Klement XIII.

Klement XIII. Clemens PP. XIII.
Pravo ime	Carlo Rezzonico
Početak pontifikata	6. srpnja 1758.
Kraj pontifikata	2. veljače 1769.
Prethodnik	Benedikt XIV. (1740. – 1758.)
Nasljednik	Klement XIV. (1769. – 1774.)
Rođen	7. ožujka 1693. Venecija, Italija
Umro	2. veljače 1769. Rim
Papinski grb
Ostali pape imena Klement
Portal o kršćanstvu

Klement XIII., lat. Clemens PP. XIII. (Venecija, 7. ožujka 1693. - Rim, 2. veljače 1769.), rođen kao Carlo Rezzonico, 248. poglavar Katoličke Crkve, papa od 6. srpnja 1758. do smrti 1769.

Raniji život

Carlo Rezzonico rodio se 7. ožujka 1693. u Veneciji, kao drugo od dvoje djece Giovannija Battiste Rezzonica, senatora Mletačke Republike i Vittorije, rođene Barbarigo, sestre Pietra Barbarige (1671. – 1725.), patrijarha Venecije. Obitelj Rezzonico potječe iz grada Coma. Car Leopold I. Habsburški (1657. – 1705.) 1665. dodjeljuje im titulu baruna Svetog Rimskog Carstva. Iz Coma obitelj se raseljava, dio u Parmu a dio u Genovu, iz koje se Aurelije Rezzonico, djed Carla, doseljava u Veneciju 1687. godine. U dobi od deset godina Carlo odlazi u Bolognu na studij retorike i filozofije u isusovačku Školu svetog Franje Ksaverskog, a zatim nastavlja školovanje na Sveučilištu u Padovi, gdje stječe doktorate iz crkvenog i građanskog prava. Potom odlazi u Rim i od 1714. pohađa Papinsku akademiju za obrazovanje budućih diplomata (Pontificia Accademia dei Nobili Ecclesiastici). Ulaskom u Kuriju obnaša važne dužnosti. Dana 21. svibnja 1718. imenovan je guvernerom Rietija, a od 12. srpnja 1721. obnaša istu funkciju u Fanu. Od 1725. je glasnogovornik Kongregacije Svetog konzulta, a potom revizor Svete Rimske Rote za Veneciju. Za svećenika je zaređen 23. prosinca 1731. godine. Papa Klement XII. (1730. – 1740.) 20. prosinca 1737. imenuje ga kardinalom, a tri godine kasnije je na čelu Kongregacije za propagandu vjere, kao prefekt za gospodarstvo. Na toj dužnosti će ostati do 11. ožujka 1743. kada ga papa Benedikt XIV. (1740. – 1758.) imenuje biskupom Padove. Kao biskup, s velikim žarom se prihvaća novog posla. Kako bi podigao svoj kler na višu razinu, saziva 1746. Sinodu, koja je pridonijela unapređenju pastorala u njegovoj biskupiji. Ono što je naučavao to je i živio. U svojoj biskupiji je slovio kao uzoran čovjek koji je, bez obzira na goleme prihode svoje biskupije i njegov osobni imetak, velike svote novca trošio pomažući siromasima.

Izbor za papu

Dana 3. svibnja 1758. umire Benedikt XIV. i kardinal Rezzonico je pozvan u Rim na konklave. Od pedeset pet kardinala u Rim su pristigla četrdeset petorica. Francuski kralj Luj XV. (1715. – 1774.) uložio je veto na izbor kardinala Carla Alberta Guidobono-Cavalchinija (1683. – 1774.), prefekta Kongregacije za biskupe i redovnike. Konklave su potrajale pedeset dva dana, te je nakon dugih pregovora i glasovanja, sa trideset jednim glasom, 6. srpnja 1758. kardinal Rezzonico izabran za novog poglavara Katoličke Crkve.

Pontifikat

Kardinal Rezzonico je nakon dugih nagovaranja i sa suzama prihvatio odluku kardinala, jer je dobro znao kakva ga teška bitka čeka u obrani Crkve protiv europskih vladara. Odabrao si je ime Klement XIII. u čast svoga prethodnika koji ga je imenovao kardinalom. Za državnog tajnika izabrao je kardinala Luigija Mariu Torrigianija (1697. – 1777.), čovjeka iznimnog poštenja i rijetke energije, ali bez osjećaja za ljudske odnose i psihologiju. Ubrzo nakon izbora Papa šalje carici Mariji Tereziji (1740. – 1780.), koja se zauzela za njegov izbor, kao zahvalnost i upečatljiv dokaz svog poštovanja, obnoviteljsku potvrdu, za nju i njezine nasljednike, trajnu titulu Apostolskog Veličanstva. Na samom početku pontifikata Papa se suočava sa oštrim napadima Bourbonskih vladara protiv isusovaca. Oni su bili smatrani najjačim osloncem Crkve, pa su zbog toga i prvi bili na udaru. U Portugalu im je podmetnuta zavjera protiv samog kralja, što je poslužilo prvom ministru Sebastiãnu Joséu de Carvalho e Mellu, markizu Pombalu (1699. – 1782.) da ih protjera iz Države. U Francuskoj je afera jednog svećenika u kojoj su mnogi ljudi ostali bez svoga novca, natjerala kralja Luja XV. da u studenom 1764. Ediktom ukine Družbu Isusovu u svojoj zemlji. Papa je uzaludno prosvjedovao protiv tih odluka, te je Bulom iz 1765. podržao isusovce i pohvalio njihov rad, što je izazvalo još veće negodovanje. Usprkos Papinim nastojanjima, isusovci su 1767. protjerani iz Španjolske, Napulja, Sicilije, Parme, Meksika, Perua, Čilea i Filipina. U lukama Papinske Države puni su brodovi dovozili protjerane isusovce. Blag i dobronamjeran, ali neodlučan, Papa je bio ovisan o mišljenju svog Državnog tajnika, što ga je odvelo, u borbi protiv racionalizma, do pogrešnih procjena. Za Klementa XIII. i njegovog suradnika svaki je ustupak značio slabost a svaka prilagodba društvenom razvoju izdaja. Papa je u sedam konzistorija imenovao pedeset dva kardinala, te napisao šest enciklika, od kojih se najviše ističe "Christiane republicae salus" iz 1766., u kojoj osuđuje sve publikacije koje nisu u skladu s katoličkim dogmama. Dekretom od 6. veljače 1765. uvodi blagdan Presvetog Srca Isusovog u neke biskupije, što će njegov nasljednik Pio XII. (1939. – 1958.) 15. svibnja 1956. uvesti za cijelu Crkvu.

Papina smrt

Grobnica pape Klementa XIII.

Shrvan događajima povezanim za sudbinu isusovačkog reda, papa Klement XIII. umire od posljedica srčanog udara u noći 2. na 3. veljače 1769. godine. Sahranjen je u monumentalnu grobnicu u Bazilici svetog Petra.

Izvori

• Jacques Mercier, Povijest Vatikana (Vingt siècles d'histoire du Vatican), Barbat, Zagreb 2001.,
• Marijo Milić, Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II., Laus, Split 2000.,
• Eric Russell Chamberlin, The bad popes, Dorset Press, 1969.,
• Enciklopedija opća i nacionalna, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d. Zagreb,
• Cardinals of the Holy Roman Church , [1],
• The Catholic Encyclopedia, [2],
• Enciclopedia dei Santi, [3].