Vranski priorat ili priorat vranski (lat. prioratus Auranae, mađarski vránai perjelség) je bio naziv organizacije vitezova templara na području Hrvatske i Ugarske kada su se 1169. pojavili na tom području.
Osnovni podatci
Središte im se je nalazilo u Vrani, a uživali su posebnu naklonost ugarskih kraljeva Emerika i Andrije II., koji su im poklonili goleme posjede. Osim Vrane, u Primorju su držali Senj (do 1269.).
U unutrašnjosti su na početku XIII. stoljeća posjedovali vlastelinstva Božjakovinu (drugi naziv za templare - božjaci), Glogovnicu, dio Gorske županije u Pokuplju, a u istočnoj Slavoniji Lješnicu, Rasašku i Našice. U kompleks prioratskih posjeda kasnije su uključena vlastelinstva Pakrac, Trnava, Čaklovec i Bijela. Kao naknadu za izgubljeni Senj, templari su 1269. dobili Dubicu i cijelu Dubičku županiju. Nakon ukinuća templarskog reda 1312. godine sve posjede, uključujući i Vranu preuzeli su ivanovci.
Na vrhuncu moći je ovaj priorat posjedovao po Dalmaciji, Bosni, Slavoniji i Međimurju oko 40 vlastelinstava, samostana i gradova. [1]
U svojoj raspravi „Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj“, Ivan Kukuljević Sakcinski pozabavio se 25. veljače 1885. s ova dva viteška reda u Hrvatskoj. To je bio uvod u niz daljnjih istraživanja templara i ivanovaca u Vranskom prioratu. O ovoj temi je pisao i Ivan Tomko Mrnavić u svom drugom djelu, „Discorso del Priorato della Wrana“, napisanom 1609., a objavljenom u redakciji Luke Jelića tek 1906. godine. [2] [3]
Poznati priori
- Bartol Berislavić, jajački ban
- Ivan Paližna, hrvatski ban