Manastir Dragović

Manastir Dragović na rijeci Cetini je jedan od tri povijesna samostana Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji, uz manastire Krka i Krupa. Podignut je 1395. godine. Godine 1480. turska navala ga je opustošila. Nakon toga stajao je pust dvadeset godina, a onda je obnovljen, da bi 1590. opet njegovi monasi napustili samostan zbog gladi. Iza toga bio je pust sedamdeset godina, a onda ga je 1694. obnovio episkop Nikodim Busović. Četiri godine kasnije samostan je opet napušten, pred turskom. Poslije Karlovačkog mira 1699. godine Cetinska krajina je potpala pod mletačku vlast pa su se dragovićki redovnici vratili u svoj samostan. Zbog nestabilnog tla, na kojem je bio sagrađen samostan, i velike vlage, po dozvoli mletačke vlade 1777. godine je počelo premještanje samostana. Novi samostan je osnovan na mjestu zvanom Vinogradi. Njega je kasnije dovršio iguman Jerotej Kovačević. Osvećenje samostana i nove crkve bilo je 20. kolovoza 1867. g. Međutim, samo nešto manje od sto godina kasnije, obistinile su se riječi samostanskog ljetopisac koji je zapisao: "Od svih samostana Dragović je sreće najhudije". Pedesetih godina 20. vijeka zbog izgradnje hidroelektrane na Cetini samostan je ponovo izmješten, a više tisuća srpskih pravoslavnog naroda iz plodne cetinske doline raseljeno je, mahom u Srbiju. Zlu sudbinu koju je ljetopisac uočio samostan Dragović je doživio i 1995. godine i podjelio je sa srpskim pravoslavnim narodom iz Dalmacije. Ponovo je opustošen. Dragović je do 1995. godine čuvao u svojoj biblioteci i riznici velike dragocjenosti. Tu se mogao vidjeti oktoih iz 14.vijeka, minej za mjesec maj iz 1531. godine, pisan u Studenici, jedna knjiga tiskana u Ostrogu 1594., krmčija tiskana u Moskvi 1653. itd.. Tu su i kratki zapisi Dositeja Obradovića, koji je na svojim putovanjima svraćao iu samostan Dragović. Isto je činio kasnije srpskim pjesnik Laza Kostić, kao i Simo Matavulj. U samostanskoj riznici čuvao se antimins patrijarha Arsenija Čarnojevića iz 1692. i dva jeruzalemskog patrijarha Dositeja od 1701. godine. Tu se čuvao, među ostalim, i ručni križ igumana Vasilija iz Kosjereva od 1739. godine.

Položaj

Od mjesta Vrlike prema Koljanima, nizvodno uz rijeku Cetinu i nekad pitomu i plodnu cetinsku Krajinu, stizalo se do starodrevnog samostana Dragovića. Danas se mnogo toga izmijenilo; plodna cetinska polja preplavljena su vodom umjetnog jezera Peruća, a samostan je premješten na brdo iznad lijeve obale tijeka cetine. Prije nego se stigne do samostana, još iz daljine, vide se ostaci utvrđenja Gradine, koji se nalaze na jednom uzvišnjeu u blizini današnjeg samostana Dragovića. Suprotno od ove utvrde, a sjeveroistočno od samostana, nalazi se brdo Kosa, sa koga se pruža pogled na Cetinsku krajinu koja je omedjena planinskim masivima Dinare.

Povijest

Izgled starog Dragovića

Današnji samostan Dragović je treće samostansko zdanje i na trećem lokalitetu. Prvobitno, samostan je bio smješten u zaklonjenu uvalu, kao gotovo svi srpski srednjovjekovni samostani, na samom izvoru rječice Dragović. Podignut je krajem 14. stoljeća (1395.), vjerojatno poslije Kosovske tragedije, kada su mnogi srpski krajevi potpali pod vlast "Islamalićana". Nedugo poslije Kosovske bitke, 1389. godine, bile su tri značajne seobe Srba iz Bosne u Dalmaciju. Prva seoba bila je 1394., druga 1397. i treća između 1413. i 1417. godine, o kojoj saznajemo iz izvještaja dalmatinskog proveditore Antonija Kontarinija upućenog mletačkoj vladi 28. prosinca 1418. On u tom izvještaju navodi da je iz Bosne u Dalmaciju prešlo dosta naroda, među kojima i 5000 dobrih vojnika. O tim teškim danima pisao je i Simeon Končarević, poznati vladika dalmatinski. U svom Letopisu on bilježi da poslije Kosovske bitke nisu nastala teška vremena za Srbiju, nego i za pravoslavni narod u Bosni, naročito poslije smrti bosanskog kralja Stefana Tvrtka. Za vrijeme kralja Tvrtka, četiri godine prije osnivanja samostana Dragovića, podignuta je jedna od pravoslavnih crkava na području Dalmacije - Crkva Svetog Spasa u Cetini [1].

Stari samostan Dragović

Datoteka:Manastir Dragović .jpg

Manastir Dragović potopljen u Peručkom jezeru

Stara crkva samostana Dragović bila je skromna građevina, okružena sa svih strana samostanskim zgradama. Zvonik s izgledom na preslicu i malim zvonom na kome je bila utisnuta godina 1720, uzdizao se iznad zapadnog portala. Crkva je imala dvoja vrata i ceriti prozora. Iznad zapadnih vrata postojala je ploča sa zapisom da je samostan obnovljen u vremenu igumana Vikentija 1749. Godine, a na Časnoj trpezi uklesana je godina 1779. Ta kamena ploča i danas čini osnovu Svetog prijestolja samostanske crkve. Iznad prozora na oltarskoj apsidi postojala je također mramorna ploča s natpisom da je oltar obnovljen u vremenu igumana Leotija 1771. Godine. Iznad hora, pod samim zvonikom, bila je kapela posvećena Svetoj Paraskevi - Petki. U saru samostansku crkvu, kao i ostala samostanska zdanja, bilo je uzidano dosta kamenih ploča; jedna sa starog žrtvenika na kojemu je uklesan tekst da je žrtvenik podigao Tit Aurelije šumskom bogu Silvanu. Drugi kameni blok je reljefna predstava sa dva lava. Oba ova rimska spomenika danas se čuvaju u samostanskoj riznici. Krajem 15. Stoljeća, 1480. Godine, samostan Dragović je opljačkan od strane Turaka, a kaluđeri rasterani. Poslije nešto više od 20 godina samostan je obnovljen, da bi 1537. Godine ponovno stradao pri pohodu turske vojske da osvoji utvrđeni grad Klis. Godine 1585, uto dragovićkih kaluđera: Pajsije, Evstasije, Stefan, Gerasim i Dionisije prešli su na područije Budimske eparhije i tamo osnovali samostan Grabovac [1]. Zidanje novog samostana Zbog velike vlage i nepodobnog terena stari manasti Dragović bio je sklon rušenju. Arhimandrit Gerasim u svom ljetopisu je zabilježio: "Ako je zbog tihe i gluhe pustinje, zbog gorasta odasvuda okružavajuće prirode, i zbog dražesnog žubora i krivudanja, osobito u ljetno vrijeme dobiva recive Dragović, mjesto na kome samostan leži najbolje za pustinjački život i priličilo: to je naprotiv i mnogogodišnjem iskustvo dokazalo da voda. Naročito u zimnje vrijeme, izvirući na premnogo mjesta koje iz glavnog vrela koje ispod samog samostana, rije i potkopava temelj sv. Obitelji. Zato su zidovi samostanski i crkve od vremena na vrijeme popuštal i pucali, tako da su se zdanija često opravljati i ponavljati morala; pa pored svega toga opet bi istu štetu trpjeli ... Pored toga neopisana vlaga grdnu bi štetu osobito čovječijem zdravlju uzrokovala ". Sve te okolnosti primorale su samostansko bratstvo promijeniti lokaciju i preseli samostan na zdravije mjesto. Sa dozvolom mletačkih vlasti, dragovićki jeromonah Vikentije Stojisavljević započeo je 1777. Godine zidanje novog samostana na mjestu zvanom "Vinogradi", udaljenom "četvrt sata prema Istoku" od samog samostana Dragovića. Zbog nesporazuma sa bratstvom novo zdanje nije dovršeno, a sagrađeni dio kasnije je stradao u požaru. Ovaj započeti trud nastavljen je tek 1846. Godine u vrijeme igumana Jeroteja Kovačevića. Taj događaj Letopis opisuje ovako: "Dom je ovaj sagrađen na dva poda s deset stanica, osim uspremni mjesta pri zemlji. Položaj je doista prekrasan. Leži na podne pri položaju bražuljka Kosa, a novouzdignuta šuma i voćnjak kite ga sa sjeveroistočne strane; a lijevo u vrlo malom rastojaniju vidi se i mlin samostanski, kameni most, turska građevina. Pored doma pak protežu se u milom vidu zelene livade, koje ispresecaju rijeke Cetina i Dragović, a duž livade s onu stranu cetine pružala se carska cesta ili drum koji u Sinj i Vrliku vodi. Sa strane zapadne kraj novog zdanja samostanskog položen je 1856. Osnov veleljepnoj novoj crkvi koja će sva od kresanog kamena biti ". Novopodignuta crkva bila je dosta velika, dugaž (dȕga, dat. Dȕgi) savijena daska kao sastavni dio bačve 22m, široka 10,4 m, a visoka 13,6 m. Crkva se odlikovala pseudo-romanskim stilom s visokim zvonikom 28,6 m na zapadnoj strani hrama. Iznad zapadnog portala ugrađena je kamena ploča sa zapisom da je crkva sagrađena za vrijeme biskupa Stefana, arhimandrita Gerasima i nastojatelja Ilariona Torbice 1860. Godine u čast Roždestva Presvete Bogorodice. Na crkvi su postojala dvoja vrata i deset prozora, pet na južnoj, a pet na sjevernoj strani. Na mjestu gdje je bio stari samostan podignuta je kapela Svete Petke. Nova crkva samostana Dragovića osviještena je 20. kolovoza 1867. Godine [1].

Preseljenje samostana

Današnja crkva samostana Dragovića podignuta je 1958, godine. Po arhitektonskim odlikama današnja samostanska crkva srodna je sa ostalim crkvama tog područija. To je jednobrodna građevina zidana od tesanog kamena sa stare crkve. Uz zapadni portal uzidan je četverougaoni zvonih sa romanskim odlikama. Uz sjevernu stranu crkve prenešena je kapela Svete Petke koja se nalazi na starom crkvištu prvobitnog manstira Dragovića. Sa južne strane dragovićki crkve podignuta je samostanska kuća, također građena od tesanog kamena. / Samostan Dragović sa svojim bratstvom imao je veliki udio u cjelokupnom životu pravoslavnih Srba Dalmacije. Ugledni igumani i nastojatelji ove svetinje bili su kao članovi mnogih crkvenih i političkih tijela glavna spona vratskog življenja srpsko i hrvatskog naroda na ovom područiju. Ne malo broj dragovićkih monaha sudjelovao je u mnogim bunama i ratovima za pravdu i pravo opstanka. Kroz sve burne događaje u svojoj prošlosti samostan Dragović se održao do danas. Poslije teških pljački i razaranja samostan Dragović je izgledao, kako svjedoče sačuvani zapisi, kao "obrano grožđe". Povijesni izvori govore, da je od tri samostana na područiju Dalmatinkse eparhije, samostan Dragović bio "najhuđe sreće". Današnje samostansko bratstvo čine tri monaha od kojih je jedan na poslušanju u samostanu Krki. Prilikom posljednjeg preselenja samostana Dragovića i stvaranjem umjetnog jezera za hidrocentralu Perugie, samostansko imanje je potopljeno tako da je samostan ostao bez zemlje. Preseljenje manasira Dragovića na današnju lokaciju izvršeno je u vrijeme kada je Eparhijom dalmatinskom upravljao episkom gornjokarlovački Simeon. Veliki trud prilikom preseljenja samostana uložio je splitski paroh protojerej-stavrofor Marko Plavša, rodom iz Dabra. Novi samostan Dragović osvećan je na Malu Gospojnu 1959. godine na taj dan, Milica Bogovac, Srpkinja s obližnjeg mjesta je ispjevao ove stihove: "... Dragoviću slavni samostane, Tvoje ime nikad ne umire, Dragoviću i Cetino rijeko, Ljepote vam nema na daleko ... " Brojno srpsko stanovništvo koje je nekada bilo naseljeno uz rijeku Cetinu, stvaranjem jezera raseljeno je u mnog krajeve naše zemlje. Samostan Dragović danas isključivo živi od priloga svojih vjernika, a rado ga se sjećaju i prilozima pomažu bivši parohijani od kojih je najveći broj raseljen po mjestima ravnog Srijema. Današnja samostanska parohija je mala i svakim danom, zbog odlaska mlađeg naraštaja u gradove postaje sve manja. Iako sa skromnim materijalnim mogućnostima, u samostanu Dragoviću je započeta i već jednim dijelom uređena velika manstirskom zgrada, sa velikom trpezarijom i mnogim popratnim odajama, koju manstir podiže za potrebe naroda koji se o hramovnoj slavi i drugim crkvenim blagdanima u velikom broju okuplja kod ove srpski svetinje [1].

Naziv samostana

Po ljetopisu "Povijest o Svetoroždestvenskom samostanu Dragović u Pravoslavnoj Eparhiji dalmatinskoj", koji je napisao arhimandrit Gerasim Petranović 1859. Godine, a koji se čuva u samostanskoj riznici, samostan Dragović je prozvan po imenu Dragaž (drȁga) uvala, usko, dugačko udubljenje erozivnog podrijetla koji je s braćom Dabro (Dobrom) i Vukom prešao iz Bosne u Cetinsku krajinu. Po Vuku je prozvan jedan most - Vukovićev most - podignut je na rijeci Cetini, koji se sada nalazi pod vodom jezera Peruća. Jedno selo u blizini samostana se i danas se zove Dabar. Još jedno predanje govori o postanku imena samostana Dragovića. Kako u neposrednoj blizini starog samostana Dragovića izvire rječica Dragović, po narodnom predanju samostan je dobio ime po imeni te rječice.

Ikonostas

Današnji raspored prestonih ikona je skoro isti kao i na prethodnom ikonostasu crkve samostana Dragovića, i to: arhangel Mihailo, Bogorodica s Kristom - carske dveri - Krist kao arhijerej i sveti Ivan Krstitelj. Na starom ikonostasu, samostanskog hrama, iznad prestonih ikona, nalazile su se još tri ikone: Kristova molitva u Gestimanskom vrtu, Tajna večera i Rođenje Bogorodice. Ove tri ikone vremenski pripadaju kraju 17. vijeka, za razliku od prestonih ikona koje su najvjerojatnije nastale polovinom 18. vijeka. Pored vremenske razlike uočljiva je i razlika u ikonopisačkoj kvaliteti. Ikone: Tajna večera, Molitva u Gestministiji i Rođenje Bogorodice su zreli Zografski radovi u kojima još uvijek odiše duh srpskog srednjovjekovne ikonopisačke tradicije. Na sadašnjem ikonostasu ikona Tajna večera je smještena iznad crkvenih dveri, a ikone sa predstavom Molitve u Gestministiji i Rođenje Bogorodice nalaze se u oltaru. Ikone su srebrom okovane, a na nekima je rekord. Na ikoni arhangela Mihajla, u desnom donjem kutu, urezan u tekst: "Vuko Sudarević načerta 1767" i "Man. Dragović 1783. "Na ikoni Bogorodica s Kristom, pored liturgijskog teksta iskucano je: " Venecija 1775 ". Ova ikona kao i ikona sa predstavom Krista (prestone ikone) okovane su u Veneciji za vrijeme Gerasima Adamovića, igumana samostana Dragović. Na carskim dverima u medaljonima predstaveni su Blagovesti, zatim starozavjetni kraljevi - proroci Solomon i David iu donjem dijelu proroci Danilo i Izaija. Na djakonskom dverima predstavljeni su arhangeli Mihajlo i Gavrilo. Ikonostas završava uobičajenom scenom Raspeća Kristovog ispod koga su Bogorodica i apostol Ivan. Velika ikona sa predstavom Bogorodice i Krista (61x97cm) sa srebrenom krunom nalazi iznad desne pjevnice. Ova ikona kao i ikona istih dimenzija sa predstavom arhangela Mihaila, koja se nalazi iznad lijeve pjevnice, spadaju među najstarija ikonopisačka ostvarenja u samostanu Dragoviću. Po načinu izrade i umjetničkim odlikama te ikone pripadaju slikarskom stvaralaštvu druge polovine 17. vijeka. Pored ovih ikona u naosu crkve nalazi još nekoliko ikona koje su rađene na platnu u drugoj polovici 19. vijeka. U oltaru se nalazi jedan broj ikona, uglavnom iz 18. vijeka. Posebno se izdvaja ikona Bogorodice s Kristom (23x29cm) na kojoj je zapis "Partenije Đurić". Tri ikone istih dimenzija (30x45cm): apostol Andrej i evanđelisti Luka i Ivan, pripadaju istom autoru. Među vrednija ikonografička ostvarenja spada i ikona na kojoj su zajedno predstavljeni sveti Georgije sveti Dimitrije (32x39, 5cm). Među Zografska ostvarenja može se svrstati i ikona na kojoj su prikazani car Konstantin i carica Jelena (25,5 x32 ).

Mošti

U malom kivotu dragovićki crkve čuva se dio moštiju svetog Georgija, "srpski prosvjetitelja i arhiepiskopa od svete i bogomizabrane loze Nemanjića". Po narodnom predanju, srpski kaluđeri nakon požara na Svetoj Gori, ponijeli su sa sobom mošti ovog srpskog svetitelja, kao i knjigu s njegovim žitijem i zapisom iz 1405. godine. Pored moštiju čuva se i zapis ispisan na papiru da su mošti nađene u samostanu Kumanica na Limu. Iznad teksta je i pečat samostana Kumanice. Pošto je samostan Kumanica razoren, mošti su date na čuvanje Antoniju Simoviću iz Bijelog Polja. Dio tih moštiju danas se nalazi u crkvi samostana Dragovića. U kivotu se nalazi fragment rize svetog Spiridona donešen sa otoka Krfa, gdje počivaju mošti ovog sveca.

Riznica

Današnja samostanska riznica nije prebogata s obzirom na dugo povijesno postojanje samostana Dragovića. Razlog tome su česta pustošenja ove svetinje. Samo do 1699. godine samostan Dragović je šest puta rušen i pljačkan, a kaluđeri rasterani. Veliki dio samostanskih dragocjenosti: rukopisnih i tiskanih bogoslužbenih knjiga, crkvenih stvari (utvari), sakralnog tekstila i drugih stvari dragovićki kaluđeri su prenijeli u samostan Grabovac. Kada je 1590. godine dabrobosanski mitropolit Aksentije (1589-1601), obilazeći crkve i srpske naord u Dalmaciji, ukorio dragovićki monahe što napustiše svoj samostan, svoj postrig. Međutim, kada je mitropolit saznao da su oni osnovali novi samostan Grabovac, zahvali Bogu što kaluđeri samostana Dragović nisu zaboravili svoj zavjet. Pored tih nedaća i česta premještanja samostana Dragovića, kao i zub vremena, učinili su svoje. Ipak, sadržaj riznice samostana Dragovića i danas svjedoči o duhovnom bogatstvu i povijesnoj prošlosti srpske naroda u dalmatinskim predjelima.

Antiminsi

Samostanska zbirka posjeduje zbirku amtiminisa, izuzetno vrijednu kako po umjetničkoj obradi, tako i po vremenu nastanka. Posebno se izdvaja antimins patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 1692. godine, koji je ujedno i prvi antimins kod Srba otisnut s bakrorezne ploče. Pored antiminsa patrijarha Arsenija u manastriskoj riznici nalaze se još i antiminisi jeruzalemskog patrijarha Dositeja iz 1701, mitropolita Pavla Nenadovića i dva antiminisa vladike Venedikta Kraljevića. Posebnu rijetkost predstavlja antimins, umjetničko djelo, Hristifora Žefarović oko 1752. godine. Bakrorezna plica s koje je otisnut "žrtvenik" do danas nije pronađena. Središnje mjesto na ovom antiminisu zauzima predstava Polaganje Kristovo u grob, au pozadini je sveti grad Jeruzalem. Iznad ove predstave, u oblacima, su anđeli s predstavom svete Trojice. Tekst je ispisan na slavenosrpskim i grčkom jeziku, kao i signatura samog autora: "Ot Krist. Zef. Ill. Ras obsc. Zbog ". Ovaj antimins posvetio je 1767. godine mitropolit crnogorski Sava. Kao iznimno rijedak saktalno-tekstilni eksponat izlagan je jedno vrijeme u Memorijalnom muzeju Hristofora Žefarović u samostanu BođaniAntiminisi Samostanska zbirka posjeduje zbirku amtiminisa, izuzetno vrijednu kako po umjetničkoj obradi, tako i po vremenu nastanka. Posebno se izdvaja antimins patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 1692. Godine, koji je ujedno i prvi antimins kod Srba otisnut s bakrorezne ploče. Pored antiminsa patrijarha Arsenija u manastriskoj riznici nalaze se još i antiminisi jeruzalemskog patrijarha Dositeja iz 1701, mitropolita Pavla Nenadovića i dva antiminisa vladike Venedikta Kraljevića. Posebnu rijetkost predstavlja antimins, umjetničko djelo, Hristifora Žefarović oko 1752. Godine. Bakrorezne plica s koje je otisnut "sej žrtvenik" do danas nije pronađena. Centralno mjesto na ovom antiminisu zauzima predstava Polaganje Kristovog u grob, au pozadini je sveti grad Jeruzalem. Iznad ove predstave, u oblacima, su anđeli s predstavom svete Trojice. Tekst je ispisan na slavenosrpskim i grčkom jeziku, kao i signatura samog autora: "Ot Krist. Zef. Ill. Ras obsc. Zbog "Ovaj antimins osveštao je 1767. Godine mitropolit crnogorski Sava. Kao iznimno rijedak saktalno-tekstilni eksponat izlagan je jedno vrijeme u Memorijalnom muzeju Hristofora Žefarović u samostanu Bođani.

Sakralni metalni predmeti

U riznici samostana Dragovića čuva se osam duboreznih križeva, filigranski kovani, od kojih je jedan i pozlaćen. Na jednom od križeva je tekst: "V samostan: Ieromonah: Teofil: Milković, bi nastojnik Teodor. 1790 ". Na drugom križu, koji je nešto manji, utisnut je zapis "Rukodelac Panto". Pored mnogobrojnih predmeta koji se čuvaju u samostanskoj riznici posebno se izdvajaju dva putira, jedan barokni, venecijanski rad, ukrašen biljnim ornamentima i predstavama anđela. Na unutarnjoj stopi ovog putira sačuvan je zapis: "Sij putir samostana Dragovića Leontije Milković trudom učiniše 1783". Na drugom putiru, na stopi su iskucana simvoli evanđelista, a na rubu je zapis: "Priloženi Petar Skoro u spomen". U manastriskoj crkvi i riznici nalazi šest svijećnjaka, na jednom od njih očuvan je zapis "Jeromonah Joakim Kriška", a na drugom samo "Man. Dragović ". U samostanskoj riznici nalaze se dva veća i dva manja kandila, kašičica, vrlo lijepe anafornike, koplja, mirosaljke i petohlebnica. Među metalnim dragocjenostima samostana Dragovića posebno se izdvaja srebreni kivot, rađen tehnikom filigranskom i granulacije, a ukrašen emaljom. Na prednjoj strani ovog kivota urezana je predstava Raspeće Kristovo s Bogorodicom i apostolom Ivanom; sveti Ivan Zlatoust i Bazilije predstavljeni su na bočnim stranama, a na poleđini i sveti Georgije. Na kivotu je zapis: "Sej kivot samostana Dragovića". Pored pomenutih sakralnih metalnih predmeta u samostanskoj riznici se čuva veliki broj drugih dragocjenosti, najviše zavjetnih (votivnih) predmeta, prstenja, starog novca i drugo.

Knjižnica

Nekadašnja samostanska knjižnica bila je bogata knjigama, kako rukopisnim tako i tiskanim. Posebnu vrijednost predstavlja zbirka rukopisnom bogoslužbenih knjiga. Minej za mjesec svibanj prepisao je, kako svjedoči zapis, mnogogrešni rasoder Grigorije za proiguman Vasilija u samostanu Studenici 1531. godine. Iz ovog vremena je i rukopisni Minej za mjesec lipanj. U oktoihu, također iz 16. stoljeća, nalazi potpis jeromonaha Jeremije iz samostana Žitomislića sa godinom 1649. Vremenu 16. stoljeća pripada Psalitr s posledovanijem i dva Trebnika. Veliko Evanđelje (16-17.) Ilustrirano je iscrtanim minijaturama evanđelista kod svakog zaglavlja. Nedostaje evanđelist Matej. Veliki broj rukopisa u knjižnici samostana Dragovića potječe iz 18. stoljeća. To su Dopoliteljni trebnik (2 komada), Služba srpskim svetiteljima iz 1740. godine, Čudesa Bogorodice (2 komada) Slova i razno koje je prepisao 1. lipnja 1773. godine mnogogrešni Stefan Marković, magister u Vrlici i Tolkovani dekalog sa sačuvanim zapisima Spiridona Aleksijević, Skradin 1794. godine. Aleksijević je autor Katekizma tiskanog u Veneciji 1811. godine, pa se opravdano smatra da je i autor ovoga djela. U ovom rukopisu sačuvan je i popis Mitrofana Hilandarca iz 1798. godine. Čitulja od Sarandara, Molebnija molitvi i molitva slovo, djelo Antonija Raničića, 14. kolovoza 1875. godine, pripadaju stvaralaštvu 19. stoljeća. Pored ovih rukopisa u samostanskoj knjižnici se nalazi još 48 primjeraka raznih rukopisa udžbenika (katihizic, povijest, ikonomija, logika, psihologija, astrologija, dogmatika, moralka, ermenevtika, retorika i fizika), kao i razne bilješke, pouke, polemike, tumačenja i grametike , grčki i srpski. Dragovićki monasi, ako su i prelazili u neki drugi samostan, ostali su i dalje vezani za svoj postrig i najčešće ga darivali knjigama i crkvenim sasudima. Makarije Obradović, kao jeromonah samostana Dragovića otišao u samostan Hilandar gdje je kasnije postao hilandarski proiguman. Pred smrt 1722. Godine darovao je samostanu Dragoviću veliku Bibliju i Žitija svetih. Njegov put slijedi i njegov sinovac, Atanasije Obradović, koji je kao i dragovićki postrižnik prešao u samostan Hilandar. Atanazije je darovao samostanu Dragoviću nekoliko knjiga među kojima i Bogoslovlje svetog Ivana Zlatousta. Proiguman samostana Hilandara, Mitrofan, također je bio priložnik. U knjizi Kanon sačuvan je zapis: "Siju knjigu priloži vo hram Roždestva Presvete Bogorodice u Dragoviću jeromonah Mitrofan proiguman Hilandarski 1780. Rujna. "Pored samostana Hilandara vratstvo samostana Dragovića održavalo je bliske veze i sa samostanom Studenicom. U pismu studeničkog igumana Konstantina upućenog 1799. godine dragovićki kaluđerima Petru i Pavlu, kaže se, da je bratstvo samostana Studenice, preko Ante Samardžića iz Sarajeva, primilo poslane darove. Jedan sačuvan zapis u Rimničkom srbljak, tiskan u Rimniku 1761, godine, govori o putešestvije starih bogoslužbenih knjiga. Godeine 1763, episkop Aradski Sinesije koji je priredio za tisak ovu knjigu, daruje jedan primjerak Srbljaka - Pravila molebnaja-velikom srpski rodoljubu feldmaršalu Mikašinović. Par godina kasnije, 1768, istu ovu knjigu vladika Danilo Jakšić daruje Nikanoru Rajević za samostan Krku. Makarije Krneta preuzeo je ovaj Srbljak 1783. godine za crkvu u Skradinu. Kasnije, ne zna se pouzdano kada, ovaj Rimnički srbljak dospio je u samostan Dragović gdje se i danas nalazi. Na mnogim knjigama koje se čuvaju u knjižnici samostana Dragovića nalaze se ispisanim zapisi hopovskog jerođakona Dositeja Obradovića koje je krajem 1764.godine, poslije reda za jeromonaha u Stanjevića, prešao u Dalmatinsko Kosovo i jedno vrijeme boravio u samostanu Dragoviću. Tvorac suvremenog srpskih jezika, Vuk Karadžić, održavao je bliske veze sa samostanom Dragovićem, a posebno sa igumanom Jerotije Kovačevićem. U prepisci s ovim uglednim igumanom, Vuk obećava da će posjetiti ovu svetinju, ali se ne zna je li to i učinio. Međutim, ostalo je pisano svjedočanstvo da je Vuk poslao samostanu Dragoviću, kao prilog, 50 forinti. Njegova knjiga, Srpske narodne pjesme, prodavana je u samostanu Dragoviću, a iguman Jerotej Kovačević skupljao je srpski narodne pjesme i poslovice i slao ih Vuku. Ugledni srpske pripovjedač Ivo Ćipiko, dok je boravio u Vrlici, često je navraćao u samostan Dragović. Godine 1909. Ćipiko je napisao jednu posvetu prilikom godišnjice arhimandata Silvestera Bogovca, tada starješine samostana Dragovića, "Jedna sedamdeseta obljetnica slavi se tamo gdje hladna bistra voda Dragović utječe u mirnu Cetinu, doživljuje je visokočasni arhimandrit, otac Silvester Bogovac." Nikodim Milaš, ugledni arhijerej i pisac mnogih djela, knjiga i studija iz povijesti i crkvenog prava, zamonašen je 1873.godine u samostanu Dragoviću. Za taj samostan vladika Nikodim ostao je duboko vezan, sjećajući se svog monaškog postriga i dragovićkih kaluđera koji su ga, kako sam kaže rado primili. Po inventaru, današnja knjižnica manasitra Dragovića ima 761 naslov, ili preko 1000 knjiga. Pored rukopisanih knjiga, samostanska knjižnica ima dosta štamanih bogoslužbenih knjiga, kao i knjiga razne sadržine iz XVIII i XIX stoljeća. Jedan broj knjiga je na grčkom, latinsko, talijanskom i ruskom jeziku. Od starih štampanih knjiga izdvaja se knjiga O svetom Vasiliju, tiskana u Ostrogu 1594, i jedna Krmčija, tiskana u Moskvi 1653.godine. Knjižnica manasitra Dragovića i danas pribavlja nove knjige i svakim danom postaje bogatija. Osim knjiga u samostanskoj biblioteci nalazi se i jedan dio spremljene samostanske arhive, raznih dokumenata i veliko broj starih fotografija.

Groblje

Kod ulaza u staru crkvu samostana Dragovića postojao je grob arhimandrita Stefana Dubajića. Na kamenoj ploči s križem bilo je uklesano ime i 13. svibnja 1816., dan smrti igumana Stefana. Prijepis ovog zapisa sačuvan je u Psaltiru, tiskanom u Moskvi 1704., koji se čuva u knjižnici samostana Dragovića. Sjeveroistočno od današnje samostanske crkve nalazi se zajednička grobnica dragovićkih kaluđera čiji su posmrtni ostaci premješteni sa starog samostanskog groblja, koje je zajedno sa crkvom potopljeno jezerom Peruća. Posebno spomen-obilježje podignuto je jeromonahu Lukijanu Milkoviću, koji je rođen 10. veljače 1824. u Imotskom, umro 3. veljače 1869. Tu su i dva novija groba, protosinđela Ruvima Štrbca (1910.-1968.) i jeromonaha Kasijana Arnautovića (1915.-1979.).

Monaštvo

Danas u samostanu Dragović žive dva monaha, obojica jeromonasi: iguman Varsonufije i jrm Jovan.

Izvori

Slobodan Mileusnić: Manastir Dragović
Eparhija Dalmatinska

Vanjske poveznice

Eparhija Dalmatinska, službena internet prezentacija: Manastir Dragović.
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta": Dragović.
Srpska pravoslavna crkva, Eparhija zapadnoeuropska: Manastir Dragović
Tromeđa dalmatinsko-bosansko-lička: Manastir Dragović.