Neoakut

Neoakut (također poznat kao hrvatski akut ili zavinuti naglasak) je vrsta naglaska koji se razvio u praslavenskom jeziku povlačenjem naglasaka kroz Ivšićev zakon. Tradiocionalno se rekonstruira kao naglasak uzlazne intonacije, prema slovenskom jeziku u kojem je uzlazan i prema ruskom jeziku gdje je uzlazan u punoglasju, kao i prema općehrvatskom dijalektalnom akutu ⟨õ⟩ povijesno uzlazne intonacije, odnosno pretežno ravne intonacije prema najnovijim fonetskim istraživanjima.

Dugi i kratki neoakut

Kratki neoakut imao je jednaku intonaciju kao stari kratki vokali na središnjim slogovima, ali kratkosilazni ostvaraj na početnim slogovima. Kratkouzlazni ostvaraj posvjedočen je u slovačkom jeziku, nekim ruskim dijalektima, novoštokavskim dijalektima, kao i rubnim kajkavskim, čakavskim i nekim slovenskim dijalektima.

Dugi neoakut imao je dugu uzlaznu intonaciju na svim slogovima. U svim slavenskim jezicima koji čuvaju duljinu kao fonološku razliku, dugi neoakut je sačuvao svoju duljinu.

Literatura

• Matasović, Ranko (2008), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika , Zagreb: Matica hrvatska
• Ivšić, Stjepan (1911), "Prilog za slavenski akcenat" , Rad JAZU (187): 133–208
• Stang, Christian (1957), "Slavonic accentuation", Oslo
• Kapović, Mate (2008), "Razvoj hrvatske akcentuacije", Filologija, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 51: 1–39
• Langston, Keith. (2006) "Čakavian Prosody. The Accentual Patterns of the Čakavian Dialects of Croatian", Bloomington.