S Opatijom sv. Denisa (1145. g.), danas u Parizu, i katedralom u Chartresu (1150. g.) u Francuskoj se pojavljuje jedan drukčiji stil gradnje crkava, koji se naziva gotika, a trajao je do kraja 15. st. U životu Crkve postojao je pokret prema što složenijim ceremonijama, naglašavanju simbola i mističnoj duhovnosti. Osjećaji nebeskih težnji i duhovnog zanosa odrazili su se i na gradnju crkava.
Crkve se tog vremena propinju u visinu. Visinu je omogućila gradnja vanjskih potpornih stupova. Zahvaljujući tim potpornim stupovima, zidovi crkve mogli su postati tanki i lagani, izbušeni mnogim prozorima, ali ostati dovoljno stabilni. Prozori su bili ispunjeni titravom bojom šarenog stakla, da bi se postigao dojam lebdeće ljepote. Unutarnji prostor crkve postao je zamršen, a svod lepršav i visok, ukrašen mrežom tankih rebara. Crkve iz tog vremena su pune simbolike, koja u pamet i srce želi dozvati Božju uzvišenost i veličanstvenost. Prozračnost i težnja za visinama gotičkih crkava stvaraju dojam gotovo nestvarnog prostora.
Međutim vjernici su u to vrijeme tako malo sudjelovali na misi da su mnogi primili pričest tek na času svoje smrti. U tim je zadivljujućim crkvama, kao, uostalom i u vjerskome životu tog vremena, najvažnije bilo gledanje. Velike gotičke katedrale građene su više u čast vjere, a manje kao potreba za molitvenim prostorom.
Povezani članci
Literatura
- Čaplar – Henčić: Zajednica 2 – priručnik za katehete, Zagreb, 2011.