Kalifat Sokoto
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.png)
Kalifat Sokoto (arapski: ٱلْخِلَاْفَة ساكواتوal-Khilāfah al-Sākwātu) do 1964. znan kao Fulansko Carstvo bio je islamska teokratska država u Zapadnoj Africi, vođen kao decentralizirana konfederacija emirata pod nadzorom kalifa i njegove birokracije u Sokotu.[1]
Kalifat je osnovao Usman dan Fodio 1804. za Fulanskog džihada nakon pobjeda nad Hauskim državama. Na svom vrhuncu kalifat se prostirao na ogromnom prostoru današnjih država Kameruna, Burkine Faso, Nigera i Nigerija. Raspao se je kada su britanske i njemačke snage zauzele to područje 1903. godine i pripojili ga svojim novoosnovanim kolonijama Protektoratu Sjeverna Nigerija odnosno Njemačkom Kamerunu.[2]
Povijest
Fulbe narod nejasnog podrijetla, se tokom 14. stoljeća počeo iseljavati na istok iz sahelskog Futa Tora u donjem Senegalu. Do 16. stoljeća dospjeli su do današnje Nigerije i nastavili prema istoku u zemlje naroda Hausa. Neki su tokom 19. stoljeća dospjeli do Visoravni Adamawa (sjeverni Kamerun). Brojne Fulbe ostali su nomadski stočari, ali su neki, naročito oni koji su došli od zemalja naroda Hausa, odrekli nomadskog života i prihvatili islam.[3]
Fulbanski teolog i sufi Usman dan Fodio (1754. – 1817.), iz sjeverne Hauske države Gobir (sjeveroistočno od Sokota), se 1790-ih posvađao sa njezinim vladarima, optuživši ih da su heretici, gotovo pogani.[3]
Vrhunac svađe desio se 1802., kad mu je kralj Yunfa, ograničio daljnje djelovanje i pozatvarao nekoliko pristaša. U strahu za vlastiti život Usman je sa svojim sljedbenicima u veljači 1804. pobjegao u nedaleki Gudu. Iz njega je, nakon što su ga sljedbenici proglasili zapovjednikm vjernika (Amīr al-Muʾminīn) pozvao na džihad.[2] Pored njegovih Fulbi u njemu su sudjelovali i brojni pripadnici naroda Hausa nezadovoljni vladavinom svoje elite. Nakon zauzimanja sjevernih krajeva Nigerije, emirat iz Ilorina postao je baza iz koje se islam širio među Jorubama na jugu. Usman koji je bio više teolog nego državnik, prepustio je vladanje istočnim dijelom kalifata svom sinu Muhammadu Bellu, koji se nastanio u Sokotu, a zapad svom bratu Abdullahiju. Sva trojica su nastavili invaziju ma teritorij današnjeg Borna. [3]
Do 1808. godine Kalifat Sokoto je stekao kontrolu nad gotovo cijelim sjeverom Nigerije. Pod šestim kalifom Ahmaduom Rufaijem, država je dosegla svoj maksimalni opseg, pokrivajući gotovo cijelu Zapadnu Afriku. Kalifat je propao za vladavine dvanaestog i posljednjeg kalifa Attahirua, nakon što su ga Britanci 1903. ubili.[2]
Na svom vrhuncu kalifat se sastojao od preko 30 različitih emirata i imao više od 10 milijuna stanovnika. Procjenjuje se da je tijekom Fulanskog džihada zarobljeno između 1 do 2,5 milijuna ljudi, koji su kasnije radili kao robovi, ili su oslobođeni ukoliko bi prihvatili islam.[2]
Iako su Britanci kolonisti ukinuli kalifat, oni su u skladu sa svojom politilom neizravne vladavine zadržali njegove vladare i ostavili im njihove tituele. Ali su im jedino dopustili da budu vjerski poglavari za sunitske muslimane, bez ikakvog političkog autoriteta.
Za razliku od tog džihad Usmana dana Fodija postao je inspiraciju za niz kasnijih džihada u drugim dijelovima sudanske savane i Sahela daleko izvan granica današnje Nigerije, koji su doveli do osnivanja islamskih država]] u regiji koje će postati Senegal, Mali, Obala Bjelokosti, Čad, Srednjoafrička Republika i Sudan.[2]
Iako su gotovo svi emiri u početku bili uleme odabrani zbog svoje pobožnosti, većininom su etnički bili Fulbe, dok je većina stanovnika pripadala narodu Husa. Kalifat nije imao redovnu vojsku, granice su čuvale strateški postavljene utvrde (rabati). Sukobe su rješavali lokalni emiri, a sudovi su sudili po šerijatskom pravu. Sluge lokalnih dužnosnika djelovale su kao policija.[1]
Izvori
Vanjske veze
- [https://academic.oup.com/book/39071/chapter-abstract/338399135?redirectedFrom=fulltext The Sokoto Caliphate (na portalu Oxford academic)(eng.)