S liturgijskom reformom pape Grgura Velikoga počela je promjena shvaćanja Crkve, a time dolazi i do promjena u gradnji crkava i razvija se predromanika. Uspostava Svetoga Rimskog Carstva (800. g.) donijela je učvršćenje feudalizma (koji je kao način organizacije društva naročito naglašavao hijerarhijsku piramida uzajamnih obveza između gospodara i podanika) te je vjerska vlast postala mnogo jača i neovisnija. Pod tim utjecajima osnovna se je bazilika od 9. stoljeća pa sve do kraja 11. st. razvila u ono što je postalo poznato kao romanički stil.
Stara rimska bazilika u obliku jedinstvene i izduljene zgrade, sa svrhom kretanja prema naprijed, postupno je postala slijed prostornih cjelina koje su odražavale ideju feudalnog poretka. Male bočne prostorije šire se u poprječne lađe, da bi primile kripte i relikvijare kako je oživljavao kult svetaca, što je nastavak ranokršćanske prakse. Crkva je sada križna građevina, s polubačvastim svodovima. U skladu s hijerarhijskim poretkom društva, crkva nastoji izgledati više kao vladarska kuća Božja nego kuća za Božji narod. Pridodavanjem ograđenog prostora ispred oltara, sabrana zajednica se sve više udaljavala od svećenika i sudjelovanja u misi. Vjernici tog vremena sve više sudjeluju u različitim pobožnostima i obredima, zbog čega se grade trijemi i bočne kapele. Zvonici izrastaju u tornjeve raznih oblika, koji su postali karakteristični za romanički stil. U romaničkim crkvama u svemu prevladava jednostavnost i masivnost, koje na promatrača ostavljaju dojam moći, snage i stabilnosti. Romanika je imala "blok-oltare" u crkvama.[1]
Povezani članci
Literatura
- Čaplar – Henčić: Zajednica 2 – priručnik za katehete, Zagreb, 2011.
- ↑ Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Badurina. AB: Oltar, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 435