Fulanski džihad
Jihadin Fulani | |
|---|---|
 | |
| Država |  Nigerija Kamerun
|
Fulanski džihad, znan i kao Fulanski rat i Džihad Usmana dan Fodia bio je sveti rat koji je 1804. objavio Usman dan Fodio protiv nevjernih vladara Hauskih država i njihovih pomagača. Razbuktao se 1805. i vodio na teritoriju današnje sjeverne Nigerije i zapadnog Kameruna, završio je pobjedom džihadista 1809. i stvaranjem Kalifata Sokoto.[1]
Povijest
Idejni začetnik džihada bio je radikalni islamski reformator Usman dan Fodio vodeći fulanski ulema u Gobiru, najsjevernijem i najmilitantnijem od svih Hauskih kraljevstava. Ono je tijekom 17. -18. stoljeća zapalo u krizu, zbog pojave Tuarega na njegovim sjevernim granicama. Zbog tog su kraljevi Gobira svoj strateški interes usmjerili prema krajevima nigerijskog juga i jugozapada (Zamfara, Kebbi). Teritoriju propalog Songajskog Carstva u koji su navrli Fulani.[2]
Iako su kraljevi Gobira, kao i drugi Hausa monarsi, bili nominalno muslimani, za Usmana koji je radio neko vrijeme na njihovu dvoru, duhovno su bili tek malo napredniji od običnih pogana.[2] Svoj utjecaj na dvoru iskoristio je za širenje svojih ideja o prednostima strogog islama i šerijatskog prava u Degelu gje je živio. Tako je stvorio zajednicu odanih pristaša, spremnih na sve.
Kraljevi Gobira vremenom su došli do zaključka da ne mogu više tolerirati njegovu zajednicu, koja ima vlastitu jurisdikciju i naoružane sljedbenike, udaljenu svega tridesetak kilometara od svoje prijestolnice Alkalawe. Situacija se do 1804. godine toliko zaoštrila da je Usman proglasio džihad i preuzeo položaj Amir al-Mu'minina (zapovjednika vjernika). Njegov poziv na borbu protiv nevjernika naišao je na odobravanje ne samo kod vlastitih Fulana, već i kod mase obespravljenih Hausa seljaka,koji su teško živjeli pod teretom proizvoljnog oporezivanja.[2]
Unatoč nekim početnim uspjesima snaga Gobira i ostalih Hauskih kraljevina, Umonova vojska nastavila je zauzimati njihove zemlje. U roku od tri godine gotovo sve Hausa kraljeve smjenili su fulanski emiri koji su priznavali vrhovnu vlast kalifa Usmana dan Fodia.
Najžešće borbe vodile su se kod Gobira, na koji su navalile velike fulanske snage, što je izazvala otpor većinskih hausa seljaka. Zbog tog su džihadisti oko njega podigli utvrđene logore, da spriječe manevre branioca. Iz dvaju takvih logora izrasle su prijestonice Kalifata-Sokoto i Gwandu. Ipak su do listopada 1808. uspjeli zauzeti i razoriti njihovu prijetolnicu Alkalawu, to je bio i kraj Gobira.
Jezgra novog kalifata bila su tri velika bivša kraljevstva Katsina, Kano i Zaria, u kojima je, zajedno s manjim bivšim kraljevstvom Daura, fulanska teokracija preuzela hausa sustav vladavine i uskladila ga s načelima Usmanovog tumačenja islama. Ali se džihad nije zaustavio na njihovim granicama, jer su se Fulanima u stvaranju novih islamskih emirata, pridružili i brojni Hausa imami i avanturisti. Oni su se krenuli širiti među poganima po Bauchiju i otvorenim savanama sjevernog Kameruna, gdje su osnovali golemi novi Emirat Adamawa. Na jugu su staro pogansko kraljevstvo naroda Nupe do 1856. pretvorili u novi Emirat Bida. Krenuli su i na sjeverne teritorije naroda Joruba, te oko 1817. preuzeli vlast u Ilorinu, kog su pretvorili u emirat, koji je ubrzao raspad njihova Carstva Oyo.[2]
Usman dan Fodio koji je bio više teoretičar i teolog, nego vojnik i političar se ubrzo povukao iz izvršne vlasti i prepustio je svom bratu Abdullahiju i sinu Muhammed Bellu. Iako je i nadalje sve do smrti 1817. formalno bio kalif. Bello je vladao istočnom polovicom Kalifata iz Sokota, a Abdullahi zapadnom polovicom iz Gwandua. Oni su imenovali emire i nadgledali njihov rad, osobito su pazili da oporezivanja bude u skladu sa šerijatom a ne proizvoljno i iznuđivačko.[2]
Jedina ozbiljna prepreka Fulanskom džihadu bilo je Carstvo Kanem-Bornu na sjeveristoku. Iako su do 1808. godine fulanske nnage svele njihovu drevnu monarhiju na minimum, ono je nastavilo pružati otpor. On se pojačao kad se pojavio novi vođa Muhammad al-Amin al-Kanemi, koji je tvrdio da fulanski imami nemaju univerzalno pravo tumačiti islam za sve.
Džihad se otegao sve do 1809. jer su se borbe još vodile na krajnjem sjeverozapadu kalifata u Kebbiju, koji još nije bio potpuno pokoren, iako je u njemu sve počelo.[2]