Pad komunizma u Mađarskoj (1989.)

Sprovod Imrea Nagya i drugih važnih figura Mađarske revolucije 1989. u Budimpešti.

Pokušaj da se Mađarska pretvori u komunističku zemlju završio je 1957. godine. Nakon revolucije 1956. Mađarska postaje socijalistička zemlja. Socijalistička vladavina u Narodnoj Republici Mađarskoj došla je do kraja 1989. godine. Događaji su bili dio revolucija 1989., na mađarskom jeziku poznate kao Rendszerváltás (dosl., „promjena režima“ ili „promjena sustava“).

Uvod

Desetljeća prije razgovora za okruglim stolom političke i gospodarske snage unutar Mađarske vršile su pritisak na mađarski socijalizam. Ti pritisci pridonijeli su padu socijalizma u Mađarskoj 1989. godine.

Ekonomski problemi

Novi ekonomski mehanizam bio je jedini skup ekonomskih reformi u istočnoj Europi, proveden nakon talasa revolucija 1950-ih i 60-ih. Unatoč tome, postao je najslabija točka mađarskog socijalizma i pritisak koji je uvelike pridonio prijelazu iz mađarskog socijalizma u demokraciju. Središnji odbor Mađarske socijalističke radničke partije pokrenuo je 1968. godine NEM za ublažavanje ekonomskih problema Mađarske i uveo decentralizaciju i fiksne cijene kako bi nadoknadio nedostatke ekonomije centralnog planiranja. NEM je bio višeslojan i višesmjerni remont mađarske ekonomije. Pomoću njega željelo se postići reforme u mnogim sektorima svog gospodarstva, pokušavajući autonomno samoupravljanje kolektivnim poljoprivrednim gospodarstvima, razbijanje monopolskih industrija i smanjivanje subvencija, osim onih koje se koriste za izvoz. Također je započelo povezivanje cijena sa svjetskim tržištem putem tečaja, ovlašćivanje radnika da samostalno proizvode u državnim pogonima nakon redovnog radnog vremena i zamjenu ekonomskih regulatora obveznim direktivama u sektoru u vlasništvu države. Konačno, ozakonili su privatne obrtničke, maloprodajne i uslužne djelatnosti.

To je stvorilo složeno i izuzetno trgovačko ovisno nacionalno gospodarstvo, koje je tako bilo podložno općim fluktuacijama na svjetskom tržištu, ali i promjenama cijena sovjetskih sirovina i energetskih resursa. Mađarska, budući da je bila SSSR- ova siromašna satelitska država, bila je, zbog svog politički neovisnog duha, vrlo ovisna o sovjetskom uvozu. 1972. godine, ubrzo nakon uvođenja NEM-a, režim je počeo ograničavati i ograničavati primjenu tržišnih mehanizama koji su u početku bili implementirani. To je jasno dalo do znanja da će ogromni industrijski kombajni, koji su imali više ideološku nego ekonomsku vrijednost, i dalje primati istu državnu zaštitu kao ranije, naglašavajući osnovnu slabost sustava.

Do 1980-ih, Mađarska je počela patiti od inflacije, što je posebno povrijedilo ljude s fiksnim primanjima. Mađarska je vodila veliki inozemni dug, a siromaštvo je postalo rašireno. Nakon institucionalizacije NEM-a u 1970-ima, poskupljenja su postala uobičajena pojava u Mađarskoj. Međutim, Kádár, generalni tajnik Mađarske socijalističke radničke partije, postupao je s njima spretno, vodeći računa o njegovom trajnom političkom vjerodostojnosti. Kádár je dokazao svoju sposobnost „upravljanja“ Kremljom, pa je čak i ostao na vlasti tijekom prijelaza s Hruščova na Brežnjeva, ostajući jedna od jedinih stabilnih političkih ličnosti u istočnoj Europi. Stoga je mogao objasniti veće cijene kao predujam NEM-u i obećati da će doći dobra vremena bez gubitka javnog odobrenja i društvenog uređenja. Međutim, ubrzo je NEM "pobudio rašireniju oporbu, jer mnogi članovi stranke koji su istinski podržavali strategiju pomirenja sa sovjetskim sustavom nisu mogli sklopiti svoj mir" sa stvarnim učincima ekonomskog sustava. Do 1985., politička nestabilnost koja je pratila ekonomsku nestabilnost, Kádár i režim bili su prisiljeni priznati predstojeći kolaps socijalizma u Mađarskoj.  

Stav prema Varšavskom paktu

1988. godine socijalistička Mađarska također je olakšala putovanje vlastitim građanima na zapad što je dovelo do uklanjanja mađarske ograde od bodljikave žice u svibnju 1989. s Austrijom. To je omogućilo Istočnim Nijemcima, kojima je bilo dopušteno putovati samo u socijalističke zemlje, otići u Mađarsku i pobjeći u Zapadnu Njemačku kroz Austriju. Izlažući vanjske i socijalističke odnose, mađarski ministar vanjskih poslova u rujnu je izjavio da neće zaustaviti tisuće Istočnih Nijemaca koji bježe u Austriju. To je odražavalo opći stav Mađarske prema socijalističkom satelitskom postavljanju: popularno mišljenje bilo je protiv socijalizma, a Mađari su željeli neovisnost.

Uz Gorbačevljevu novu politiku ne korištenja vojne akcije u satelitskim državama i dopuštanja općeg suvereniteta unutar granica svake pojedine zemlje bilo je neophodno, poštovanje popularnog javnog mnijenja. Uvođenje reda iako je vojna sila također nije dolazila u pitanje. Imre Pozsgay rekao je generalnom tajniku Socijalističke partije da će "mađarski vojnik biti naređen da puca na njegov narod ili će strijeljati njegovog zapovjednika ili ići kući svojoj majci".

Domaći politički otpor

Demonstracija ispred sjedišta Magyar Televízió (Mađarske Televizije), 15. ožujka 1989

Mađarske socijalističke elite vjerovale su da se ekonomska kriza s kojom su suočena može pretvoriti u socijalni preokret, koji je nastao na leđima smanjenja realnih plaća, visoke inflacije i sve veće krize duga. Istraživanje iz 1986. kaže da je 61% mađarskog stanovništva svoj položaj opisalo kao beznadežno ili neprestano pogoršanje. Budući da su realne plaće i dalje padale u sljedećim godinama, malo je razloga za vjerovanje da je odnos prema ekonomskoj situaciji postao pozitivniji 1989. godine. Drugo istraživanje iz 1989. pokazuje da su Mađari bili u potpunosti svjesni svog relativnog pada. 80% ispitanih mislilo je da su Austrijanci bolji životni standard, dok je samo 13% smatralo da su Mađari bolji.

Ipak, nakon što je 1968. formirana ilegalna skupina mislilaca i aktivista, takozvana Demokratska oporba (Hu: Demokratikus ellenzék ) koja se povezivala sa Budimpeštanskom školom (Hu: Budapesti iskola) . Režim ih je snažno promatrao i tlačio, iako su kasnije igrali važnu ulogu tijekom promjena.

Mađarske elite složile su se da zemlja prolazi kroz tešku ekonomsku krizu koja zahtijeva radikalne reforme. Međutim, nisu se složili je li politička demokratizacija preduvjet za dobivanje javne podrške za navedene reforme. Politički su osamdesete donijele val nezadovoljstva i zahtjeva za reformama. Za razliku od 1956., bilo je mnogo reformatora iznutra i izvan Socijalističke partije (Magyar Szocialista Munkáspárt), koji su pokazali političku fragmentaciju mađarskog sustava. Radikalni reformatori i mnogi drugi zahtijevali su višestranački sustav, što je bilo nemoguće postići pod sovjetskim sustavom. Oni nisu željeli sovjetski sustav, već umjesto toga zahtijevali pravo na nacionalno samoopredjeljenje. S druge strane, generalni tajnik Grosz bio je poznat po zagovaranju "jednostranačkog pluralizma". U prosincu 1988., premijer Miklós Németh izrazio je stav mnogih reformatora izjavljujući javno da je "tržišna ekonomija jedini način da se izbjegne socijalna katastrofa ili duga, spora smrt". Taj strah da će daljnji gospodarski pad dovesti do društvenih preokreta obično se navodi kao glavni razlog odluke režima o pregovorima s oporbom i glavni pritisak koji je izazvao pad socijalizma u Mađarskoj.  

Proglašenje Republike Mađarske

Razgovori za okruglim stolom

Iako je Mađarska postigla trajne ekonomske reforme i ograničenu političku liberalizaciju tijekom 1980-ih, velike reforme su se dogodile tek nakon što je 1988. zamijenjen János Kádár na mjestu generalnog sekretara Socijalističke partije (MSZMP). Iste godine parlament je usvojio "demokratski paket", koji je uključivao sindikalni pluralizam; sloboda udruživanja, okupljanja i tiska; novi izborni zakon; i radikalna revizija ustava, među ostalim.

Imre Nagy, kojeg su komunisti pogubili prije desetljeća, politički je rehabilitiran, a njegovi posmrtni ostaci pokopani su na 31. godišnjicu pogubljenja u istoj zavjeri nakon sprovoda koji su, među ostalim, organizirali protivnici socijalističkog režima zemlje. Procjenjuje se da je preko 100.000 ljudi prisustvovalo Nagyjevom sprovodu.

Paneuropski piknik bio je mirovna demonstracija održana na austrijsko - mađarskoj granici u blizini grada Šoprona 19. kolovoza 1989., važan događaj u političkim zbivanjima koja su dovela do pada Željezne zavjese i ponovnog ujedinjenja Njemačke .  

U listopadu 1989. Socijalistička stranka sazvala je svoj posljednji kongres i ponovno se uspostavila kao Mađarska socijalistička stranka . Na povijesnom zasjedanju od 16. listopada do 20. listopada, parlament je usvojio zakonodavstvo kojim su predviđeni višestranački parlamentarni izbori i izravni predsjednički izbori. Zakonodavstvo je pretvorilo Mađarsku iz Narodne Republike u Republiku Mađarsku, zajamčilo ljudska i građanska prava i stvorilo institucionalnu strukturu koja je osigurala raspodjelu vlasti između sudske, zakonodavne i izvršne vlasti. Dana 23. listopada 1989. na Kossuth téru, u Budimpešti, proglašena je Republika Mađarska.

Prvi slobodni izbori

Prvi slobodni parlamentarni izbori održani u svibnju 1990. bili su svojevrsni plebisciti o socijalističkoj prošlosti. Revitalizirani i reformirani socijalisti imali su loše rezultate iako su imali više od uobičajenih prednosti "postojeće" stranke. Populističke, desničarske i liberalne stranke ostvarile su najbolje rezultate, a Demokratski forum (MDF) osvojio je 43% glasova, a Slobodni demokrati (SZDSZ) 24%. Pod premijerom Józsefom Antallom, MDF formira koalicijsku vladu s FKGP-om i Demokršćanskom pučkom strankom (KDNP), dobivši većinu od 60% u parlamentu. Parlamentarne oporbene stranke uključivale su SZDSZ, socijaliste (MSZP) i Savez mladih demokrata (Fidesz).

Kraj sovjetske okupacije

Između 12. ožujka 1990. i 19. lipnja 1991. sovjetske trupe napustile su Mađarsku. Posljednje postrojbe kojima je zapovijedao general Viktor Silov prešle su mađarsko-ukrajinsku granicu kod Záhony - Csap . Ukupni broj sovjetskog vojnog i civilnog osoblja stacioniranog u Mađarskoj bio je oko 100.000. Povlačenje je izvršeno s 35.000 željezničkih automobila. Od 2001. posebnim je prijedlogom zakona u mađarskom Saboru 16. lipnja proglašen nacionalnim danom sjećanja.

Posljedice

16. ožujka 1999. Mađarska se pridružila NATO-u, a 1. svibnja 2004., zajedno sa ostalim članicama Višegrada, pridružila se Europskoj uniji jačajući veze sa zapadnoeuropskim zemljama i Sjedinjenim Državama .