Ivan Pavao I.

Ivan Pavao I.; Ioannes Paulus PP. I.
	;
Pravo ime	Albino Luciani
Početak pontifikata	26. kolovoza 1978.
Kraj pontifikata	28. rujna 1978.
Prethodnik	Pavao VI.; (1963. – 1978.)
Nasljednik	Ivan Pavao II.; (1978. – 2005.)
Rođen	17. listopada 1912.; Forno di Canale, Italija
Umro	28. rujna 1978.; Rim
	Papinski grb;
	Ostali pape imena Ivan Pavao
	Portal o kršćanstvu

Ivan Pavao I. lat. Ioannes Paulus PP. I. (Forno di Canale, Veneto, 17. listopada 1912. - Rim, 28. rujna 1978.), rođen kao Albino Luciani, 263. poglavar Katoličke Crkve, papa u kolovozu i rujnu 1978.

Raniji život

Albino Luciani rodio se 17. listopada 1912. u Forno di Canale (sada Canale d'Agordo) u radničkoj obitelji, kao prvo od četvero djece Giovannija Lucianija i Bartole, rođene Tancon. Već kao dijete želio je postati svećenik. S jedanaest godina odlazi u sjemenište u Feltreu te nastavlja školovanje na Gregorijanskom sjemeništu u Bellunu. Za svećenika je zaređen 1935. godine. Vraća se u Belluno gdje se bavi pastoralnim radom u biskupiji i postaje zamjenikom rektora sjemeništa. Godine 1947. stječe doktorat iz teologije na Sveučilištu Gregoriana u Rimu, te obnaša funkciju generalnog vikara biskupije Belluno i Feltre. Godine 1958. papa Ivan XXIII. imenuje ga biskupom Vittorio-Veneta. O tom imenovanju osobni tajnik pape Ivana XXIII. msgr. Loris Capovilla (1915. – 2016.) prepričao je Papino razmišljanje: "Kako je moguće – zapitao se papa – da su dokumenti o tome Lucianiju ostali po strani? Zašto još nije biskup?" Na to je Papi odgovoreno da je Luciani ocijenjen kao pobožan čovjek, dobrodušan, te kao izvrstan teolog. Ali postoje dva problema. Luciani je boležljiv i plah. Tada je Papa rekao: “Pa iako je zdravlje problem, ipak ću ga imenovati biskupom. Ako umre, neka umre kao biskup.” Bila je to karijera protiv njegove volje. Kao biskup oduševljeno sudjeluje u radu Drugog vatikanskog sabora. Za vrijeme trajanja Sabora (Koncila) umire papa Ivan XXIII. Luciani slijedi u svemu novoga papu Pavla VI., i brani njegova stajališta. Sam je jednom prilikom rekao: "Nije bitno vladanje, nego služenje." Godine 1969. papa Pavao VI. imenuje ga patrijarhom Venecije, a 1973. godine i kardinalom. Iako se politički naizgled priklonio ljevici, javno se izjasnio kako je komunizam nespojiv s kršćanstvom. Bio je sklon reformama, te se protivio raskošnim svečanostima. Poticao je župnike da, ako je to potrebno, rasprodaju skupocjeno crkveno posuđe u korist siromaha. Objavio je knjigu "Ilustrissimi" – seriju duhovnih pisama povijesnim i izmišljenim osobama.

Izbor za papu

U kolovozu 1978. iznenada umire papa Pavao VI. Luciani je na samom početku konklava već naslućivao ishod glasovanja. Od samog početka bio je papabile (najizgledniji kandidat). U konklavama je sudjelovalo 111 kardinala, što je do tada predstavljalo najveći broj izbornika. Nakon samo četiri kruga glasovanja 26. kolovoza 1978. izabran je za papu. Pošto je izabran Luciani je okupljenim kardinalima rekao: "Gospodo kardinali, neka Vam Bog oprosti to što ste mi učinili..." Uzima ime Ivan Pavao I., po uzoru na svoje predhodnike Ivana XXIII. i Pavla VI., jer kako je rekao, prvi ga je imenovao biskupom, a drugi kardinalom. Želio je nastaviti njihovim putem u duhu Drugog vatikanskog koncila.

Pontifikat

Bio je prvi papa s dvostrukim imenom; prvi koji nije krunjen tijarom, i prvi papa koji nije rabio »pluralis maiestaticus« - vladarsku množinu veličanstva. Od prvog trenutka nakon stupanja na papinsko prijestolje osvojio je srca ljudi svojom dobrodušnošću i osmijehom. Na svojoj prvoj misi u Sikstinskoj kapeli, otvoreno je priznao kardinalima neiskustvo riječima: "Nadam se da će moja subraća kardinali meni jadnomu pomoći nositi križ ove službe. U određenome mi je smislu žao što se ne mogu vratiti jednostavnomu svećeničkom životu. Uvijek sam imao male dijeceze." Ivan Pavao I. je prvi papa koji nije želio da ga nose na nosiljci »sedia gestaroria«, ali na zamolbu mnogih vjernika nerado je na to pristao. Na jednoj od svojih općih audijencija okupljenom mnoštvu je rekao: "Nitko mi nikad nije rekao: - Bit ćeš papa! - O, da mi je netko nekada to rekao, više bih bio učio i bolje se pripremio". Za politiku nije imao vremena, činio je ono što je najbolje umio - razgovarao je s ljudima. Bio je dušobrižnik. Ljudi su osjećali da je on papa koji se doista zanima za njih. Papa je volio ljude, i za to je trebalo puno snage. Prvi i jedini puta Papa je izašao iz Vatikana 23. rujna, i pošao do bazilike sv. Ivana Lateranskog, da bi preuzeo službu rimskog biskupa.

Papina smrt

Papa je imao slab krvotok i noge su mu neprestano oticale. Liječnik mu je preporučio da se više kreće. Dnevne obveze opterećivale su ga do granica izdržljivosti. Posljednje večeri prije smrti, Papa se za objedom požalio na bolove, no nije želio da pozovu liječnika. Oko 21.00 sat svojim tajnicima je zaželio kao i svake večeri laku noć. Sutradan ujutro 28. rujna sestra Vincenza, vidjevši da Papa nije popio kavu koju mu je ostavila, ulazi u Papinu spavaću sobu i pronalazi ga mrtva u krevetu. Vijest o smrti Pape, samo 33 dana nakon izbora, šokirala je sve katolike u svijetu. Događaji koji su potom uslijedili unijeli su velike sumnje kod mnogih ljudi da to možda i nije bila prirodna smrt. Sveta Stolica je službeno objavila da je Papa preminuo od srčanog udara, iako obdukcija, koja se inače obavlja, nije obavljena. Također je rečeno da ga je pronašao njegov osobni tajnik, jer se smatralo kako bi izbio skandal da je rečeno kako ga je pronašla sestra Vincenza. U času smrti Papa je u ruci držao neke papire, jer se vjerojatno pripremao za opću audijenciju. Na prijedlog kardinala državnog tajnika Jeana Villota, objavljeno je da je Papa preminuo s knjigom u ruci »Nasljeduj Krista«. Stečaj banke Ambrosiano za koju su bili suodgovorni i dužnosnici Vatikanske banke, mnogi su povezali s Papinom smrću. Trideset i tri dana bio je, kao što je i inače bio, »nasmiješeni papa«. Jedno je sigurno, Albino Luciani je došao na papinsko prijestolje kao bolestan čovjek. Tragična smrt i splet drugih okolnosti pretvorili su njegovu smrt u mit koji ne prolazi ispit povijesti. Ivan Pavao I., »Nasmiješeni papa«, umro je u potpunoj tišini i sam. Pokopan je u kripti bazilike sv. Petra.

Izvori

Jacques Mercier, Povijest Vatikana (Vingt siècles d'histoire du Vatican), Barbat, Zagreb 2001.,
Marijo Milić, Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II., Laus, Split 2000.,
Eric Russell Chamberlin, The bad popes, Dorset Press, 1969.,
Enciklopedija opća i nacionalna, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d. Zagreb,
Cardinals of the Holy Roman Church, [1],
The Catholic Encyclopedia, [2],
Enciclopedia dei Santi, [3].