Josip Šilović

Josip Šilović (Praputnjak kraj Bakra, 8. rujna 1858. - Zagreb, 9. svibnja 1939.), hrvatski pedagog, sveučililišni profesor, rektor Sveučilišta u Zagrebu, saborski zastupnik, ban Savske banovine i senator.

Život i karijera

Šilović je imao teško djetinjstvo. Bio je dijete iseljenika koji je stradao kao šumski radnik ostavivši za sobom udovicu s četvero djece.^[1] Njegovo siromašno djetinjstvo dovedeno je u vezu s njegovim izuzetnim humanitarnim radom kasnije.^[1] Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu te ju je završio 1879. godine.^[2] Nakon završenog studija prava i habilitacije, stječe naslov doktora prava 1884. na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu.^[3] Nakon rada u sudstvu i upravi, od 1894. redoviti je profesor kaznenog prava, kaznenog postupka i filozofije prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu.^[3] Godine 1898./1899. obnaša dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu.^[3] Osnivač je hrvatske moderne nastave kaznenog prava.^[3] Vladao je s pet jezika i stenografijom.^[3] Bio je zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru.^[3] Kasnije je bio ban Savske banovine (od 1929.) i senator.^[3]

Dobrotvorni rad

Uz svoj rad na Sveučilištu intenzivno se bavio karitativnom djelatnošću. Bio je dugogodišnji predsjednik Narodne zaštite - Saveza dobrotvornih društava te jedan od urednika publikacije Narodna zaštita.^[1] Nazivali su ga "ocem naše socijalne politike, a naročito naše zaštite djece" te promicateljem brojnih dobročinstava i humanih akcija:

„Šilovićevo je ime kao priznatog i uvaženog socijologa i filantropa poznato ne samo u najzabitijoj potleušici našeg naroda, nego možemo reći i po čitavom kulturnom svijetu s ovu i s onu stranu oceana. Šiloviću i njegovom plemenitom i blagotvornom radu na socijalnom polju imamo da zahvalimo, da se hrvatsko ime u stranom svijetu s poštovanjem spominje... Šilović je svojim altruističkim radom podigao ugled Narodnoj zaštiti u tolikoj mjeri, da ova svagdje uživa vrlo lijep glas i osobite simpatije'^[1]”

Tijekom Prvoga svjetskog rata na dužnosti je ravnatelja Ureda za pomoć postradalima u ratu.^[1] Već mu suvremenici u zasluge ubrajaju spašavanje velikog broja izgladnjele djece i mladeži iz Istre, Bosne te južnih dijelova Hrvatske.^[4]

Djela

Bio je jedan od najplodnijih pravnih pisaca.

Nužna obrana (1890.)
Kazneno pravo (1893.)
Slobodna volja i kazneno pravo (1899.)
Uvjetna osuda (1912.)
Uzroci zločina (1913.)
Kazneno pravo: Opći dio (1929.)

Izvori

↑ ^1,0 ^1,1 ^1,2 ^1,3 ^1,4 Marina Ajduković, Vanja Branica: Počeci socijalnog rada u Hrvatskoj između dva svjetska rata
↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., ISBN 978-953-95772-0-7, str. 917.
↑ ^3,0 ^3,1 ^3,2 ^3,3 ^3,4 ^3,5 ^3,6 Sveučilište u Zagrebu, rektori
↑ Kolar-Dimitrijević, Mira; 2007., Zbrinjavanje gladne istarske djece tijekom Prvoga svjetskog rata u Križevcima i okolici, Cris: časopis Povijesnog društva Križevci, Vol. VIII, br. 1 (2006.); 14-25

[rad-1] 1,0 ^1,1 ^1,2 ^1,3 ^1,4 Marina Ajduković, Vanja Branica: Počeci socijalnog rada u Hrvatskoj između dva svjetska rata

[2] Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., ISBN 978-953-95772-0-7, str. 917.

[unizg-3] 3,0 ^3,1 ^3,2 ^3,3 ^3,4 ^3,5 ^3,6 Sveučilište u Zagrebu, rektori

[4] Kolar-Dimitrijević, Mira; 2007., Zbrinjavanje gladne istarske djece tijekom Prvoga svjetskog rata u Križevcima i okolici, Cris: časopis Povijesnog društva Križevci, Vol. VIII, br. 1 (2006.); 14-25

[1]

[2]

[3]

[4]