100 sestara koje žive i djeluju u oko 15 kuća i samostana u domovini i inozemstvu. U tim zajednicama sestre se bave odgojem djece u dječjim vrtićima, predaju u školama i fakultetima, daju privatne sate iz matematike, fizike, stranih jezika, podučavaju sviranje glasovira. Rade još u domovima zdravlja, domovima za nemoćne i starije, na župama gdje vode domaćinstva braći dominikancima i svećenicima. Aktivne su i u župskom pastoralu kao sakristanke, katehistice i voditeljice crkvenih zborova.

Sve su ovo načini na koje sestre propovijedaju Radosnu vijest Božje ljubavi i brige za čovjeka, i na koje se trude da što dublje zažive svoj naziv propovjednice. Kap je to u moru potreba, ali nije nevažna. Borba i nastojanje oko istine njihova je karizma, a čežnja za istinom je snaga koja ih vodi na putovima sadašnjosti i daje snage za budućnost.

U svakodnevnom životu sestre podjeljuju svoje apostolske projekte i s drugim redovnicima i redovnicama, muškarcima i ženama oženjenima i neoženjenima. Laici nisu samo jednostavni primatelji njihove misije, oni su i aktivni sudionici koji zajedno sa sestrama podjeljuju jednu te istu odgovornost u kršćanskoj zajednici. Zajedničkim snagama nastoje biti kreativni, kao što su bili Dominik i otac A. M. Miškov u svoje vrijeme, te odgovoriti na potrebe datog trenutka.

Posebno suradnja između sestara i laika došla je do izražaja u vrijeme proslava 100. godišnjice Kongregacije sv. Anđela Čuvara, koje su se na lokalnoj razini održavale u mjestima i gradovima gdje sestre djeluju. Glavna svečanost je bila 2005. godine u Korčuli, gdje se nalazi kuća matica sestara dominikanki.

Formacija članova

Formacija je jedinstveni, postepeno rastući hod, pomoću kojeg se u poslušnosti Duha doseže za mene život je Krist , sazrijevajući kao posvećene žene po karizmi vlastite kongregacije i dominikanske duhovnosti. Duhovni hod sadržava različita razdoblja i upleće sve ljudske i duhovne dijelove osobe.

Dijelovi formacijskog hoda su:

Duhovno vodstvo mladoj djevojci je ponuđena mogućnost da produbi svoje posvećenje primljeno po krštenju, i provjeriti svoj projekt zvanja na način da može odgovoriti Božjem pozivu slobodnim i odgovornim izborom.

Postulatura (kandidatura) je vrijeme u kojem je djevojka vođena da razjasni vlastiti poziv i pomoću svog iskustva produbi saznanje o onome što je bit i misija u životu jedne časne sestre dominikanke.

Novicijat je vrijeme početka redovničkog života djevojke kao redovnice dominikanke. U ovom vremenu novakinja stječe veliko saznanje o svom zvanju, proučava stil života i uzima identitet časne sestra Kongregacije svetih Anđela Čuvara.

Juniorat je period u kojem časna sestra učvršćuje i razvija formaciju da može živjeti sa rastućom vjernošću karizmi ove obitelji. Kroz ovo vrijeme dominikanka nastoji biti što više prikladna za realizaciju misije; pokazat svakom čovjeku Očevu ljubav s rukama i srcem majki.

Permanentna formacija je hod koji se ostvaruje kroz cijeli život i neophodan je za postizanje punine jedne dominikanke, oblikovana cijele u Kristu Gospodinu. Ona se ostvaruje na osobnoj i zajedničkoj razini u vjernosti Crkvi.

Dominikanke po tradiciji posebnu pozornost stavljaju na studiranje. Red koji je rođen za propovijedanje, studiranje uzima kao neophodno sredstvo kojim priprema članove za zadatke koje će obnašati.

Sestre organiziraju i duhovne vježbe za djevojke, prema zamisli o. Miškova koji je bio uvjeren da preporod i napredak vjerskog i društvenog života počiva na moralnim kvalitetama majke. Okupljaju se djevojke u manjim ili većim skupinama i omogućuje im se povlačenje na nekoliko dana iz svakodnevnog života. Kroz predavanja, razgovore, molitvu, klanjanje pred Euharistijskim Isusom, pokušava im se otkriti privlačna i neodoljiva snaga druženja s Bogom. Djevojkama se omogućuje da zavire u interne prostorije dominikanki, da s njima podjele zajednički stol, posao i liturgijska slavlja.

Citati

„Ne bojim se budućnosti dok ima sklopljenih ruku, dok ima prignutih koljena, dok ima netko tko iz dana u dan gomila duhovno blago.”

(dominikanka s. Katarina Maglica)

Vidi

dominikanci

Vanjske poveznice

Sestre dominikanke, Kongregacija svetih anđela čuvara

Portal: Kršćanstvo