Razlika između inačica stranice »Hanibal Lucić«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (brisanje nepotrebnog teksta) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
{{dz|[[M/T Hanibal Lucić]]|trajekt}} | |||
{{Infookvir književnik | {{Infookvir književnik | ||
| Ime = Hanibal Lucić | | Ime = Hanibal Lucić | ||
Trenutačna izmjena od 23:11, 6. ožujka 2022.
Ovo je glavno značenje pojma Hanibal Lucić. Za trajekt pogledajte M/T Hanibal Lucić.| Hanibal Lucić | |
|---|---|
 Hanibal Lucić, portret | |
| Puno ime | Hanibal Lucić |
| Rođenje | oko 1485., Hvar, Hrvatska |
| Smrt | 4. prosinca 1553., Hvar, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Književne vrste | pjesme, drame |
| Djeca | Antun |
Važnija djela
| |
| Portal o životopisima | |
Hanibal Lucić (Hvar, oko 1485. – Hvar, 4. prosinca 1553.), bio je hrvatski renesansni pjesnik, dramatik i prevoditelj. Njegova drama Robinja prva je svjetovna drama na hrvatskome jeziku i prva romanca europske književnosti.[1]
Životopis
Hanibal Lucić rođen je u Hvaru, oko 1485. godine. Podrijetlom hvarski vlastelin, sin Antuna i Goje (imao je posjede na Hvaru i Visu). Po majci odvjetak je splitskih Petračića.[2] O njegovu obrazovanju nisu sačuvani nikakvi dokumenti. Pretpostavlja se da je osnovnu izobrazbu stekao u Hvaru, gdje je proveo veći dio života, a da je pravo studirao u Italiji.[2] Poznavao je hrvatsku glagoljičku pismenost.[3] U Hvaru obavljao je javne poslove (općinski branitelj, zastupnik plemića pred mletačkom vlasti, gradski sudac, skrbnik stolne crkve).[2] U vrijeme Ivanićeva pučkoga ustanka (1510. – 1514.) sklonio se, najvjerojatnije, u Split ili Trogir.[2]
Lucić nije mario za puk i gajio je uobičajene plemićke predrasude te tako kaže da je puk “mnoštvo koje razuma nema”. Stoga je ironično da se vjenčao s pučankom i sve svoje imanje ostavio izvanbračnome sinu Antunu, kojeg naziva svojim "prirodnim sinom" (koji će posmrtno objaviti očeva djela).
Hanibal Lucić umro je u Hvaru 1553. godine. Pokopan u obiteljskom grobu u crkvi franjevačkog samostana.[4] Njegov grob je u crkvi ispod glavnoga oltara.[5]
Književno stvaralaštvo
Lirika
Utjecaji
U ljubavnoj lirici značajni su Petrarkini i Bembovi utjecaji, povratak neoplatonističkoj ljubavi, višem stilu i odmak od pučkog i senzualnog.
Prepjevom Ovidijeve 16. heroide (kod Lucića: "Pariž Eleni", prije 1519.), koju je "iz latinske odiće svukavši u našu harvacku priobukal", prvi put je hrvatska književnost dobila Ovidijevo djelo na hrvatskom jeziku. Na početku djela nalazi se posveta u prozi Jerolimu Martinčiću. U lirici je također prepjevao Petrarcu (Misal se zabude misleći u sebi) te Lodovica Ariosta (Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose).
Stvarao je, dakle, prema stranim utjecajima Petrarke, Bemba, Ovidija i Ariosta, ali i prema domaćim utjecajima, primjerice Džore Držića.
Forma
Lucić je pisao na južnočakavskom dijalektu s primjesama štokavštine. Pjesme su uglavnom u dvostruko rimovanim dvanaestercima, primjerice pjesma U pohvalu grada Dubrovnika (Dubrovniče, časti | našega jezika / Ka cvateš i cvasti | vazda ćeš dovika), s iznimnom drugom metrikom, primjerice u pjesmi Od kola u petnaestercu (Neharnu služim gospoju | zamani danke traću / Za virnu službu jer moju | neće mi dati plaću.).
Lucićeva pjesnička zbirka "Skladanja izvarsnih pisam razlicih", izašla posmrtno u Mlecima (1556.), sadržava dvadeset jednu ljubavnu pjesmu, jedan alegoričan sastav, dramu "Robinja", pjesmu "U pohvalu grada Dubrovnika", osam pjesničkih poslanica, dvije nadgrobnice (dva epitafa) i prijevod Ovidijeve heroide. U zbirci se ne nalazi 6 panegiričkih soneta na talijanskom jeziku.
Tematika
Ovidije je možda najpoznatiji rimski pjesnik ljubavne poezije i nije slučajno što ga Lucić prevodi jer je i sam pisao ljubavne pjesme. Divio se ljepoti žene, a proslavljena njegova pjesma "Jur nijedna na svit vila" postala je kultnom umjetninom koju je proslavio hrvatski narodni preporod, poglavito Ljudevit Gaj i Stanko Vraz.
Drama
Forma
Lucićeva drama Robinja (osim u ovoj zbirci tiskana još jednom, također u Mlecima, 1638.) nije prva hrvatska svjetovna drama, ali zato je donedavno bila prvo takvo poznato djelo. Ispjevana je u tri čina (skazanja) u dvostruko rimovanim dvanaestercima, a posvećena je Francisku Paladiniću.
Tematika
To je drama o scenskoj torturi robinje, njezinu himenu (Bar že Turci ti brez zubi svi bihu / Cić toga taržiti sitan kruh ne htihu) i iskušavanju vjernosti, djelo koje se ističe dugim, lirski obojenim monolozima. Glavni su likovi dramskog teksta izmišljeni, ali Lucić ih je oblikovao kao potomke hrvatskih velikaških rodova (Derenčina i Majer-Podmanickih).
Utjecaji
Scene u Dubrovniku svjedoče, zajedno s poznatom Lucićevom pjesmom "U pohvalu grada Dubrovnika", o duhovnom i umjetničkom jedinstvu južnohrvatskoga prostora (Korčula, Hvar, Dubrovnik), kao i sve većem prestižu koji je među hrvatskom onodobnom inteligencijom imala slobodna Dubrovačka Republika.
Djela
Hanibal Lucić je kritički uništio veći dio svoga stvaralaštva, a nevelik mu je opus objavljen tek nakon smrti.[1][4]
- Scladanya izvarsnich pisan razlicich poctovanoga gospodina Hanibala Lucia, vlastelina hvarschoga, Francesco Marcolini, Venecija, 1556.; Zagreb, 1847.
- Rubigna gospodina Haniballa Lucia, huarschoga vlastelina, ad instantia di Ambrosio Mazolleto, Venecija, 1585.; appresso Marco Ginammi, 1638.; Zagreb, 1942. (9 izd. do 2010.)
- Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1874.
- Hanibal Lucić, Skladanje izvarsnih pisan razlicih, Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje i Razlike stvari ine, prir. Marin Franičević, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 7, Zagreb, 1968.
- Pisni ljuvene / Hanibal Lucić. Poslanice Hanibalu u čast, Matica hrvatska Hvar - Izdavački centar Rijeka, Hvar - Rijeka, 1997.
- Pjesnička djela: (izbor), prir.i predg. napisao Nikica Kolumbić, Erasmus naklada, Zagreb, 1997.
- Odabrana djela/ Hanibal Lucić, Petar Hektorović, prir. Lahorka Plejić, Riječ, Vinkovci, 1998.
Spomen
- U njegovu ljetnikovcu u Hvaru smješten je Muzej hvarske baštine, uređena mu je spomen-soba, a u rodnoj kući – danas samostan benediktinka – osnovan je 1986. godine (na temelju ostavštine iz 1664. godine) Muzej Hanibala Lucića.[2]
- Brončana su mu poprsja u Hvaru u vrtu ljetnikovca (Ivo Kerdić) te u katedrali (Kuzma Kovačić), a gipsano (P. Perić) u franjevačkom samostanu.
- U seriji Znameniti Hrvati, 2003. godine izdana je marka s njegovim likom.[2]
- Od 2001. do 2004. godine u Hvaru se održavala međunarodna književna manifestacija Sonetni dani Hanibala Lucića;[2] manifestacija nastala na poticaj književnika Veljka Barbierija.[1]
Literatura
- Joanna Rapacka, članak "Lucić, Hanibal", Leksikon hrvatskih pisaca, ur. Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Darko Novaković, Školska knjiga, Zagreb, 2000.
- Dani hvarskog kazališta: Hanibal Lucić, ur. Nikola Batušić (et al.), Književni krug, Split, 1987.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Nek se čuju ljupki zvuci dalmatinske lire ... – u spomen na Hanibala Lucića, nsk.hr, 14. prosinca 2015., pristupljeno 30. siječnja 2018.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Lucić, Hanibal (Lučić, Lucij),, Lahorka Plejić-Poje (2016.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 30. siječnja 2018.
- ↑ Ivana Olujić, Renesansna drama Robinja kao izvor za modernistički roman Giga Barićeva, Romanoslavica, XLIV (2009.) 149. - 157., str. 149., pristupljeno 30. siječnja 2018.
- ↑ 4,0 4,1 Djela Hanibala Lucića, nsk.hr, pristupljeno 30. siječnja 2018.
- ↑ Hvarska baština, mdc.hr, pristupljeno 30. siječnja 2018.
Vanjske poveznice
- Hanibal Lucić, životopis
- Scladanya izvarsnich pisan razlicich
- Jur nijedna na svijet vila (zvučni zapis), čita Joško Ševo
- Stari splitski arhiv
- Ljetnikovac Hanibala Lucića, Muzej hvarske baštine
- Joško Belamarić, Što znamo o Milici Koriolanovićevoj, muzi Hanibala Lucića? Pjesnikovi ljubavni jadi, Vijenac, br. 211, 4. travnja 2002.
- Hanibal Lucić: Skladanja, izdanje 1847.
| |||||||||||
