Stogodišnji hrvatsko-turski rat, Stogodišnji rat protiv Turaka ili Stogodišnji rat s Osmanlijama naziv je za niz sukoba relativnog nižeg intenziteta ("mali rat") između Hrvatskoga Kraljevstva i Osmanskoga Carstva. Bojište je bilo područje Hrvatskoga Kraljevstva na istoku, od granične crte na istoku iz razdoblja prije turskih osvajanja sve do istočne granice – kako neki pisci navode – ostataka ostatakâ Hrvatske.
Nakon poraza kod Bitke na Krbavskom polju 1493., Turci su započeli opsjedati važna hrvatska uporišta i utvrde: Knin i Skradin pali su pod tursku vlast 1522., a dvije godine nakon Mohačke bitke 1526. pod tursku vlast pada i Jajce, vjerojatno između 20. i 28. siječnja 1528. Tako crta obrane biva pomaknuta unazad te se osvajanjem Požege 1536., Klisa 1537., Nadina i Vrane kod Pakoštana 1538. svela na crtu Požega-Bihać-Velebit-Zrmanja-Cetina. Krajem 1540. Osmansko carstvo okupiralo je hrvatska područja do Senja i Karina, stavljajući Hrvatsku u nezgodan položaj između tih okupiranih dijelova i posjeda Mletačke republike u Dalmaciji. Do 1573. veći je dio Zagore bio pod mletačkom upravom, uslijed čega je i napredak Osmanlija bio usporen.