Zvonko Bušić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Zvonko i Julienne na Grudskoj večeri u Zagrebu 2009.

Zvonko Bušić - nadimak Taik (Gorica, BiH, 23. siječnja 1946.[1] − Rovanjska, 1. rujna 2013.), bio je hrvatski politički aktivist i jedan u skupini otmičara putničkoga zrakoplova sa 76 putnika, na letu od New Yorka do Chicaga, u rujnu 1976. godine.[2] Zbog te otmice zrakoplova i pogibije policajca prigodom deaktivacije bombe koju je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice 21. srpnja 1977. godine je u Americi osuđen na doživotni zatvor,[3] a pomilovan je u srpnju 2008. godine, nakon čega se vratio u Hrvatsku.[2]

Životopis

Zvonko Bušić rođen je 1946. godine u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kada je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti. U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz ubrzo se uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike (tadašnji praznik u SFRJ), 29. studenoga 1970. godine, s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a 1972. godine Zvonko i Julienne vjenčali su se u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

Otmica zrakoplova

Dana 10. rujna 1976. godine skupina hrvatskih političkih aktivista koju su sačinjavali Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom "Poziv na borbu protiv srpske hegemonije", a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali.

No, prigodom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, a trojica su bila ranjena.[4]

Suđenje i zatvor

Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić "nije terorist i kriminalac"[5] i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.

Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali, te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu "terorista".

Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 21. srpnja 1977. godine u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine (20. srpnja). Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.

Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina. Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine.

Na sjednici 13. prosinca 2002. godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića iz Sjedinjenih Američkih Država u Republiku Hrvatsku.[6] Rezolucija je potom u siječnju 2003. godine predana predsjedniku Parlamentarne skupštine Vijeća Europe Peteru Schiederu.[7]

Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna to nije izmijenilo pristup, Državni ured SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni (Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine).

Bušić je 2006. godine premješten u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinški odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava. Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. godine odslužio tridesetu godinu zatvora.

"Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene", piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku. "Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca", navodi list."[8]

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.

Povratak u domovinu i smrt

Zvonko Bušić se u Hrvatsku vratio 24. srpnja 2008. godine,[9] a u Zračnoj Luci Zagreb je dočekan kao domoljub. Bušiću su u zračnoj luci dobrodošlicu došli poželjeti političari Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković Thompson te nekoliko stotina građana. Nekoliko dana kasnije, Bušiću je priređen i veliki doček[10] u Imotskom i rodnoj Gorici u susjednoj BiH.

Od povratka u Hrvatsku živio je u selu Rovanjska, u općini Jasenice. Jedno vrijeme Bušić se politički angažirao kroz stranku HSP dr. Ante Starčević, te poslije i kroz udrugu Hrvatski plamen.[2]

Dana 1. rujna 2013. godine Bušić je tragično skončao svoj život u Rovanjskoj počinivši samoubojstvo.[11]

Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj, a dan sprovoda, 4. rujna 2013., proglašen je Danom žalosti u općini Jasenice.[12] Dana 6. srpnja 2015. godine, na Mirogoju mu je postavljen nadgrobni spomenik.[13]

"Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato..., zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,... čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik"[13]

Memoarska knjiga

Godine 2014. objavljena je Bušićeva memoarska knjiga Zdravo oko - sjećanja koju je dovršila i priredila njegova supruga Julienne Bušić.[14] Izdanje na engleskome jeziku All Visible Things: Memoirs (CreateSpace Independent Publishing Platform, 2016.) objavljeno je u kolovozu 2016. godine.[15]

O pozadini akcije koje su poduzeli on, supruga Julienne, i još trojica Hrvata - Frane Pešut, Slobodan Vlašić i Petar Matanić, što su time željeli postići, zašto su se upustili u tako drastičnu akciju, kako su se nosili s dugogodišnjim kaznama i životom u najtežim američkim zatvorima, ali i o tome koja je tajna ljubavi Zvonka i Julienne kad su tijekom 32 godine potpune fizičke razdvojenosti ostali odani jedan drugome, dokumentarni je film Ljubavnici i luđaci (2012.) snimila Ljiljana Bunjevac Filipović, čija je redateljica i scenaristica.[16][17]

Književnost

Datoteka:Plakat - Tko je ubio Zvonka Bušića.jpg
Plakat predstave

Tihomir Dujmović napisao je knjigu prema kojoj je napravljena kazališna predstava Tko je ubio Zvonka Bušića. Scensku adaptaciju napravio je Robert Kurbaša prema tekstu Tihomira Dujmovića. U predstavi glume Robert Kurbaša, Ana Vilenica/Lucija Dujmović.[18] Praizvedba predstave je predviđena za petak 9. ožujka 2018. godine u kulturnom centru Trešnjevka.[19] Promociju Dujmovićeve knjige o Bušiću 2. svibnja 2018. godine u Sesvetama popratio je nesvakidašnji incident. Uoči promocije u Sesvetama, dva dana prije promocije, masovno su po Sesvetama i okolici nepoznati počinitelji trgali promotivne plakate.[20]

Nagrade i spomen

  • 2013.: Nagrada Grb općine Jasenice.[21]
  • 2015.: Otkriven je spomenik Zvonku Bušiću u Rovanjskoj, na samom kraju Podvelebitskog kanala.[22] Kip je djelo hrvatskog akademskog kipara Maroja Batića, a nalazi se na novoj rivi u Rovanjskoj. Postavljanje spomenika organizirala je općina Jasenice.[23]

Izvori

  1. ↑ Izvor: Julienne Bušić
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 HRT: Bušić zamolio za oprost jer više nije mogao izdržati, preuzeto 2. studenoga 2013.
  3. ↑ (engl.) UNITED STATES of America, Plaintiff-Appellee, v. Zvonko BUSIC, Julienne Busic, Petar Matanic, Frane Pesut, Defendants-Appellants. Nos. 383, 389, 410, 411, Dockets 77-1332, 1333, 1334, 1368. United States Court of Appeals, Second Circuit. Argued Dec. 8, 1977. Decided Oct. 30, 1978.
    "Zvonko Busic, Julienne Busic, Petar Matanic and Frane Pesut appeal from judgments of conviction and sentences under the Antihijacking Act of 1974, 49 U.S.C. § 1472(i), following a five-and-one-half week jury trial in the Eastern District of New York. All appellants were convicted of aircraft piracy and conspiracy to commit aircraft piracy in their takeover of T.W.A. Flight 355 en route from LaGuardia Airport to Chicago on September 10, 1976. Zvonko Busic and Julienne Busic were also convicted of the offense of aircraft piracy resulting in the death of another person,1 a New York City Police Officer killed while attempting to defuse an explosive device which Zvonko Busic had placed in a locker at Grand Central Station. (...) On July 21, 1977 Zvonko Busic and Julienne Busic were each sentenced to the mandatory minimum term of life imprisonment for aircraft piracy resulting in the death of another person and to a concurrent term of five years' imprisonment on the conspiracy count.", law.resource.org, pristupljeno 29. studenoga 2019.
  4. ↑ (engl.) NYPD Angels, pristupljeno 16. kolovoza 2015.
  5. ↑ Hrvati AMAC: Zvonko Busic - Vlastita sloboda za dostojanstvo slobodnih ljudi, pristupljeno 16. kolovoza 2015.
  6. ↑ Zapisnik dvadesetšeste sjednice Hrvatskoga sabora
    1. Preusmjeri Predložak:PDF, str. 10., 84., sabor.hr, pristupljeno 16. kolovoza 2015.
  7. ↑ Saborska rezolucija o transferu Zvonka Bušića predana VE-u, index.hr, 29. siječnja 2003., pristupljeno 29. studenoga 2019.
  8. ↑ totalportal.hr: Zvonko Bušić premješten u novouređeni zatvor za teroriste
  9. ↑ Slobodna Dalmacija: Zvonko Bušić: Htjeli su me izbaciti kao lopova, pristupljeno 16. kolovoza 2015.
  10. ↑ imotskiportal.com: Kako je Zvonko Bušić dočekan u Imotskom i Gorici
  11. ↑ Slobodna Dalmacija: Zvonko Bušić počinio samoubojstvo, u oproštajnom pismu poručio: Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini, pristupljeno 16. kolovoza 2015.
  12. ↑ Televizija VOX: Sutra Dan žalosti u općini Jasenice, pristupljeno 16. kolovoza 2015.
  13. ↑ 13,0 13,1 Postavljen je nadgrobni spomenik Zvonku Bušiću Taiku, braniteljski.hr, 7. srpnja 2015., pristupljeno 16. kolovoza 2015.
  14. ↑ Božena Matijević, Zvonko Bušić - Pjesnik života koji je dva puta rekao: “Ne mogu više!”, Večernji list, 24. rujna 2014., pristupljeno 11. listopada 2014.
  15. ↑ (engl.) All Visible Things: Memoirs Paperback – August 26, 2016 by Zvonko Busic (Author), amazon.com, pristupljeno 18. rujna 2016.
  16. ↑ MojTV Ljubavnici i luđaci (pristupljeno 9. listopada 2016.)
  17. ↑ Laudato Marija Pandžić: Ljiljana Bunjevac Filipović: Važna je otvorenost čovjeka za život, 17. lipnja 2013. (pristupljeno 9. listopada 2016.)
  18. ↑ Plakat.
  19. ↑ Narod.hr: Robert Kurbaša i Ana Vilenica za Narod.hr o predstavi po tekstovima Tihomira Dujmovića – ‘Tko je ubio Zvonka Bušića’ , narod.hr. 5. ožujka 2018. Pristupljeno 6. ožujka 2018.
  20. ↑ Narod.hr Masovno trganje plakata za predstavljanje knjige “Tko je ubio Zvonka Bušića” u Sesvetama, 2. svibnja 2018. (pristupljeno 3. svibnja 2018.)
  21. ↑ Velimir Brkić, Gotovina opravdao svoj nedolazak, nagrada za životno djelo na čekanju:
    "Grb Općine Jasenice dodijeljen je obitelji Zvonka i Julienne Bušić za iznimnu žrtvu koju su podnijeli za Hrvatsku.", Zadarski list, 21. siječnja 2013., preuzeto 2. studenoga 2013.
  22. ↑ Mali sa Selina: Rovanjska - Otkrivanje spomenika hrvatskom domoljubu Zvonku Bušiću - Taiku , 4. brigada ZNG, 29. kolovoza 2015.
  23. ↑ HRT centar Zadar: Spomenik Zvonku Bušiću u Rovanjskoj, Hrvatski radio, 5. rujna 2015.

Vanjske poveznice

Wikiquote-logo.svgNa stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Zvonko Bušić
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Zvonko_Bušić&oldid=80623"