Joško Belamarić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Josip Belamarić (Šibenik, 1953.), hrvatski povjesničar umjetnosti i muzikolog[1]

Životopis

Rodio se je u Šibeniku. U Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a na Sveučilištu u Zagrebu međufakultetski studij povijesti umjetnosti i muzikologije. Magistrirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.[1] Doktorirao je na temi Dioklecijanova palača — razmatranja o okolnostima utemeljenja i izvornoj funkciji srpnja 2009. kod mentora Igora Fiskovića.[2] Usavršavao se na više znanstvenih institucija u Europi. Od 1979. je radio u službi službe za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Od 1985. do 1996. predavao je Ikonologiju na studiju koji je prethodio današnjem studiju povijesti umjetnosti u Splitu. Od 1991. do 2009. godine obnašao je na dužnost ravnatelja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture (danas Konzervatorski odjel Ministarstva kulture) u Splitu. Vodeći ga, osigurao mu je vlastiti radni prostor. Sljedeće je godine zaposlenikom Instituta za povijest umjetnosti, kao voditelj novoosnovanog Centra Cvito Fisković u Splitu, kojem je također našao vlastiti radni prostor. Iste 2010. izabran je u zvanje znanstvenog savjetnika.[1]

Objavio je više knjiga, te niz priloga i studija o urbanoj povijesti dalmatinskih gradova, te srednjovjekovnoj i renesansnoj umjetnosti. Urednik je časopisa Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (od 1991.) i Mogućnosti. Uredio je mnoge izložbe. Radio je na upisu trogirske povijesne jezgre, Starigradskog polja i sinjske Alke na Listu UNESCO-ve svjetske baštine.[1]

Nagrade i priznanja

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 (): Joško Belamarić Metelgrad. Pristupljeno 20. srpnja 2020.
  2. Joško Belamarić: Dioklecijanova palača - razmatranja o okolnostima utemeljenja i izvornoj funkciji: doktorska disertacija Kvartal : kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, g. VI br. 3-4, 2009., str. 119.
  3. 3,0 3,1 3,2 Gradonačelnik Grada Splita: Imenovanje članova u Kazališno vijeće Hrvatskog narodnog kazališta Split - preporuča se Grad Split. 4. veljače 2014. Pristupljeno 20. srpnja 2020.

Vanjske poveznice