Razlika između inačica stranice »Trebinjsko-mrkanska biskupija«
| Redak 31: | Redak 31: | ||
U drugoj polovici 10. stoljeća za pontifikata pape [[Grgur V.|Grgura V.]] ([[996.]] – [[kršćanstvo u 999.|999.]]) Trebinje se spominje kao biskupija. U prvih dvjesta pedeset godina (oko [[kršćanstvo u 1000.|1000.]] – [[1250.]]) sjedište je biskupije bilo u gradu Trebinju. Katedrala je bila posvećena sv. Mihovilu, Arkanđelu, zaštitniku biskupije. S prodorom [[Tatari|Tatara]] ([[1240.]] – [[1242.]]) ovaj je kraj opustošen i porušen. | U drugoj polovici 10. stoljeća za pontifikata pape [[Grgur V.|Grgura V.]] ([[996.]] – [[kršćanstvo u 999.|999.]]) Trebinje se spominje kao biskupija. U prvih dvjesta pedeset godina (oko [[kršćanstvo u 1000.|1000.]] – [[1250.]]) sjedište je biskupije bilo u gradu Trebinju. Katedrala je bila posvećena sv. Mihovilu, Arkanđelu, zaštitniku biskupije. S prodorom [[Tatari|Tatara]] ([[1240.]] – [[1242.]]) ovaj je kraj opustošen i porušen. | ||
Nakon što je raški [[Stefan Uroš I.|kralj Uroš I.]] ([[1242.]] – [[1276.]]) iz Trebinja protjerao biskupa [[Slavije, trebinjski biskup|Slavija]], [[1252.]] godine, biskup je trebinjski [[1284.]] godine primio u posjed od dubrovačke plemićke obitelji Theophilis tri otočića na području Dubrovnika: | Nakon što je raški [[Stefan Uroš I.|kralj Uroš I.]] ([[1242.]] – [[1276.]]) iz Trebinja protjerao biskupa [[Slavije, trebinjski biskup|Slavija]], [[1252.]] godine, biskup je trebinjski [[1284.]] godine primio u posjed od dubrovačke plemićke obitelji Theophilis tri otočića na području Dubrovnika: | ||
Sveti Marko ili [[Mrkan|Markan]] - danas nenastanjen; Sveta Barbara ili [[Bobara]] - danas nenastanjena; Sveti Petar ili [[Supetar (otok)|Supetar]] - danas nastanjen s ponekom obitelji, i od Gradskoga vijeća poluotok [[Molunat (poluotok)|Molunat]] (Molonto) - danas nastanjen. Godine [[1218.]] prvi spomen [[benediktinski | Sveti Marko ili [[Mrkan|Markan]] - danas nenastanjen; Sveta Barbara ili [[Bobara]] - danas nenastanjena; Sveti Petar ili [[Supetar (otok)|Supetar]] - danas nastanjen s ponekom obitelji, i od Gradskoga vijeća poluotok [[Molunat (poluotok)|Molunat]] (Molonto) - danas nastanjen. Godine [[1218.]] prvi spomen [[benediktinski samostan na Mrknju|benediktinskoga samostana]] na otoku sv. Marka, Markana ili Mrkna. A posljednji [[Benediktinci|benediktinac]] spominje se [[1296.]] nastanjen ne na Mrkanu nego na [[Lokrum]]u. | ||
Godine [[1284.]] papa [[Martin IV.]] nalaže dubrovačkomu nadbiskupa [[Bonaventura, dubrovački nadbiskup|Bonaventuri]] providiti biskupske katedre u Trebinju i Stonu. Nema isprava o tome proviđenju. Mrkan se tom prigodom ne spominje. Godine [[1322.]] prvi se put u domaćim - ne i u vatikanskim - dokumentima spominje „episcopus Mercane” - mrkanski biskup, Nikola, [[franjevac]]. Godine 1326. trebinjski biskup Nikola administrira samostan na [[Mrkan]]u. Godine 1344. papa [[Klement VI.]] premješta biskupa trebinjsko-mrkanskoga Bonifacija u [[Šibenik]]. Od te godine trebinjska se biskupija ispražnjuje i u prvi se plan stavlja naslov mrkanski. | Godine [[1284.]] papa [[Martin IV.]] nalaže dubrovačkomu nadbiskupa [[Bonaventura, dubrovački nadbiskup|Bonaventuri]] providiti biskupske katedre u Trebinju i Stonu. Nema isprava o tome proviđenju. Mrkan se tom prigodom ne spominje. Godine [[1322.]] prvi se put u domaćim - ne i u vatikanskim - dokumentima spominje „episcopus Mercane” - mrkanski biskup, Nikola, [[franjevac]]. Godine 1326. trebinjski biskup Nikola administrira samostan na [[Mrkan]]u. Godine 1344. papa [[Klement VI.]] premješta biskupa trebinjsko-mrkanskoga Bonifacija u [[Šibenik]]. Od te godine trebinjska se biskupija ispražnjuje i u prvi se plan stavlja naslov mrkanski. | ||
Trenutačna izmjena od 23:43, 21. siječnja 2023.
| Trebinjsko-mrkanska biskupija Dioecesis Tribuniensis-Marcanensis | |
|---|---|
 | |
| Područje | |
| Država | Bosna i Hercegovina |
| Metropolija | Vrhbosanska |
| Statistika | |
| Površina | 3,861 km2 |
| Katolici | 18.578 [1] |
| Župe | 15 |
| Podatci | |
| Obred | Latinski |
| Osnovana | prije 1022. |
| Katedrala | Katedrala Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju |
| Vodstvo | |
| Papa | Franjo |
| Apostolski upravitelj | Petar Palić |
| Ostalo | |
| Službene stranice | www.md-tm.ba |
| Stanje od | 12. srpnja 2015. |
Trebinjsko-mrkanska biskupija, najstarija biskupija na području BiH [2] je crkvena dijeceza u Hercegovini u sklopu Vrhbosanske metropolije. Biskupija ima sjedište u Trebinju. Graniči sa Splitsko-makarskom i Barskom nadbiskupijom, te Mostarsko-duvanjskom, Dubrovačkom i Kotorskom biskupijom. Članica je Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Za apostolskog upravitelja imenovan je 11. srpnja 2020. biskup Petar Palić, koji je dužan u roku od dva mjeseca preuzeti službu.[3]
Povijest
Prema nekim autorima najstarija je u Hrvata u BiH. Najveća koncentracija vjernika prostire se u Humu i Zahumlju, odnosno prostoru Popova, Hrasna, Dubrave i Luke – čapljinskim naseljima uz obod Hutovog blata.[4]
U drugoj polovici 10. stoljeća za pontifikata pape Grgura V. (996. – 999.) Trebinje se spominje kao biskupija. U prvih dvjesta pedeset godina (oko 1000. – 1250.) sjedište je biskupije bilo u gradu Trebinju. Katedrala je bila posvećena sv. Mihovilu, Arkanđelu, zaštitniku biskupije. S prodorom Tatara (1240. – 1242.) ovaj je kraj opustošen i porušen. Nakon što je raški kralj Uroš I. (1242. – 1276.) iz Trebinja protjerao biskupa Slavija, 1252. godine, biskup je trebinjski 1284. godine primio u posjed od dubrovačke plemićke obitelji Theophilis tri otočića na području Dubrovnika: Sveti Marko ili Markan - danas nenastanjen; Sveta Barbara ili Bobara - danas nenastanjena; Sveti Petar ili Supetar - danas nastanjen s ponekom obitelji, i od Gradskoga vijeća poluotok Molunat (Molonto) - danas nastanjen. Godine 1218. prvi spomen benediktinskoga samostana na otoku sv. Marka, Markana ili Mrkna. A posljednji benediktinac spominje se 1296. nastanjen ne na Mrkanu nego na Lokrumu.
Godine 1284. papa Martin IV. nalaže dubrovačkomu nadbiskupa Bonaventuri providiti biskupske katedre u Trebinju i Stonu. Nema isprava o tome proviđenju. Mrkan se tom prigodom ne spominje. Godine 1322. prvi se put u domaćim - ne i u vatikanskim - dokumentima spominje „episcopus Mercane” - mrkanski biskup, Nikola, franjevac. Godine 1326. trebinjski biskup Nikola administrira samostan na Mrkanu. Godine 1344. papa Klement VI. premješta biskupa trebinjsko-mrkanskoga Bonifacija u Šibenik. Od te godine trebinjska se biskupija ispražnjuje i u prvi se plan stavlja naslov mrkanski. Kroz 14. stoljeće Sveta Stolica nastavlja imenovati trebinjske biskupe više kao naslovne, koji rezidiraju u raznim europskim gradovima. Svršetkom 14. stoljeća Papa nastavlja s imenovanjima trebinjskih biskupa iz dubrovačkoga klera, redovničkoga i dijecezanskoga. Od godine 1482., s navalom Turaka, Trebinjska je biskupija pretrpjela daljnje slabljenje. Ostatci katolicizma živjeli su u atmosferi učestalih prijelaza na pravoslavlje, a osobito pod pritiskom otomanske vlasti na islam.
Od 1600. godine biskupija počinje institucionalno živjeti u svojim dvjema župama: Gradac i Ravno. 1637. godine otvoren je u Dubrovniku Budislavićev pravovjerni zavod u kojem se školovalo klerike, đake iz ove biskupije.[5] Katolički je narod sve više naseljavao ovo područje unatoč otomanskim zulumima. Kler se oporavljao, osobito zahvaljujući Kongregaciji za širenje vjere (osnovana 1622.), koja je ustanovila više sjemeništa - u Fermu, u Loretu, u Rimu - koja su primala također trebinjske svećeničke kandidate na školovanje. Povećavao se broj novih župa: Dubrave, Trebinja, Hrasno, Klepci, Trebinje... Kroz gotovo 430 godina (1391. – 1819.) ova je biskupija, s dvostrukim naslovom, imala svoje vlastite domaće biskupe s boravkom na području Dubrovnika. Od 1819. do 1839. biskupijom upravljaju kao apostolski delegati članovi Dubrovačkoga katedralnog kaptola. Od 1839. do 1890. snagom apostolskoga pisma pape Grgura XVI. „Apostolici muneris“, od 12. rujna 1839., dijecezom upravljaju dubrovački biskupi kao apostolski administratori.
Papa Leon XIII. uspostavio je apostolskim pismom Ex hac augusta ("S ove uzvišene stolice"), 5. srpnja 1881., metropolitansko sjedište u Sarajevu, s nadbiskupijom Vrhbosanskom sa sjedištem također u Sarajevu, Banjalučkom biskupijom sa sjedištem u Banjoj Luci te Mostarsko-duvanjskom biskupijom sa sjedištem u Mostaru. Metropoliji pripada i Trebinjsko-mrkanska biskupija ostajući privremeno pod upravom dubrovačkih biskupa. [6] Biskupijske granice, prema Pismu Ex hac augusta: „Mrkansko-trebinjska biskupija zadržat će netaknute svoje granice, kao i broj župa koje su sada podložne jurisdikciji biskupa upravitelja“.[7] Tada postojeće župe: Dubrave, Gradac, Hrasno, Klepci, Ravno, Stolac, Trebinja. Prema Šematizmu Hercegovačke franjevačke kustodije iz 1889. godine, župama u šest hercegovačkih kotara tj. "Stoca, Ljubinja, Trebinja, Bileće, Gacka i Nevesinja upravljaju svjetovni svećenici, a njihovoj se upravi može prepustiti i župa Glavatičevo u konjičkom kotaru"[8] Isti je Papa 8. srpnja 1890. iz jurisdikcije dubrovačkoga biskupa izuzeo i na mostarsko-duvanjskoga biskupa kao apostolskog administratora prenio upravu Trebinjsko-mrkanske biskupije: „Stoga Našom apostolskom vlašću, snagom ovoga Pisma, upravu Crkava Trebinjske i Mrkanske trajno sjedinjenih, koju je do sada vodio dubrovački biskup, prenosimo na mostarskoga biskupa pro tempore bilo u duhovnim bilo u vremenitim stvarima ad beneplacitum Nostrum = do drukčije odluke.“[9]
Granice između Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, prema Dekretu Svete Stolice (Kongregacije za širenje vjere), 24. ožujka 1891., potegnute su ovako: „Od Metkovića do Bivolja brda rijeka Neretva, odatle se protežu tako da dijele civilni kotar mostarski od civilnoga kotara stolačkoga, isti kotar stolački od civilnoga kotara nevesinjskoga, isti kotar nevesinjski od kotara bilećkoga i gatačkoga (Gacko), napokon gatački kotar od fočanskoga“.[10] To znači da u Mostarsko-duvanjsku biskupiju ulaze, s lijeve strane Neretve, kotari: Nevesinje, Kalinovik, Foča, Rudo, Čajniče. A u Trebinjsko-mrkansku biskupiju ulaze kotari: Stolac, Ljubinje, Bileća i Gacko.
Spomenuta četiri posjeda - Mrkan, Bobaru, Supetar i Molunat - nacionalizirale su jugokomunističke vlasti 13. veljače 1948. s obrazloženjem Ministarstva poljoprivrede: “… već iz činjenice, da se dulje vremena ne postavlja biskup za trebinjsku biskupiju, ovo Ministarstvo zaključuje, da ova biskupija stvarno ne postoji...“ a iste godine apostolskog upravitelja – biskupa Petra Čulu – osuđuju na zatvorsku kaznu 11 i pol godina![11] Biskupska kuća u Dubrovniku nacionalizirana je konačno 1961. godine.
Odlukom pape Benedikta XVI., od 4. siječnja 2006., Vrhbosanska metropolija izuzeta je ispod jurisdikcije Kongregacije za evangelizaciju naroda i stavljena pod privremenu upravu Državnoga tajništva Svete Stolice s nakanom da prijeđe pod redovitu jurisdikciju Kongregacije za biskupe.
Trebinjsko-mrkanska biskupija po stanju 2021. već 202 godine nema svog biskupa. Danas u ovoj biskupiji je 15-ak župa s 18.578 vjernika. Iako dugo vremena nema svog biskupa, vjerski život tu cvjeta, a uz njega i umjetnost (umjetničko blago župnih i filijalnih crkava: crkva u Nevesinju, crkva sv. Roka na Bari, župa Trebinja i dr.).[4]
Crkvena podjela [12]
- Trebinjski dekanat (1)
- Stolački dekanat (2)
Ordinariji Mostarsko-duvanjske biskupije
Trebinjsko-mrkanski biskupi
biskup
| Slika | Ime | U službi |
|---|---|---|
| Konstantin | 1142.-1154.? | |
| Salvije, benediktinac | 1250.-1276 | |
| Nikola, dubrovački franjevac | 1322.- +1333 | |
| Bonifacije | 1344. | |
| Ivan de Mobili, lionski cistercit | 1345. | |
| Ivan de Rupella, karmelićanin | 1349. | |
| Matija de Altamuta, požunski cistercit | 1355. | |
| Nikola de Paden, augustinac | 1371. | |
| Ivan | 1389. | |
| Jakov Norvegije, dubrovački dominikanac | 1391.-1416. | |
| Ivan Muzarić, trebinjski dominikanac | 1417.-? | |
| Dominik Grancorve, dubrovački dominikanac | 1425.-1435. | |
| Ivan, dubrovački dominikanac | 1435. | |
| Mihovil Natalis, dubrovački svećenik | 1436.-1456. | |
| Blaž, dubrovački dominikanac | 1464.-1481. | |
| Donat Đurđević, dubrovački dominikanac | 1481.-1492. | |
| Đuro Kružić, dubrovački cistercit | 1493.-1513. | |
| Augustin Nalješković, dubrovački dominikanac | 1514.-1527. | |
| Franjo Pucić, dubrovački dominikanac | 1528.-1532. | |
| Toma Crijević, dubrovački dominikanac | 1532.- +1562. | |
| Jakov Lukarić, dubrovački franjevac | 1562.- +1575. | |
| Šimun Menčetić, dubrovački svećenik | 1575.-1599. | |
| Toma Budislavić, iz Nevesinja | 1606.- +1608. | |
| Ambrozije Gučetić, dubrovački dominikanac | 1609.-1615. | |
| Krizostom Antić, dubrovački benediktinac | 1615.-1647. | |
| Sabin Cvjetković, dubrovački franjevac | 1647.-1661. | |
| Scipion de Martinis, talijanski svećenik | 1663.-1668. | |
| Antonije Primović, dubrovački franjevac | 1669.-1703. | |
| Ante Righi, dubrovački svećenik | 1703.-1727. | |
| Franjo Jeronim Bunić, dubrovački svećenik | 1727.-1731. | |
| Marko Andrijašević, nadbiskup sofijski in exilio, apostolski upravitelj trebinjski | 1731.-1733. | |
| Šiško Tudišić, dubrovački svećenik | 1733.-1760. | |
| Anzelmo Katić, dubrovački franjevac | 1760.-1792. | |
| Nikola Ferić, dubrovački svećenik | 1792.-1819. |
Dubrovački biskupi apostolski upravitelji Trebinjsko-mrkanske biskupije
apostolski upravitelj
| Slika | Ime i prezime | U službi |
|---|---|---|
| Antun Giuriceo | 1839 - 1842. | |
| Toma Jederlinić | 1843. - 1855. | |
| Vinko Čubranić | 1856. - 1870. | |
| Ivan Zaffron | 1872. - 1881. | |
 |
Mato Vodopić | 1882. - 1890. |
Mostarsko-duvanjski biskupi apostolski upravitelji Trebinjsko-mrkanske biskupije
| Slika | Ime i prezime | U službi |
|---|---|---|
| 100px | Paškal Buconjić O.F.M. | 1881 - 1910. |
| 100px | Alojzije Mišić O.F.M. | 1912. - 1942. |
| 100px | Petar Čule | 1942. - 1980. |
 |
Pavao Žanić | 1980. - 1993. |
 |
Ratko Perić | 1993. - 2020. |
 |
Petar Palić | 2020. - |
Umjetničko blago
Umjetničko blago u biskupiji, od izvedaba sakralne arhitekture, preko mozaika, vitraja, prizora križnog puta, slika i skulptura, obradili su likovni kritičar i povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić i doskorašnji biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i župnik katedralne župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju don Ivo Šutalo u monografiji Hrvatska moderna umjetnost u Humu i Zahumlju : Popovo i Hrasno, Dubrave i Luke.[13][4]
Izvori
- ↑ Statistike za 2017. (pristupljeno 20. studenog 2018.)
- ↑ http://www.cbismo.com/index.php?menuID=55#_ftn1
- ↑ Zakonik kanonskoga prava, kanon 382 § 2
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Dušan Musa: Sinteza vjerskog, umjetničkog i poetskog. Večernji list BiH. 10. kolovoza 2021. Pristupljeno 22. siječnja 2023.
- ↑ Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No.47 studeni 2005. Pijo Mate Pejić: Dva biskupa iz reda franjevaca, str. 230-231 (pristupljeno 18. lipnja 2017.)
- ↑ Papa Leon XIII., Apostolsko pismo Ex hac augusta cathedra („S ove uzvišene stolice“), 5. srpnja 1881. Službeni hrvatski prijevod, uz usporedni izvorni latinski, Sarajevo, 2006., str. 25-31.
- ↑ Navedeno Pismo, str. 28-29 i 30-31
- ↑ Schematismus, Mostar, 1889., str. 40-41.
- ↑ Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, vol. X. Romae, 1891, str. 182.
- ↑ Arhiv Propagande, SC Bosnia, vol. 17, f. 768r-769r.
- ↑ Za Kraljevstvo Božje. Zbornik nadbiskupa Čule, Mostar, 1991.
- ↑ Župe Trebinjsko-mrkanske biskupije Pristupljeno 26. rujna 2014.
- ↑ Stanko Špoljarić, Ivo Šutalo: Hrvatska moderna umjetnost u Humu i Zahumlju : Popovo i Hrasno, Dubrave i Luke. Čapljina : Založba kralja Tomislava, 2020. ISBN - 978-9958-576-27-0
Vanjske poveznice
Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je sa službene stranice župe Trebinje. Vidi dopusnicu.
| |||||||||||
| |||||||||||||||||||||||