| Zagrebačka nadbiskupija Archidioecesis Zagrebiensis | |
|---|---|
 | |
| Područje | |
| Država | Hrvatska |
| Statistika | |
| Površina | 13.495 km2 |
| Katolici | 1.455.983 (2004.) |
| Župe | 203 |
| Podatci | |
| Obred | Latinski |
| Osnovana | 1094. godine kao Zagrebačka biskupija |
| Uzdignuće | 11. prosinca 1852. |
| Katedrala | Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava |
| Vodstvo | |
| Papa | Franjo |
| Nadbiskup | Josip Bozanić |
| Ostalo | |
| Službene stranice | Zagrebačka nadbiskupija |
| Stanje od | 13. srpnja 2015. |
Zagrebačka nadbiskupija je brojem vjernika najveća upravna jedinica Katoličke crkve u Hrvatskoj. Obuhvaća Grad Zagreb i Krapinsko-zagorsku županiju te veći dio Zagrebačke i Karlovačke županije. Ujedno je i metropolija kojoj su podložne biskupije Varaždinska, Sisačka, Bjelovarsko-križevačka i grkokatolička Križevačka biskupija. Kako je je njeno sjedište u glavnom gradu Republike Hrvatske, obično se smatra i središtem Katoličke crkve u Hrvatskoj, iako su joj u crkvenopravnom smislu ravnopravne Nadbiskupije Riječka, Splitsko-makarska, Zadarska i Đakovačko-osječka. Zadarska je direktno podređena Svetoj Stolici. U Zagrebu je također sjedište Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Vojnog ordinarijata.
Povijest
Zagrebačku biskupiju utemeljio je oko 1094. godine ugarski kralj Ladislav, kako bi učvrstio svoju novostečenu vlast nad Posavskom Hrvatskom. Nova dijeceza je upravno podvrgnuta Nadbiskupiji u Ostrogonu (današnji Esztergom u Mađarskoj), a zatim 1180. godine Kaločkoj nadbiskupiji, pod čijom je upravom ostala sve do 1852. godine. Od 13. stoljeća zagrebački biskupi nastoje da se zagrebačka biskupija podigne na čast nadbiskupije i tako izuzme ispod ugarske crkvene hijerarhije. Do sredine 19. stoljeća sprječavale su to nepovoljne političke okolnosti (provala Tatara, Mletačka Republika i Osmanlije te ugarski crkveni vrh).
Višestoljetna problematika uzdignuća zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije našla se opet na dnevnom redu u doba intenziviranog procesa hrvatskog narodnog preporoda. Stvar je u svoje ruke uzeo Hrvatski sabor, kojim je predsjedao zagrebački biskup Juraj Haulik u časti banskog namjesnika. Nakon toga, 1850. godine ban Josip Jelačić urgirao je u Beču, u međuvremenu su 1848. prekinuti odnosi kraljevina Hrvatske i Ugarske, i molio da se zagrebačka biskupija uzvisi na čast nadbiskupije i metropolije. Konačno je 12. kolovoza 1850. godine sam kralj Franjo Josip I. potpisao odredbu kojom se zagrebačka biskupija uzvisuje na čast nadbiskupije za hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. Zbog dugotrajnog otpora ostrogonskog i kaločkog nadbiskupa i Sveta je Stolica odgađala konačno rješenje dvije godine.
Zahvaljujući ponovnoj urgenciji bana Jelačića i ustrajnom nastojanju bečke vlade te konačnom zauzimanju papinskog nuncija u Beču, nadbiskupa i kardinala Mihalja Viale-Prela, sve je riješio papa Pio IX.. koji je 11. prosinca 1852. objavio svečanu bulu Ubi primum placuit. Tom se papinskom bulom ustanovljuje i određuje da se zagrebačka biskupija podigne na nadbiskupiju, a da grad Zagreb, odnosno crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije bude metropolitanskom crkvom nove nadbiskupije i njezinim sjedištem, a njezinom predstavniku nadbiskupu pripao bi palij, križ i sve časti povezane uz taj naslov. Ta se nadbiskupija osniva kao samostalna hrvatsko-slavonska crkvena pokrajina. Novoj metropoliji podređene su biskupije koje su do sada sa zagrebačkom spadale pod kaločku metropoliju. Prema tome, zagrebačkoj su nadbiskupiji podređene bosansko-srijemska biskupija (đakovačka), senjsko-modruška biskupija i križevačka biskupija (grkokatolička). Prema idućoj odredbi Svete Stolice, papinski nuncij kardinal Viale-Prela svečano je 8. svibnja 1853. godine u zagrebačkoj katedrali ustoličio prvoga zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika. Hrvatski se narod u crkvenom pogledu potpuno oslobodio mađarskog utjecaja, a bio je to i korak prema potpunoj samostalnosti Hrvatske i njezinoj teritorijalnoj cjelovitosti.
U 20. stoljeću javilo se pitanje podjele nadbiskupije koja je postala prevelika površinom i brojem vjernika, a time i teška za pastoralno upravljanje. Nadbiskup Stepinac je 1930-ih pokrenuo pitanje osnivanja novih biskupija u Varaždinu i Požegi, ali ni tadašnje političke prilike nisu bile povoljne za Katoličku crkvu. Nove su biskupije utemeljene tek 1997. godine, nakon što je uspostavljena samostalna hrvatska država. U planu je također obnavljanje drevne Sisačke biskupije, te uspostava posebne Slavonske metropolije sa sjedištem u Đakovu koje se ostvarilo na dan 18. lipnja 2008. godine kada je apostolski nuncij u RH Mario Roberto Cassari objavio odluku pape Benedikta XVI. o uspostavljanju Đakovačko-osječke nadbiskupije i obnove Srijemske biskupije. Godine 2010. odvajaju se dvije nove biskupije: Sisačka i Bjelovarsko-križevačka.
Uprava
Do podjele 1997. godine i stvaranja novih biskupija Zagrebačka nadbiskupija bila je jedna od najvećih upravnih jedinice Katoličke crkve u čitavoj Europi, s više od dva milijuna vjernika. No i dalje je bila prevelika i uslijedila su nova odvajanja 2010. godine.
Nadbiskupija se danas proteže na župe 1. Katedralnog arhiđakonata (Gornjogradski, Maksimirsko-trnjanski, Trešnjevački, Kustošijski, Novozagrebački), 2. Karlovačko-goričkoga arhiđakonata (Karlovački, Dugoreško-mrežnički, Jastrebarski i Ozaljsko-lipnički dekanat), 3. Turopoljskoga arhiđakonata (Velikogoričko-odranski, Samoborsko-okićki i Svetonedeljski dekanat), 4. Zagorskoga arhiđakonata (Krapinski, Stubički, Tuheljsko-pregradski, Zaprešićki i Zlatarsko-belečki dekanat) te 5. Remetsko-sesvetskog arhiđakonata (Remetski, Resnički, Sesvetsko-vugrovečki i Dugoselski dekanat).
Zagrebački nadbiskup je od 1997. godine kardinal Josip Bozanić. U nadbiskupiji trenutno djeluju tri pomoćna biskupa, Valentin Pozaić, Ivan Šaško i Mijo Gorski.
Kako nadbiskup Zagreba nije bio ničim nadređen ostalim hrvatskim biskupima izvan svoje metropolije, da bi se naglasio njegov položaj "prvog među jednakima" u 20. stoljeću se uobičajilo da mu Sveta Stolica dodjeljuje titulu kardinala. Također, donedavno je običaj bio da zagrebački nadbiskup bude i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, što više nije slučaj - trenutni predsjednik HBK-a je zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Popis zagrebačkih biskupa i nadbiskupa
- biskupi (73)
- Duh (oko 1094. godine)
- Bartolomej (oko 1095. godine)
- Singidin (oko 1102. godine)
- Manases (oko 1111. godine)
- Francika (oko 1114. godine do 1131.)
- Macilin (oko 1134. godine)
- Verblen (oko 1142. godine)
- Gotšald (oko 1156. godine)
- Bernald (oko 1163. godine)
- Prodan (prije 1175. godine)
- Ugrin (oko 1175. godine)
- Dominik (oko 1193. godine do 1201.)
- Gothard (oko 1205. godine do 1214.)
- Stjepan I. (oko 1215. godine do 1224.)
- Stjepan II. Babonić (oko 1225. godine do 1247.)
- Filip (1247. – 1262.)
- Timotej (1263. – 1287.)
- Antun (1287.)
- Ivan I. (1288. – 1295.)
- Mihalj (1295. – 1303.)
- Augustin Kažotić (1303. – 1322.)
- Jakob I. iz Korva (1322. – 1326.)
- Ladislav Kobolski (1326. – 1343.)
- Jakob II. iz Piacenze (1343. – 1348.)
- Dionizije iz Laska (1349. – 1350.)
- Nikola I. (1350. – 1356.)
- Stjepan III. (oko 1356. – 1375.)
- Demetrije I. (1376. – 1378.)
- Pavao Horvat (1379. – 1386.)
- Ivan II. (1386. – 1394.)
- Ivan III. Šipuški (1394. – 1397.)
- Eberhard Alben (1397. – 1406. i 1410. – 1419.)
- Andrija Scolari (1406. – 1410.)
- Ivan IV. Alben (1421. – 1433.)
- Ivan (V.) (oko 1437.)
- Abel Kristoforov Korčulanin (1438.)
- Benedikt I. iz Zolla (1440. – 1453.)
- Toma iz Brenthe (1454. – 1464.)
- Demetrije II. Čupor Moslavački (1465.)
- Osvald Thuz (1466. – 1499.)
- Luka Baratin (1500. – 1510.)
- Toma II. Bakač Erdödy (1511.)
- Ivan VI. Bakač Erdödy (1511. – 1518.)
- Šimun I. Erdödy (1518. – 1543.)
- Nikola II. Olah (1543. – 1548.)
- Volfgang (Vuk) Gyulay (1548. – 1550.)
- Pavao II. Gregorijanec (1550. – 1557.)
- Matija Bruman (1558.-1563.)
- Juraj I. Drašković (1563. – 1578.)
- Ivan VII. Krančić od Moslavine (1578. – 1584.)
- Petar I. Herešinečki (1585. – 1587.)
- Gašpar Stankovački (1588. – 1596.)
- Nikola III. Stepanić Selnički (1598. – 1602.)
- Šimun II. Bratulić (1603. – 1611.)
- Petar II. Domitrović (1611. – 1628.)
- Franjo I. Hasanović Ergeljski (1628. – 1637.)
- Benedikt II. Vinković (1637. – 1642.)
- Martin I. Bogdan (1643. – 1647.)
- Petar III. Petretić (1648. – 1667.)
- Martin II. Borković (1667. – 1687.)
- Aleksandar I. Ignacije Mikulić od Brokunovaca (1688. – 1694.)
- Stjepan IV. Želišćević od Gacke (1694. – 1703.)
- Martin III. Brajković (1703. – 1708.)
- Emerik Eszterházy od Galanthe (1708. – 1722.)
- Juraj II. Branjug (1723. – 1747.)
- Franjo II. Klobušicki (1748. – 1751.)
- Franjo Baltazar Thauszy (1751. – 1769.)
- Ivan Krstitelj Paxy (1770. – 1771.)
- Josip Galjuf (1772. – 1786.)
- Maksimilijan Vrhovac (1787. – 1827.)
- Aleksandar II. Alagović (1829. – 1837.)
- Juraj III. Haulik (biskup 1837. – 1852.)
- nadbiskupi
- Juraj Haulik (nadbiskup 1852. – 1869.)
- Josip Mihalović (1870. – 1891.)
- Juraj Posilović (1894. – 1914.)
- Antun Bauer (1914. – 1937.)
- Alojzije Stepinac (1937. – 1960.)
- Franjo Šeper (1960. – 1970.)
- Franjo Kuharić (1970. – 1997.)
- Josip Bozanić (1997.-)
Glazba
Od 2010. održava se u u župi svetog Jeronima u Maksimiru Juraj fest, koncert duhovne glazbe zborova i bandova mladih župa Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije.[1][2]
Izvori
- ↑ IKA N - 121386/4 Juraj fest 2010. u Maksimiru 24. travnja 2010. (pristupljeno 7. rujna 2017.)
- ↑ Laudato Autor: Pastoral mladih/Laudato/A.D.: Jurajfest se vraća u punom sjaju, 15. travnja 2015. (pristupljeno 7. rujna 2017.)
- Baltazar Adam Krčelić, Povijest stolne crkve zagrebačke (preveo Zlatko Šešelj), Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1994., ISBN 9536324016
Vidi još
Vanjske poveznice
| |||||||||||||||||||||||