Protektorat Sjeverna Nigerija
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg)
.png)
Protektorat Sjeverna Nigerija (engleski: Northern Nigeria Protectorate) bila je britanska kolonija osnovana 1. siječnja 1900., koja je postojala do 1. siječnja 1914. kad je ujedinjena s Protektoratom Južna Nigerija.
On je bio značajna faza u britanskoj kolonijalnoj ekspanziji po Zapadnoj Africi jer je omogućio izravnu kontrolu nad prostranom i kulturno raznolikom regijom koja je obuhvaćala dijelove dotadašnjeg Kalifata Sokoto i drugih tradicijskih kraljevina. To razdoblje obilježile su česte vojne kampanje i administrativne reforme koje su postavile temelje za današnju sjevernu regiju Nigerije.[1]
Povijest i osobine
Osnivanje Protektorata Sjeverne Nigerije bila je izravna posljedica odluke britanske vlade da opozove povelju kraljice Viktorije iz 1899. danu Royal Niger Companyju. Zbog tog jer se pokazala nesposobnom slomiti otpor domicilnog stanovništva, održati red i financijskih problema u koje je zapala. Preuzimanjem izravne uprave Britanska monarhija željela je provesti snažniju vojnu prisutnost i pronaći pravu strategiju za kolonijalnu administraciju. Za prvog visokog povjeenika protektorata postavljen je Frederick Lugard, sa zadatkom da integrira lokalne strukture u britansku vlast. Njegov mandat (1900. – 1906.) protekao je u vojnim kampanjama, koje su dovele do zauzimanja glavnih središta otpora Kana i Sokota te uvođenjem sustava neizravne vladavine.[1]
Protektorat je bio strateški odgovor na utrku tadašnjih europskih velesila za kolonijama u Africi, posebno s Francuskom. Britanci su imali za cilj učvrstiti svoj utjecaj i spriječiti daljnji francuski prodor u regiju.
Protektorat se prostirao na površini od oko 660.000 km², obuhvaćajući veći dio današnje sjeverne Nigerije i dijelove susjednih država. Fiziogeografski vrlo različit, od sudanske savane, pogodne za poljoprivredu i stočarstvo, do polupustinjskog sahela na krajnjem sjeveru.
Rijeka Sokoto oplakivala je zapadni dio, dok je jezero Čad tvorilo dio istočne granice, Ušća rijeka Niger i Benue označavala su južnu granicu prema Južnom protektoratu. Grad Kano i njegova okolica služili su kao glavno trgovačko središte, zbog položaja na trasama karavanskih puteve transaharske trgovine.[1]
Protektorat je bio dom većinskog muslimanskog stanovništva, Hausa i Fulana, čiji su kulturni i vjerski običaji dominirali regijom. Taj islamski utjecaj bio je razlog britanske odluke da uvede neizravnu vlast jer je stvarao privid kontinuiteta postojećeg društvenog i pravnog sustava. Britanska kolonijalna politika neizravne vlasti, koristila je postojeće tradicionalne strukture vlasti, od lokalnih emira do kojekahvih poglavica. Oni su zadržani kao posrednici između kolonijalne vlade i domorodaca, da sude, prikupljaju porez i održavanu red. Taj sustav bio je posebno prikladan za sjever Nigerije, gdje su islamska tradicija i baština Kalifata Sokoto pružali stabilan okvir za upravljanje.
Britanska kolonijalna administracija, zadržala je pravo da postavlja isključivo one emire koji su joj bili odani, i smjenjuje neposlušne.[1]
