Raspad Svetoga Rimskog Carstva

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Predložak:Članak tjedna (ikona)

Raspad Svetoga Rimskog Carstva
Tiskana verzija proglasa Franje II. o abdikaciji.
Tiskana verzija proglasa Franje II. o abdikaciji.
Tiskana verzija proglasa Franje II. o abdikaciji.
Mjesto događaja Sveto Rimsko Carstvo
Sudionici
Ishod

Raspad Svetoga Rimskog Carstva službeno se dogodio 6. kolovoza 1806. godine,[4][5][6][7] kada se Franjo II., posljednji rimsko-njemački car, odrekao carske krune[8][5][4][9] i titule.[10][11][12][6] Franjo je ujedno ukinuo Sveto Rimsko Carstvo kako titula rimsko-njemačkoga cara ne bi pripala Napoleonu I. Bonaparteu[b][13] i kako Habsburgovci ne bi morali postati Napoleonovi vazali.[14] Sveto Rimsko Carstvo već se de facto raspalo kada su se 12. srpnja 1806. godine Napoleonovi njemački saveznici[c] odvojili od Svetoga Rimskog Carstva i pridružili Rajnskoj konfederaciji.[8]

Sveto Rimsko Carstvo počelo je slabiti već u 11. stoljeću tijekom Borbe za investituru, a u 16. stoljeću bilo je »toliko decentralizirano da je bilo nešto više od labave federacije«.[12]

Zapadni Europljani još su od srednjega vijeka priznavali Sveto Rimsko Carstvo kao pravoga nasljednika staroga Rimskog Carstva jer je papinstvo njegove careve proglasilo rimskim carevima. Oni su uz pomoć rimskoga nasljeđa potvrdili svoju vlast nad cijelom kršćanskom Europom i šire, tvrdeći da su univerzalni monarsi. Univerzalnu prirodu Carstva ugrozila je pojava prvih suverenih teritorijalnih država u 16. i 17. stoljeću, koja je sa sobom donijela ideju da jurisdikcija odgovara stvarnome teritoriju kojim se upravlja.

Suvremenici iz 18. stoljeća, unutar i izvan Carstva, smatrali su Sveto Rimsko Carstvo »neregularnom« i »bolesnom« monarhijom koja ima »neobičan« oblik vladavine. Carstvu su nedostajale središnja stalna vojska i središnja riznica, a njegovi vladari – formalno izabrani, a ne nasljedni – nisu mogli vršiti učinkovitu središnju vlast. Čak i tada, većina suvremenika vjerovala je da bi se Carstvo moglo oživjeti.

Svoj je krajnji pad Sveto Rimsko Carstvo doživjelo tijekom i nakon sudjelovanja u Francuskim revolucionarnim i Napoleonskim ratovima. Rat s Prvim Francuskim Carstvom i Napoleonom I. Bonaparteom bio je katastrofalan iako se Carstvo u početku vrlo dobro branilo. Godine 1804. Napoleon se proglasio carem Francuza, na što je Franjo II. odgovorio proglasivši se carem Austrije (usto je već bio rimsko-njemački car). Tim je činom Franjo pokušao održati ravnopravnost između novonastalih carstava, ujedno tumačeći da titula rimsko-njemačkoga cara nadmašuje i austrijsku i francusku titulu. Sveto Rimsko Carstvo zapravo je propalo nakon austrijskoga poraza u Bitki kod Austerlitza i odcjepljenja mnogih Franjinih njemačkih vazala u srpnju 1806. godine kako bi uspostavili francusku satelitsku državu Rajnsku konfederaciju. Abdikacija Franje II. te raspuštanje cjelokupne hijerarhije i institucija Svetoga Rimskog Carstva u kolovozu 1806. godine smatrali su se nužnim za sprječavanje mogućnosti da se Napoleon proglasi rimsko-njemačkim carem, čime bi Franjo postao njegovim vazalom.

Reakcije na raspad Carstva varirale su od ravnodušnosti do očaja. Građani Beča, glavnoga grada Habsburške Monarhije, bili su užasnuti nestankom Carstva. Zakonitost Franjinih postupaka uvelike se dovodila u pitanje. Iako je njegova abdikacija bila potpuno zakonita, smatralo se da su ukinuće Carstva i oslobađanje svih njegovih vazala bili izvan careve ovlasti. Mnogi knezovi i podanici Svetoga Rimskog Carstva nisu se mogli pomiriti s njegovom propašću. Neki su pučani mislili da je vijest o ukinuću Carstva bila zavjera lokalnih vlasti. Raspad Carstva u Njemačkoj se uvelike uspoređivao s polulegendarnim padom Troje, a neki su ga uspoređivali i s posljednjim vremenima te smakom svijeta. Međutim, neki suvremenici ismijali su nestanak Svetoga Rimskog Carstva i žaljenja zbog istoga.

Pozadina

Ideologija Svetoga Rimskog Carstva

Mramorno poprsje posljednjega rimsko-njemačkog cara Franje II. u stilu inspiriranome mramornim poprsjima iz doba Antičkoga Rima.

Definirajuća karakteristika Svetoga Rimskog Carstva bila je ideja da je rimsko-njemački car predstavljao vodećega monarha u Europi te da je njegovo carstvo bio jedini pravi nastavak antičkoga Rimskog Carstva prema proklamaciji papā u Rimu.[15] Titula rimsko-njemačkoga cara nosila je »božansku auru« i »božansku potvrdu« jer je rimsko-njemački car bio »svjetovni mač papinstva«, »vođa vjernika oko kojih se stvarao europski identitet« i zaštitnik Crkve.[16] Također je bio odgovoran za zaštitu pape od svih neprijatelja, zaštitu kršćanstva od poganskih osvajača i »promicanje misionarskoga žara« te je s papom trebao voditi kršćanstvo.[17] Rimsko-njemački carevi bili su čvrsto uvjereni da su oni jedini pravi carevi u Europi i, iako su formalno priznali osmanske sultane za careve 1606. i vladare Rusije za careve 1721. godine, ta su priznanja bila uvjetovana činjenicom da je rimsko-njemački car uvijek bio nadmoćniji.[18] Nadmoć cara bila je izraz ideje da se Sveto Rimsko Carstvo teoretski prostire na sve kršćane na univerzalan način.[19] Prema riječima Petera H. Wilsona, to je »uvijek više bio ideal nego stvarnost, budući da Carstvo nikada nije obuhvaćalo cijelu kršćansku Europu niti se njime izravno upravljalo iz jedne prijestolnice«.[20] Carska vlast nije počivala na carevoj vlastitoj krunskoj zemlji, već na carevoj ulozi najvišega svjetovnog vladara u svijetu te prvaka i branitelja Katoličke Crkve.[21] Nedostatak definirane prijestolnice i dosljednih krunskih zemalja učvrstio je ideju da je carska titula univerzalna jer nije bila nužno povezana s bilo kojim područjem.[22]

Kroz svoje dugo postojanje, Sveto Rimsko Carstvo bilo je središnji element međunarodnih odnosa u Europi, ne samo zato što je sâmo Carstvo često bilo jedno od najmoćnijih na kontinentu, već i zbog sâmoga cara.[23] Budući da su rimsko-njemački carevi bili međunarodno priznati nasljednici starih rimskih careva i najistaknutijih kršćanskih vladara, tvrdili su (i često im je bilo priznato) da imaju prednost nad drugim vladarima.[24]

Iako su se carevi formalno nazivali »izabranim rimskim carevima« od 1508. godine, kada je car Maksimilijan I. preuzeo titulu bez potrebe za papinskom krunidbom, univerzalistički karakter Carstva održavao se kroz carevu feudalnu vlast koja se protezala izvan institucija koje su bile razvijene unutar formalnih granica Svetoga Rimskog Carstva.[25] Carski teritoriji koje su držali vladari drugih kraljevstva ostali su carski vazali. Naprimjer, kraljevi Švedske i Danske prihvatili su vazalstvo u odnosu na svoje njemačke zemlje do 1806. godine, kada su te zemlje formalno uključene u njihova kraljevstva.[26] Reformacija u 16. stoljeću otežala je upravljanje Carstvom i dovela u pitanje njegovu ulogu »svetoga«.[27] Unatoč tomu što su se luteranizam i kalvinizam tolerirali od 1555., odnosno od 1648. godine nadalje, katoličanstvo je ostalo jedina priznata vjera.[28] Čak i tada, Carska Crkva smanjila se od 16. stoljeća nadalje, s nekim crkvenim teritorijima koji su sekularizirani ili uvijek pod upravom iste obitelji.[29] »Sveta« priroda Svetoga Rimskog Carstva postala je još upitnija kada je Karlovačkim mirom iz 1699. godine prihvaćena mogućnost trajnoga mira s Osmanskim Carstvom koje se naširoko smatralo smrtnim neprijateljem kršćanske Europe.[30]

I papinstvo i Sveto Rimsko Carstvo nastavili su u ranomu novom vijeku zahtijevati svoja tradicionalna prava univerzalne jurisdikcije – prava vršenja jurisdikcije u cijelome svijetu, čak i ako nisu imali de facto kontrolu nad određenim teritorijima.[31] Zajedno s papinstvom, Sveto Rimsko Carstvo predstavljalo je priznato središte kršćanskoga svijeta i jedan od stupova na kojima je ono počivalo.[32] Carstvu su njegov utjecaj i njegovo mjesto u priznatome svjetskom poretku davali njegovu pravu moć, a ne stvarni opseg njegovih teritorijalnih domena.[33] Dvojna vladavina pape i cara zapravo je okončana Westfalskim mirom naposljetku Tridesetogodišnjega rata 1648. godine, pri čemu je Carstvo zauvijek odvojeno od papinstva.[34] Papinstvo nije igralo nikakvu ulogu u pregovorima, a u očima pape Inocenta X. mir je uništio vezu između pape i cara, koja je držala Europu na okupu još od vremena Karla Velikoga osam stoljeća prije.[35] U 17. stoljeću dolazi do istinske pojave modernoga sustava međunarodnih odnosa i diplomacije tamo gdje su međunarodne sporove između europskih vladara prethodno rješavali i posredovali papa i/ili car.[36]

Jedna od najvećih prijetnji tradicionalnoj (i teoretskoj) univerzalnoj jurisdikciji dodijeljenoj rimsko-njemačkome caru i papi u cijelomu kršćanskom svijetu bila je pojava modernih suverenih teritorijalnih država u 16. i 17. stoljeću, što je značilo uspon ideje da je jurisdikcija bila jednaka izravnoj kontroli teritorija.[37] Za vladare teritorijalnih država, i papinstvo i Sveto Rimsko Carstvo predstavljali su »univerzalne antagoniste«, tvrdeći da je jurisdikcija nad cijelim svijetom njihova po pravu kroz njihovu vezu sa starim Rimom i kroz njihovu ulogu »zemaljskih predstavnika Isusa Krista«.[38] Kraljevi koji su tvrdili da imaju vlastiti suverenitet bez Carstva činili su to u ulozi rex in regno suo (hrv. ‘kralj u svome kraljevstvu’), vladara koji je mogao imati zakonske ovlasti cara (kao apsolutnoga monarha) unutar granica vlastitoga teritorija jer carevi nisu zaštitili svoj narod od stranih neprijatelja.[39] Ambiciozni carevi, poput Karla V. (v. 1519. – 1556.) i Ferdinanda II. (v. 1619. – 1637.), koji su nastojali spojiti univerzalnu jurisdikciju sa stvarnom univerzalnom vremenskom vladavinom i univerzalnim carskim autoritetom predstavljali su prijetnju daljnjemu postojanju europskih zemalja.[40] Karlo V. bio je posljednji rimsko-njemački car kojega je okrunio papa i kao takav posljednji koji je službeno proglašen zaštitnikom Crkve, što je uloga koju su zanemarivali mnogi njegovi nasljednici.[41]

Faza sekularizacije (16. – 18. st.)

Kneževine-biskupije Svetoga Rimskog Carstva, svaka sa svojim odgovarajućim Hochstiftom oko 1780. godine.

Rana sekularizacija (16. – 17. st.)

Registar pripremljen za Wormski sabor iz 1521. godine navodi kao crkvene staleže tri crkvena izborna kneza, četiri nadbiskupa, 46 biskupa i 83 niža prelata (carska opata i opatice) u usporedbi sa 180 svjetovnih gospodara.[42] Do 1792. godine, ostala su samo tri izborna kneza, jedan nadbiskup, 29 biskupa i knezova-opata te 40 prelata, uz 165 svjetovnih posjeda.[43] Pad je započeo puno prije Reformacije koja je samo ubrzala težnju svjetovnih vladara da u svoje teritorije ugrade materijalnu imovinu crkvenih feuda.[44] Mnogi od crkvenih posjeda zabilježenih u registru iz 1521. godine već su tako nestajali, uključujući i 15 kneževina-biskupija.[45]

Tijekom Reformacije nekoliko je biskupija na sjeveru i sjeveroistoku sekularizirano i pretvoreno u svjetovna vojvodstva, uglavnom u korist protestantskih knezova.[46] U kasnijemu je 16. stoljeću protureformacija pokušala preokrenuti neke od tih sekularizacija, a pitanje sudbine sekulariziranih teritorija postalo je važno u Tridesetogodišnjemu ratu.[47] Naposljetku je Westfalski mir potvrdio sekularizaciju niza kneževina-biskupija, uključujući nadbiskupije Bremen i Magdeburg te šest biskupija s punim političkim ovlastima,[d] koje su dodijeljene Švedskoj, Brandenburgu i Mecklenburgu.[49] S druge su strane Hildesheim i Paderborn, koji su desetljećima bili pod protestantskom upravom i smatrani izgubljenima, obnovljeni kao kneževine-biskupije.[50] Tada je 65 crkvenih vladara kontroliralo 14 % kopnene površine i otprilike 12 % stanovništva Svetoga Rimskog Carstva (oko 3 500 000 podanika).[51]

Njemački su vladari – zbog traumatičnoga iskustva iz Tridesetogodišnjega rata,[52] tijekom kojega je u Europi uništeno oko 15 000 sela i nakon kojega je broj stanovnika u Njemačkoj pao sa 17 000 000 (1618.) na 8 000 000 (1648.),[53][e] i kako bi izbjegli ponavljanje te katastrofe – sada bili skloni cijenjenju prava i pravne strukture više nego ikada prije u povijesti Carstva.[55] To dobrim dijelom objašnjava zašto su srednje i male države, crkvene i svjetovne, mogle preživjeti te čak napredovati u blizini moćnih država sa stalnim vojskama (poput Brandenburga-Pruske, Bavarske i Austrije).[56]

Pokušaji sekularizacije u 18. stoljeću

Iako još 150 godina nakon Westfalskoga mira nije došlo do stvarne sekularizacije, postojala je duga povijest glasina i polovičnih planova o mogućim sekularizacijama.[57] Anomalni fenomen (jedinstven za Sveto Rimsko Carstvo) kontinuiranoga postojanja nezavisnih kneževina-biskupija sve se više smatrao anakronizmom, a posebno, ali ne isključivo, kod protestantskih knezova koji su također žudjeli za tim bespomoćnim teritorijima.[58] Stoga su pruski tajni prijedlozi za okončanje Austrijskoga nasljednog rata pozivali na povećanje nedovoljne teritorijalne baze cara Karla VII. iz dinastije Wittelsbach njegovim pripajanjem nekih kneževina-biskupija.[59]

Godine 1743. Heinrich von Podewils, ministar Fridrika II., napisao je memorandum u kojemu je predložio da se wittelsbaškome caru daju Passau, Augsburg i Regensburg, kao i slobodni carski gradovi Augsburg, Regensburg i Ulm.[60] Fridrik II. dodao je Kneževinu-Nadbiskupiju Salzburg na popis, a Karlo VII. otišao je toliko daleko da je još dodao i kneževine-biskupije Eichstätt i Freising.[61] Plan je izazvao senzaciju i bijes među knezovima-biskupima, slobodnim carskim gradovima i drugim manjim carskim posjedima.[62] Biskupi su raspravljali o podizanju vojske od 40 000 ljudi za obranu od cara koji je razmišljao o otimanju crkvene zemlje koju je, prema njegovoj krunidbenoj prisezi, obvezan štititi.[63] Iako je iznenadna smrt Karla VII. okončala to spletkarenje, ideja sekularizacije nije nestala; o njoj se aktivno raspravljalo tijekom Sedmogodišnjega rata te ponovno tijekom manevriranja Josipa II. u Bavarskomu nasljednom ratu.[64]

Sveto Rimsko Carstvo u 18. stoljeću

Zemljovid unutarnjih podjela i vazalā Svetoga Rimskog Carstva 1789. godine.

Do 18. stoljeća suvremeni pogledi na Sveto Rimsko Carstvo bili su daleko od univerzalno pozitivnih. Postojala je široko rasprostranjena ideja da je Carstvo u nekome svojstvu »bolesno«: naprimjer, knjižar i nakladnik Johann Heinrich Zedler spominje »državne bolesti Svetoga Rimskog Carstva« u svome Grosses vollständiges Universal-Lexiconu iz 1745. godine.[65] To gledište potječe barem iz Westfalskoga mira, gdje je Carstvo izričito definirano kao nenacionalna država.[66]

Samuel von Pufendorf, povjesničar iz 17. stoljeća, slavno je opisao Sveto Rimsko Carstvo kao carstvo s »neobičnim oblikom vladavine« i ismijao ga kao »monstruoznost« kojoj nedostaje ono što je potrebno za učinkovitu i funkcionalnu državu.[67] Nedostatak stalne vojske i središnje riznice te slaba središnja kontrola koju je vršio vladar koji je bio izabran, a ne nasljedan, pridonijeli su ideji da ne postoji jedinstvena njemačka država.[68] Prema mišljenju njegovih suvremenika, Carstvo je nazadovalo iz »regularne« monarhije u vrlo neregularnu.[69] Carstvo je uglavnom očuvano kroz sustav samouravnoteženja koji nije uključivao samo same carske vazale, već i države diljem Europe.[70] Već u 18. stoljeću vladari diljem kontinenta smatrali su da bi unitarna njemačka država mogla postati najveća sila u Europi i da je u interesu gotovo svih da središnja Europa ostane »mekana«.[71]

Sveto Rimsko Carstvo smatralo se »lošom šalom« i »blijedom parodijom rimske slave« zahvaljujući Voltaireovoj izjavi koja »još uvijek dominira pučkom maštom«:[72]

„Ovo tijelo koje se nazivalo i koje se još uvijek naziva Svetim Rimskim Carstvom nije ni na koji način bilo sveto niti rimsko niti carstvo.[73]”
(Voltaire, Essai sur les mœurs et l'esprit des nations, 1756.)


Iako su postojali neki njemački romantičari »koji su tvrdili da Carstvo mora umrijeti da bi se Njemačka ponovno rodila«, velik se broj carskih podanika nije prestao nadati da bi se »bolesno« Carstvo moglo izliječiti i oživjeti.[74] U prvih nekoliko godina 19. stoljeća došlo je do opsežnih reorganizacija i promjena vlasti unutar Carstva s Mirom u Lunévilleu s Prvom Francuskom Republikom iz 1801. godine, koji je značio kraj carske jurisdikcije u Južnoj Nizozemskoj i Italiji te uspon moćnih njemačkih vladara na sjeveru, uzrokujući konsolidaciju mnogih prethodno odvojenih carskih vazala i feuda u rukama nekolicine vladara.[75] Tradicionalna politička hijerarhija Carstva bila je poremećena, ali suvremenicima nije bilo očito da će to dovesti do raspada Carstva; općenito je mišljenje bilo da predstavlja novi početak, a ne posljednjih nekoliko koraka prema kraju.[76] Nadalje, mnogi publicisti unutar Carstva nisu vidjeli njegovu prirodu »neregularne« monarhije kao nešto negativno te nisu bili zabrinuti za formiranje novoga političkoga ili društvenoga poretka, već su radije nastojali povećati postojeće strukture kako bi stvorili bolju budućnost.[77] Westfalski mir izričito je odredio da će Carstvo ostati nesvrstano i pasivno te da će raditi na održavanju mira u Europi (aranžmanu koji je odobravala većina njegovih stanovnika).[78]

Tijekom 18. stoljeća vladari Svetoga Rimskog Carstva iz dinastije Habsburg pomalo su zanemarili svoju carsku ulogu. Iako je car Leopold I. (v. 1658. – 1705.) radio na jačanju Carstva i promicanju njegovih interesa,[79] između ostaloga vodeći vrlo cijenjenu kulturnu politiku i uspješno ratujući protiv Osmanlija,[80] njegovi sinovi i nasljednici Josip I. (v. 1705. – 1711.) i Karlo VI. (v. 1711. – 1740.) više su se trudili za interese vlastite dinastije nego za interese Carstva u cjelini.[81] Godine 1705. diplomatske dužnosti i odgovornosti prenesene su s Carske kancelarije na Dvorsku kancelariju u Beču.[82] Nakon smrti Karla VI. njegova kći Marija Terezija naslijedila je većinu njegovih titula, ali ne i carsku krunu (budući da žena nije bila kvalificirana za carske izbore) koja je otišla njegovu protivniku Karlu VII.[83] Kada je carska titula umjesto toga dodijeljena njezinu suprugu Franji I. (v. 1745. – 1765.), Marija Terezija prasnula je u smijeh kada ga je vidjela u njegovoj carskoj krunidbenoj odori, smatrajući njegovu krunidbu Kasperltheaterom (Punch i Judy predstavom).[84] Josip II. (v. 1765. – 1790.), sin i nasljednik Marije Terezije i Franje I., bio je još radikalniji u zanemarivanju Carstva.[85] Godine 1778. razmišljao je o odricanju od carske titule, a 1784. godine – kada se nadao da će svoje zemlje u Belgiji (Austrijskoj Nizozemskoj) zamijeniti za Izbornu Kneževinu Bavarsku – razmišljao je o odricanju od carske titule i dodjeljivanju iste Karlu Teodoru, izbornomu knezu Bavarske, kao dio dogovora.[86] Carstvo nije nužno bilo osuđeno na propast zbog habsburške nezainteresiranosti; u vremenima kada su carevi zanemarivali šire Carstvo, moćniji carski vazali obično su poduzimali korake kako bi ojačali njemačko jedinstvo među carskim knezovima.[87]

Unatoč raširenoj ideji da je Sveto Rimsko Carstvo bilo »bolesno«, Carstvo nije bilo u konačnome padu prije nego što se uključilo u Francuske revolucionarne ratove od 1790-ih nadalje.[88] U 18. stoljeću carske institucije proživljavale su nešto nalik renesansi.[89] Carstvo je predstavljalo najsigurnije i najbolje jamstvo za prava manjih država i teritorija u vrijeme kada su Europom počele dominirati moćne carske nacionalne države.[90] Zbog slabe središnje vlasti, konstitutivni teritoriji Carstva mogli su utjecati na vlastitu sudbinu; središnji Carski sabor odlučivao je o politici i zakonodavstvu te je dopuštao Carstvu da koordinira svoj odgovor na prijetnju koju je predstavljala Francuska, a dva odvojena carska vrhovna suda i carski okruzi predstavljali su uspješna mjesta za rješavanje sukoba unutar Carstva.[91] Carski sabor također je bio mjesto gdje su slabiji carski knezovi mogli raditi kako bi uvjerili svoje moćnije kolege da ostanu u miru i riješe svoje nesuglasice.[92]

Ratovi s Napoleonom i Francuskom

Teritorij Svetoga Rimskog Carstva 1789. godine, neposredno prije početka Francuskih revolucionarnih i Napoleonskih ratova.
François Gérard: Bitka kod Austerlitza, 2. prosinca 1805., slika iz 1810. godine.

Austrijski ratni napori i odgovori

Iako su snage Prve Francuske Republike pregazile i okupirale Austrijsku Nizozemsku 1792. godine, Sveto Rimsko Carstvo prilično se dobro branilo sve dok Kraljevina Pruska nije odustala od ratnih napora kako bi usmjerila pozornost na svoje poljske teritorije (nadgledajući Drugu i Treću podjelu Poljske), uzimajući sa sobom svoje resurse i moćnu vojsku.[93] Unatoč rastućim poteškoćama Carstva pred ratovima s Francuskom, nije bilo većih narodnih nemira unutar njegovih granica. Umjesto toga, objašnjenje za kraj Svetoga Rimskog Carstva leži u domeni visoke politike. Poraz Carstva u Francuskim revolucionarnim ratovima bio je najodlučniji korak u postupnome potkopavanju Carstva.[94] Sukob između Francuske i Svetoga Rimskog Carstva započeo je s Francuzima koji su objavili rat novookrunjenomu habsburškom caru Franji II. samo u svojstvu kralja Ugarske. Činjenica da se velik dio širega Carstva, uključujući utjecajne osobe poput kralja Pruske te nadbiskupa i izbornoga kneza Mainza, koliko god to nije bilo voljno, pridružio sukobu na strani Habsburgovaca u formalnomu Reichskriegu (‘carskome ratu’) dokazuje da su carski ideali još uvijek živi u kasnomu 18. stoljeća.[95]

Ključna točka u kojoj se sudbina promijenila bilo je prusko odustajanje od ratnih napora. Pruska je bila jedina prava protuteža austrijskome utjecaju u rimsko-njemačkim ustanovama. Iako su zapadni dijelovi Pruske, poput Brandenburga, ostali formalni dijelovi Svetoga Rimskog Carstva, a Prusi su i dalje bili zastupljeni u Carskome saboru, Pruska se prestala natjecati za utjecaj u carskim poslovima.[96] Austrija je sama stajala kao zaštitnica državā u južnoj Njemačkoj, od kojih su mnoge počele razmišljati o sklapanju vlastitoga zasebnog mira s Francuskom.[97] Kada su Austrijanci saznali da su Württemberg i Baden otvorili službene pregovore s Francuskom, vojske koje su poslale te dvije države raspuštene su i razoružane 1796., što je izazvalo ogorčenost protiv cara i, u kombinaciji s gubitcima za Francusku, sugeriralo da habsburški car više nije sposoban zaštititi svoje tradicionalne vazale u Njemačkoj.[98]

U jeku ratova s ​​Francuskom došlo je do značajne reorganizacije carskoga teritorija (tzv. Reichsdeputationshauptschluss kojega je Pruska podržavala), pri čemu je Habsburška Monarhija trebala kompenzirati knezove koji su izgubili teritorij u Francuskim revolucionarnim ratovima i optimizirati trenutačnu polufeudalnu strukturu Carstva.[99] Iako je došlo do velikih teritorijalnih promjena – osobito gotovo potpunoga ukidanja bilo kakvoga crkvenog teritorija i značajnih teritorijalnih dobitaka za Bavarsku, Baden, Württemberg, Hessen-Darmstadt i Nassau – najvažnije promjene bile su u izbornome kolegiju Carstva.[100] Salzburg je dodan kao četvrta katolička izborna kneževina, dok su Württemberg, Baden i Hessen-Kassel postali četvrta, peta i šesta protestantska izborna kneževina, dajući protestantima većinu po prvi puta u povijesti te izazivajući sumnju u mogućnost Franjina rada s Carskim saborom.[101] Iako je austrijski režim potrošio mnogo vremena i resursā pokušavajući učiniti novi aranžman uspješnim, opća presuda u to vrijeme bila je da je reorganizacija u biti ubila Carstvo.[102]

Reakcija na Napoleonovu krunidbu za cara

Posvećenje cara Napoleona I. i krunidba carice Joséphine u katedrali Notre-Dame u Parizu, 2. prosinca 1804., slika francuskoga slikara Jacquesa Louisa Davida, dovršena 1807. godine.

Napoleon je 18. svibnja 1804. godine proglašen carem Francuza.[103] Među ostalima, jedna od važnih osoba koja je prisustvovala krunidbi bio je papa Pio VII., vjerojatno strahujući da Napoleon planira osvojiti Papinsku Državu.[104] Pio VII. bio je svjestan da je Napoleon svoju krunidbu za cara simbolički povezao s krunidbom Karla Velikoga te je prepoznao sličnost između Napoleonove titule i titule »car Rimljana« koju su nosili rimsko-njemački carevi.[105] Svojom prisutnošću na ceremoniji, Pio VII. simbolički je odobrio prijenos carske vlasti (translatio imperii) s Rimljana (a time i s Franaka) na Francuze.[106]

Napoleonova krunidba označila je kraj »staroga feudalnog poretka«.[14] Krunidba je dobila različite reakcije u Svetomu Rimskom Carstvu. Iako je povratak monarhije u Francuskoj bio dobrodošao (premda nesretan utoliko što je monarh bio Napoleon), carska titula (umjesto kraljevske) nije bila dobrodošla.[107] U Svetomu Rimskom Carstvu, Napoleonova titula izazvala je strahove da bi mogla potaknuti ruskoga cara da inzistira na tomu da je jednak rimsko-njemačkome caru te da bi mogla potaknuti druge vladare (poput Đure III., kralja Ujedinjenoga Kraljevstva) da se također proglase carevima.[108] Odnosi između Habsburgovaca i Đure III. bili su složeni; u diplomaciji je bečki dvor dugi niz godina odbijao britanskoga kralja oslovljavati s »Njegovo Veličanstvo« jer je bio samo kralj, a ne car.[109] Ludwig Cobenzl savjetovao je Franju II., odgovarajući na Napoleonovu namjeru da se proglasi carem, da je kao rimski car dosad uživao »prednost ispred svih europskih moćnika, uključujući ruskoga cara«.[110]

U Beču je Napoleonova krunidba izazvala strah zbog mogućnosti da bi Napoleon zahtijevao krunu rimsko-njemačkoga cara.[111] Dinastija Habsburg više »nije mogla računati na siguran izbor« na prijestolje Svetoga Rimskog Carstva jer je Napoleon neposredno utjecao na mnoge njemačke knezove, od kojih je većina bila protestantske vjeroispovijesti.[111] Iako je Napoleonova carska titula bila nepoželjna, austrijski dužnosnici odmah su shvatili da bi odbijanje prihvaćanja njega kao cara dovelo do ponovnoga rata s Francuskom. Umjesto toga, fokus je preusmjeren na način kako prihvatiti Napoleona kao cara dok se istovremeno očuva nadmoć njihova vlastitoga cara i Carstva.[112] Francuska je službeno prihvatila paritet s Austrijom kao zasebnom državom 1757., 1797. i 1801. godine te je u istim sporazumima priznala da je Sveto Rimsko Carstvo nadmoćno i Austriji i Francuskoj. Stoga je odlučeno da se Austrija uzdigne na status carstva kako bi se očuvao paritet između Austrije i Francuske dok bi se ujedno očuvala rimska carska titula kao najistaknutija, nadređena objema.[113]

Austrijsko Carstvo

Austrijska carska kruna, izvorno izrađena za rimsko-njemačkoga cara Rudolfa II., korištena je u Austriji sve do pada Habsburške Monarhije.

Uvidjevši da je titula rimsko-njemačkoga cara sve više i više postajala »isprazni naslov«[114] te pritom odgovarajući na Napoleonovu samokrunidbu,[115][116] Franjo se 11. kolovoza 1804. godine[14][115] proglasio carem Austrije (bez potrebe za novom krunidbom jer je već imao carsku krunidbu).[117] Cobenzl je savjetovao da bi zasebna nasljedna austrijska titula također omogućila Habsburgovcima da održe ravnopravnost s drugim vladarima (budući da je Cobenzl rimsko-njemačku titulu smatrao samo počasnom) i u budućnosti osigurala izbore za položaj rimsko-njemačkoga cara.[118] Bezbroj razloga korišteno je da se opravda stvaranje Austrijskoga Carstva, uključujući broj podanika pod Habsburškom Monarhijom, golem opseg njezinih krunskih zemalja te dugu vezu između obitelji Habsburg i izborne rimsko-njemačke carske titule.[119] Franjo je uvjeravao svoje podanike da je »riječ samo o nazivu kojim će se uvećati sjaj kuće Habsburg, a ne i o promjeni u stvarnoj vlasti«, što zapravo nije bila istina.[120][f] Dana 17. kolovoza 1804. godine javio je Kraljevini Ugarskoj i Hrvatskome Kraljevstvu da nova titula »ne dira u integritet, prava, zakone i ustave ‘vazda ljubljene kraljevine Ugarske i njoj pripojenih dijelova’«.[122] Još jedna važna točka koja se koristila kao opravdanje njegova stvaranja bila je da je Franjo II. bio, u tradicionalnome smislu, vrhovni kršćanski monarh te je stoga imao pravo dodijeliti sebi bilo koje dostojanstvo koje je htio.[123] Titula »car Austrije« trebala je biti povezana sa svim osobnim domenama Franje II. (ne samo Austrijom, već i zemljama poput Češke i Ugarske) bez obzira na njihov trenutačni položaj unutar ili izvan Svetoga Rimskog Carstva.[124] Pojam »Austrija« u tome smislu odnosio se na dinastiju (često službeno nazivanu »dinastija Austrije« umjesto »dinastija Habsburgovaca«), a ne staro Austrijsko Nadvojvodstvo.[125]

Titula rimsko-njemačkoga cara ostala je dominantna nad titulama »car Francuske« i »car Austrije«, budući da je utjelovljivala tradicionalni ideal univerzalnoga kršćanskog carstva.[126] Ni austrijska ni francuska titula nisu svojatale upravljanje tim univerzalnim carstvom te stoga nisu poremetile tradicionalni uspostavljeni svjetski poredak.[127]

Iako je Napoleon oklijevao vezati svoju vlastitu carsku titulu uz bilo kakve ustupke, trebalo mu je priznanje Austrije kako bi osigurao šire priznanje pa je pristao priznati novu titulu Franje II./I. Prije vlastite krunidbe Napoleon je Franji poslao osobno pismo čestitke.[128] Đuro III. priznao je novu titulu u listopadu, dok ju je ruski car Aleksandar I. priznao u studenomu (iako se isprva protivio Franjinu »spuštanju sebe na razinu uzurpatora Napoleona«).[129] Jedine značajne primjedbe na Franjinu titulu uputila je Švedska koja je držanjem Švedske Pomeranije, svojega carskog staleža, imala mjesto u Carskome saboru. Šveđani su naslov vidjeli kao »očito kršenje« carskoga ustava i, pozivajući se na svoju povlasticu kao jamca carskoga ustava, zahtijevali su službenu raspravu u Carskome saboru, prijetnju koju su neutralizirale druge stranke Carskoga sabora pristankom na produljenu ljetnu stanku do studenoga.[130] Kako bi obranili titulu, carski predstavnici tvrdili su da ona ne krši carski ustav jer je već bilo drugih primjera dvojnih monarhija unutar Carstva: države poput Pruske i Švedske nisu bile dio Carstva, ali su njihovi posjedi unutar Carstva bili.[131]

Požunski mir

Antoine-Jean Gros: Susret Napoleona I. i Franje II. nakon Bitke kod Austerlitza. Franjo i Napoleon susreli su se 4. prosinca 1805. godine, dva dana nakon Bitke kod Austerlitza.[132][133] Napoleon je Franju dočekao riječima: »Primam te u jedinoj palači u kojoj sam živio ova dva mjeseca.«[132] Također je primio Franjinu predaju.[134] Razgovor su vodili preko lihtenštajnskoga feldmaršala Ivana I. Josipa, koji je bio prevoditelj.[132] Danas se na mjestu njihova susreta nalazi ploča koja susret opisuje kao »miran dvosatni razgovor [koji je okončao] krvavi rat koji su vodili«.[132]

Rat Treće koalicije došao je prerano za Austriju koja je protiv Francuske krenula u rujnu 1805. godine.[135] Poražena u Bitki kod Austerlitza 2. prosinca 1805., Austrija je morala prihvatiti uvjete koje je Napoleon diktirao Požunskim mirom 26. prosinca, što je stvorilo namjerne dvosmislenosti u carskome ustavu.[136] Morala se, između ostaloga, odreći Venecije, Istre, Dalmacije[g] i Boke kotorske, dok je Bavarskoj ustupila Tirol, a Badenu i Württembergu posjede u Švapskoj.[140] Također se obvezala da će platiti 40 000 000 zlatnih franaka kao ratnu odštetu.[140] Tajna klauzula obvezala je Franju da se odrekne od titule rimsko-njemačkoga cara.[141] Baden, Bavarska i Württemberg dobili su plénitude de la souveraineté (‘puni suverenitet’) dok su ostali dio Conféderation Germanique (‘Njemačkoga saveza’), što je bilo novo ime za Sveto Rimsko Carstvo.[142] Isto tako, namjerno je ostalo nejasno hoće li Vojvodstvo Kleve, Vojvodstvo Berg i Grofovija Mark (carski teritoriji preneseni na Joachima Murata) ostati carski feudi ili će postati dio Francuskoga Carstva. Sve do ožujka 1806. godine, Napoleon nije bio siguran trebaju li nominalno ostati unutar Carstva.[143]

Slobodni carski viteški red, koji je proživio napad na svoja prava u Rittersturmu od 1803. do 1804. godine, bio je podvrgnut drugome napadu i nizu aneksija koje su Napoleonovi saveznici izvršili od studenoga do prosinca 1805. godine.[144][145] Kao odgovor, viteška korporacija (corpus equestre) raspustila se 20. siječnja 1806. godine. S raspadom Svetoga Rimskog Carstva, vitezovi su izgubili svoju carsku neposrednost, prestajući biti i slobodni i carski; ostali su na milosti i nemilosti novonastalih suverenih država.[146][147]

Suvremenici su poraz kod Austerlitza doživljavali kao prekretnicu od svjetskopovijesnoga značaja.[148] Požunski mir također je doživljen kao radikalan pomak. Nije potvrđivao prethodne ugovore na uobičajen način i činilo se da njegova formulacija podiže Bavarsku, Baden i Württemberg u ravnopravne Carstvu, dok potonje spušta na samo njemačku konfederaciju.[149] Ipak, Bavarska i Württemberg ponovno su potvrdile Carskome saboru da podliježu carskome zakonu. Neki su komentatori tvrdili da je plénitude de la souveraineté samo francuski prijevod za Landeshoheit (kvazisuverenitet koji posjeduju carski staleži) i da ugovor nije promijenio odnos između članova i Carstva.[150]

Uspostava Rajnske konfederacije

Osnivanje Rajnske konfederacije 12. srpnja 1806., litografija Charlesa E. P. Mottea iz 1806. godine, koja prikazuje potpisivanje Ugovora o Rajnskoj konfederaciji.[151]
Simbolični prikaz prisege Napoleona i konfederacijskih knezova na vjernost Ugovoru o Rajnskoj konfederaciji, ilustracija Thomasa Charlesa Naudeta iz 1806. godine.

Tijekom prve polovice 1806. godine, Bavarska, Baden i Württemberg pokušavali su upravljati neovisnim kursom između zahtjevā Svetoga Rimskog Carstva i Napoleona I. Bonapartea.[152] U travnju iste godine, Napoleon je tražio sporazum prema kojemu bi se tri države zauvijek udružile s Francuskom, dok bi se odrekle sudjelovanja u budućim Reichskriegovima i predale komisiji de méditation pod njegovim predsjedanjem kako bi riješili svoje sporove.[153] Unatoč svemu tome, trebali su ostati članovi Svetoga Rimskog Carstva. Württemberg je naposljetku odbio potpisati.[154] U lipnju je Napoleon počeo vršiti pritisak na izborne kneževine Bavarsku, Baden i Württemberg kako bi stvorio Confédération de la haute Allemagne (‘Gornjonjemačku konfederaciju’) izvan Carstva.[155]

Dana 12. srpnja Bavarska, Baden i Württemberg te trinaest drugih manje važnih njemačkih kneževa,[156] zajedno s Napoleonom koji je preuzeo protektorat nad njima[151] i postao njihovim zaštitnikom,[157][4] potpisali su Ugovor o Rajnskoj konfederaciji.[h][151] Među njima bio je i Karl Theodor von Dalberg koji je 31. srpnja podnio ostavku na mjesto natkancelara Svetoga Rimskog Carstva[158] i koji je postao knez-primas Rajnske konfederacije.[157][4] Knezovi koji su sudjelovali u potpisivanju proglasili su svoj suverenitet i raskinuli vezu s rimsko-njemačkim carem.[151] Uspostavili su Rajnsku konfederaciju[i] koju je 12. srpnja činilo sljedećih šesnaest njemačkih država: Bavarska, Württemberg, Baden, Berg, Regensburg, Hessen-Darmstadt, Arenberg, Hohenzollern-Hechingen, Hohenzollern-Sigmaringen, Isenburg, Leyen, Salm-Salm i Salm-Kyrburg, Lihtenštajn, Nassau-Usingen i Nassau-Weilburg.[157] Sve države Rajnske konfederacije zadržale su svoj suverenitet, no »sve su bile ujedinjene« s ciljem međusobnoga podržavanja u ratu te su, prema Ugovoru, trebale opskrbljivati Napoleonovu vojsku trupama.[7] Stvaranje Rajnske konfederacije bila je izravna prijetnja Franji II. koji zapravo »nije imao stvarnu moć nad većinom njemačkih carskih država«, no, bez obzira na to, »titula rimskoga cara i dalje je imala prestiž«.[7]

U petak,[8] 1. kolovoza, članovi Rajnske konfederacije zaključili su istupanje iz Svetoga Rimskog Carstva.[4][141][159] Francuski izaslanik u Regensburgu obavijestio je Carski sabor da Napoleon više ne priznaje postojanje Svetoga Rimskog Carstva.[160] Devet knezova objavilo je proglas u kojemu su opravdavali svoje postupke tvrdeći da je Sveto Rimsko Carstvo već propalo i prestalo funkcionirati zbog poraza u Bitki kod Austerlitza.[161] Izjavili su da »veza koja je prethodno trebala ujediniti različite članove njemačkoga političkog tijela više nije bila sposobna za tu svrhu, ili bolje rečeno da je zapravo već bila razvrgnuta«.[8] Istoga je dana u 16 sati u regensburškome saboru izdiktirano raspuštanje Svetoga Rimskog Carstva.[8] Izaslanici Napoleonovih njemačkih saveznika došli su usred saborskih praznika kako bi ga ovjerili.[8]

Abdikacija Franje II.

Portret Franje kao austrijskoga cara.

Uoči Napoleonova preuzimanja titule »car Francuza« 1804. i austrijskoga poraza u Bitki kod Austerlitza 1805., Habsburška Monarhija počela je razmišljati jesu li carska titula i Sveto Rimsko Carstvo u cjelini vrijedni obrane.[162] Mnoge države koje su nominalno služile rimsko-njemačkome caru (poput Badena, Württemberga i Bavarske) otvoreno su prkosile carskoj vlasti i stale na Napoleonovu stranu. Čak i tada, značaj Carstva nije se temeljio na stvarnoj kontroli resursā, već na prestižu.[163]

Glavna ideja iza Franjinih djelovanja 1806. godine bila je postaviti temelje potrebne za izbjegavanje dodatnih budućih ratova s ​​Napoleonom i Francuskom.[164] Jedna od zabrinutosti Habsburške Monarhije bila je da bi Napoleon mogao tražiti titulu rimsko-njemačkoga cara.[165] Napoleona je privlačila ostavština Karla Velikoga; replike krune i mača Karla Velikoga bile su izrađene za njegovu krunidbu (ali ne i korištene tijekom nje) za cara Francuzā.[166] Napoleon je svjesno oživio rimske carske simbole i težio stvaranju novoga poretka u Europi, nečega sličnog univerzalnome dominiju koji je impliciran u tituli »car Rimljana«.[167] Međutim, Napoleonova vizija Karla Velikoga bila je potpuno drugačija od njemačke vizije. Umjesto da Karla Velikoga doživljava kao njemačkoga kralja, on ga je doživljavao kao franačkoga osvajača koji je proširio francusku vlast po srednjoj Europi i Italiji, što je on također nastojao postići.[168] Napoleon se predstavljao kao »novi Karlo Veliki« te je izjavio: »jer, poput Karla Velikoga, ujedinjujem krunu Francuske s onom Langobardā, a moje carstvo graniči s istokom«.[169]

Austrija je sporo reagirala na brz ritam događajā. Franjo je već 17. lipnja donio odluku da će abdicirati u trenutku koji se činio najboljim za Austriju.[170] Klemens von Metternich poslan je na misiju u Pariz kako bi prozreo Napoleonove namjere koje su 22. srpnja razjašnjene u ultimatumu koji je zahtijevao da Franjo abdicira do 10. kolovoza 1806.,[171] u suprotnomu će Francuska ponovno napasti Austriju.[8] Sve do 2. kolovoza Joseph Haas, šef tajništva glavnoga povjerenstva, nadao se da bi kraj Svetoga Rimskog Carstva ipak mogao biti izbjegnut.[172] Međutim, opće je mišljenje u austrijskoj vladi bilo da je abdikacija neizbježna te da bi je trebalo kombinirati s ukinućem Svetoga Rimskog Carstva oslobađanjem carevih vazala od njihovih dužnosti i obveza. Formalno ukinuće Carstva smatralo se nužnim jer bi spriječilo Napoleona da stekne carsku titulu.[173] Tijekom međuvlašća, dva carska vikara – Bavarska i Saska – imali bi pravo vršiti carsku vlast i, budući da su oboje bili u savezu s Napoleonom, takav bi aranžman mogao uzrokovati da Franjo koji je abdicirao (kao jedini austrijski car) postane Napoleonov vazal (kao rimsko-njemački car).[174]

Iako nema konkretnih dokaza da je Napoleon zapravo težio tomu da postane rimsko-njemački car,[175] moguće je da je razmišljao o toj ideji, posebno nakon što je uspostavio Rajnsku konfederaciju i uzvratio Austriji početkom 1806. godine.[176] Napoleon možda nije mislio da bi se ta titula mogla kombinirati s titulom »car Francuza« (iako je Franjo bio i rimsko-njemački i austrijski car) te je moguće da je zbog toga napustio sve potencijalne rimske težnje jer se nije želio odreći svoje druge carske titule.[177] Efemerne rimske težnje također se mogu sakupiti iz Napoleonove korespondencije s papinstvom; početkom 1806. godine upozorio je papu Pija VII.: »Vaša Svetost suverena je u Rimu, ali ja sam njegov car.«[178] Neki izvori tvrde da je Napoleon ipak htio titulu rimskoga cara,[j] ali ga je papa Pio VII. podsjetio da ta titula ne pripada njemu, već Habsburgovcima.[7] To je razljutilo Napoleona budući da je on više puta u bitkama porazio tadašnjega rimskog cara Franju II. i prisilio ga da mu preda ogroman teritorij.[7] Napoleon je imao namjeru smijeniti Franju s položaja rimsko-njemačkoga cara i »učiniti Sveto Rimsko Carstvo dijelom Napoleonskoga ‘novoga poretka’«.[169]

Još važnije od straha da bi Napoleon potencijalno uzurpirao titulu, abdikacija je također bila namijenjena kupnji vremena za Austriju da se oporavi od svojih gubitaka jer se pretpostavljalo da će Francuska to dočekati s nekim ustupcima.[180] Iako su se rimska titula i tradicija univerzalne kršćanske monarhije i dalje smatrali prestižnim i vrijednim nasljeđem, sada su se također smatrali stvarima prošlosti.[181] S raspadom Svetoga Rimskog Carstva, Franjo je kao car Franjo I. Austrijski mogao usredotočiti svoju pozornost na kontinuirani uspon i prosperitet svojega novonastaloga, nasljednoga Austrijskog Carstva,[182] kao i ponovnome uspostavljanju habsburške vlasti.[2] Francuski diplomat Charles M. de Talleyrand sugerirao je Napoleonu da će savez između Francuske i Austrije dominirati Europom, ali »Napoleon nije bio zainteresiran«.[183]

Sveto Rimsko Carstvo »više nije imalo nikakvoga značaja«.[184] Franjo je znao da će titula naposljetku pripasti Bonaparteima.[7] Budući da se nije mogao vojno oduprijeti,[8] 6. kolovoza 1806. godine odrekao se svojega carskog dostojanstva i položio svoju carsku krunu[185][186] te je istovremeno raspustio Sveto Rimsko Carstvo[8][151] (premda nije imao stvarno pravo učiniti takvo što),[187] spriječivši mogućnost da Napoleon preuzme krunu.[8] Prema riječima Jamesa Brycea, britanskoga vikonta i povjesničara:

„…bila je to kruna Augusta, Konstantina, Karla, Maksimilijana, koju je Franjo Habsburški položio, a novo doba u svjetskoj povijesti obilježeno je padom njegove najčasnije institucije. Tisuću i šest godina nakon što je papa Lav okrunio franačkoga kralja, tisuću osamsto pedeset pet godina nakon što je Cezar osvojio Farsaliju, Sveto Rimsko Carstvo došlo je do svoga kraja.[188]”


Ujutro istoga dana, carski glasnik Svetoga Rimskog Carstva odjahao je od Hofburga do crkve Devet zborova anđela (oboje se nalaze u Beču, glavnome gradu Habsburške Monarhije), gdje je isporučio službeni proglas Franje II. s balkona koji gleda na veliki trg.[189] Pisani primjerci proglasa poslani su diplomatima Habsburške Monarhije 11. kolovoza zajedno s bilješkom koja je obavještavala bivše knezove Carstva da će Austrija nadoknaditi onima koji su bili plaćeni iz carske riznice.[190]

Abdikacijom nije priznat francuski ultimatum, ali je naglašeno da su carski staleži svojim tumačenjem Požunskoga mira onemogućili Franju da ispuni obveze koje je preuzeo svojom izbornom kapitulacijom:[191]

„Nakon sklapanja Požunskoga mira sva naša pažnja i briga bile su usmjerene na to da s uobičajenom razinom odanosti i savjesnosti osiguramo što potpunije izvršenje svih obveza koje smo time preuzeli te da održimo blagodat mira za naše narode, učvrstimo te povoljne miroljubive odnose na svim stranama i predvidimo hoće li temeljne promjene u Njemačkome Carstvu uvedene mirom omogućiti da primjereno ispunimo teške dužnosti koje su nam stavljene kao vrhovnome poglavaru carstva nakon izborne kapitulacije [tj. uvjetā izbora]. Posljedice koje su uslijedile iz brojnih članaka Požunskoga mira neposredno nakon njegove objave pa sve do danas, kao i oni događaji za koje je općepoznato da su se naknadno dogodili unutar Njemačkoga Carstva, doveli su nas do zaključka da u sadašnjim okolnostima više neće biti moguće pridržavati se uvjeta unesenih u izborni sporazum. (…) S obzirom na naše potpuno uvjerenje u nemogućnost daljnjega ispunjavanja dužnosti naše carske službe, naši nas principi i naša čast stoga obvezuju da položimo krunu koja u našim očima može zadržati svoju vrijednost jedino dok smo u stanju opravdati povjerenje izbornih knezova, prinčeva, staležā i ostalih članova Njemačkoga Carstva te primjereno izvršavati te obveze.[192]”
(Franjo II., 6. kolovoza 1806.; Predložak:WikizvorM)


Rimsko-njemački carevi već su abdicirali (najznačajniji primjer jest abdikacija Karla V. iz 1556.), no Franjina je abdikacija bila jedinstvena. Dok je prijašnjim abdikacijama carska kruna vraćena izbornim knezovima kako bi oni mogli proglasiti novoga cara, Franjina je abdikacija istodobno raspustila Sveto Rimsko Carstvo, pa izbornih knezova više nije bilo.[193]

Reakcije

Narodne reakcije

Sveto Rimsko Carstvo, institucija koja je trajala nešto više od tisuću godina, nije prošlo nezapaženo ili neoplakano.[194][195] Njegov je raspad potresao Njemačku, a većina reakcija unutar bivših carskih granica bile su bijes, tuga ili sram. Čak su i potpisnici Ugovora o Rajnskoj konfederaciji bili ogorčeni; Alois Franz Xaver von Rechberg, bavarski izaslanik u Carskome saboru, izjavio je da je »bijesan« jer je »stavio svoj potpis na uništenje njemačkoga imena«, misleći na uključenost njegove države u konfederaciju koja je Sveto Rimsko Carstvo zapravo osudila na propast.[196] S pravnoga stajališta, Franjina abdikacija bila je kontroverzna. Suvremeni pravni komentatori složili su se da je sâma abdikacija bila u potpunosti zakonita, ali da car nije imao ovlast raspustiti Carstvo.[197] Kao takvi, nekoliko carskih vazala odbilo je priznati da je Carstvu došao kraj.[198] Poljoprivrednici u Tiringiji odbili su prihvatiti kraj Carstva još u listopadu 1806. godine, vjerujući da je vijest o njegovu raspadu spletka lokalnih vlasti.[199] Raspad Carstva mnogim je ljudima unutar njegova bivšega područja izazvao nesigurnost i strah za vlastitu budućnost, kao i za budućnost sâme Njemačke.[200] Suvremeni izvještaji iz Beča opisuju raspad Carstva »neshvatljivim«, a reakciju opće javnosti »užasnutom«.[201]

Suprotno strahovima šire javnosti, mnogi suvremeni intelektualci i umjetnici vidjeli su Napoleona kao vjesnika novoga doba, a ne kao rušitelja staroga poretka.[202] Popularna ideja koju su prenijeli njemački nacionalisti bila je da je konačni raspad Svetoga Rimskog Carstva oslobodio Njemačku od pomalo anakronističkih ideja ukorijenjenih u blijedi ideal univerzalnoga kršćanstva i otvorio put ujedinjenju zemlje kao nacionalna država Njemačko Carstvo 65 godina kasnije.[203] Njemački povjesničar Hellmuth Rössler tvrdio je da su se Franjo i Austrijanci borili za spas uglavnom nezahvalne Njemačke od Napoleonovih snaga, povlačeći se te napuštajući Carstvo tek kada ih je većina Njemačke izdala i pridružila se Napoleonu.[204] Preuzimanje zasebnoga austrijskoga carskog naslova 1804. godine zaista nije značilo da je Franjo imao ikakve namjere abdicirati sa svoje prestižne pozicije rimskoga cara; ideja se samo počela razmatrati jer su okolnosti izvan habsburške kontrole prisilile na poduzimanje odlučnih radnji.[205]

Povezan sa strahovima od onoga što sada jamči sigurnost mnogim manjim njemačkim državama, pjesnik Christoph Martin Wieland žalio se da je Njemačka sada zapala u »apokaliptično vrijeme«[206] i izjavio:

„Tko može podnijeti ovu sramotu koja pritišće naciju koja je nekoć bila tako veličanstvena? Neka Bog poboljša stvari ako ih je još uvijek moguće poboljšati![207]”


Neki su raspad Svetoga Rimskog Carstva smatrali konačnim krajem staroga Rimskog Carstva. Prema riječima Christiana Gottloba von Voigta, ministra u Weimaru:[208]

„Ako poezija može ići ruku pod ruku s politikom, onda odricanje od carskoga dostojanstva nudi obilje materijala. Rimsko Carstvo sada zauzima svoje mjesto u nizu pobijeđenih carstava.[209]”


Prema riječima Jamesa Brycea, Sveto Rimsko Carstvo bilo je »najstarija politička institucija« i ista ona institucija koju je utemeljio August, pranećak Gaja Julija Cezara:

„Među onima koji su u kolovozu 1806. pročitali u engleskim novinama da je car Franjo II. objavio Saboru svoje odstupanje od carske krune, vjerojatno je bilo onih koji su razmišljali o tome da je najstarija politička institucija došla kraju. Ipak, tako je i bilo. Carstvo koje je ukinuto dopisom diplomata na obalama Dunava bilo je isto ono koje je Julijev lukavi nećak sâm osvojio protiv moći Istoka podno litica Akcija i koje je kroz osamnaest stoljeća vremena, kroz najveće promjene u opsegu, moći i karakteru, sačuvalo gotovo nepromijenjene titulu i pretenzije iz kojih je odavno nestalo svako značenje. Ništa drugo nije tako izravno povezivalo stari svijet s novim – ništa drugo nije pokazalo toliko čudnih kontrasta sadašnjosti i prošlosti te sabralo u tim kontrastima toliki dio europske povijesti.[210]”


Kada su se suočili s padom i propašću svoga Carstva, mnogi suvremenici upotrijebili su katastrofalni pad drevne Troje kao metaforu zbog njegove povezanosti s pojmom potpunoga uništenja i kraja kulture.[211] Slika apokalipse također se često koristila povezujući propast Svetoga Rimskog Carstva s nadolazećim krajem svijeta (odjekom srednjovjekovnih legendi o Posljednjemu rimskom caru, liku za kojega je prorečeno da će biti aktivan tijekom posljednjih vremena).[212]

Catherina Geothe napisala je 19. kolovoza 1806. godine svojemu sinu Johannu Wolfgangu von Goetheu[213] sljedeće:

„I osjećam se kao da je stari prijatelj bio vrlo bolestan. Liječnici su odustali od nade u njegov oporavak i uvjeravaju nas da će umrijeti – i ipak, unatoč njegovoj sigurnosti, čovjek je potpuno potresen kada pošta stigne s viješću o njegovoj smrti. Tako se osjećam ja, a doista i cijeli grad. Jučer su po prvi put iz molitvi u crkvi izostavljeni car i Carstvo. Bilo je iluminacije, vatrometa i sličnoga, ali nije bilo znaka radosti.[k] Kao da imamo sprovod za sprovodom – tako sada izgledaju naše radosti.[216]”


Kritike i prosvjedi protiv ukinuća Svetoga Rimskog Carstva obično su bili cenzurirani, osobito u Rajnskoj konfederaciji pod francuskom upravom.[217] Među aspektima koje je stanovništvo najviše kritiziralo bilo je uklanjanje ili zamjena tradicionalnih zagovora za Carstvo i cara u dnevnim crkvenim molitvama na cijelomu području bivšega Carstva.[218] Potiskivanje iz Francuske, u kombinaciji s primjerima pretjerane odmazde protiv zagovornikā Carstva, osiguralo je da prosvjedi uskoro utihnu.[219]

Joseph Görres, njemački pisac i filozof, ismijao je žaljenja zbog nestanka Svetoga Rimskog Carstva:[220]

„Plači, Germanijo, plači! Tvoj te zaštitnički duh napustio; oprez ga je odnio u više sfere, gdje će sada u nebeskim arhivima pronaći potpunu zadovoljštinu za svoj antikvarni duh. Tko će te sada čuvati od navale potoka sveuništavajuće revolucionarne srdžbe? Tko će stati kao štit pred tobom da te bijes prosvjetiteljstva ne proguta? Jao! Neće proći ni deset godina, a doživjet ćeš sudbinu Galije; revolucionari i trgovci slobodom izniknut će u tvojoj sredini i neće se zaustaviti dok ti na glavu ne stave krvavu frigijsku kapu. (…) Nezaboravci će nicati iz zemlje, a ponosni mramor čuvat će za potomstvo sljedeći epitaf, sastavljen u pravomu lapidarnom stilu i s pjesničkim žarom:
Ovdje leži Sveto Rimsko Carstvo,
Bez daha i blijedo,
Pokosila ga je smrtna kosa.[220]”
(Predložak:WikizvorM)


Goethe je izjavio da ga »više zanima rasprava između njegova kočijaša i lakaja« nego vijest o ukinuću Svetoga Rimskog Carstva.[141]

Službene i međunarodne reakcije

Švedski kralj Gustav IV. Adolf koji je 1806. izdao proglas svojim njemačkim podanicima da raspad Carstva »neće uništiti njemačku naciju«.

U službenome svojstvu, odgovor Kraljevine Pruske bio je samo uobičajen izraz žaljenja zbog »završetka časne veze posvećene vremenom«.[221] Barun Görtz – pruski predstavnik u Carskome saboru[222] koji je kao izborni izaslanik Izborne Kneževine Brandenburga (pruskoga teritorija unutar formalnih granica Svetoga Rimskog Carstva) 1792. godine sudjelovao na izboru Franje II. za rimsko-njemačkoga cara[223] – reagirao je s tugom pomiješanom sa zahvalnošću i naklonošću prema dinastiji Habsburg i njihovoj bivšoj ulozi careva.[224] Uzviknuo je:

„Dakle, car kojega sam pomogao izabrati bio je posljednji car! Ovaj se korak nesumnjivo mogao očekivati, ali to ne čini njegovu stvarnost manje dirljivom i potresnom. Presiječe posljednju nit nade za koju se čovjek pokušavao držati.[225]”


Barun von Wiessenberg, austrijski izaslanik u Izbornoj Kneževini Hessen, izvijestio je da se lokalni izborni knez Vilim I. rasplakao i izrazio žaljenje zbog gubitka »ustava kojemu je Njemačka tako dugo dugovala svoju sreću i slobodu«.[226]

Na međunarodnoj razini, propast Carstva dočekana je s pomiješanim ili ravnodušnim reakcijama. Ruski car Aleksandar I. nije ponudio nikakav odgovor, a danski kralj Kristijan VII. formalno je uključio svoje njemačke zemlje u svoja kraljevstva nekoliko mjeseci nakon raspada Carstva.[227] Švedski kralj Gustav IV. Adolf, koji još nije osobito priznao zasebnu austrijsku carsku titulu, izdao je 22. kolovoza 1806. godine pomalo provokativan proglas stanovnicima svojih njemačkih zemalja, navodeći da raspuštanje Svetoga Rimskog Carstva »neće uništiti njemačku naciju« te izražavajući nadu da bi Carstvo moglo oživjeti.[228] Napoleon je sarkastično izjavio da je Njemačka uvijek »postajala, a ne bila«.[229]

Ujedinjeno Kraljevstvo odbilo je 1806. godine priznati ukinuće Svetoga Rimskog Carstva.[230] James Bryce to komentira pišući:

„I doista se može tvrditi da Carstvo u pravnome smislu nikada nije ugašeno, već živi kao bestjelesni duh do danas. Jer, jasno je da, formalno govoreći, abdikacija suverena može uništiti samo njegova vlastita prava, a ne raspušta državu kojom vlada.[231]”


Mogućnost obnove

Raspad Svetoga Rimskog Carstva konstituiran je osobnom abdikacijom Franje II. od titule rimsko-njemačkoga cara te oslobađanjem svih vazala i carskih država od njihovih obveza i dužnosti prema caru.[232] Titula rimsko-njemačkoga cara (teorijski ista titula kao i »rimski car«) i sâmo Sveto Rimsko Carstvo kao ideja i institucija (teoretski univerzalno suvereno carstvo) nikada nisu formalno ukinuti.[233] Nastavak postojanja univerzalnoga carstva, iako bez definiranoga teritorija i bez cara, ponekad se spominjao u titulama drugih kasnijih monarha; naprimjer, kraljevi Italije iz Savojske dinastije nastavili su nositi titulu »princ i vječni vikar Svetoga Rimskog Carstva« koja potječe iz carske darovnice iz 14. stoljeća koju je rimsko-njemački car Karlo IV. dao njihovu pretku Amadeu VI., savojskome grofu.[234]

Nakon Napoleonovih poraza 1814. i 1815. godine, u Njemačkoj i drugdje bilo je rašireno javno mnijenje koje je pozivalo na oživljavanje Svetoga Rimskog Carstva pod vodstvom austrijskoga cara Franje I.[235] U to je vrijeme postojalo nekoliko čimbenika koji su spriječili obnovu Carstva kakvo je bilo u 18. stoljeću, posebice uspon većih, konsolidiranih kraljevina u Njemačkoj – poput Bavarske, Saske i Württemberga – kao i pruski interes za postati velika sila u Europi (umjesto da i dalje bude vazal Habsburgovcima).[236] Čak i tada, obnova Svetoga Rimskog Carstva, s moderniziranom unutarnjopolitičkom strukturom, nije bila nedostatna na Bečkome kongresu koji je odlučivao o europskim granicama nakon Napoleonova poraza.[237] Međutim, Franjo je dugo prije Kongresa zaključio da politička struktura Svetoga Rimskog Carstva ne bi bila superiornija novomu poretku u Europi i da njegova obnova nije bila u interesu Habsburške Monarhije.[238] U službenomu svojstvu, papinstvo je činjenicu da Sveto Rimsko Carstvo nije obnovljeno na Bečkomu kongresu (uz druge odluke donesene tijekom pregovorā) smatralo »štetnim za interese katoličke vjere i prava Crkve«.[239]

Zemljovid Njemačkoga saveza stvorenoga 1815. godine nakon Bečkoga kongresa.

Umjesto Svetoga Rimskog Carstva, Bečki je kongres stvorio Njemački savez (Deutscher Bund) koji su austrijski carevi vodili kao Bundespräsidium i koji će se pokazati neučinkovitim.[240] Savez je oslabljen njemačkim revolucijama nakon kojih je Frankfurtski parlament, koji su izabrali narodi Saveza, pokušao proglasiti Njemačko Carstvo i imenovati pruskoga kralja Fridrika Vilima IV. svojim carem.[241] Sâm Fridrik nije odobravao tu ideju, već je favorizirao obnovu Svetoga Rimskog Carstva pod austrijskim Habsburgovcima iako ni sâmi Habsburgovci ni njemački revolucionari, još uvijek aktivni u to vrijeme, ne bi odobrili tu ideju.[242]

Posljedice

Raspad Svetoga Rimskog Carstva bio je velik prijelom u njemačkoj povijesti.[8] Dogodile su se najradikalnije promjene u ustavnome pravu.[8] Također se dogodila najveća teritorijalna promjena i preraspodjela posjeda između 1648. i 1945. godine.[8]

Za mnoge je suvremenike to bio dramatičan događaj.[8] Knezovi i grofovi izgubili su svoja suverena prava.[8] Carski podanici izgubili su radna mjesta te mogućnost za obrazovanje i opskrbu.[8] Porezno opterećenje poraslo je na cijelome području nekadašnjega Carstva, a podanici nisu mogli podnijeti tužbe protiv istoga pred carskim sudovima.[8] Vojne obveze uvedene su po prvi puta ili su zaoštrene.[8] U to vrijeme nastale su nove, teritorijalno ujedinjene države koje su imale jedinstvena tržišta bez unutarnjih carinskih granica.[8] Promjene koje su se dogodile uz potporu Napoleonove Francuske dovele su u mnogim dijelovima Njemačke do učvršćenja apsolutističke vlasti.[8] Međutim, u središnjoj i jugozapadnoj Njemačkoj istodobno su postavljeni temelji za nove ustavne poretke.[8] Ti ustavi služili su za osiguranje kreditne sposobnosti.[8]

Neposredno nakon tih događaja, djelomično traumatična iskustva tabuirana su u historiografiji.[8] Preživjele njemačke države skovale su vlastitu povijest i novu nacionalnu metanaraciju.[8]

Za razliku od onoga nakon 1945. godine, novi poredak nakon 1806. godine nije bio slomljeni poredak, već »novi poredak koji je bio moralno diskreditiran na mnogo načina«.[8] To je bio jedan od razloga zašto se priželjkivalo za Carstvom odmah nakon 1806. godine.[8] Čežnja je ubrzo usmjerena na srednji vijek jer se »suvremena povijest mogla uzeti samo krajnje selektivno«, budući da je većina preživjelih njemačkih država sudjelovala s Napoleonom koji je bio »neprijatelj Carstva« i kojemu su iste dugovale svoj opstanak i »drastično proširenje«.[8]

Ukinućem Svetoga Rimskog Carstva pojavilo se njemačko pitanje koje je konačno riješeno tek 3. listopada 1990. godine[l] ponovnim ujedinjenjem Njemačke.[3]

Nasljeđe

Spomenik Franji II. u Beču. Izradio ga je kipar Pompeo Marchesi na poticaj cara Ferdinanda I./V., a otkriven je 16. lipnja 1846. godine.[243] »Četiri kolosalna kipa koja okružuju spomenik simboliziraju vjeru, snagu, mir i pravdu.«[243]

U Austrijskome Carstvu, habsburška dinastija nastavila je djelovati kao zamjena za nacionalnost iako austrijska carska titula nije bila povezana s bilo kojom posebnom nacionalnošću.[244] Iako su njemački vazali Svetoga Rimskog Carstva bili oslobođeni svojih obveza, Franjo i njegovi nasljednici nastavili su vladati velikim stanovništvom koje je govorilo njemački jezik, a Carska regalija Svetoga Rimskog Carstva nastavila se čuvati unutar njihovih domena (i dan-danas je pohranjena te izložena u Carskoj riznici u Hofburgu).[245] Dinastija je zadržala svoj istaknuti status među kraljevskim obiteljima u Europi i još je uvijek bila jedina prava carska obitelj u očima mnogih svojih podanika.[246] Iako su novomu Austrijskom Carstvu nedostajali mnogi ključni elementi Svetoga Rimskog Carstva, ono je u praksi i idealima ostalo blisko Svetomu Rimskom Carstvu iz vremena prije 1806. godine.[247] U mnogim su aspektima austrijski carevi nastavili djelovati kao zaštitnici Katoličke Crkve, baš kao što su to činili rimsko-njemački carevi prije njih, nastavljajući zahtijevati pravo ius exclusivae.[248] Tijekom svojega zatočeništva u Francuskoj od 1809. do 1814. godine i nakon što je kasnije bio oslobođen, papa Pio VII. gledao je na Franju kao na zaštitnika Crkve, moleći ga da mu pomogne u ponovnome uspostavljanju Papinske Države.[249]

Nakon Franjine abdikacije, novo Austrijsko Carstvo poduzelo je korake kako bi se udaljilo od starijega Svetoga Rimskog Carstva.[250] Simboli i službeni naslovi austrijske monarhije izmijenjeni su kako bi se Austrija istaknula kao posebna cjelina.[251] Budući da je pojam Kaiserthum Österreich[m] (‘Austrijsko Carstvo’) ušao u svakodnevni govor,[n] monarhija je ubrzo izbacila izvorni prefiks »nasljedno« koji se koristio od 1804. do 1806. godine kako bi se naglasila razlika između Austrije i Svetoga Rimskog Carstva.[254]

Uz Austrijsko Carstvo (i Francusku pod Napoleonom I. Bonaparteom), najistaknutiji potencijalni polagatelj prava na nasljeđe Svetoga Rimskog Carstva (u smislu vladanja Njemačkom) nakon njegove propasti i ukinuća bila je Kraljevina Pruska kojom je vladala dinastija Hohenzollern.[255] Uz rastuće krunske zemlje Habsburgovaca, Pruska je predstavljala jedinu veliku silu u srednjoj Europi tijekom posljednjega stoljeća (ili nešto više) carske vladavine Svetoga Rimskog Carstva.[256] Često se pričalo da su Prusi imali carske ambicije, a pričalo se i da je pruski kralj Fridrik II. 1740. godine bio kandidat za rimsko-njemačkoga cara. Fridrik II. i ostali pruski kraljevi odbacili su te ideje dok su ostali pod carskom vlašću, tvrdeći da bi dodatni teritorij i moć bili korisniji od carske titule.[257] Godine 1795. te ponovno 1803. i 1804. francuski predstavnici sugerirali su da bi Pruska mogla pretvoriti svoje sjeverne njemačke teritorije u carstvo, ali Hohenzollerni nisu bili zainteresirani za provođenje takvoga plana.[258] Iako su pruski vladari i njihovi dužnosnici izražavali tugu zbog propadajućega stanja Svetoga Rimskog Carstva od 1792. godine nadalje, također su bili kritični prema nostalgiji za njemačkom poviješću pod carskom vlašću.[259] Prusi su izglede za preživljavanje Svetoga Rimskog Carstva smatrali vrlo niskima te su vidjeli Francuze kao prave nasljednike starih Karolinga, neprijatelja za kojega su vjerovali da se ne može poraziti normalnim vojnim sredstvima.[260]

Nesklonost Hohenzollernā da preuzmu carsku titulu promijenila se 1806. godine jer su se bojali da bi, s formiranjem Rajnske konfederacije i ukinućem Svetoga Rimskog Carstva, Napoleon mogao težiti zalaganju za hipotetski položaj »cara Njemačke«.[261] Iako su napravljene pripreme za stvaranje »carske unije« u sjevernoj Njemačkoj, s carem iz dinastije Hohenzollern, ti su planovi odbačeni u rujnu 1806. godine nakon što su naišli na malu podršku, dok im se ruski car Aleksandar I. usprotivio.[262] Budući da Hohenzollerni nisu imali carsko podrijetlo, nisu sebe vidjeli kao carsku dinastiju i, čak i nakon Napoleonovih konačnih poraza 1813. i 1815. godine, njihov se položaj malo promijenio.[263] Iako je Njemačka ujedinjena u Njemačko Carstvo 1871. godine pod hohenzollernskim carem Vilimom I., proglašenje novoga carstva bilo je ideološki problematično. Hohenzollerni su se uglavnom našli u nevolji s njegovim implikacijama.[264] Bilo je pokušajā da se Njemačko Carstvo poveže s institucijama Svetoga Rimskog Carstva, ali su se njegovi carevi nastavili nabrajati nakon pruskih kraljeva; car Fridrik III. (v. 1888.) dobio je ime po Fridriku II., svojemu kraljevskom prethodniku, a ne po rimsko-njemačkome caru Fridriku III. iz 15. stoljeća (novi Fridrik tada bi bio Fridrik IV.).[265]

Njemačko Carstvo (plavo) i Austro-Ugarska (crveno) oboje su postojali između 1871. i 1918. godine.

I Njemačko Carstvo i dvojna Austro-Ugarska Monarhija propali su 1918. godine tijekom Prvoga svjetskog rata.[266]

Adolf Hitler zamišljao je Treći Reich kao povijesnoga nasljednika dvaju prethodnih njemačkih carstava: Svetoga Rimskog Carstva (Prvoga Reicha) i Njemačkoga Carstva (Drugoga Reicha).[267] Nacisti su od 1933. do 1945. godine kroz Treći Reich, za kojega je Hitler tvrdio da će trajati 1000 godina, nastojali baštiniti Sveto Rimsko Carstvo.[268] Njihov režim oslanjao se na često iskrivljena i izopačena sjećanja na Karla Velikoga, Otona I. Velikoga i Fridrika II.[169]

Današnje savezne pokrajine Savezne Republike Njemačke, koje neki vide kao nasljednice njemačkih država Svetoga Rimskog Carstva.

Tijekom stoljećā, mnoge države Svetoga Rimskog Carstva razvile su se u 16 suvremenih saveznih pokrajina Njemačke. Kao djelomično suverene države, njemačke savezne pokrajine, osobito u više ili manje neovisno upravljanim područjima (poput kulture i obrazovanja), podsjećaju na staro Carstvo.[269] Povjesničari Norman Stone i Johannes Burkhardt usporedili su Sveto Rimsko Carstvo, posebno u pogledu njegovih sastavnih država pod lokalnom upravom, sa suvremenom Saveznom Republikom Njemačkom, pri čemu je Burkhardt napisao: »Mogu nedvosmisleno reći da je Stari Reich bio pravi prethodnik Savezne Republike Njemačke.«[270] Stone je u vezi s temeljima suvremene Republike napisao:

„Ovaj je put to [bila] Njemačka minus Pruska i Austrija. Bio je to povratak u staro Sveto Rimsko Carstvo, u Njemačku u kojoj je istinska civilizacija postojala na vrlo lokalnoj razini, onoj kneževine-biskupije.[271]”


Europska unija, »skupina različitih zemalja okupljenih pod labavim kišobranom«, suvremeni je primjer odražavanja ideje kasnoga Svetoga Rimskog Carstva.[268]

Hrvatski povjesničar Drago Roksandić napisao je 15. lipnja 1998. godine u predgovoru hrvatskome izdanju knjige Le Saint-Empire Jean-Françoisa Noëla:

„U bilo kakvu pokušaju sinteze hrvatske povijesti nemoguće je izbjeći veliku temu Svetog Rimskog Carstva, a ipak o njemu samome u hrvatskoj historiografiji nije napisana nijedna monografija, a malo je i drugih istraživanja. U bilo kojem utemljenijem radu na teme iz povijesti hrvatskog srednjovjekovlja i novovjekovlja ne izostaju reference iz povijesti Svetog Rimskog Carstva, dakako, ‘viđenoj’ u obzorju hrvatskog povijesnog iskustva. Uostalom, nakon 1526. hrvatska je povijest uistinu nerazumljiva bez povijesti Carstva i to sve do njegova nestanka 1806. godine. Iako je u tome bitno da su Habsburgovci istodobno i carevi i hrvatski kraljevi, neupitno je da su civilizacijski uvijek prepoznatljive i brojne druge korespondencije hrvatske povijesti i povijesti Carstva.[272]”


Tisuću je godina Sveto Rimsko Carstvo kao političko tijelo donosilo stabilnost i red u srednju Europu.[192] Unatoč tomu što naposljetku nije uspjelo spriječiti rat s Francuskom, nominalna uloga kasnoga Svetoga Rimskog Carstva u radu na miru te formiranju labave vrste hegemonije i partnerstva ponudila je alternativu univerzalnoj apsolutnoj monarhiji Napoleonova Francuskoga Carstva i univerzalnoj republici koju je zagovarala revolucionarna Francuska te je poslužila kao model za ustave međunarodnih tijela i organizacija u budućnosti.[273]

U umjetnosti

Ne može ih se staviti pod isti šešir (oko 1800./1805.)

Friedrich Ludwig Neubauer: Ne može ih se staviti pod isti šešir[o] karikatura iz oko 1800.[274] ili 1805. godine.[8]

Politička karikatura[8] Ne može ih se staviti pod isti šešir prikazuje krizno stanje u Svetomu Rimskom Carstvu iz oko 1800. godine.[274] Prema Burgdorfu, slika prikazuje stanje Carstva nakon Glavnoga zaključka izvanredne Carske deputacije.[8] Germania pokušava vezati carske posjede užetom i držati ih pod istim šeširom, ali ne uspijeva.[274] Orao, koji sjedi na stablu na lijevoj strani slike, simbolizira Sveto Rimsko Carstvo.[274] Kulturno i političko nejedinstvo Carstva sprječava postizanje nacionalnoga jedinstva.[274]

Sud vremena (1805./1806.)

Sud vremena, bakrorez[8] iz 1805.[275] ili 1806. godine.[8]

Karikatura Sud vremena[p] jest alegorijski prikaz propadanja Svetoga Rimskog Carstva.[275][8] Na slici je Napoleonov orao oborio dvoglavoga rimsko-njemačkoga carskog orla i bacio ga »u dubine«.[275] Monstruozni lik u sredini jest čudovište s majmunskom glavom i rimsko-njemačkom carskom krunom,[8] koje simbolizira Sveto Rimsko Carstvo.[275][8] Kron mu drži ogledalo kako bi mu dao do znanja da mu je došao kraj.[8]

I grobovi svetaca otvoriše se, a prosvjetiteljstvo i duh zajedništva pojaviše se ponovno u Njemačkoj (1806.)

Dio slike I grobovi svetaca otvoriše se, a prosvjetiteljstvo i duh zajedništva pojaviše se ponovno u Njemačkoj;[q] nacrtali Schirach, Pitt i Thugut, gravirao Endaimon Grollmann.[276]

Podrugljiva slika I grobovi svetaca otvoriše se, a prosvjetiteljstvo i duh zajedništva pojaviše se ponovno u Njemačkoj iz 1806. godine prikazuje kako se Sveto Rimsko Carstvo sa »svojim stupovima« ruši.[276] Franjo II. sjedi na prijestolju, ali baldahin »već opasno nakrivljeno visi iznad njega«, a »u sljedećemu trenutku sve će se srušiti«.[276] U ruci drži plahtu s modificiranom molitvom koja glasi: »Oče Franjo, u ruke tvoje predajem duh svoj i Sveto Rimsko Carstvo pognulo je glavu i izdahnulo.«[276] Stoga je zapečaćen kraj Svetoga Rimskog Carstva.[276] Za stolom stoje tri izborna kneza, a ispred njih cedulje s natpisima »Hessen dobiva«, »Baden dobiva« i »Bavarska dobiva«.[276] To troje izaći će kao pobjednici nakon raspada Carstva.[276] Klupe carskih gradova i duhovnih knezova, koji su imali svoje mjesto u Carskome saboru, prazne su, a njihovi predstavnici jesu »jasni gubitnici« nakon raspada Svetoga Rimskog Carstva te im je uskraćen pristup.[276]

Povezani članci

Napomene

  1. ↑ Napoleon je uspostavio Rajnsku konfederaciju i prisilio Franju II. na abdikaciju kako bi učvrstio svoju vlast nad njemačkim državama te naposljetku okončao Sveto Rimsko Carstvo.[1] On je također 1806. godine proglasio ukinuće Svetoga Rimskog Carstva.[2]
  2. ↑ Premda je Napoleon također proglasio ukinuće Svetoga Rimskog Carstva 1806. godine.[2]
  3. ↑ Njih ukupno šesnaest.[2]
  4. ↑ Za razliku od njih, neke sekularizirane kneževine-biskupije na sjeveru i sjeveroistoku (poput Brandenburga, Havelberga, Lebusa, Meissena, Merseburga, Naumburg-Zeitza, Schwerina i Cammina) prestale su ostvarivati ​​neovisna prava te su zapravo postale podređene moćnim susjednim vladarima puno prije Reformacije. Tako su postale kneževine-biskupije samo po imenu.[48]
  5. ↑ Jedna procjena temeljena na granicama Njemačke iz 1870. godine daje broj stanovnika od otprilike 15 – 17 milijuna oko 1600. godine, koji je pao na 10 – 13 milijuna oko 1650. godine. Drugi povjesničari koji se bave procjenama stanovništva ranonovovjekovnoga Svetoga Rimskog Carstva sugeriraju da je broj stanovnika pao s 20 milijuna na otprilike 16 – 17 milijuna do 1650. godine.[54]
  6. ↑ Franjo je zapravo stvorio novo državno tijelo – Austrijsko Carstvo – u čiji su sastav ušle sve zemlje pod Franjinom izravnom vlašću (uključujući Hrvatsku i Ugarsku) iako on to nije priznavao.[121]
  7. ↑ Napoleon je doznao da je Dalmacija bila zapuštena pod dugotrajnom i lošom mletačkom upravom.[137] Čim je postao njezinim vladarom, naumio ju je učiniti »sretnom i zadovoljnom«.[138] Proveo je mnoge odredbe kako bi podigao blagostanje Dalmacije.[139]
  8. ↑ Njemački: Rheinbundakte.[151]
  9. ↑ Njemački: Rheinbund.[157]
  10. ↑ Godine 1812. Napoleon je izjavio: »Ja sam istinski rimski car; pripadam najboljoj lozi cezarā – onima koji su osnivači.«[179]
  11. ↑ Rasvjetom, vatrometom i igrama 15. kolovoza 1806. obilježio se blagdan sv. Napoleona.[214] Istoga se dana po naredbi francuskoga maršala Pierrea Augereaua svečano proslavio i Napoleonov rođendan. Međutim, narod je sudjelovao s otvorenom apatijom.[215]
  12. ↑ Iako »njemačko pitanje nije kontinuirano postojalo« u razdoblju od 1806. do 1990. godine.[3]
  13. ↑ Ili Kaiserstaat Österreich.[252]
  14. ↑ Premda je u službenu uporabu ušao tek 1849. godine.[253]
  15. ↑ Njemački: Man kann Sie nicht unter einen Hut bringen.[8][274]
  16. ↑ Njemački: Das Gericht der Zeit.[275]
  17. ↑ Njemački: Und die Graeber der Heiligen thaten sich auf Und die Aufklaerung und der Gemeingeist erschienen aufs neue in Deutschland.[276]

Izvori

  1. ↑
    • Nepoznat parametar: trans-title

  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3
    • Nepoznat parametar: trans-title

  3. ↑ 3,0 3,1 3,2
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: trans-title

  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4
    • Nepoznat parametar: trans-title

  5. ↑ 5,0 5,1 Franz II (I): A difficult beginning. The World of Habsburgs 0. Pristupljeno 2025-07-14.
  6. ↑ 6,0 6,1 Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti. Leksikon Marina Držića 0. Pristupljeno 2024-10-21.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5
    • Nepoznat parametar: trans-title

  8. ↑ 8,00 8,01 8,02 8,03 8,04 8,05 8,06 8,07 8,08 8,09 8,10 8,11 8,12 8,13 8,14 8,15 8,16 8,17 8,18 8,19 8,20 8,21 8,22 8,23 8,24 8,25 8,26 8,27 8,28 8,29 8,30 8,31 8,32 8,33 8,34 8,35 8,36
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: trans-title

  9. ↑ Njemačka. Proleksis enciklopedija, mrežno izdanje 0. Pristupljeno 2024-10-21.
  10. ↑ Script error: The function "harvard_citation_no_bracket" does not exist.: »…odreče se Franjo II. naslova cara njemačkoga (6. kolovoza 1806.). Time nestade i carstva njemačkoga.«
  11. ↑ Njemačka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje 0. Pristupljeno 2024-10-20.
  12. ↑ 12,0 12,1
    • Nepoznat parametar: trans-title

  13. ↑ Franjo I. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje 0. Pristupljeno 2024-07-21.
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 Franz I and the Austrian Empire. The World of Habsburgs 0. Pristupljeno 2025-07-14.
  15. ↑ Wilson 2009, str. 26.
  16. ↑ Feuerstein-Praßer 2010, str. 8.
  17. ↑ Feuerstein-Praßer 2010, str. 8.
  18. ↑ Wilson 2009, str. 26.
  19. ↑ Wilson 2009, str. 27.
  20. ↑ Wilson 2009, str. 27.
  21. ↑ Wilson 2009, str. 27.
  22. ↑ Wilson 2009, str. 27.
  23. ↑ Wilson 2006, str. 709.
  24. ↑ Wilson 2006, str. 709.
  25. ↑ Wilson 2009, str. 27.
  26. ↑ Wilson 2009, str. 27.
  27. ↑ Wilson 2009, str. 28.
  28. ↑ Wilson 2009, str. 28.
  29. ↑ Wilson 2009, str. 28.
  30. ↑ Wilson 2009, str. 28.
  31. ↑ Orford 2009, str. 981.
  32. ↑ Bryce 2020, str. 2.
  33. ↑ Bryce 2020, str. 2.
  34. ↑ Muldoon 1999, str. 115.
  35. ↑ Muldoon 1999, str. 115.
  36. ↑ Muldoon 1999, str. 115.
  37. ↑ Orford 2009, str. 981.
  38. ↑ Orford 2009, str. 989.
  39. ↑ Muldoon 1999, str. 115.
  40. ↑ Orford 2009, str. 989.
  41. ↑ Muldoon 1999, str. 115.
  42. ↑ Wilson 2016, str. 131–132.
  43. ↑ Wilson 2016, str. 131–132.
  44. ↑ Wilson 2016, str. 131–132.
  45. ↑ Wilson 2016, str. 131–132.
  46. ↑ Wilson 2011, str. 94–95.
  47. ↑ Wilson 2011, str. 94–95.
  48. ↑ Whaley 2012. – svezak 1, str. 89.
  49. ↑ Wilson 2011, str. 94–95.
  50. ↑ Wilson 2011, str. 94–95.
  51. ↑ Beales 2003, str. 59.
  52. ↑ Schindling 1986, str. S66.
  53. ↑ Noël 1998, str. 169.
  54. ↑ Whaley 2012. – svezak 1, str. 633.
  55. ↑ Schindling 1986, str. S66.
  56. ↑ Schindling 1986, str. S66.
  57. ↑ Gagliardo 1980, str. 196.
  58. ↑ Gagliardo 1980, str. 196.
  59. ↑ Gagliardo 1980, str. 196.
  60. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 376–377.
  61. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 376–377.
  62. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 376–377.
  63. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 376–377.
  64. ↑ Gagliardo 1980, str. 196.
  65. ↑ Blanning 2012, str. 68.
  66. ↑ Blanning 2012, str. 68.
  67. ↑ Wilson 2009, str. 23.
  68. ↑ Wilson 2009, str. 23.
  69. ↑ Wilson 2009, str. 23.
  70. ↑ Blanning 2012, str. 68.
  71. ↑ Blanning 2012, str. 68.
  72. ↑
    • Nepoznat parametar: trans-title

  73. ↑ Script error: The function "harvard_citation_no_bracket" does not exist.: »Ce corps qui s’appelait, & qui s’appelle encore, le Saint-Empire Romain, n’était en aucune manière, ni saint, ni romain, ni empire.«
  74. ↑ Wilson 2009, str. 24.
  75. ↑ Wilson 2009, str. 24.
  76. ↑ Wilson 2009, str. 24.
  77. ↑ Wilson 2009, str. 28.
  78. ↑ Wilson 2009, str. 28.
  79. ↑ Blanning 2012, str. 67.
  80. ↑ Blanning 2012, str. 60.
  81. ↑ Blanning 2012, str. 67.
  82. ↑ Blanning 2012, str. 67.
  83. ↑ Blanning 2012, str. 67.
  84. ↑ Blanning 2012, str. 67.
  85. ↑ Blanning 2012, str. 67.
  86. ↑ Blanning 2012, str. 67.
  87. ↑ Blanning 2012, str. 68.
  88. ↑ Wilson 2009, str. 25.
  89. ↑ Wilson 2009, str. 25.
  90. ↑ Wilson 2009, str. 25.
  91. ↑ Wilson 2009, str. 25.
  92. ↑ Wilson 2009, str. 28.
  93. ↑ Wilson 2009, str. 25.
  94. ↑ Wilson 2006, str. 712.
  95. ↑ Wilson 2006, str. 713.
  96. ↑ Wilson 2006, str. 714.
  97. ↑ Wilson 2006, str. 714.
  98. ↑ Wilson 2006, str. 714.
  99. ↑ Wilson 2006, str. 719–720.
  100. ↑ Wilson 2006, str. 719–720.
  101. ↑ Wilson 2006, str. 719–720.
  102. ↑ Wilson 2006, str. 719–720.
  103. ↑ Kako je Napoleon postao car? – 1804. povijest.hr 0. Pristupljeno 2025-04-24.
  104. ↑ Renna 2017, str. 57.
  105. ↑ Renna 2017, str. 57.
  106. ↑ Renna 2017, str. 57.
  107. ↑ Wilson 2006, str. 723.
  108. ↑ Wilson 2009, str. 26.
  109. ↑ Harrison 2017, str. 687.
  110. ↑ Wilson 2009, str. 25.
  111. ↑ 111,0 111,1
    • Parametar series nije dopušten u klasi web

  112. ↑ Wilson 2006, str. 723.
  113. ↑ Wilson 2009, str. 26.
  114. ↑ Budak 2002.
  115. ↑ 115,0 115,1 The foundation of the Empire of Austria in 1804. The World of Habsburgs 0. Pristupljeno 2025-07-14.
  116. ↑ Budak 2002.
  117. ↑ Wilson 2009, str. 26.
  118. ↑ Wilson 2006, str. 723.
  119. ↑ Wilson 2009, str. 31.
  120. ↑ Budak 2002.
  121. ↑ Budak 2002.
  122. ↑ Šišić 1913, str. 122.
  123. ↑ Wilson 2009, str. 31.
  124. ↑ Wilson 2009, str. 32.
  125. ↑ Wilson 2009, str. 32.
  126. ↑ Wilson 2006, str. 723.
  127. ↑ Wilson 2006, str. 723.
  128. ↑ Wilson 2006, str. 725.
  129. ↑ Wilson 2006, str. 725.
  130. ↑ Wilson 2006, str. 725.
  131. ↑ Wilson 2006, str. 726.
  132. ↑ 132,0 132,1 132,2 132,3
    • Nepoznat parametar: trans-title

  133. ↑
    • Nepoznat parametar: trans-title

  134. ↑ Faulkner 2015.
  135. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 634–635.
  136. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 634–635.
  137. ↑ Horvat 1906, str. 21.
  138. ↑ Horvat 1906, str. 21–22.
  139. ↑ Horvat 1906, str. 22.
  140. ↑ 140,0 140,1 Požunski mir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje 0. Pristupljeno 2025-02-24.
  141. ↑ 141,0 141,1 141,2
    • Nepoznat parametar: trans-title

  142. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 634–635.
  143. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 636.
  144. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 636.
  145. ↑ Godsey Jr 2004, str. 145.
  146. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 636.
  147. ↑ Godsey Jr 2004, str. 145.
  148. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 634–635.
  149. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 634–635.
  150. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 637.
  151. ↑ 151,0 151,1 151,2 151,3 151,4 151,5
    • Nepoznat parametar: trans-title

  152. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 637.
  153. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 637.
  154. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 637.
  155. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 637.
  156. ↑ Wilson 2009, str. 33.
  157. ↑ 157,0 157,1 157,2 157,3 Istupanje šesnaest njemačkih država iz Svetog Rimskog Carstva – 1806. povijest.hr 0. Pristupljeno 2025-04-17.
  158. ↑ Wilson 2006, str. 729.
  159. ↑ Cavendish 2006.
  160. ↑ Bryce 1871, str. 363.
  161. ↑ Wilson 2009, str. 33.
  162. ↑ Wilson 2009, str. 25.
  163. ↑ Wilson 2009, str. 25.
  164. ↑ Wilson 2009, str. 30.
  165. ↑ Wilson 2009, str. 33.
  166. ↑ Wilson 2009, str. 34.
  167. ↑ Wilson 2009, str. 34.
  168. ↑ Wilson 2009, str. 34.
  169. ↑ 169,0 169,1 169,2
    • Nepoznat parametar: author-link

  170. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 643–644.
  171. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 643–644.
  172. ↑ Wilson 2006, str. 730.
  173. ↑ Wilson 2006, str. 731.
  174. ↑ Wilson 2006, str. 731.
  175. ↑ Wilson 2006, str. 727.
  176. ↑ Lentz 2008, str. 20 (65).
  177. ↑ Lentz 2008, str. 20 (65).
  178. ↑ Lentz 2008, str. 21 (66).
  179. ↑ Napoleon as Augustus: How He Modelled Himself on the Roman Empire. War History Online 0. 18. veljače 2016. Pristupljeno 2025-06-18.
  180. ↑ Wilson 2006, str. 731.
  181. ↑ Wilson 2009, str. 31.
  182. ↑ Wilson 2009, str. 31.
  183. ↑ Cavendish 2006.
  184. ↑
    • Nepoznat parametar: trans-title

  185. ↑ Bryce 1871, str. 363.
  186. ↑ Ukinuto Sveto Rimsko Carstvo (1806.). povijest.hr 0. Pristupljeno 2025-05-02.
  187. ↑
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: trans-title

  188. ↑ Bryce 1871, str. 363.
  189. ↑ Wilson 2006, str. 731.
  190. ↑ Wilson 2006, str. 731.
  191. ↑ Whaley 2012. – svezak 2, str. 643–644.
  192. ↑ 192,0 192,1
    • Nepoznat parametar: trans-title

  193. ↑ Wilson 2006, str. 732.
  194. ↑ Burgdorf 2012, str. 52.
  195. ↑ Blanning 2012, str. 69.
  196. ↑ Burgdorf 2012, str. 52.
  197. ↑ Wilson 2006, str. 733.
  198. ↑ Gagliardo 1980, str. 281.
  199. ↑ Burgdorf 2012, str. 52.
  200. ↑ Burgdorf 2012, str. 55.
  201. ↑ Burgdorf 2012, str. 58.
  202. ↑ Wilson 2006, str. 734.
  203. ↑ Wilson 2009, str. 23.
  204. ↑ Wilson 2006, str. 711.
  205. ↑ Wilson 2006, str. 726.
  206. ↑ Burgdorf 2012, str. 59.
  207. ↑ Burgdorf 2012, str. 59.
  208. ↑ Burgdorf 2012, str. 56.
  209. ↑ Burgdorf 2012, str. 56.
  210. ↑ Bryce 2020, str. 2.
  211. ↑ Burgdorf 2012, str. 60–61.
  212. ↑ Burgdorf 2012, str. 63.
  213. ↑ Burgdorf 2012, str. 52.
  214. ↑
    • Nepoznat parametar: trans-title

  215. ↑ Burgdorf 2012, str. 52.
  216. ↑ Burgdorf 2012, str. 52.
  217. ↑ Burgdorf 2012, str. 64.
  218. ↑ Burgdorf 2012, str. 64.
  219. ↑ Burgdorf 2012, str. 64.
  220. ↑ 220,0 220,1
    • Nepoznat parametar: trans-title

  221. ↑ Wilson 2006, str. 734.
  222. ↑ Wilson 2006, str. 735.
  223. ↑ Burgdorf 2012, str. 54.
  224. ↑ Wilson 2006, str. 735.
  225. ↑ Burgdorf 2012, str. 54.
  226. ↑ Wilson 2006, str. 735.
  227. ↑ Wilson 2006, str. 734.
  228. ↑ Wilson 2006, str. 734.
  229. ↑ Cavendish 2006.
  230. ↑ Bryce 1871, str. 364.
  231. ↑ Bryce 1871, str. 364.
  232. ↑ Wilson 2006, str. 731.
  233. ↑ Datta 1834, str. 174.
  234. ↑ Datta 1834, str. 174.
  235. ↑ Flogkerzie 1990, str. 662.
  236. ↑ Flogkerzie 1990, str. 662.
  237. ↑ Chaloupek 2015.
  238. ↑ Chaloupek 2015.
  239. ↑ The Affairs of Italy – 1. dio 1849, str. 114.
  240. ↑ Morris Jr 1977, str. 518.
  241. ↑ Morris Jr 1977, str. 518.
  242. ↑ Morris Jr 1977, str. 518.
  243. ↑ 243,0 243,1 Kaiser-Franz-Denkmal (1, In der Burg). Wien Geschichte Wiki 0. Pristupljeno 2025-07-14.
  244. ↑ Wilson 2009, str. 32.
  245. ↑ Wilson 2009, str. 33.
  246. ↑ Wilson 2009, str. 33.
  247. ↑ Wilson 2009, str. 36.
  248. ↑ Berg 2010, str. 52.
  249. ↑ Berg 2010, str. 52.
  250. ↑ Wilson 2006, str. 734.
  251. ↑ Wilson 2006, str. 734.
  252. ↑ Wilson 2009, str. 32.
  253. ↑ Wilson 2009, str. 32.
  254. ↑ Wilson 2006, str. 734.
  255. ↑ Wilson 2009, str. 35.
  256. ↑ Wilson 2009, str. 35.
  257. ↑ Wilson 2009, str. 35.
  258. ↑ Wilson 2009, str. 35.
  259. ↑ Wilson 2009, str. 35.
  260. ↑ Wilson 2009, str. 35.
  261. ↑ Wilson 2009, str. 36.
  262. ↑ Wilson 2009, str. 36.
  263. ↑ Wilson 2009, str. 36.
  264. ↑ Wilson 2009, str. 36.
  265. ↑ Wilson 2009, str. 36.
  266. ↑
    • Nepoznat parametar: editor4-link
    • Nepoznat parametar: editor3-first
    • Nepoznat parametar: editor2-link
    • Nepoznat parametar: editor-first
    • Nepoznat parametar: editor7-link
    • Nepoznat parametar: editor5-link
    • Nepoznat parametar: editor3-last
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Nepoznat parametar: editor6-first
    • Nepoznat parametar: editor-link
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: editor3-link
    • Nepoznat parametar: doi-access
    • Nepoznat parametar: editor4-last
    • Nepoznat parametar: editor4-first
    • Nepoznat parametar: editor2-last
    • Nepoznat parametar: editor5-last
    • Nepoznat parametar: editor-last
    • Nepoznat parametar: editor6-link
    • Nepoznat parametar: editor2-first
    • Nepoznat parametar: editor6-last
    • Nepoznat parametar: editor5-first
    • Nepoznat parametar: editor7-last
    • Nepoznat parametar: editor7-first
    • Parametar doi nije dopušten u klasi web
    • Parametar location nije dopušten u klasi web

  267. ↑
    • Nepoznat parametar: trans-title

  268. ↑ 268,0 268,1
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Nepoznat parametar: url-access

  269. ↑ Blanning 2012, str. 69.
  270. ↑ Blanning 2012, str. 70.
  271. ↑ Blanning 2012, str. 70.
  272. ↑ Roksandić 1998, str. VII.
  273. ↑ Wilson 2009, str. 28.
  274. ↑ 274,0 274,1 274,2 274,3 274,4 274,5
    • Nepoznat parametar: trans-title

  275. ↑ 275,0 275,1 275,2 275,3 275,4
    • Nepoznat parametar: trans-title

  276. ↑ 276,0 276,1 276,2 276,3 276,4 276,5 276,6 276,7 276,8
    • Nepoznat parametar: trans-title

Literatura

Zbornici

• Nepoznat parametar: editor-first2
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: editor-last2
• Nepoznat parametar: editor-link
• Nepoznat parametar: issn
• Nepoznat parametar: editor-first
• Nepoznat parametar: translator-last
• Nepoznat parametar: translator-first
• Nepoznat parametar: editor-link2
• Nepoznat parametar: editor-last
• Nepoznat parametar: lccn
• Nepoznat parametar: ol
• Nepoznat parametar: trans-chapter
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: trans-title
• Parametar chapter nije dopušten u klasi book
• Nepoznat parametar: trans-title
• Nepoznat parametar: editor-first2
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: editor-last2
• Nepoznat parametar: eissn
• Nepoznat parametar: issn
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: editor-first
• Nepoznat parametar: editor-last
• Nepoznat parametar: trans-chapter
• Nepoznat parametar: via
• Nepoznat parametar: url-access
• Parametar chapter nije dopušten u klasi book
• Parametar access-date nije dopušten u klasi book
• Parametar archive-date nije dopušten u klasi book
• Parametar url-status nije dopušten u klasi book
• Parametar archive-url nije dopušten u klasi book

Knjige

• Nepoznat parametar: lccn
• Nepoznat parametar: ol
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: trans-title
• Nepoznat parametar: via
• Nepoznat parametar: orig-year
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: trans-title
• Parametar access-date nije dopušten u klasi book
• Parametar format nije dopušten u klasi book
• Nepoznat parametar: via
• Nepoznat parametar: orig-year
• Nepoznat parametar: postscript
• Parametar access-date nije dopušten u klasi book
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: via
• Nepoznat parametar: ref
• Nepoznat parametar: trans-title
• Parametar access-date nije dopušten u klasi book
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: via
• Nepoznat parametar: trans-title
• Parametar access-date nije dopušten u klasi book
• Nepoznat parametar: editor-last
• Nepoznat parametar: collaboration
• Nepoznat parametar: editor-first
• Nepoznat parametar: orig-year
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: translator-last
• Nepoznat parametar: translator-first
• Nepoznat parametar: ol
• Nepoznat parametar: lccn
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: trans-title
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: ol
• Nepoznat parametar: lccn
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: trans-title
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: via
• Parametar access-date nije dopušten u klasi book
• Parametar url-status nije dopušten u klasi book
• Parametar format nije dopušten u klasi book
• Nepoznat parametar: ol
• Nepoznat parametar: issn
• Nepoznat parametar: lccn
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: eissn
• Nepoznat parametar: trans-title
• Nepoznat parametar: editor-first
• Nepoznat parametar: translator-last
• Nepoznat parametar: editor-last
• Nepoznat parametar: orig-year
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: translator-first
    • ∟
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: via
• Parametar access-date nije dopušten u klasi book
• Parametar url-status nije dopušten u klasi book
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: orig-year
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: via
• Nepoznat parametar: trans-title
• Parametar access-date nije dopušten u klasi book
• Nepoznat parametar: author-link
• Nepoznat parametar: ol
• Nepoznat parametar: lccn
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: ref
• Nepoznat parametar: trans-title
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: ref
• Nepoznat parametar: trans-title
• Nepoznat parametar: trans-title
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: ol
• Nepoznat parametar: lccn
• Nepoznat parametar: ol
• Nepoznat parametar: postscript
• Nepoznat parametar: trans-title

Znanstveni radovi i časopisi

  • • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: postscript
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: issue
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-url nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: trans-journal
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar format nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-url nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: issn
    • Nepoznat parametar: postscript
    • Nepoznat parametar: jstor
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: issn
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: eissn
    • Nepoznat parametar: doi-access
    • Nepoznat parametar: via
    • Nepoznat parametar: postscript
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-url nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: via
    • Nepoznat parametar: doi-access
    • Nepoznat parametar: postscript
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar format nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: jstor
    • Nepoznat parametar: postscript
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: issn
    • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: via
    • Nepoznat parametar: postscript
    • Nepoznat parametar: eissn
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar format nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: issn
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar format nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: author-link
    • Nepoznat parametar: s2cid
    • Nepoznat parametar: postscript
    • Nepoznat parametar: jstor
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal
  • • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: issn
    • Nepoznat parametar: postscript
    • Nepoznat parametar: jstor
    • Nepoznat parametar: trans-title
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal

Kvalifikacijski radovi

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Raspad_Svetoga_Rimskog_Carstva&oldid=763132"