.svg)
.png)
.svg)
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
Carska i kraljevska (k.u.k.) dvojna monarhija Austro-Ugarska (1867. – 1918.) bila je višenacionalna država u Srednjoj Europi s vladarima isključivo iz kuće Habsburg. U njoj su živjeli Nijemci, Talijani, Furlani, Ladini, Hrvati, Mađari, Bošnjaci, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci, Ukrajinci i drugi narodi.
Ime države
Službeno puno ime monarhije bilo je Kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću[1] i Zemlje svete ugarske krune Svetog Stjepana[2], pri čemu se naziv Kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću odnosio na austrijski dio monarhije, a naziv Zemlje svete ugarske krune Svetog Stjepana na ugarski dio. Prilikom sklapanja Austro-ugarske nagodbe nije bilo dogovoreno pitanje imena nove državne zajednice, te će 1868. car Franjo Josip donijeti odluku kako će u međunarodnim odnosima monarhija zbog ekonomičnosti i jasnoće naizmjenično koristiti skraćena imena Austro-Ugarska Monarhija i Austro-Ugarska Carevina.
Službeno ime na njemačkom: Die im Reichsrat vertretenen Königreiche und Länder und die Länder der Heiligen Ungarischen Stephanskrone.
Službeno ime na mađarskom: A Birodalmi Tanácsban képviselt királyságok és országok és a Magyar Szent Korona országai.
Službeno ime na češkom: Království a země na Říšské radě zastoupené a Zemí svaté Štěpánské koruny uherské.
Povijest
Austro-Ugarska je utemeljena 8. lipnja 1867. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana jednakopravnost Mađarske u državno-upravnim odnosima s Austrijom. Dvojna monarhija raspala se nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.
Nakon što je Pruska 1866. u bitci kod Sadowe porazila Njemački savez, predvođen Austrijom, te time prouzročila njegov raspad, uzdrmana carska kuća Habsburga uvidjela je nužnost za postizanje dogovora s mađarskim nacionalizmom čiji je ustanak za neovisnost ugušila 1849, uz pomoć vjernog joj hrvatskog bana Jelačića te velikodušnu intervenciju carske Rusije. Novonastala dualna monarhija stvorena je kao politički savez jednakopravnih državnih zajednica Austrije i Mađarske, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom, te je Habsburški care ostao državnim poglavar ustavne monarhije. Ovakvo državno uređenje u povijesnoj terminologiji često se opisuje nazivom realna unija.
Odmah pri ugovornom nastanku nove Austro-Ugarske unije osjetio se val nezadovoljstva ostalih naroda u višenacionalnoj državi izostavljenih iz nagodbe te kulturno zapostavljenih koji su ubrzo osjetili novi val terora iz sada osjetno ojačale dualne hegemonije. Najizrazitije su to osjetili Slaveni u mađarskom dijelu monarhije Hrvati, Slovaci i Poljaci, što je uzrokovalo stalne napetosti u odnosima s carskom vlašću. Do ujedinjenja Italije, Austrija je patronizirala Talijane i sponzorirala talijanski jezik u područjima gdje su Hrvati bili većina - Istra, Rijeka i Dalmacija. Takvu maćehinsku politiku prema Hrvatima tek je počela blago mijenjati nakon što se ujedinjenjem malih državica na Apeninima stvorila respektabilno velika država od više desetaka milijuna stanovnika koja je imala vlastite pretenzije prema istočnoj obali Jadrana pod austrijskom kontrolom. No ipak, Hrvati i Slovenci nikad nisu dobili samostalnu upravu te su uživali polukolonijalni status naroda koji je trebalo germanizirati.
Nakon što Italija u Prvom svjetskom ratu nije ispoštovala vojni savez s Njemačkom te nije ušla u rat na njenoj strani, poradi sukoba interesa i vlastitih pretenzija na hrvatsku obalu koja je bila dijelom Austro-Ugarske. A potom nakon što su joj sile Antante - Britansko carstvo i Francuska, obećale teritorijalnu dobit nakon rata ako uđe u rat protiv Austro-Ugarske, pograničnim su krajevima došli teški dani. Na pograničnom poluotoku Istri koji je sad bio dijelom ratne zone, austrijska vojna uprava koja je vladala Istrom je počela progoniti talijanske iredentiste, a 1916. je raspušten Istarski sabor i Pokrajinski odbor, te je to područje pripalo pod direktnu upravu komesarijat. Izgubivši stoljetni privilegirani status, u ratnom razdoblju na stotine Talijana su prebjegle u Italiju.[3]
Tek je pred kraj prvog svjetskog rata, početkom listopada 1918. Karlo IV. (I.) "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima. Manje od mjesec dana kasnije potpisano je primirje, Austro-Ugarska je poražena, a Čehoslovačka, Poljska, Banatska Republika i Država SHS proglasili su neovisnost čime je dvojna monarhija de facto' i de iure prestala postojati. Odcjepljenje je službeno potvrđeno mirovnim ugovorima u Saint Germainu s Austrijom i Trianonu s Mađarskom.
Ustroj Austro-Ugarske
.svg)
Tek osnovana dvojna monarhija trebala je biti zajednica dviju država, Austrije i Mađarske, utemeljena na istopravnosti obiju država. Vanjska politika, vanjska trgovina kao i vojne snage su trebale biti pod zajedničkom upravom (stvarna zajednica) a austrijski car Franjo Josip I. (1867. – 1916.) je bio zajednički poglavar dvojne monarhije, u Mađarskoj okrunjen za kralja.
Zemlje pod vladavinom Austrije (Cislajtanija) su se označavale samo sa "K.u.k." ("kaiserlich-königlich", pri čemu se "königlich" odnosilo na češku kraljevsku tradiciju, koju je titula cara u sebi nosila), dok su se ustanove zemlje pod mađarskim vladavinom (Translajtanija) označavale oznakom "m.kir." ("magyar kiràly") ili "kgl.ung." ("königlich ungarisch").
U okviru austrijske, ali i mađarske ovlasti, pojedina područja, kao što su Galicija i Hrvatska, uživala su poseban status i imala su svoje posebne upravne strukture.
Vlast u Austro-Ugarskoj bila je podijeljena između tri strukture:
- Mađarske vlade
- Austrijske vlade
- objedinjene vlade pod okriljem monarha
Ujedinjeno ministarsko vijeće imalo je ovlasti nad zajedničkim poslovima, a bilo je sačinjeno od tri ministra ujedinjenih resora (financije, vojska i vanjska politika), predsjednikâ vlade oba dijela monarhije, nekolicine nadvojvoda i monarha. Dva poslanička izaslanstva, austrijsko i mađarsko, sastajala su se odvojeno i izglasavala proračun Ujedinjenog ministarskog vijeća i na taj način utjecala na zajedničku administraciju. Ministri su bili odgovorni samo monarhu, koji je odlučivao o vanjskoj i vojnoj politici.
Preklapanje odgovornosti između ujedinjenog ministarstva i ministara oba dijela monarhije uzrokovalo je sukobe i neučinkovitost, pri čemu je i vojska bila žrtva istih problema. Naime, svaki je dio sam odlučivao o broju ročnika, upotrebi i preustroju vojne službe, reguliranju obveza civilnih vlasti prema vojsci. Svaka polovica dvojne monarhije je koristila svaku i najmanju šansu kako bi ometala zajedničke operacije za vlastite interese.
Odnosi između dvije polovice monarhije u smislu financijskih doprinosa svake vlade u zajedničku riznicu bili su 1867. utvrđeni Nagodbom koja se obnavljala svakih deset godina uz duge rasprave.
Razlike između austrijskog i mađarskog dijela eskalirale su sredinom 1900-ih i uzrokovale ustavnu krizu Monarhije – razlog je bila nesuglasnost glede jezika zapovijedanja u mađarskim vojnim postrojbama, produbljena dolaskom na vlast Mađarske nacionalne koalicije u travnju 1906. godine. Dogovori o ustroju monarhije nakon toga se nisu mogli postići i privremeno je obnavljan stari dogovor, i to u listopadu 1907. i studenom 1917. godine.
Politička podjela
Rijeka Leitha (Lajta) bila je granica između austrijske i ugarske polovice monarhije. Zapadni dio carstva pod austrijskom upravom nazvao se Cislajtanija (područje prije rijeke Leithe s austrijske perspektive), dok se istočni dio carstva pod mađarskom upravom nazivao se Translajtanija (područje preko rijeke Leithe). Bosnom i Hercegovinom koja je bila pod austrougarskom upravom od 1878., zajednički su upravljali oba dijela monarhije.
Ova tablica prikazuje stanje u monarhiji prema popisu stanovništva od 31. prosinca 1910.[4] godine.
 | ||||||||||
| ||||||||||
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Prema drugom izvoru[5] u Rijeci je, uključujući i Sušak, iste, 1910. godine, živjelo 67 865 stanovnika.
|
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
Za razliku od ostalih europskih sila, Austro-Ugarska nije imala kolonijalnih ambicija. Jedini izvaneuropski posjed monarhije bilo je malo koncesijsko područje u kineskom gradu Tiencinu kojeg je monarhija držala između 1901. i 1917. godine.
Gospodarstvo
Austro-Ugarska u svojem kratkom političkom životu, kao i ostale tadašnje europske države doživljava veliki gospodarski napredak. To ništa bolje ne prikazuje od uspoređivanja situacije 1870. i 1911. godine kada korištenje željezne rudače raste s 520.000 tona na 2.150.000 tona ili gotovo 400 %. U istom razdoblju industrijska proizvodnja Austrije raste 300 % dok ona Ugarske značajno više. Slična situacija se događa i sa željeznicom pošto kilometri izgrađenih pruga rastu s 9,600 kilometara 1870 godine na 36,300 kilometara 1900 godine kada Austro-Ugarska dostiže Njemačku i Veliku Britaniju po omjeru broja stanovnika i izgrađenih kilometara pruga. Sudbinu industrije prati i poljoprivreda. Iako dolazi do pada od 14 % broja stanovnika koji se bavi poljoprivredom prinosi rastu velikom stopom tako da Ugarska u zadnjim godinama (1864-66) prije stvaranja Austro-Ugarske proizvodi godišnje 1.720.000 tona pšenice i 200.000 tona šećerne repe, a u zadnjim predratnim godinama (1911.-13.) će proizvoditi 4.910.000 tona pšenice i 4.333.000 tone šećerne repe (20 puta više !!).
Ipak, najveći gospodarski uspjeh Austrije postaju škole pošto s 1,705 školske djece na 10.000 stanovnika ona prestiže ostale europske države. Njemačka tada na primjer ima "samo" 1581, Francuska 1435, a Ugarska 1317 školske djece na 10.000 stanovnika.
Ti svi neupitno pozitivni ekonomski podaci govore da je Austro-Ugarska morala štediti na nekim drugim poljima kako bi nastavila ta ulaganja. Potencijalno prva od tih ušteda postaje zdravstvo tako da je Austro-Ugarska država s najvećom stopom smrtnosti djece mlađe od godinu dana u zapadnoj Europi. Njena smrtnost od 21,5 % je veća od Njemačke ili Francuske, a gotovo dvostruko veća od one u Velikoj Britaniji.
Druga za državu mnogo pogubnija proračunska ušteda postaje ona vojna. Rast broja stanovnika carstva između 1870. i 1914. je bio 48 %, a ekonomski se u tom razdoblju računao stotinama posto, što će rezultirati povećanjem proračuna kopnene vojske od samo 14%. Konačna posljedica toga postaje povećanje broja vojnika s 290.500 1872. godine na samo 327.600 vojnika 1910. godine, što je od Austro-Ugarske napravilo najmanju "veliku" silu. Završni dokaz te sramotno malene vojske je pokazala malena Srbija 1914. godine svojom mobilizacijom 420.000 vojnika (Austro-Ugarska će mobilizirati tijekom rata 3,35 milijuna vojnika)
Stanovništvo
Ovo su podaci popisa stanovništva od 31. prosinca 1910. godine.[4]
Ukupno stanovništvo Austro-Ugarske 1910. godine
| Područje | Ukupan broj | % |
|---|---|---|
| Cislajtanija | 28.571.934 | 55,6 |
| Translajtanija | 20.886.487 | 40,6 |
| Bosna i Hercegovina | 1.931.802 | 3,8 |
| Ukupno | 51.390.223 | 100,0 |
Govorni jezici Austro-Ugarske 1910. godine
| Jezik | Ukupan broj | % |
|---|---|---|
| njemački | 12.006.521 | 23,36 |
| mađarski | 10.056.315 | 19,57 |
| češki | 6.442.133 | 12,54 |
| poljski | 4.976.804 | 9,68 |
| hrvatski | 4.380.891 | 8,52 |
| rutenski (rusinski i ukrajinski) | 3.997.831 | 7,78 |
| rumunjski | 3.224.147 | 6,27 |
| slovački | 1.967.970 | 3,83 |
| slovenski | 1.255.620 | 2,44 |
| talijanski | 768.422 | 1,50 |
| ostali | 2.313.569 | 4,51 |
| ukupno | 51.390.223 | 100,00 |
Religije u Austro-Ugarskoj 1910. godine
| Religije | Ukupan broj | Austrijski dio monarhije |
Ugarski dio monarhije |
Bosna i Hercegovina |
|---|---|---|---|---|
| katolici | 76,6 % | 90,9 % | 61,8 % | 22,9 % |
| protestanti | 8,9 % | 2,1 % | 19,0 % | 0 % |
| pravoslavci | 8,7 % | 2,3 % | 14,3 % | 43,5 % |
| židovi | 4,4 % | 4,7 % | 4,9 % | 0,6 % |
| muslimani | 1,3 % | 0 % | 0 % | 32,7 % |
Govorni jezici u austrijskom dijelu monarhije 1910. godine
| Krunske zemlje | Glavni govorni jezik | ostali jezici (s udjelom većim od 2 %) |
|---|---|---|
| Češka | češki (63,2 %) | njemački (36,8 %) |
| Dalmacija | hrvatski (96,2 %) | talijanski (2,8 %) |
| Galicija | poljski (58,6 %) | ukrajinski (40,2 %) |
| Donja Austrija | njemački (95,9 %) | češki (3,8 %) |
| Gornja Austrija | njemački (99,7 %) | |
| Bukovina | ukrajinski (38,4 %) | rumunjski (34,4 %), njemački (21,2 %), poljski (4,6 %) |
| Koruška | njemački (78,6 %) | slovenski (21,2 %) |
| Kranjska | slovenski (94,4 %) | njemački (5,4 %) |
| Salzburg | njemački (99,7 %) | |
| Austrijska Šleska | njemački (43,9 %) | poljski (31,7 %), češki (24,3 %) |
| Štajerska | njemački (70,5 %) | slovenski (29,4 %) |
| Moravska | češki (71,8 %) | njemački (27,6 %) |
| Tirol | njemački (57,3 %) | talijanski (42,1 %) |
| Austrijsko primorje | slovenski (37,3 %) | talijanski (34,5 %), hrvatski (24,4 %), njemački (2,5 %) |
| Vorarlberg | njemački (95,4 %) | talijanski (4,4 %) |
Zastave i grbovi Austro-Ugarske Monarhije
Grb Austrijskog Carstva (do 1915.)
Grb Austrijskog Carstva iz 1867.
Grb Austro-Ugarske iz 1916.
Veliki grb Austro-Ugarske (1915. – 1918.)
.png)
.png)
Grb austrijskog dijela "Dvojne monarhije" (1915. – 1918.)
Grb mađarskog dijela "Dvojne monarhije" (1915. – 1918.)
Pomorska zastava Translajtanije
.png)
.svg)
Izvori
- ↑ List državnih zakona za kraljevine i zemlje zastupane u carevinskom vijeću. List državnih zakona za kraljevine i zemlje zastupane u carevinskom vijeću 30. aprila 1916.(pristupljeno 23. rujna 2018.)
- ↑ Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol.38 No.2. srpnja 2017.. László Heka; ANALIZA AUSTRO-UGARSKE I HRVATSKO-UGARSKE NAGODBE (U POVODU 150. OBLJETNICE AUSTRO-UGARSKE NAGODBE) str. 856. (pristupljeno 23. rujna 2018.)
- ↑ Hrvatska znanstvena bibliografija Ivana Paula Gortan – Carlin: Glazbeni život Poreča i okolice 1880. – 1918.
- ↑ 4,0 4,1 Popis stanovništva od 31. prosinca 1910. godine, objavljan u: Geographischer Atlas zur Vaterlandskunde an der österreichischen Mittelschulen. K. u. k. Hof-Kartographische Anstalt G. Freytag & Berndt, Beč 1911.
- ↑ Igor Žic, Kratka povijest grada Rijeke, Rijeka, 1998., str. 111
- István Deák: Beyond nationalism
Vanjske poveznice
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Austro-Ugarska Monarhija |
- Hrvatska enciklopedija (LZMK): natuknica Austro-Ugarska
- Popis stanovništva 1857. godine
- Vojne karte Austro-Ugarske Monarhije
- Povijesne karte Srednje i istočne Europe
| |||||||||||||