Manastir Krka
Manastir Krka[1][2][3] je današnji manastir Srpske pravoslavne crkve, osnovan 1577. godine[4][5], koji se nalazi u dolini rijeke Krke, tri i pol kilometra istočno od naselja Kistanja, u širokoj dragi znanoj pod imenom Carigradska draga. Do 17. je stoljeća pripadao franjevcima.[6], koji su tamo boravili usprkos čestim napadima Turaka koji su ga nekoliko puta palili. Nakon preseljenja franjevaca u Zadar[7], samostan se uskoro daje na korištenje novopristiglom pravoslavnom stanovništvu. Uz manastire Krupu i Dragović, Krka je najveći i najpoznatiji pravoslavni manastir u Hrvatskoj.
Od 2012.[8] iguman manastira je arhimandrit Nikodim Kosović.[9]
Povijest
Prema točnim povijesnim podatcima manastir Krka nastao je kao katolički samostan, na mjestu gdje su se nalazile katakombe, u kojima je, prema predaji, apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini rijeke Titius (stari naziv za Krku) u I. stoljeću poslije Krista.[10] Da je manastir nekad bio katolički, ukazuje i zvonik u romaničkom stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte. Arheolozi, konzervatori, povjesničari umjetnosti i povjesničari ustvrdili su da je dio sakralnih objekata na sjeveru Dalmacije koji je podignut u novije doba podignut uvijek na mjestima u blizini ranijih crkvenih građevina ili baš na samom položaju starih crkvenih građevina, čak i rimskih.[11][12][13][14] Napisi Stipe Gunjače, Dasena Vrsalovića i Nikole Jakšića, nastali nakon premještanja manastira Dragovića potvrđuju ta mišljenja.[11]
Pravoslavni samostan je izgrađen na temeljima rimokatoličkog samostana.[15][16]
U srpskoj publicistici raširena je teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za vrijeme vladavine kralja Milutina, premda ne postoji nikakav dokument, ni povelja ni posredan izvor koji ukazuje na to. Milorad Panić Surep je 1965. u Zografu objavio rad da postoji jedan falsificiran zapis da je car Dušan 1342. godine obnovio manastir. Milaš spominje gramatu iz 1497., iako tu gramatu nitko nije vidio. Podatci na koje se poziva su iz navodno napisanog, ali kasnije izgubljenog Končarevićevog "Ljetopisa građanskih i crkvenih događaja" s opisom srpske i pravoslavne povijesti u Dalmaciji do 1754. [17]. Također, nitko od povjesničara nije vidio taj ljetopis pa, osim vjerojatnosti da je napisan, ne postoje nikakvi dokazi o njegovom postojanju.
Iznad glavnog ulaza u manastir nalazi se kamena ploča s natpisom iz navodno 1402. godine. Natpis je vidno krivotvoren. Pretpostavlja se da je ploča izvorno postavljena u crkvi i ubrzo je prenesena iznad glavnog ulaza, na najuočljivije mjesto. Taj čin je navodno izvršio arhimandrit Jerotej Kovačević 1859. godine[18], čemu je prisustvovalo više ljudi. Otkako je postavljen na to mjesto, kameni natpis postaje znan. Pošto je autentičnost napisa bila sumnjiva, dr Luka Jelić.[19] je pozvao da se natpisi svih manastira u Dalmaciji sustavno ispitaju. Njegov poziv nije bio prihvaćen. Vladika Nikodim Milaš reagirao je na neznanstveni način, te je nakon izdavanja »Pravoslavne Dalmacije«, 1402. godina postala godina za koju su svi vjerovali da je stvarna godina postavljanja kamene ploče, tako da nitko nije sumnjao u točnost cijelog teksta pa, shodno temu, i te godine. Srpski povjesničari koji su ukazali na falsifikat su Milenko Pekić,[20] Dušan Berić[21][22][23] i Milan Radeka,[24] čije su procjene datirale starost natpisa za cijela tri stoljeća kasnije. Natpis na ploči navodi 1402. godinu, a ista je napisana arapskim brojkama, što se ne može povezati s pravoslavnim podrijetlom, jer je tada kod pravoslavaca korišteno sasvim različito datiranje.[25] Eparhija dalmatinska u svom "Shematizmu" od 1873. do 1903. godine piše u svakom izdanju sve do 1890. g. da "se ne zna kad je i od koga manastir osnovan, nikakvih istoričkih podataka nema". Godine od 1890. pa do 1903. g. se ukazuje da se pogledaju ranija izdanja.[25]
Natpis sa zaglavlja i žrtvenika svjedočanstvo su da je u 15. i 16. stoljeću postojala zgrada, no nikako ne potvrđuju da je pripadala pravoslavcima, što je vidno iz izvješća ninskoga biskupa 1598. godine.[26] Doba Osmanskih osvajanja bila su teška vremena za katolički samostan. Više puta spaljen je i uništen od strane Turaka. Usprkos tome samostan nisu ugasila ni paljenja ni pustošenja. Redovnici ovog samostana su još u 17. stoljeću izjavljivali da "se priznaju Hrvatima i katolicima".[15][27]. Isti katolički redovnici su bili prisiljeni pobjeći pred turskim provalama i progonima. Sklonili su se u Zadru, gdje im je papa Inocent X. 1655. dao dvije crkve, koje su bile u vlasništvu franjevaca trećeredaca glagoljaša.
Najstarija godina koja spominje pravoslavne redovnike u krčkom samostanu jest 25. kolovoza 1648. koja je spomenuta u terminaciji 20. studenoga 1649. Tim dokumentom generalni providur, dozvolom zadarskog nadbiskupa daje kaluđerima sv. Arhangjela katoličku crkvu Bl. Gospe Maslinske pod Zadrom na privremenu upotrebu, iz čega slijedi da je uvedenje pravoslavnih samostana u Krupi i na Krki bilo u razdoblju od 1598. do 1642. godine.[26]
U kasnijem ugovoru sa franjevcima, samostanski redovnici su izjavili da "žive u službi grčke Crkve staroga ilirskoga ili hrvatskoga jezika"[15][27].
Arhitekturna svojstva
Samostanska crkva posvećena je arkanđelu Mihovilu i sagrađena je na starijem rimokatoličkom samostanu. Zvonik je sagrađen u romaničkom stilu.
Samostansko zdanje sastoji se od crkve, zvonika, blagovaonice sa sobama, kapele svetog Save, i novopodignute zgrade bogoslovije. Posvećenje temelja za zgradu bogoslovije izvršeno je na dan svetog arhanđela Mihovila 1985.. godine. U temelju nove zgrade uzidan je po kamen iz Pećke Patrijaršije, samostana Krke, Krupe, Dragovića (sve bivših katoličkih samostana) kao i dalmatinskih gradova: Šibenika, Benkovca i Zadra.
Uz svoju nesumnjivu duhovnu vrijednost, manastir raspolaže izuzetno bogatom riznicom i knjižnicom. U riznici se nalaze vrijedne ikone, crkveni predmeti (panagije, kandila, križevi, epitrahilj svetog Save), a od knjiga iz knjižnice najvrjednije su Mokropoljsko evanđelje pisano na pergameni i Oktoih izdan u tiskari Božidara Vukovića na Cetinju.
Izvori
- ↑ "Monografija: Manastir Krka". hrcak.srce.hr/. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=165111/ Pristupljeno 29. studenoga 2020.
- ↑ "Kistanje". enciklopedija.hr/. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=31653/ Pristupljeno 1. prosinca 2020.
- ↑ "Kistanje". proleksis.lzmk.hr/. https://proleksis.lzmk.hr/31251// Pristupljeno 1. prosinca 2020.
- ↑ Ante Jurić, "Gradovi, utvrde i sakralni spomenici uz Krku i Čikolu", Matica hrvatska, Skradin, 2004. str. 100., "Zaključimo: manastir Krka osnovan je 1577. godine, vjerojatno »na mjestu gdje je, moguće, bilo ranijih oblika kultnog života«, na što upućuju i same katakombe ispod crkve i manastira."
- ↑ "Duhovnost i gostoprimstvo u Carigradskoj dragi (str.78)". Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu/. https://www.nsk.hr/wp-content/uploads/2012/01/Krka-katalog_web.pdf Pristupljeno 27. prosinca 2020.
- ↑ "Istina o manastiru Krka". orthodoxhr.wordpress.com/. https://orthodoxhr.wordpress.com/2019/08/12/istina-o-manastiru-krka/ Pristupljeno 27. prosinca 2020.
- ↑ "Istina o manastiru Krka". orthodoxhr.wordpress.com/. https://orthodoxhr.wordpress.com/2019/08/12/istina-o-manastiru-krka/ Pristupljeno 27. prosinca 2020.
- ↑ Po ukazanoj crkvenoj potrebi, a na osnovu osobne molbe, Njegovo preosveštenstvo Episkop dalmatinski G. G. Fotije svojim razriješio je u ponedjeljak dužnosti starješine manastira Krka, Arhimandrita Germana (Aleksandra) Bogojević - priopćila je putem svoga internetskog portala Eparhija dalmatinska., objavljeno 10. srpnja 2012., pristupljeno 14. rujna 2015.
- ↑ S njim se slaže arhimandrit Nikodim Kosović, iguman Svetoarhangelskog opštežiteljnog manastira Krka., Jerko Bakotin, objavljeno 6. rujna 2015., pristupljeno 14. rujna 2015.
- ↑ Srbi u Hrvatskoj moraju se odlučiti za Hrvatsku ili geto, matica.hr, pristupljeno 23. studenog 2020.
- ↑ 11,0 11,1 Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str. 66.
- ↑ Ilakovac, Boris, Rimski akvedukti na području sjeverne Dalmacije, Zagreb, 1982, str. 59.
- ↑ Dasen Vrsalović, Četverogodišnji rad Instituta za nacionalnu arheologiju i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1958, 1959, 1960. i 1961. godine, Starohrvatska prosvjeta, Zagreb, 1963, ser. III, sv. 8-9, 269.)
- ↑ Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Zagreb, 28/1931, sv. 1, str. 31.-32.
- ↑ 15,0 15,1 15,2 dr. Marko Japundžić: Tragom hrvatskoga glagolizma, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., ISBN 978-953-151-060-1 nevaljani ISBN, str. 51.-54.
- ↑ Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3, Zagreb, 1964., str. 251.
- ↑ "Simeon Končarević". hbl.lzmk.hr/. http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=9858/ Pristupljeno 20. studenog 2020.
- ↑ ""Manastir Krka" je još jedan mit s kojima su opjednuti srpski povjesničari, političari i vjerski velikodostojnici". Slobodna Dalmacija.. https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/manastir-krka-je-jos-jedan-mit-s-kojima-su-opjednuti-srpski-povjesnicari-politicari-i-vjerski-velikodostojnici-284792 Pristupljeno 27. prosinca 2020.
- ↑ Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str. 65.
- ↑ Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, 57.-67.
- ↑ Dušan Berić, Tri verzije o postanka manastira Krke, Srpska riječ, Zagreb, 9/1951, 351, 2
- ↑ Dušan Berić, Zapisi popa Silvestra iz Islama sredinom XVIII vijeka, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd, 28/1962, 3-4, 16.
- ↑ Dušan Berić, Tragom jednog domaćeg ikonopisca, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split, 52/1950, 182.
- ↑ Radeka, Milan, Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u sjevernoj Dalmaciji. Almanah Srbi 1 pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, 174.
- ↑ 25,0 25,1 Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str. 58.
- ↑ 26,0 26,1 Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str. 59.
- ↑ 27,0 27,1 Vjesnik Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana
Literatura
- dr. Marko Japundžić: Tragom hrvatskoga glagolizma, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., str. 51.-54., 978-953-151-060-1
- Ante Jurić, "Gradovi, utvrde i sakralni spomenici uz Krku i Čikolu", Matica hrvatska, Skradin, 2004.
- Mato Marčinko: Novi velikosrpski memorandum nazvan Deklaracija, podlistak u časopisu Politički zatvorenik br. 64/65 srp/kol 1997. - br. 86 kolovoz 1999.
- Katić, Lovre, Ban Emerik Lacković otimlje dobra kninske Biskupije (1368), Croatia sacra; 1932.
- Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, 57.-67.
- Grga Novak, O životu i radu dr Luke Jelića, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar, 18/1971, 534.
- Luka Jelić, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split, 45/1922, 172.-179.
Vanjske poveznice
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Manastir Krka |
- Samostanske stranice
- Mato Marčinko, Pravoslavni manastir sv. Arhanđela Mihaila na rijeci Krki sagrađen je na temeljima katoličkoga samostana, Vjesnik, 19. kolovoza 1999. (u međumrežnoj pismohrani archive.org 19. ožujka 2009.)
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||