Zvonimir Šeparović
| Zvonimir Šeparović | |
|---|---|
| Ministar pravosuđa | |
| trajanje službe 15. travnja 1999. – 27. siječnja 2000. | |
| Prethodnik | Milan Ramljak |
| Nasljednik | Stjepan Ivanišević |
| trajanje službe 15. travnja 1999. – 27. siječnja 2000. | |
| Prethodnik | na dužnosti Ministra vanjskih poslova: Davorin Rudolf |
| Nasljednik | Franjo Gregurić |
| trajanje službe 24. veljače 1989. – 24. travnja 1991. | |
| Prethodnik | na dužnosti Rektora Sveučilišta u Zagrebu: Vladimir Stipetić |
| Nasljednik | Marijan Šunjić |
| Rođenje | 14. rujna 1928. |
| Smrt | 31. siječnja 2022.[1] |
| Politička stranka | HDZ |
| Zanimanje | pravnik, sveučilišni profesor |
Zvonimir Šeparović (Blato na Korčuli, 14. rujna 1928. — 31. siječnja 1928.) - hrvatski pravnik i političar. Doktorirao 1966. godine na Sveučilištu u Ljubljani.
Bio je profesor međunarodnog prava na Sveučilištu u Zagrebu, počev od 1972. (docent, od 1967.) godine. Godine 1985/1986 obnašao je dužnost dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Poznat je kao pionir viktimologije i vrlo gorljivi protivnik smrtne kazne. Obnašao je dužnost rektora Sveučilištu u Zagrebu od 24. veljače 1989. do 24. travnja 1991. godine; na tu ga je dužnost sveučilišna zajednica izabrala protivno volji vladajućih struktura tadašnje jednopartijske komunističke države.
Kao nestranačka osoba, postao je ministar vanjskih poslova 1991. godine u vladi premijera Franje Gregurića. Sa te funkcije, pokreće tužbu Republike Hrvatske protiv Srbije zbog genocida, pred Međunarodnim sudom pravde Ujedinjenih naroda. Godine 1992., postao je prvi stalni predstavnik Hrvatske u Ujedinjenim narodima. Bio je u raskoraku s Franjom Tuđmanom glede vanjske politike.
Šeparović je ostao aktivan u javnom životu, s vremenom je i postao član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ-a), kao i član Središnjeg odbora stranke. Bio je ministrom pravosuđa od 15. travnja 1999. do 27. siječnja 2000. godine. Pomoćnik mu je bio Ivan Turudić.[2]
U 2000. godini, ušao je u predsjedničku utrku kao nezavisni kandidat. Završio je kao posljednji, nakon čega je preporučio svojim pristašama da glasuju za Dražena Budišu u drugom izbornom krugu.
Priključio se 2010. godine pokretu Hrvatski rast, ali ga ubrzo napušta i vraća se HDZ-u.
Osnivač je i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
U braku je s Brankom Šeparović, novinarkom HTV-a. Otac dvoje djece iz prvog braka sa politologinjom Inge Perko Šeparović: sin Borut Šeparović (1967.) je osnivač umjetničke grupe "Montažstroj"; kćer Duška Maria Šeparović (1954.) je biologinja sa doktoratom znanosti iz područja neurološke znanosti, te predaje (2014.) na Wayne State University (Michigan, SAD).
Autor je niza knjiga i znanstvenih radova. Šeparovićevi znanstveni radovi iz područja kaznenoga prava, kriminologije, medicinskoga prava, bioetike i viktimologije međunarodno su valorizirani članstvom u Europskoj akademiji znanosti i umjetnosti.[3]
Odlikovan je 2019. Redom Ante Starčevića.[4]
Izvori
- Životopis na stranicama Sveučilišta u Zagrebu
- "Iz obzora predsjednika", prezentacija na stranicama Hrvatskog žrtvoslovnog društva
- "Zvonimir Šeparović - Pravnik i političar", "Večernji list", "VL biografije", pristupljeno 1.3.2014.
- Bibliografija Z. Šeparovića u katalogu NSK
- ↑ gs. 31. siječnja 2022 . Narod.hr. Pristupljeno 26. svibnja 2023.
- ↑ Ivan Turudić, Večernji list
- ↑ Predsjednik Vlade Plenković uputio izraze sućuti u povodu smrti Zvonimira Šeparovića . Vlada RH. 31. siječnja 2022. Pristupljeno 26. svibnja 2023.
- ↑ "Odluka o dodjeli Reda". https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_6_105.html Pristupljeno 28. srpnja 2019.
| ||||||||||||||
| |||||