Vokativ (lat. vocare = zvati) naziv je za padež u nekim jezicima (uključujući hrvatski jezik) koji se koristi ako se riječ želi koristiti kao doziv. Zbog toga je vokativ izvan strukture rečenice i može se koristiti samostalno. Uz nominativ, vokativ je samostalan, nezavisan padež.
Vokativ u drugim jezicima
Povijesno, vokativ je postojao u indoeuropskom sustavu padeža i postojao je u latinskom, sanskrtu i starogrčkom jeziku. Iako je izgubljen u mnogim suvremenim jezicima, neki su ga sačuvali, npr. grčki jezik i slavenski jezici, suvremeni keltski jezici i među romanskim samo rumunjski.
Vokativ se također sreće kod nekih neindoeuropskih jezika, kao što su gruzijski, arapski, kineski i korejski jezik.
Vokativ u hrvatskome jeziku
Vokativ je "peti" padež u standardnom hrvatskom jeziku. Ne odgovara ni na kakvo pitanje. Nije dio rečenice pa se od rečenice s kojom dolazi u pisanju odvaja zarezom.
Uloga
Vokativ je padež:
- oslovljavanja
- Pravi si heroj, rođače!
- obraćanja sugovorniku
- U pravu si, Marice, ali poslušajmo što kolega želi reći.
- dozivanja
- Hej, Ivane! - poviče za njim.
Različiti osjećaji i osobni stav prema sugovorniku:
- tepanje
- Cvjetiću moj, opet si žalosna!
- grdnja
- Ne vraćaj se više, luđače!
- preziranje
- Eh ti, moržu jedan!'
- čuđenje
- Majko moja, kakvo je to stvorenje!
- bliskost
- O, draga moja, da sam samo znao!
Zamjena vokativa i nominativa
Poseban je slučaj pojave vokativa na mjestu nominativa, najčešće u usmenome narodnom pjesništvu. Tada vokativ nema funkciju obraćanja, nego dolazi iz metričkih i stilskih razloga pa se i ne odvaja zarezom.
- Kada li ih okrijepio starče. (Ivan Mažuranić, „Smrt Smail-age Čengića”, Četa)
- Knjigu piše od Kotara kneže. (Andrija Kačić Miošić, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga”)
- Misli jadan da je gorski vuče. (Ivan Mažuranić, „Smrt Smail-age Čengića”, Noćnik)
- Il još gori brđanski hajduče.
U kajkavskome narječju i zagrebačkome govoru česta je uporaba nominativa umjesto vokativa što je nepravilno u standardnom hrvatskom jeziku u kojem se za dozive mora koristiti vokativ.
Marija, donesi mi knjigu!- Marijo, donesi mi knjigu!Boris, čuješ li ti to?- Borise, čuješ li ti to?
Sklonidba se odnosi na cijelu strukturu. Tako nije samo atribut u vokativu, nego i imenica na kojeg se odnosi:
"Hvala Vam, gospodine Ladan."- "Hvala Vam, gospodine Ladane.""Hvala Vam, gospodine Mihaljević."- "Hvala Vam, gospodine Mihaljeviću."
Oblici vokativa
U imenica a-sklonidbe (muški rod) u hrvatskome standardnom jeziku postoje dva fleksijska sufiksa u vokativu; sufiks -e koji dolazi na nepalatalnu osnovu i sufiks -u koji dolazi na palatalni završetak. Npr:
Ivan - Ivane
kralj - kralju
Dodavanjem sufiksa -e na osnovu koja završava na k, g, h, c, z, dobivamo palataliziranu alomorfnu osnovu. Npr:
Istok - Istoče
zec - zeče
vitez - viteže
Dvojnosti se ovdje pojavljuju pri imenica kojima osnova završava na r jer je taj glas nekada bio palatalan. Tako, primjerice, za riječ gospodar imamo dva vokativna oblika; gospodaru i gospodare.
Vokativni sufiksi u imenica e-sklonidbe su -o, -e i -a
Sufiks -o imaju dvosložna ženska imena s dugouzlaznim naglaskom:
Maja - Majo
Iva - Ivo
Sufiks -e dobivaju imenice koje završavaju na ica ako imaju više od dvaju slogova:
učiteljica - učiteljice
- Opće imenice uglavnom imaju nastavak -o:
- Mačko! Kućo! Pjesmo!
- Imenice tetka, ujna i strina imaju vokativ jednak nominativu ako znače rodbinske odnose. Ako znače nešto drugo, dobivaju vokativ na -o:
- Tetka Ana, kad ćete nam doći?
- Tetko jedna, baš si se uprljao!
- Neka imena imaju vokativ istovjetan nominativu. To su imena koja se uopće ne sklanjaju poput Nives, Ines i Karmen u hrvatskome jeziku, većine anglosaksonskih imena i ostalih stranih imena.
- Kako si, Ines?
- Muška imena na -o, -e uvijek imaju vokativ jednak nominativu:
- Marko i Ante, hvala vam!
- Imenice koje mogu značiti i muško i žensko, mogu imati nastavak -o ili -e:
- Varalico! Varalice!
- Kukavico! Kukavice!
- Izjelico! Izjelice!
| |||||