Neoakut (također poznat kao hrvatski akut ili zavinuti naglasak) je vrsta naglaska koji se razvio u praslavenskom jeziku povlačenjem naglasaka kroz Ivšićev zakon. Tradiocionalno se rekonstruira kao naglasak uzlazne intonacije, prema slovenskom jeziku u kojem je uzlazan i prema ruskom jeziku gdje je uzlazan u punoglasju[1], kao i prema općehrvatskom dijalektalnom akutu ⟨õ⟩ povijesno uzlazne intonacije, odnosno pretežno[2] ravne intonacije prema najnovijim fonetskim istraživanjima.[3]
Dugi i kratki neoakut
Kratki neoakut imao je jednaku intonaciju kao stari kratki vokali na središnjim slogovima, ali kratkosilazni ostvaraj na početnim slogovima. Kratkouzlazni ostvaraj posvjedočen je u slovačkom jeziku, nekim ruskim dijalektima, novoštokavskim dijalektima, kao i rubnim kajkavskim, čakavskim i nekim slovenskim dijalektima.[4]
Dugi neoakut imao je dugu uzlaznu intonaciju na svim slogovima. U svim slavenskim jezicima koji čuvaju duljinu kao fonološku razliku, dugi neoakut je sačuvao svoju duljinu.
Izvori
- ↑ Kapović, Mate (2008), "Razvoj hrvatske akcentuacije", Filologija, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 51, str. 3.-4.
- ↑ Kalsbeek, Janneke. 1998. The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria. Amsterdam — Atlanta, str. 28.
- ↑ Langston, Keith. 2006. Čakavian Prosody. The Accentual Patterns of the Čakavian Dialects of Croatian. Bloomington, str. 26.-29.
- ↑ Kapović, Mate (2008), "Razvoj hrvatske akcentuacije", Filologija, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 51, str. 3.-4.
Literatura
- Matasović, Ranko (2008), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika , Zagreb: Matica hrvatska
- Ivšić, Stjepan (1911), "Prilog za slavenski akcenat" , Rad JAZU (187): 133–208
- Stang, Christian (1957), "Slavonic accentuation", Oslo
- Kapović, Mate (2008), "Razvoj hrvatske akcentuacije", Filologija, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 51: 1–39
- Langston, Keith. (2006) "Čakavian Prosody. The Accentual Patterns of the Čakavian Dialects of Croatian", Bloomington.