Pad komunizma, Miroljubljive revolucije 1989 ili Slom komunizma izrazi su kojima se opisuje niz događaja koji su u jesen 1989. u Srednjoj i Istočnoj Europi doveli do ukidanja tamošnjih jednostranačkih komunističkih režima i njihove zamjene višestranačkim demokratskim sustavima.
Pored glasnosti i perestrojke u SSSR-u uz tzv. Sinatrinu doktrinu Mihaila Gorbačova narodima država Istočnog bloka dozvoljeni su prvi put slobodni demoktratski izbori.
Nakon što je narod Poljske promijenio vlasti, Mađarska je 2. svibnja 1989. otvorila granicu s Austrijom i dozvolila Istočnim Nijemcima prelaz. 9. studenoga pao je Berlinski zid i slijedila Baršunasta revolucija u Čehoslovačkoj. 10. studenoga pao je i komunizam u Bugarskoj.
U narednim godinama došlo je do raspada raspada Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije i brojni narodi su stekli svoju nezavisnost.
Nedugo nakon njega je došlo do pada komunističkog režima u Albaniji. Zbog toga se ti događaji, koji označavaju kraj hladnog rata.
Revolucije 1989. godine označile su promjenu ravnoteže sila i označile početak post-komunističkog razdoblja tržišnog gospodarstva i demoktracije.
Situacija pred početak revolucija
U Istočnoj i Jugoistočnoj Europi komunistički režimi su uspostavljeni nakon drugog svjetskog rata na teritorijima koje je na kraju rata okupirala Crvena armija i Titovi Partizani.
Ti su režimi bili uglavno čvrsto vezani uz Sovjetski Savez. Osnivanjem Varšavskog pakta vladajuće komunističke partije po svojoj ideologiji bile istovjetne KP Sovjetskog Saveza.
Politički i gospodarski sustavi u tim državama u zapadnom svijetu su nazvani realnim socijalizmom.
Taj je sustav djelomično bio uspješan u poratnoj obnovi i razvoju nekih prije rata nerazvijenih područja ali je doveo do značajnog gospodarskg i kulturološkog nazadovanja komunističkih zemalja u odnosu na zemlje koje su se nalazile u zapadnom svijetu.
Takva situacija je dovela do velikog nezadovoljstva među stanovništvom tih država, a u nekima od njih kao primjerice u SFRJ su od samog početka tinjalo i antikomunističko raspoloženje i (gdje je bilo dozvoljeno) do masovnog odlaska stanovnika u inozemstvo.
Svaki pokušaj za liberalizacijom od strane pučanstva iz komunističkog svijeta doveo je do brutalnih reakcija i gušenja oružanom silom: Tada su nasilno gušeni Istočnonjemački ustanak 1953. godine, mađarska revolucija 1956. godine te Intervencija Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj kojom je slomljen reformski pokret zvan Praško proljeće i 1971. Hrvatsko proljeće u tadašnjoj SR Hrvatskoj.
Početkom 1980-ih godina počela osjećati duboka ekonomska kriza u komunističkim zemljama koja je bila posljedica real-socijalističkog gospodarskog sustava.
Izbor kardinala Karola Wojtyle za papu Ivana Pavla II dao je daljni poticaj za osnivanje masovnog antikomunističkog sindikalnog pokreta Solidarnost u Poljskoj. Komunistička vlasti Poljske i usprkos pojačane represije i uvođenja ratnog stanja nisu mogle suzbiti taj pokret.
Godine 1985. je u SSSR-u na vlast došla mlađa generacija partijskih čelnika na čelu s Mihailom Gorbačovom koji su počeli oblikovati novu sovjetsku vanjsku i unutrašnju politike. Prije svega iz gospodarskih razloga bila je orijentirana na unutrašnje reforme. Gorbačov je bio uvjeren da gospodarske reforme u smjeru napuštanja državnog socijalizma i uvođenja elemenata tržišnog gospodarstva (poznate kao perestrojka) moraju dovesti i do političkih reforma uvođenjem elemenata demokracije (poznatih pod nazivom "glasnost".
Godine 1986. kurs je proklamiran u SSSR a dio istočnoeuropskih režima pokazao je daleko manje spremnosti za provođenje takvih reforma.
Tijek revolucija
Poljska
Vladajuća komunistička partija u Poljskoj krajem 1988. godine je suočena s neuspjehom gospodarskih reformi, štrajkovima i sve bolje organiziranim izrazima otpora režimu. Tada je došla do spoznaje da s antikomunističkom opozicijom mora početi pregovore o podjeli vlasti. Kao znak dobre volje Solidarnost je legaliziran i održani višemjesečni pregovori za okruglim stolom s ciljem da se omoguće slobodni višestranački izbori.
Novi ustav i prvim slobodni izbori su održani 4. lipnja 1989. godine. S obzirom da izbori nisu bili potpuno slobodni jer je PURP unaprijed imao garantiranih 65 % mjesta u donjem domu Sejma - na njima se više nego uvjerljivo iskazalo opredijeljenje glasača za antikomunističku opoziciju.
24. kolovoza sastavljena je nova vlada na čelu s Tadeuszom Mazowieckim, koji je tako postao prvi ne-komunistički premijer u Istočnoj Europi od kraja 1940-ih.
U Poljskoj je krajem godine ponovno promijenjen ustav, godine 1990. održani prvi slobodni predsjednički, a 1991. godine i parlamentarni izbori.
Mađarska
Podrobniji članak o temi: Pad komunizma u Mađarskoj (1989.)Mađarska socijalistička radnička partija se za političke reforme izjasnila tek nakon odlazka Janosa Kadara 1988. godine. Tako se još u veljači 1989. godine MSRP odlučila obnoviti višestranacki sustav i voditi Mađarsku u članstvo Europske Unije.
Tada je odlučena i rehabilitacija Imre Nagya i drugih žrtava revolucije 1956. godine.
Njegov svečani pogreb je služio za demonstraciju nacionalnog pomirenja s antikomunističkom opozicijom.
Po uzoru na Poljsku su poslije toga održani pregovori s okruglim stolom kako bi se dogovorila tranzicija na višestranački sustav.
U listopadu 1989. MSRP održala je svoj posljednji kongres na kome se reformirala u danas postojeću Mađarsku socijalističku partiju (MSP).
Tada je promijenjen ustav na osnovu kojega je u svibnju 1990. održani prvi slobodni izbori na kojima je pobijedila koalicija antikomunističkih stranaka.
Istočna Njemačka
Odluka mađarskih vlasti za otvaranjem državne granice s Austrijom je imala dramatične posljedice za Istočnu Njemačku: njeni su građani po prvi put nakon izgradnje Berlinskog zida dobili priliku odlaska u Zapadnu Njemačku, gdje su automatski sticali državljanstvo.
Vladajuća Jedinstvena socijalistička partija Njemačke (SED) na čelu s Erich Honeckerom taj masivni odlazak svojeg pučanstva jedino je mogla zaustaviti jedino zatvaranjem granica sa svim državama Istočnog bloka.
Na ulicama su počeli prosvjedi, kojima je implicitnu podršku početkom listopada dao i sam Gorbačov, rekavši da SED mora zauzeti reformski stav.
Pod pritiskom režim je odlučio 9. studenog otvoriti granice prema Zapadnoj Njemačkoj, što je dovelo do pada Berlinskog zida i euforije koja je u potpunosti srušila autoritet Partije koja je do kraja godine kolabirala.
Parlament Istočne Njemačke kao prethodno parlamenti u Poljskoj i Mađarskoj, promijenio ustav i omogućio slobodne izbore koji su održani početkom sljedeće godine, a na kome je pobijedio Savez za Njemačku. Nova vlast je 3. listopada 1990. dovela do ponovnog ujedinjenja Njemačke.
Bugarska
Do jeseni 1989. vladajuća Bugarska komunistička partija pod vodstvom Todora Živkova opirala nastojanjima za provedbe političkih reforma u Bugarskoj.
Usprkos represivnog aparatu, vijesti o egzodusu iz Istočne Njemačke i protestima su doprle do Bugarske, gdje su lokalni antikomunistički i demokratski aktivisti u studenomu 1989. organizirali prve prosvijede, iako su kao nominalni povod imali zaštitu okoliša.
Nakon pada Berlinskog zida, vodstvo BKP se uplašilo da bi i njih mogao snaći kaos kao na berlinskim ulicama, te je unutrašnjim pučem svrgnulo Živkova i na čelo Partije postavilo Petra Mladenova koji je bio vođa reformske struje.
To je bilo pravovremeno i dovoljno za smirivanje uličnih prosvjeda. BKP se tako u veljači 1990. godine javno opredijelila za višestranački sustav i slobodne izbore. "Okrugli stol" održan je početkom 1990. i na njemu postignut je sporazum o slobodnim izborima. Dvije velike stranke, BKP i SDS dogovorili su se o osnovnim ciljevima tranzicije te ističu parlamentarnu demokraciju i tržišnu privredu.[1]
Isto tako se reformirala u Bugarsku socijalističku partiju te pobijedila na izborima u svibnju 1990. postavši tako jedinom komunističkom partijom koja je uspjela ostati na vlasti nakon revolucija 1989.
Čehoslovačka
Podrobniji članak o temi: Baršunasta revolucijaTjedan dana nakon pada Berlinskog zida, svi čehoslovački susjedi (osim SSSR-a) su napustili komunistički sustav. KP Čehoslovačke, čiji je autoritet ionako bio ozbiljno nagrižen zbog suradnje sa Sovjetima nakon sloma praškog proljeća, našla se pod strahovitim pritiskom za napuštanje vlasti. Pod tim pritiskom je parlament donio zakone kojima se ukidao monopol komunističke vlasti i službena ideologija.
Za novog predsjednika je 29. prosinca 1989. izabran vođa je borac za ljudska prava Vaclav Havel.
Novi parlament je nastavio rad na ustavu i zakonima na temelju kojih su u lipnju 1990. održani prvi slobodni izbori na kojima su pobijedili antikomunisti.
Rumunjska
Rumunjska revolucija 1989. se je odvijala tako da su režimske snage pokušale ugušiti prosvijede uz pomoć pripadnika vojske i tajne policije Securitate. Ceausescuov pokušaj zaustaviti porsvijede velikim govorom u Bukureštu 21. prosinca se pretvorio u fijasko. Pokušaj bijega 22. prosinca nije uspio, na stranu prosvjednika je prešla vojska, a nadzor nad ključnim zgradama preuzela skupina imenom Fronta nacionalnog spasa. Prijekim sudum su Nicolae Ceauşescu i njegova supruga Elena osuđeni na smrt i strijeljani 25. prosinca. Borbe s pripadnicima Securitate su se nastavile do 27. prosinca. Nova vlast je promijenila ustave i zakone i u svibnju 1990. održala predsjedničke i parlamentarne izbore.
Sovjetski Savez
Političke slobode koje je uveo Gorbačov su onemogućile sovjetske vlasti u daljnjim održavanju dotadašnju medijsku blokadu te su tako sovjetski građani imali prilike vijesti o dramatičnim događajima u Istočnoj Europi. Ti događaji su mnogim dotadašnjim disidentima dali poticaj za pokretanje sličnih pokreta u svojim sredinama. Gorbačovljeve gospodarske reforme nisu poikazale rezultate i tako je razorren autoritet Partije i centralne vlasti.
SFR Jugoslavija
Krajem 1988/89. t.zv. antibirokratska revolucija dovela je do ukidanja autonomije tadašnjih SAP Kosova i SAP Vojvodine.
Dne 27. srpnja 1989. Anđelko Runjić primio je rukovodstvo hrvatske političke oporbe. Predsjedniku sabora predan je tekst "zahtjevi naroda" kojeg je potpisalo 100.000 građana SR Hrvatske te je obavješten je da je poslano "otvoreno pismo" Ujedinjenim narodima zbog započete hajke na neistomišljenike.[ima li gdje sadržaj, bio bi dobar za wikiizvor][2] Jugokomunisti u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj odlučili su pod pritiskom dozvoliti za višestranačke izbore. U proljeće su u Sloveniji i Hrvatskoj održani izbori na kojima je pobijedile stranke koje su se zalagale za državnu suverenost i demokraciju.
Nešto kasnije su slične ustavne reforme provedene i u drugim republikama, te su u jesen održani izbori u SR Bosni i Hercegovini - gdje je pobijedila koalicija tri nacionalne stranke - te u SR Srbiji, Crnoj Gori i SR Makedoniji, gdje su pobijedile reformirane komunističke partije - Socijalistička partija Srbije, Demokratska partija socijalista Crne Gore i Socijaldemokratski savez Makedonije. Slijedio je nasilni Raspad SFRJ.
Albanija
Vodstvo Albanske partije rada - koja je do tada sprovodila politiku međunarodne izolacije - na čelu s Ramizom Alijom je već krajem 1980-ih postalo svjesno da će morati mijenjati dotadašnji staljinistički sustav, a za što je značajan poticaj dala rumunjska revolucija. Godine 1990. su uvedene reforme kao ukidanje ograničenja putovanja u inozemstvo, a potom je ustavom uveden višestranački sustav. Albanska stranka rada je u ožujku 1991. godine pobijedila na izborima, ali se tada morala suočiti s masovnim prosvijedima. S vlasti je sišla u ožujku 1992. kada ju je zamijenila Demokratska stranka. Taj datum se obično uzima kao završetak posljednjeg komunističkog režima u Europi, odnosno posljednje od svih revolucija 1989.
Posljedice
Komunizam, marksizam i druge ljevičarske ideologije koje su činile temelj srušenim sustavima bile potpuno diskreditirane. Bivše komunističke partije su se reformirale u socijalističke i socijaldemokratske - dok su se pak dotadašnje socijalističke i socijaldemokratske stranke u Zapadnoj Europi s ljevice počele okretati prema centru.
Određeni ekonomski, politički i kulturni problemi su, u većoj ili manjoj mjeri, zabilježeni u gotovo svim post-komunističkim državama Istočne Europe. Najčešće se vežu uz tranziciju s državne na tržišnu ekonomiju, odnosno privatizaciju državnih tvrtki. U njoj su u pravilu najbolje prolazili članovi bivše komunističke nomenklature, koji su se za vrijeme ili neposredno nakon revolucije "reformirali" u poslovne ljude. Uz taj se proces vezuje i problem lustracije i dekomunizaciju, odnosno uklanjanje kadrova koji se zbog umiješanosti u represivne i slične aktivnosti bivših režima smatraju moralno neprikladnim za javno djelovanje u demokratskom poretku.
Vanjske poveznice
- The History of 1989: The Fall of Communism in Eastern Europe (engl.)
- Some of aspects of state national economy evolution in the system of the international economic order. (engl.)
- A look at the collapse of Eastern European Communism two decades later (engl.)
Izvori
- ↑ Baeva, Iskra. Mukotrpnosti procesa tranzicije, Hrvatska revija, godište VII, 2007, broj 3, s. 40.
- ↑ Zagreb, Hrvoje Šošić (15. siječanj 2011.). "Raspeta Hrvatska, Hrvoje Šošić (1990.)". Zagrebačka tiskara. http://www.aukcije.hr/item.php?id=908820 Pristupljeno 2011-15-01